nedjelja, 6. siječnja 2019.

Fragmenat Kur'ana iz Vatikanske biblioteke




(Fragmenat Kur'ana iz Vatikanske biblioteke)

Vatikanska biblioteka ili knjižnica kako vam draga volja je otvorila konačno pristup nekolicini značajnih orijentalnih manuskripta koji se sada mogu čitati i proučavati bez potrebe da lično kročite u Vatikansku biblioteku. Dosta je toga interesantnog ali naprosto je potrebno i mnoštvo vremena kako bi se uopće svemu tome konkretnije pristupilo. Za potrebe samo kratkog upoznavanja sa bitnošću ove rukopisne građe izdvojio sam veoma značajne fragmente kur'anskog teksta i to iz ranog perioda kada dijakritičke oznake još uvijek nisu bile u upotrebi.


Manuskript Vat. ar. 1784 je tekst kur'anske sure br. 74, a stavak je br. 31. Na fotografiji manuskripta Vat. ar. 1784 dotični stavak počinje od crvene tačke u obliku obimnijeg kruga a završava sa crnom tačkom takođe u obliku kruga. Važna napomena je sljedeća: crni krug sam lično ucrtao kako bih samo mogao pokazati jednostavnije odakle počinje stavak i gdje završava budući da kraj stavka nije obilježen značajnom bojom.


Budući da živimo u sredini gdje se rijetko poklanja ozbiljna naučna pažnja važnošti ortografije kur'anskog teksta a time i samog arapskog pisma, te da čak se prevode određena klasična djela iz kojih se svjesno izbacuju vrlo važna ortografska uviđanja evolucije kur'anske ortografije i time vrši navodno naučna cenzura za potrebe lakšeg razumijevanja datih djela upravo su ovakvi primjerci rukopisne građe pozivi ka detaljnijem proučavanju historijskog razvoja kur'anskog teksta. Obratite li pažnju vidjet ćete da slovo 'dž' nema uobičajenu tačku koja se piše ispod ili da slovo 'r' više liči na list nego li uopće na kasnije pisanje slova 'r' i moderno kako ga arabisti poznaju. Tako je i sa emfatikom 'd' ili sa slovom 'n' kod kojih nema linijskih završetaka u obliku posude. Slovo 'n' prije izgleda poput uobičajenog slova 'r'. Svi ovi detalji su vrlo značajni kako za čitanje Kur'ana i njegovih najstarijih sačuvanih fragmenata do uopće za proučavanje arapskog jezika.


S ovim bih za sada zatvorio tematiku o ortografiji a posvetio se dijelom govoru o samom stavku koji zaista obiluje interesantnim interpretativnim srednjovjekovnim sadržajima.


1. U stavku se navodi da će određen broj meleka (anđela) bdjeti nad stavnovnicima vatre te da je smisao njihov izazivanje nelagode kod negatora i protivnika Teksta. Dva su detalja bitna. Broj koji je često u opticaju je devetnaest, a srednjovjekovna literatura koja se ticala interpretacije kur'anskog teksta ovu polemiku predstavlja vrlo komično. Naime, za negatore Teksta smiješno je bilo da bilo kakva grupa od devetnaest može kontrolirati mnogo veće grupe na što su oni odgovarali podsmijavanjem. Teskt prihvata takav vid polemike i ne traži da nužno komunikacija bude politički korektna već najprije duhovita s tim da Tekst insistira da u kontekstu duhovitosti humor bude krajnje kvalitetan i inteligentan. Domišljatost Teksta prema srednjovjekovnim interpretatorima je u tome da brojem devetnaest Knjiga se poigrava sa ljudskom prirodom time što u prvi plan faktički stavlja ljudsku spremnost precjenjivanja i smatranja da se posjeduje taman toliko znanja i informacija da se može svime vladati bez ikakvih iznenađenja. Ljepota zakona entropije to naravno ne trpi pa ljudski rod često zapadne u vrlo neugodne i nepredvidljive situacijame.


2. Važniji momenat i koji se uglavnom uvijek istakne je da primarno poigravanje sa određenim brojem meleka koji imaju vlast nad mnogobrojnim protivnicima Knjige jeste to da se pažnja usmjeri na važnost impersonalnosti, te kako institucionalno personalni odnosi mogu dovesti do razvijanja ''osjećaja milosti'' koji tu divnu empatiju pretvara u perverziju negativnosti. Meleci kao simbol stranih bića su poput impersonalnih odnosa između ljudi koji budući da su takvi počivaju na hladnim, formalnim i uvijek znanim odnosima u kojima se precizirano zna ko i kakvu ulogu treba da obavi. Impersonalizacija institucija stvorila je kvalitetnije i zdravije ljudske odnose. Istančani srednjovjekovni pisari primijetit će da u odnosu u kojem bi recimo devetnaest ljudi bdjelo nad određenom brojnijom grupacijom drugih ljudi s akcentom da je riječ o istom rodu otvorila bi se vrata ka pervereznoj emociji milosti od koje pati svako društvo samo na kojem nivo ovisi upravo o razvijenosti impersonalnih institucija. Ukoliko postoje snažni personalni odnosi prema prekršiteljima će se ukazati ''milost'' jer su ''naši'', ''bliski su nam'', ''iste smo porodice, roda, stranke'' itd. Koliko je osobina milosti važna toliko je bilo važno imati na umu kako personalizirana izvitoperana milost čini cijeli niz perverzije ljudskih emocija koje u konačnici podrivaju razvoj kompletnog društva.


3. U ostatku stavka se navode još dva važna momenta. Prvi se odnosi na sljedbenike Starog i Novog zavjeta pa prema ovom stavku poenta ove polemike jeste približavanje sljedbenicima Knjige (Evanđelja i Tore) koji kada osmotre ovu polemiku ne bi trebali imati sumnju da se Kur'an pojavljuje i ustoličuje ne kao Tekst negacije već kao Tekst evolutivonog karaktera sa određenim nadograđenim (update) sistemom koji čini sitne preinake u sistemu koji pripada jednom Tvorcu. Stavak se završava ponovo sa humorističnim momentom: '' (...) a Božije vojske samo On poznaje'' što podrazumijeva prevashodno da su ljudi ograničenog znanja i da njihovo podsmijavanje, ismijavanje i slična kreveljenja su samo lična personalna satisfakcija a najkomičnije je ipak da su ljudi primarno ograničenog znanja i informacija čime nastaje niz društvenih asimentričnosti i to je tek ozbiljan crni humor. Stvari nisu i ne moraju biti tako strašne iako život nije mio pa se stavak završava riječima: (...) A ona (spomen vatre)/ ovi stavci su samo ljudskome rodu podsjetnik!'' Lična zamjenica u trećem licu ženskog roda može se odnositi shodno kontekstu stavka na ''vatru'' a može i da se odnosi na stavak (ajet) i obje mogućnosti čitanja su podjednako bile rasprostranjene. O ovim finesama se da posebno pisati, a ovo je nadam se prigodan upis o jednom stavku koji se između ostaloga nalazi u Vatikanskim vitrinama, i koji ima niz kvalitetnih interpretacija o čemu se može napisati zaseban pisani rad.

četvrtak, 6. prosinca 2018.

Kulturološki sukobi na primjeru feredže



Na današnji dan 6.12.1942. u Bosanskom Petrovcu osnovan je AFŽ (Antifašistički front žena) čija je uloga bila doprinijeti socijalističkoj revoluciju i stvaranju novog društva što je podrazumijevalo i emancipaciju žena. Emancipacija žena je bila sastavnica socijalističke revolucije što je podrazumijevalo suočavanje sa određenim tradicionalnim institucijama, posebno religijskim za koje se smatralo da im svakako sljeduje kraj budući da predstavljaju anahronost a i organizacijski su predstavljali antipodnost socijalističkoj težnji kreiranja jedne uprave koja će obuhvatati sva područja djelatnosti u društvu kako je recimo pisao August Bebel 1913. godine. Da ne bih mnogo uopćavao činjenica je da je AFŽ doprinio svojom organizacijom primarno opismevanju žena u BiH što je bila i primarna namjera i cilj kako bi žene postale radno sposobne i time uključene u socijalističko tržište rada a prepreku u tome je za AFŽ između ostaloga predstavljao i zar ili feredža. Još je 1928. godine na Kongresu muslimanskih intelektualaca reis Džemaludin Čaušević podržao skidanje zara inicijativom da muslimani potrebuju za progresivnošću i opismenjavanjem te da zar nije vjerski propis čime se stvarala lagodnija atmosfera odnosa prema zaru. Povijest polemike u vezi sa zarom u BiH predstavljat će detalj unutar arhivske građe koja oslikava kulturološke sukobe koji se kreiraju kako unutar muslimanskih krugova što se očituje i različitim listovima koji se izdaju u to vrijeme tako i općenito unutar BiH sa socijalističkom revolucijom u II. svjetskom ratu.




Odomaćeno nazivan list tradicionalne uleme BiH 'Hikjmet', koji je izlazio u periodu 1929-1936, a riječ je bilo o tuzlanskom listu, zar je bio simbol odbrane tradicionalnih vrijednosti pri čemu je način argumentacije bio drugačiji recimo u odnosu na 'Novi Behar' u kojem se takođe mogla pročitati odbrana zara ali s ciljem formiranja drugačije atmosfere. 'Hikjmet' je branio zar na način argumentaciji o potrebitosti spolne segregacije i doslovno su zar interpretirali na takav način što ću priložiti i fotografijom. Segregacija je smatrana nužnim oblikom institucije kojom se čuva moralnost i čednost. U 'Novom Beharu' 1933. pisat će se da je zar stvar ličnog izabira i da svako ima pravo da se nosi kako želi, međutim problem je bio da li su bili ostvareni takvi uslovi, tj. da li se zar strikno nosio po ličnom izboru ili po 'Hikjmetovoj' institucionaliziciji spolne segregacije. Kako god već je dakle prije II. svjetskog rata postajala ozbiljna rasprava i polemika u vezi sa nošnjom zara a što je bio samo jedan obris općih polemika unutar muslimanske uleme. U isto vrijeme dok u Tuzli egzistira 'Hikjmet' 1934. godine se štampa knjiga 'Islam u svjetlu istine' Mehmeda-Alije Metiljevića a riječ je o knjizi koja dobrim dijelom predstavlja teologiju 'sola scriptura', samo i strikno prije svega Kur'an. Dijametralno je to bila suprotna misao u odnosu na 'Hikjmet' i to samo u kontekstu Tuzle. Po završetku II. svjetskog rata AFŽ će se pokrenuti i mobilisati  s ciljem opismenjavanja i uključivanja žena u radni odnos a 1947. će se u plan programa staviti i borba protiv nošnje zara. Priložit ću arhivsku građu koja datira iz 29.6.1948. a riječ je o odluci donesenoj u Glavnom odboru AFŽ-a u Sarajevu o potrebi uključivanja žena muslimanki u javni i privredni život s čime se nametnula potreba skidanja zara. Plan i djelovanje AFŽ-a je predstavljen da između ostaloga ide posredstvom zamjenika reisa ukoliko je to moguće pisanjem brošure u propagandne svrhe te drugi oblici organizovanja u ovu svrhu. Proces skidanja zara je tekao spontano bez državne intervencije sve do 1950.godine kada je odlučeno da je potrebno konstruisati zakonski okvir kojim se zabranjuje nošnja zara ili feredže i tako će nastati 'Zakon o zabrani nošnje zara i feredže'. Pisanu formu zakona ću takođe staviti pa možete pročitati kako je izgledai pisani oblik 'Zakona o zabrani nošnje zara i feredže'. Podršku zakonu među uglednicima pružio tašnji reis Ibrahim Fejić koji je po njegovim riječima izrazio nadu u pozitivne ishode što bi predstavljalo primarno upravo uključivanje žena u javni život i opismenjavanje.





Glasnik IZ, 1990.


Kada se sagleda opći tok polemika i rasprava o nošnji zara sve do ustoličenja zakona o zabrani nošnje zara ono što bih ja volio da vidim jeste nastanak jedne sveobuhvatne studije koja će se zarom eventualno pozabaviti kao osnovnim naslonom za polemisanje i mnogo širim i ozbiljnijim stvarima pri čemu je zar samo dio ukupnog mozaika a to je način sprovedbe prosvjetiteljskih ideja uzmemo li u obzir sukob tradicionalnog anglo-saksonskog prosvjetiteljstva koji više teži postupnoj fragmentarnoj promjeni iz društva što se faktički u kontekstu zara i dešavalo sve do 1950. godine kada se krenulo drugim pravcem. To je već eho socijalističke revolucije ali i ne mora biti jer je tu primarno riječ o kontinentalnom prosvjetiteljstvu koje polazi sa pretpostavkom čistog racionalizma pa se posredstvom zakona kane dokinuti i dokosuriti svi anahroni tradicionalni oblici društvenih institucija ali koji uopće ne moraju to biti što opet ovisi o kontekstu. U slučaju zara nesumnjivo je bilo vladanje nepismenosti i odsustvo žena iz javnog života pa se tim slijedom postavljala opravdanost intervencije primarno na utilitarističkim argumentima. Kada bi se pisala ozbiljna studija o ovom historijskom slučaju a koji je dio i naše savremene zbilje, posebno u država EU, pitanje bi bilo da li u kontekstu zara treba da postoji tek tolika intervencija da se stvore uslovi za slobodni izbor na koji se poziva upravo 'Novi Behar' 1933. godine, jer u uslovima koji su vladali zar je bio društveno uvjetovan, tako da iako nije postojala državna zakonska regulativa postojale su društvene barijere omogućavanja slobodnog izbora. Spominjem ovo iz prostog razloga jer se u literaturi koja se bavila posredno ili direktno ovom problematikom dalo čitati iz dva ugla koja su mi ostala vrlo neobrađena. Jedan je ugao koji ovaj zakon posmatra potpuno negativno i kao zakon kojim se oduzelo jednoj grupaciji pravo na slobodu izbora stila odijevanja (ali problem je koliko je stvarno postojao taj izbor kao što recimo upravo postoji danas pa s tim u vezi slijedio bi i drugačiji odnos) ali drugi ugao je interpretatorske prirode koji otprilike glasi kako se AFŽ borio za emancipaciju žena pri čemu su u zaru crpili dokaz o nazadnosti religije i to posebno i izrazito islama.






Bojim se da na ovim polemikama oko zara se mogu vidjeti ožiljci koji su i danas vrlo prisutni u našem društvu, pa imamo otvorene kulturološke sukobe koji se prenose i na političku arenu pa će primjera radi Naša stranka biti simbol stranke koja bi najradije da dokine sve što ima povezanosti sa islamskog tradicijom kao dijelom bošnjačkog identiteta a SDA će u tom tonu biti stranka čuvarica identiteta i islamske tradicije i ostavštine. Ne kažem da je ovo stvarno tako, ali u rječniku tviter zajednice otprilike bi to izgledalo baš ovako. Ozbiljniji pristup obradi arhivske građa u kontekstu polemike o zaru mogao bi predstaviti kako prvobitno različitosti istomišljenika – AFŽ je imao drugačiju ideološku bazu u djelovanju usmjerenom ka skidanju zara u odnosu na reisa Čauševića ili Fejića – a potom i samih protivnika te uz potrebiti kontekst predstaviti složenost situacije koja je vladala unutar kulturoloških sukoba tada u odnosu na danas kada niti postoji socijalističko društvo ma kakvo niti postoje takvi oblici tradicionalnih odnosa koji predstavljaju vrlo ozbiljne kočnice u smislu opsimenjavanja. S tim u vezi graditi odnose prema religiji i religijskoj ostavštini koja je u konkretnom slučaja islama strašno raznolika i ni malo jednolična na određenim socijalističkim spisima koji legitimiziraju religijsku ostavštinu anahronom je vrlo ozbiljan pogrešan pravac kretanja kao što je i suprotna reakcija u kojem se svaki vid emancipatorskih dostignuća ostvarenih posredstvom socijalističke revolucije interpretiraju čisto i jedino kao atakom na religiju je takođe kretanje koje nam ne osvjetljava stvarnost zbivanja već tviteraški ambijent getoizacije u tribalističke grupacije koje ne mare za ozbiljnošću već samo kako prije toljage da se dohvatimo budući da na sve već postoji jednostavan odgovoro. Priznat ću, u vezi s ovim zakonom ne bih znao dati jednostavan odgovor, pa bih zbog toga i volio vidjeti jednu vrlo ozbiljnu studiju u vezi sa svime što sam prethodno napisao. Sada ću priložiti nekoliko fotografija u konttekstu polemika o nošnji zara od 1933. do 1990.


petak, 30. studenoga 2018.

BDSM interpretiranje svetih tekstova



Džumanski dan, znan kao petak, jednostavnim prijevodim bi bio Dan okupljanja, što i jeste njegova osnovna centralna tačka prepoznatljivosti. Yawm al-Džumua (Dan okupljanja) je institucionaliziran najvažnijom sedmičnom molitvom vrlo simbolično zvanom džuma, a budući da okupljanje lokalne zajednice zahtijeva konstruktivnost džumu prati oralna izvedba odomaćene već riječi hutba. Budući da je hutba oratorski mehanizam koji ima funkciju da u sakralni prostor unese profane trenutke sedmičnih zbivanja ili da prisutnima dostavi sakralne stavke prijemčive za skladnije življenje sedmičnih zbivanja koji nadilazi sakralni prostor hutba postaje veoma važan medijski prostor. Džumanski dan je prema tome dan oratorstva i spremnost da se prenese sveti tekst u javni prostor zajednice što podrazumijeva barem osnovno vladanje Tekstom. Poznavati ga vrlo precizno i jasno je nemoguće, budući da je to tekst koji je proizvod vremena, jezika i pisma, koje je nama još uvijek neuhvatljivo, i dosta toga je u magli, ali dani moderne semitistike čini se da dijelom nude veoma svijetlu sadašnjost i budućnost, a mnoštvo otkrića će tek vjerovatno da uslijede u narednim decenijama. Poveznica između džume i semitistike jeste u tome što vrlo često naše lokalne hutbe prolaze vrlo nezapaženo, pa čak i kada se prenose i interpretiraju dijelovi svetog teksta koji apsolutno niti su dio tradicionalnog čitanja a niti predstavljaju obrise modernih semitističkih saznanja. Današnjoj hutbi kojoj sam bio nazočan mogao sam čuti vrlo često ponavljanju interpretaciju svetog teksta koju zaista ne vidim kako drugačije nazvati nego li BDSM čitanje budući da je to jedna opaka perverzija koju sveti tekst zaista u svojoj punini ne poznaje, štaviše, potpuno je drugačije prezentuje.


O tome kako jedan jezično-sintaksički i leksički sistem može da postane potpuno drugačiji mentalno u drugom jeziku je zasebna tema, ali to ne podrazumijeva da je nemoguće prenijeti bazična značenja kojima sveti tekst teži. Da navedem već i taj primjer s današnje hutbe. Riječ je o stavku sure al-Ahzab (br. 56), u kojem se kaže između ostaloga “ya ayuhallazina amanu sallu alayhi wa sallimu taslima”. Da vam ne bih stvarao pometnju odmah ću ponuditi i Korkutov prijevod koji je kako ćete vidjeti u nastavku pisanja vrlo korektno preveden: “ (...) O vjernici, blagosiljajte ga (Božijeg poslanika) i vi i šaljite mu pozdrav.” U dijelu kojeg Korkut prevodi “šaljite mu pozdrave” a koji u originalu piše “sallimu taslima” na današnjoj hutbi je interpretiran BDSM rječnikom pa s tim u vezi i pišem kompletan komentar. BDSM interpretacija je kako i sama skraćenica nadaje poseban vid submisivne i mazohističke interpretacije pa s tim u vezi orator današnji kojeg sam ja imao priliku slušati prevodio je stavak na sljedeći način: /potpuno se Poslaniku predajte, pokorite se, to vam je potpuno prihvatanje pokorno.../ sa slijedom riječi koje nisam zaista do kraja mogao zapamtiti. Budući da Korkut govori o pozdravima a hatib u mom komentaru o pokoravanju i pokori očito je da vlada potpuni nesrazmjer u kojem Korkut čini važnu prevagu. Naime, budući da već odavno nije dovoljno samo na temelju klasičnog arapskog jezika a nikada i nije bilo, čitati kur’anski tekst, već vam je potrebna prilična aparatura zapadnog bazena semitskih jezika uz sve diglosijske finese koje su prevladavale u vrijeme sakupljanja kur’anskog teksta, jasno je da brzog i jednostavnog čitanja nema.


Uostalom, svaki vrli profesor arapskog ili hebrejskog uzmem li njih za primjer će vam se slatko nasmijati kada vas uči pismu i kazati, a vidite, kada počnete da se ozbiljno ovim jezicima bavite, računajte da vam neće biti napisani samoglasnici. Naravno, kazat će vam se da to nije nikakav problem, učit ćete riječi posredstvom rječnika, ali onda naučite kako je muzej na arapskom m(a)thaf a potom se nađete u Kairu i kupujete kartu za posjetu m(u)thafa. O tim semitskim finesama posebno ću nadam se pisati, jer dok jedni vide u tome haos meni je tu zaista predivan red koji je samo jedan nemonolitan i neunificiran red već poredak koji vrlo elegantno egzistira i omogućava postojanje raznolikih sistema i kalupa čiji smo mi ljudi direktni proizvod. Za mnoge se to učini blasfemično, ali i tome se treba navikavati, da i konkretno kur’anski tekst nema samo jedan monolitan sustav čitanja. To ipak ne znači da ne postoje pravila, jer već sam rekao, poredak postoji, a on nalaže primjera radi da dio kur’anskog stavka “sallimu taslima” ne možete čitati BDSM rječnikom a to ću sada pokušati i da demonstriram na tradicionalnim primjerima kojima se očito služio uvaženi Besim Korkut, a potom i dijelom semitske leksičke građe koja takođe nudi sasvim drugačiji uvid u ovaj dio stavka.


Korkut je volio Zamahšerija, a vrli Zamahšeri u svom komentatorskom zborniku Kur’ana “al-Kaššafu” veli da dio “sallu alayhi wa sallimu” se čita u našem jeziku riječima salavata. To bi značilo da molite Boga da svome Poslaniku i dostavljaču Poslanice ukaže milost i dobrostivost. Razlog je to zbog kojeg će Korkut prevesti ovaj stavak “blagosiljajte ga” i “šaljite mu pozdrave”. I nastavite li tako redom, dohvatite li se samo recimo Razijevog “Mafatih al-Gayb” ponovo se dati stavak čita u kontekstu blagosiljanja Poslanika, detaljno će to obrazlagati i andalužanski virtuoz Kurtubi, i da sada ne pišem bespotrebno niz imena. Tradicionalna dakle čitanja su bila vrlo jasna, dati stavak se ne čita BDSM rječnikom, ne pokorava se kreposno Božijem poslaniku, već se za njega lično moli Božiji blagoslov, mir i dobrostivost. Poprilično je to drugačija slika priznat ćete nego li ova koja se slušala na džumanskoj hutbi.


Kako bih kompletirao kratki džumanski komentar potrebno je napraviti samo na trenutak i određeni vid komparacije između semitskih jezika, te kada i u kojim tekstovima svjedočimo pojavi korijena “slm”. Odete li do ugaritskog jezika pa tamo već imamo natpise od prije nove ere u kojima se pojavljuje istovjetni trokonsonantski korijen “šlm”. Nemojte sada da vas buni konsonant “š”, pa svi se s vremana na vrijeme našalimo pa kažemo umjesto selam, šalom (שלום), igrajući se malo sa hebrejskim, pa vam je tako infinitivni oblik “islam” u ugaritskom jeziku “išlam” što možete već brzo da zaključite da starosemitski trokonsonantski korijen “šlm” u arapskom postaje “slm”. Iako postoje osjetne fonetske promjene idejno značenje ostaje identično još od ugaritskih tekstova. U jednom takvom tekstu “Šahru wa Šalimu” u sedmom stihu piše - šlm mlk - a što bi kada dodate vokale izgledalo ovako - šallima malka - i prijevod bi glasio: “ Poselamite kralja - pozdrave i blagoslove kralju ponesite”. U kur’anskom tekstu stoljećima poslije nalazimo identičnu upotrebu korijena “šlm” samo što sada imamo fonetsku promjenu pa nam nestaje vrlo “š” i imamo drago “s” a glagol u imperativu “sallimu”. Dakle, umjestu kralju, Božijem poslaniku ponesite selame, pozdrave, Boga molite na molitvi da mir i blagoslov mu ukaže.


Mir koji se čita recimo u BDSM verziji zaista jeste jedna vrsta mira i potpuno mi je razumljivo da postoji povezivanje semitskog korijena “slm” ili “šlm” sa pokorom, jer i posredstvom pokore ili pokoravanja se postiže određeni nivo mira koji je međutim uvjetovan situacijom submisivnosti. Submisivnost može biti izražena prema Bogu samome ili Njegovom izaslaniku,te da se posredstvom takvog odnosa postigne mir i tišina u kući. Problem takvog mira je što je on ustvari “postdejtonski” budući da je to mir konstruisan poretkom koji kreira prostore submisivnosti i mazohizma, a sveti tekst i tradicija se pretvara u tekstualni sadizam. I to je mir, neminovno, samo uzrokovan potpuno drugačijim redom i poretkom u odnosu na poredak koji se uspostavlja unutar tradicije semitskih jezika. I ulazak u rajske perivoje Bog poziva riječima “sa selamom”: blagoslovljeni, veseli, dobrobivajući. Još od ugaritskih tekstova “šlm” kreira ideju značenja koja se semantički kreće unutar želje da nekoga blagosiljate, pošaljete mu pozdrave, zaželite sreću, i dobrobit. U ovom slučaju mir nije pretpostavljeni submisivni svijet pokoravanja romanesknog univerzuma Michela Houellebecqa koji se i naziva “Submisivnost”, te baš čudom koketira sa pojmom “islama” - “išlama”. Svijet je to izrazito usklađenog poretka semitske trokonsonantske igre “slm” blagoslova i dobrobiti koja se ne postiže BDSM misaonim procesom već pregnućem da stvarni kvalitetni mir zaživljava tek u postojanju blagostanja koje nije izraz straha i pokore, već ličnog zadovoljstva i dobrobiti.


petak, 16. studenoga 2018.

Agrikulturalni ciklusi





Izgleda da priča sa semitskim jezicima tek počinje da živi u svojoj punini, i to izrazito kada je posrijedi govor o zapadnoj grupi semitskih jezika sa njenim podgrupama. Razvoj tehnologije, između ostaloga i digitalne fotografije, oblikuje našu svakodnevnicu u toj mjeri da smo stalno obasuti fotografijom, međutim u cijelom kontekstu napretka tehnologije vrlo rijetko se provuku priče o tome kako tehnološki napredak omogućava razvoj kako u kontekstu sadašnjosti i budućnosti, tako i u okviru daleke prošlosti. Davne još 1929. godine počela su iskopavanja Ugarita, aktivnosti koje su se intenzifikovale 1970-tih, da bismo od 2007. godine svjedočili sveobuhvatnoj promjeni u kontekstu zapadnog bazena semitskih jezika budući da je postalo sve lakše sagledavati i proučavati građu kako raniju tako i novootkrivenu. Poznajete li arapski ili hebrejski vrlo brzo ćete shvatiti da u pristojnom omjeru možete da razumijete ugaritski jezik koji spada u semitske izumrle jezike, ali koji sadrži vrlo bitno informacije važne kako za proučavanje Starog i Novog zavjeta tako i Kur'ana. Svete spise samo navodim posredno budući da me to lično interesira, ali proučavanje ugaritskih spisa (zapadna grupa semitskih jezika), kao i safaitskih i hismaitskih (podgrupa sjeverni staroarapski) otvara mnoštvo novih odgovora ili barem uputa na vrlo važne tematske cjeline od toga kako se politeizam kretao ka monoteizmu, do toga da u kontekstu recimo arapskog jezika knjiga Tahe Husejna ''O predislamskoj poeziji'' dobiva sada svoje nove konture budući da u safaitsko-hismaitskim zapisima staroarapskog svjedočimo ostacima poezije koja je i sadržajno i po formi prijemčiva za istraživanje staroarapske poezije. Sveti tekstovi i poezija su stvorili monolitne zajednice budući da je njihov primarni evolutivni naravni proces djelovanja predstavljao kreiranje totaliteta unutar određenih zajednica. Ugaritski tekstovi kao i safaitsko-hismaitski svjedoče zapravo djelu svetih tekstova koji iako namjereni ka kreiranju monolitnih zajednica su ipak svjedočili jezičkim i kulturuloškim šarenilima semitske zajednice zapadnog bazena. Primjera radi, tome svjedoče u kontekstu arapskog jezika i današnji dijalekti koji će izgleda se ispostaviti nisu nikakav otklon od “čistog arapskog” već nastavak historije arapskog jezika koji je od svojih začetaka ispunjen različitim dijalektima do te mjere da se određene izumrle varijacije arapskog jezika smatraju bliže hebrejskom nego li arapskom. Uz sve to treba li tek spomenuti da je arapski jezik pisan na različitm pismima što nije uopće naravno strana pojava za bilo koji jezik, a mi u Bosni i Hercegovini barem s tim nemamo problema, nekada se bosanski pisao na arebici jedan period a kasnije na latinici. Upravo je arebica nastala iz pisma za koje još ne postoji jasan odgovor kako se ono konkretno razvilo i kada je nastalo iako postoje obrisi da je riječ o evolutivnom skoku iz nabatejsko-aramejskog pisma. O istraživanjima koja se trenutno vrše primarno po Jordanu, koji je uzgred jedan otvoreni muzej, dovoljno govori činjenica  da je postalo ustaljeno posljednjih godina govoriti, samo hodajte po Jordanu i nešto ćete već naći iz daleke prošlosti. Tehnologija nam sve više pomaže da učimo o prošlosti, ali nam tome pomažu i razoliki politički procesi, pa Saudijska Arabija financira arheološke projekte na sjeveru prema Jordanu vođena namjerom otkrivanja “slavne” prošlosti kako bi se konstruisala sadašnja i buduća zbivanja.


Jedan detalj iz kur’anskog teksta koji je u srednjovjekovnoj rukopisnoj građi ostao poprilično nejasan s tek nekoliko uputa o čemu bi moglo da bude riječ sada je na temelju ugaritskih zapisa kao i safaitsko-hismaitskih ( 1. stoljeće p.n.e./4. stoljeće n.e.) mnogo jasniji. Sveti tekst je tim primjerom pokazao da niti je njegova namjena da bude potpuno razotkriven a bogami i to da ljudi posjeduju vrlo ograničene informacije. Semitistika tome najbolje svjedoči, pa knjige iz 2000-te do 2005-te su ozbiljno već zaostale u svojim teorijskim postavkama koje uprkos tome predstavljaju bitnu nit u izgradnji i slaganju mozaika područja svijeta koje nam je podarilo svete tekstove na kojima smo izgradili mnoštvo sadašnjih kultura. Naime, ukoliko čitate kur’anski stavak sure al-Safat br. 125: “ Zar B’ala ćete dozivati a Stvoritelja Naljepšeg ostaviti?”, pogledamo li srednjovjekovne rukopise raznolikih interpretatora kur’anskog teksta prvo što se da primijetiti, a i što sami autori vrlo rado priznaju jeste da ne postoji bilo kakvo čvrsto uvjerenje o tome ko je ustvari bio B’al. Do skora je bilo poznato da je jedini primjerak predislamske poezije natpis ‘En Avdat, koji uz pet redova teksta dva sadrži na arapskom jeziku pisanom nabatejsko-aramejskim pismom. Samo prije tri godine, dakle 2015. otkriveno je da safaitski natpis pronađen 1989. godine u sjevernom Jordanu je ustvari poetski tekst predislamske arapske poezije. Pronađen još 1989.godine, uvršten je i publikovan bio pod skraćenicom KRS 2453, ali bez ikakve interpretacije. Fantastični epigraf i semitista Ahmad al-Jallad je 2015. godine se detaljno posvetio ovom natpisu i ponudio ozbiljnu interpretaciju koja takođe kako nam otkriva više o samoj vrlo dalekoj prošlosti takođe nudi i novo razumijevanja stavaka svetih tekstova, koji prvobitno kao kulturološki tekstovi nisu sadržaj u vakumu već zbir evolutivnog razvoja zatečenih kultura. Budući da je natpis KRS 2453 ispostavit će se primjerak hibrida safaitsko-hismaitskog pisma time je problem interpretacije nekoliko tih stihova usložnjena radnja.


Stihovi glase:

l ḥg mt w lẓ ṯrm
f mykn ẖlf lyly -h w ʾwm -h
w h ʾ-bʿl ybt w l h bt w m nm


Prijevod:

Mot slaviše festival, i s podsmijehom se zasiti
nad danom i noći se uspravi
kad li B’al presječen li presječen bijaše ali mrtav ne


Dok u srednjovjekovnim rukopisima se doslovno prepričavaju očito narodna kazivanja al-Razi će ponuditi konkretniju priču koja B’ala svrstava u kontekst zapadnog semitskog bazena navodeći da je B’al ime određnog kipa koji se obožavao u podneblju Balbaka, današnjeg Libana. Navodno ga je čuvalo četiri stotine čuvara koji su potom širili vjerovanje u B’ala. Mimo ovog lokacionog momenta srednjovjekovni rukopisi ne nude mnogo više o pojmu B’ala izuzev stvaranja jedne šarolike konfuzije i mogućnosti različitog čitanja teksta budući da jedan dio autora smatra da je B’al žensko ime, i da je riječ o nekoj ženi koja je bila obožavana. Da ne bih sada detaljisao sa svim pojedinostima možemo da vidimo kako nova otkrića kao što je gore spomenuti safaitsko-hismaitski natpis nude sasvim drugi ugao o ovom kazivanju. B’al je po prevedenom natpisu božanstvo koje igra veoma bitnu ulogu u agrikulturalnom ciklusu smjene sušnih i kišnih perioda. Budući da drugi safaitski natpisi svjedoče kako se B’al priziva da pošalje kišu očito je da period suše kako je predstavljeno u ovoj pjesmi je podrazumijevao titanski sukob dvaju božanstava. Mota i B’ala. Mot bi u prijevodu značila smrt što on jeste predstavljao svojim dolaskom budući da je to bio uvod u period suše ali kako tekst otkriva Mot je opisan uživalačkim sadističkim osobinama nekoga ko donosi sušu ali pri tome sam uživa u jelu i podsmijava se nevoljnicima. Uprkos tome što Mot donosi sušu i period teških dana za nevoljnike to nije konačna sudba jer iako je B’al ometen kako kazuje posljednji stih “wa ma nam” (ali mrtav nije –ili- u san se skrio nije) to ostavlja vrata nade da će dani kiše ponovo da se vrate i omoguće povratak plodonosnog perioda. Ovo je samo djelić priče o B’alu koja niti je uopće završena niti su i ovi natpisi o kojima pišem predmet konačne interpretacije budući da spomenuti stihovi imaju mogućnost i djelomično drugačijeg čitanja. O ljepoti i složenosti semitskih jezika koji pred vama nikada ne nude kompletan tekst kombinovanih samoglasnika i suglasnika već vam samo nude suglasnike time je stvorena jedna vrla kultura koja  je i za sam predmet čitanja ostavljala mogućnost razlika što se definitivno i dešavalo što u kontekstu svetih tekstova što samih semitskih jezika i dijalekata. Od sada kada naiđete na spomen B’ala u svetom tekstu, da li to bio Stari zavjet ili Kur’an trebate imati na umu kako ugaritske tako i safaitsko-hismaitske natpise koji B’ala smještaju u kontekst agrikulturalnih ciklusa, te da sveti tekstovi nisu nastali u vakumu već su bili vrlo dobra preslika zatečenih kultura uz vrlo britko povezivanje sa prošlošću.  

subota, 22. rujna 2018.

Poklič tradicije




Razumijevamo li tradiciju kao skup postepenog prikupljanja znanja tokom niza generacija neminovno je imati stalno živahan odnos s tradicijom kako bismo uopće imali što bolje razumijevanje opće društvene evolucije ali i specifičnog razvoja određenih konkretnih tradicija. Konstruktivni razgovori uvijek iznjedre određene polemike koje vas u trenu vrate u određenu vremensku jedinicu koja će vas podsjetiti kako je generacijsko prikupljanje informacija i razumijevanje realnosti prije nekoliko vijekova ostavilo vrlo kvalitetne upute koje s današnjim znanjem možemo još adekvatnije da poimamo. Na tom tragu mi se čini da progresivni otklon od tradicije je u suštini jedan bijeg od društvene evolucije što vodi ka vjerovanju da tek tako bez ikakvog znanja o prošlosti i svim informacija koje su upisane u mnoštvo starih ćitaba možemo da konstruišemo vrli novi svijet ispunjen kosmičkom univerzalnom pravdom. U kontekstu religijskih tradicija progresivni bijeg i strašenje na sam pojam religijskog svjedoči tom nepotrebnom otuđenju od jednog skupa informacija koje svjedoče posredstvom sakralnih kazivanja i ulemanskih interpretacija jednoj općoj ljudskoj težnji da se uopće razumije ljudska priroda i upostave kvalitetni modeli međuljudskih odnosa. Jasno je da ljudski odnosi uvijek i zauvijek će biti vrlo složeni, ali bitna razlika je da sve kompleksnosti naših odnosa počivaju na propitivanju posredstvom indirektnih eksperimenata pod čime imam na umu trenutke neplaniranog spontanog razvoja određenih saznanja koja učimo u direktnom međusobnom kontaktu jednih s drugima a koje potom pretakamo u institucionalnu organiziranost. Tim tonom je pisao Al-Qadi Abduldžebbar svoje teološke spise u desetom stoljeću kada je naprosto vođen saznanjem o nemogućnosti posjedovanja potpunih informacija niti o prošlim ljudskim interakcijama niti o budućim zaključio da kada god je to moguće najbolje po slovu tradicije je ljude prepustiti da samostalno isprobavaju raznolike odnose na temelju kojih se dalje može obrazovati određen sistem pravila.


Bila bi to pravila koja nisu statične prirode već shodno evolucijskim skokovima zapisana shodno stalnim svakodnevnim međuljudskim odnosima uvijek spremna da se propituju ukoliko ne odgovaraju adekvatno na potrebe realnosti, pa je s tim u vezi unutar islamske tradicije razvijena jedna vrlo ugodna polemika i intelektualno jako pronicljiva a što je bilo usljedovano time da je stožerni sakralni tekst, Kur'an, u nekoliko navrata prijemčivim pripovijedanjem otvorio vrata za razvoj jedne takve polemike, a koja se ticala kontekstualizacije propitivanja datih uspostavljenih normi. Za sakralni tekst važno je bilo uspostaviti odnos prema već zatečenim tradicijama i pravilima koja su postojala u zadatom ambijentu ali i kasnije konstruktivno teorijski zaokružiti tematiku propitivanja Bogom datih normi. Evidentno je da u našem ambijentu obitavanja često su prisutna dva narativa u vezi s odnosom religijskih tradicija prema problemu propitivanja pa će vrli kosmički progresivni pravednici religijsku tradiciju generalno zaključati u kutiju ljudske iracionalne djetinjarije, a opet s druge strane interni religijski krugovi koji u svojim savremenim misaonim procesima su u stalnom bijegu od tradicionalnih ćitaba će primjera radi islamsku tradiciju da interpretiraju više imaginarno u zamišljenim iluzornim konstrukcijama nego li što će sebi dozvoliti da se zarove među mirišljave korice stoljećima starih ćitaba.


Stari ćitabi koji danas služe kao depozitori stoljećima postepeno razvijanih međuljudskih odnosa u svojoj međukoričnoj unutrašnjosti sadrže niz raznolikih deskriptivnih i normativnih zapisa, kojima se čuvala tradicija pluralističkih modela opisivanja stvarnosti ovisno o kontekstu i umijeću primjene ranijih tradicijom nataloženih znanja. Kada vrli ekonomista Dani Rodrik piše o ekonomskim modelima pokušavajući da se suprotstavi dominaciji ekonomizma  koji ma kojeg oblika bio teži da stvarnost posmatra uvijek u istim varijabilnostima tako je istovjetnim koracima se postepeno micala islamska tradicija koja je unutar svojih raznolikih pravnih i ekonomskih polemika iznjedrila i prihvatila egzistiranje raznolikih nazovimo ih interpretativnih škola koje su težile da na temelju ograničenih ljudskih informativnih kapaciteta formiraju što bolje modele adekvatne i prilagođene ljudskoj prirodi. U tim tonovima nikada nije bilo mjesta za iluzornu fikciju, a primijetit ćemo da u takozvanoj savremenoj islamskoj misli fikcija je pružila svoje šape i kanđe što na ukupnu povijest što na sam odnos prema tradiciji. U tim fikcijskim narativima uporno se pokušava ponuditi sveobuhvatna monolitna slika islamske tradicije s ubijeđenjem da se mogu obuhvatiti svi zapisani detalji u okviru ove konkretne religijske tradicije, i tek tako preskočiti sva stoljeća i hiljade pojedinaca koji su dali svoji doprinos razvoju jedne tradicije koja obitava u složenim raznolikim opisima svakodnevnih međuljudskih odnosa. Trgovački ćitabi, koje je čisti užitak čitati, nude najbolji prikaz kakva je bila svakodnevnica u određenom periodu, te svu problematiku i složenost ljudskih odnosa koji su stalno donosili određene novine a koje je trebalo opisati i pokušati uokviriti u određen splet do tada poznatih pravila.

Tradicija propitivanja

Nerijetko se kazuje kako religijska tradicija počiva na konceptu đavolske oprečnosti prema propitivanju, skup je to kažu informacija koje se ne daju uopće propitivati, svako pitanje suvišno je i opako. Budući da je to vrlo rado obradljiva tradicionalna tematika ugrađena u tradicionalni koncept pravde predvođen pretežito gradacijskim i kontekstualnim odnosom prema ljudskim interakcijama mnoštvo je starih rukopisa u islamskoj tradiciji koji vrlo naočito obrazlažu predmet propitivanja naše stvarnosti. Pratimo li tradicijski koncept odnosa prema propitivanju (ar. suāl) počevši sa sakralnim tekstom pa potom se spuštajući nizvodno prema drugim tradicijskim korpusima problematiziranje propitivanja  se čak dovodi u vezu sa propašću prijašnjih naroda. U jednom starom obimnom ćitabu što su ga svojevremeno napisala dva Kurda, otac i sin naime, Zaynudin al-Iraqi i njegov sin Velijudin Abu Zur’a što dovrši očevo pisanje, pisaše između ostaloga o odnosu korelacije propitavanja sa propašću drevnih naroda. Pisaše oni naime o tome da u nekim momentima propitivanje može stajati u kauzalnim odnosima sa dekadencijom jednog naroda.

To staro tradicijsko štivo među raznolikim predajama poslaničke tradicije izdvaja jedno naočito predanje upravo o propitivanju u kojem se kazuje kako su prijašnji narodi propali usljed propitivanja i prkosa Božijim izaslanicima. Da je ovaj tekst bilo gdje drugo citiran kao zasebna cjelina vjerovatno bi napravio haotičnu situaciju, ali kada se čita vrlo pažljivo među koricima Tarhu al-Tasriba pod kojim imenom ovo štivo postade poznato primjetno je pažljivo tradicionalno čitanje tekstova koji su uvijek u istančanoj povezanosti sa stožernim sakralnim tekstom, Kur’anom. Zaynudin al-Iraqi (1325/1404), što po narodnosti bijaše Kurd, rođen u 14. stoljeću u Iraku, ali kojeg se po biografskim spisima vjerovatno i nije mnogo sjećao budući da je rano s porodicom preselio u Kairo autor je ove višetomne knjige. Po običaju, možda što sam lično vrlo vezan za kratki boravak u Kairu, uvijek nabasam ili pripovijedam o poznatim kairskim licima iz različitih historijskih perioda. Kairo je mjesto koje obilato nastanjuju raznolike tradicije, grad koji sažima hiljadugodišnje međuljudske odnose, pa u moru svekolikih spisa red je bio izdvojiti jednog Kurda iračkih korijena. U periodu dok je Zejnudin al-Iraki gradio svoj znanstveni kredibilitet u kairskim naučnim krugovima četrnaestog stoljeća 1372. godine će se roditi Ibn Hadžer al-Askelani, koji će u kasnijim godinama napisati nekolicinu nezaobilaznih knjiga kada je posrijedi govor o islamskoj tradiciji. Kairo je lokacijska poveznica između ova dva imena, a značajnija veza je naučne prirode budući da je Zejnudin u određenom periodu bio učitelj Ibn Hadžera, obojica su opet bili pripadnici šafijske pravne škole, a što bi u najbližem prijevodu odgovaralo originalističkoj pravnoj sljedbi sa određenim specifikumima razvijenim unutar islamske tradicije. Škola je to koja se uveliko danas zloupotrebljava, pa sam s tim u vezi pisao nekoliko tekstova o šafijskom tekstocentrizmu u današnjim savremenim interpretacijama odvođenim od tradicijskog evolucijskog razvoja.

Digresije su neizbježne i zahvalne samo što ponekada ukoliko su preduge odvedu nas podaleko od centralne teme, pa da se to ne bi zbilo za potrebe ovog pisanja, našeg dobrog Kurda i njegovog učenika Ibn Hadžera povezuje i tematska jedinica objašnjavanja islamskog tradicionalnog odnosa prema konceptu propitivanja. Sakralni tekst ide u pravcu kreiranja kulture nepropitkivanja stvari koje su prešućene i koje su kao takve već jednostavno izbalansirane, pa bi njihovo regulisanje samo zakomplikovalo svakodnevni život. Poslije se dakako ovaj koncept prenosi u pravo gdje se takođe grade pravila unutar kojih se pitanja dijele na konstruktivna ili razvojna (o čemu govori Ibn Hadžer) i na negativna ili destruktivna ( o čemu govori porodica spomenutih kurdskih Iračana). Balans je napravljen u tradiciji na vrlo lijep način: što je Bog od rituala vam propisao pa za Boga Milostivoga ne zabadajte nos dublje sebi otežavajući kad i ovo jedva praktikujete a što vam Bog od zakona međuljudskih svakodnevnih propisa pa to se konstruktivno propituje,  a što vam Bog (zakon) prešuti to je namjenski urađeno kako bi vam se život i sveopći odnosi olakšali. Tradicija će kazati sljedeće po peru Zejnudina al-Iraqija. Tri su momenta koja treba imati na umu kada je riječ o tekstovima koji se bave ljudskom potrebitom prirodom za propitivanjem. Ljepota tradicije je u tome što su sve informacije raspršene po mnoštvu tradicijskih tekstova kao preslika ponašanja i obrisa ljudske prirode. Ljudi sa sobom nose hrpu neispričanih priča a time i informacija koje se ne mogu uopće sve sažeti u jedan ćitab niti uopće potpuno centralizirati, pa je od tud propitivanje tek jedan adekvatan način kojim se mnoštvo raspršenih informacija želi dovesti u jedan mogući efikasni poredak funkcioniranja što je djelovanje evolucije protiv prirodne entropije. Teološkim rječnikom, Bog sažima sve informacije, a mi pokušavamo da uspostavimo što kvalitetnije društvene institucionalne sisteme koji pokušavaju da adekvatno odgovore na problem asimetričnosti informacija.


Izdvojeni dio al-Irakijevog rukopisa u kojem piše kako je najveći kriminalni čin ljudi jednih prema drugima da budu povod uvođenju restriktivnih nepotrebnih zabrana






Spomenuo sam tri momenta koja vrli Kurd uočava u govoru o odnosu spram koncepta propitivanja, pa veli da zabrana propitivanja koja se navodi u kur’anskom tekstu, a i u predanjima zabilježenim posredstvom poslaničke tradicije se primarno odnose na zabranu propitkivanja stvari koje su prešućene  budući da je to ukazanje Božije milosti. Kakva li bi to bila Božija milost al-Iraqi neće prešutiti, pa će tu tvrdnju dodatno pojasniti predanjem kako je najveći kriminal koji jedan čovjek može učiniti prema drugim ljudima jeste da bude povod određenih zabrana, restrikcija i neefikasnih regulacija. Sada slika postaje mnogo jasnija a drugi momenat koji ovaj vrli pisar od nas traži da obratimo na njega pažnju jeste uključivanje sakralnih stavaka iz stožernog teksta Objave, a to je stavak u kojem se veli: “O pravovjerni, ne propitujte stvari zbog kojih kada vam se odgovor na njih ponudi život će samo da vam se zagorča (…)”.[1]

Još jedno veliko ime je zamastilo svoje pero pa pisalo o ovome stavku, veliki štovatelj Avicene (Ibn Sina), pisar koji se povezuje sa teorijom o multiverzumu, Fahrudin al-Razi (1149/1209), rođen svojevremeno u iranskom Reju, koji danas pripada iranskoj prijestolnici Teheranu, a umro je u Heratu što je današnji Afganistan. Takođe je pripadao šafijskoj pravnoj sljedbi, a  u svom veoma značajnom komentaru Kur’ana Mefatih al-Gayb (“Ključevi nepoznatog”) piše na istovjetnom tragu kojim će nekoliko stoljeća poslije pisati centralna figura našeg teksta Zejnudin al-Iraqi, o važnosti posjedovanja obazrivosti o tome šta se propituje i na koji način kako se date slobode unutar međuljudskih odnosa ne bi remetile i u konačnici dovelo do zabrana i normativa koji bi spriječili evolutivni društveni karakter kojima se teži u svakodnevnim međuljudskim suodnosima. Današnjim surovo banaliziranim rječnikom tradicija bi kazala  kako sveti Tekst želi da kaže čuvajte se gospode u sakoima i elegantnim odijelima što vam sjede u skupštini, pa s malo podrške svojih političkih istomišljenika propituju  stvari koje vam zakon svakako ne problematizira ili je vrlo fleksibilan, jer mu je namjena da pusti ljude naprosto da sami na temelju pokušaja i pogrešaka razviju sebi adekvatan sistem komunikacije. Drugari u odijelima ipak odluče da zapitkuje i propituju pa se napiše nacrt zakon u kojem se zabranjuje jedenje pite rukama da malo karikiramo i svim vrlim građanima tako zagorčaju ionako gorak život a onda prvi predlagači (ti pod navodnicima ljubopitci) poslije krše isti zakon kako to sveti Tekst potvrđuje riječima: “ Destruktivna pitanja pitaše narodi prije vas pa potom kada odgovori im se podariše oni krivovjerno reagovaše.” [2]



Razijevo pojašnjenje ovog stavka je iniciralo pisanje vrlo bitne rečenice koja će u tradiciji naći svoje mjesto pod nebeskim svodom ali će današnje generacije očito da zaborave šta se u ćitabima sve pisalo a pisalo se riječima Razija kako znatiželjna težnja iniciranja normi za kojima ne postoji uopće potreba ishoduje obimnom destrukcijom, stanjem u kojem ne postoji potreba za time i još je to štetno, pa na oštroumnim učenima je da takvo djelovanje spriječe. Pridodat će Razi svom komentaru još jednu vrijednu sintagmu al-suālāt al-fāsida (destruktivna propitivanja) a Zejnudin al-Iraqi dodatno objasniti tradicijskim pripovijedanjem kako je jedna skupina navodno prijeko moralnih pravovjernika propitivala obred hadža. Njih je naime interesovalo zašto se to zaboga hadž obavlja samo jednom tokom života a i to tek ukoliko postoje potrebni uslovi. Njima je bilo čudno kako naprosto obred hadža nije propisan kao obaveza svake godine a ne jednom tokom života. Sveti Tekst je odgovorio spomenutim riječima čime je demonstrirao svoju težnju ka fleksibilnošću ali i poznavanjem ljudske prirode koja baš kada pomisli da doprinosi razvoju u ovom specifičnom slučaju jednom vjerskom obredu ustvari postupa vrlo destruktivno i njihovo znatiželjno propitkivanje već postojećih fleksibilnih pravila će samo ih otjerati od hrama vjere ukoliko im se njihove želje za datom intervencijom ostvare. Ponudit će sveti Tekst još nekoliko primjera među kojima je običaj tadašnjih lokalnih Arabljana bio između ostaloga da ukoliko bi im prijeko potrebno prijevozno sredstvo zvano kamila pet puta donijelo mlade i ako bi njeno peto mladunče bilo muško oni bi joj razrezali uho kako bi se znalo da je riječ o takozvanoj kamili bāhiri koja se više ne bi koristila za jahanje, nošenje tovara ili bilo kakve aktivnosti, već bi naprosto ju se pustilo da pase slobodno do kraja života. Nije da Tekst kudi ovaj običaj, već ga on samo navodi kao primjer da to nije nešto što sveti Tekst teži da ljudima ograniči, ali da ljudi samostalno vrlo često vole da što više pisanom ili nepisanom formom izregulišu svoje međuodnose da to postaje vremenom vrlo destruktivno.


Treći detalj u ukupnom mozaiku tradicionalnog pogleda na propitivanje kojeg al-Iraqi izdvaja se odnosi na specificiranje propitivanja mnoštvom pitanja o jednoj te istoj stvari.  Ukoliko bi se na svako pitanje s predumišljajem uspostavljanja dodatnih regulacija odgovaralo pozitivno kosmički odnosi između ljudi i Boga bi se naprosto poremetili i bili bi u disbalansu. Svjedoči tome kazivanje o Mojsiji što naredi Israelćanima da Bogu za žrtvu bilo kakvu kravu prinesu pa oni stadoše Mojsiju prenemagati hrpom bespotrebnih pitanja da on njima ipak specificira koja krava je najprigodnija za žrtvu, a  kada se to konačno desilo nastupio je disbalans između Israelćana i Boga budući da im novi zakon kojeg su oni lično inicirali postade vrlo komplikovan i teško breme. Tradicija naprosto hoće da kaže na sav glas kako propitivanje uopće nije sporno. U tim prašnjavim rukopisima  se polemiše i pišu izdvojena pravna mišljenja za stvari koje su danas često nepojmljive unutar internih muslimanskih narativa. Sveti Tekst ljudima govori da prestanu biti strašljivi bojeći se samih sebe preko nepojmljivih granica da na kraju mnoštvom neefikasnih regulacija i normativa zagorčaju svoje živote, jer Bog želi da naše odnose učini efikasnim i fleksibilnim kako bi ispunili svoju kreativnost. Kreativno propitivanje nije jednostavan čin budući da zahtijeva prethodnu informisanost ali po slovu svetoga Teksta to je jedini adekvatan način uspostavljanja kreativnih društava milih za život i međuljudsku suradnju.



[1] Sura Trpeza, stavak br. 101.
[2] Sura Trpeza, stavak br. 102.

subota, 1. rujna 2018.

Procvjetao behar turskim obveznicama







                                      


Turska je već od proljeća kako se prvi behar pojavio postala stalno goruća tema na bosansko-hercegovačkim društvenim mrežama što dobrim dijelom zbog zauzimanja stava o tome kako se odnositi prema Erdoganu, njegovom dolasku u Sarajevo, do toga da se razabere u mahali šta se to tačno dešava tamo, ko rovari protiv Turske i velike zavjere kuje, pa im lira doživljava tako ozbiljan pad. Sve su to prirodne polemike i vrlo razumljive, međutim šta je postalo biti nerazumljivo jesu analize o Turskoj koje su makroekonomska zbivanja počela da svode na čistu ezoteriju i iluminatska metodološka interpretiranja – u smislu reklo bi se da svijet je možda kompleksan i tržište je moguće vrlo neuhvatljivo u svojim čarima signaliziranja šta se zbiva tamo negdje nešto na mikro nivou ali svijet je ipak taman toliko jednostavan da ga se 'eto tobože može protumačiti u jednoj rečenici – da tamo neko orkestrirano s magičnom palicom kuje zavjere protiv Turske.


Ezoterični pad lire

Skorašnji tekst o povezanosti teorije cijena sa teologijom bio je prikaz vrlo specifičnog odnosa teologije prema ekonomskim aktivnostima. Ukoliko je možda izgledalo začudno uopće da je neko posredstvom cijena pokušavao da objasni teološki nauk pa sva ovogodišnja dešavanja u i oko takozvanih emerging markets ( tranziciona tržišta) s posebnim osvrtom na Tursku valjan su prikaz kako makroekonomska dešavanja mogu postati obavijena ezoterijom, pa time i dobiti takav vid interpretacija. Često se komentarisala trenutna situacija cijene turske lire na našem vrlom jezikom, pa su najdivnija ezoterična objašnjenja vrlo maštovito predstavljala svekolike probleme sa volatilnošću turske lire kako se naprosto radi o sveopćem ekonomskom ratu protiv predsjednika Erdogana. Čovjek naprosto nije omiljen u Zapadnom svijetu i svemoćne sile nevidljive ruke su krenule u obračun sa zlim silama erdoganovskim.


Ništa više ni manje, već sukob civilizacija i ratovi zvijezda su primarni model interpretacije i razumijevanja pada turske lire u odnosu na dolar. Primjer takvih ezoteričnih interpretacija nije samo rezervisan za naše govorno područje. Suludo bi bilo takvo nešto i pomisliti, jer makroekonomija a posebno svijet financija još od Velike recesije 2008. godine trpi raznolika ezoterična tumačenja. U tom vrlom svijetu ezoteričnosti odmah poslije Erdoganove pobjede na predsjedničkim izborima mogli su se čitati tekstovi na arapskom jeziku Zašto kuju zavjere protiv Erdogana? Sumeje Ganuši koja je u pokušaju da brani Erdoganovu politiku izabrala metod ezoterije kada se dotakla makroekonomskih zavjera. Snažan pad turske lire rezultat je planskih zavjera protiv Turske bijaše joj zaključak vrli. Ezoterija je vrlo interesantna kada prati osnovnu nit realnih zbivanja, međutim kada postane svesrdno sredstvo deluzorne imaginativne interpretacije svijeta tu se već gasi i teološki nauk o svemoćnom Bogu budući da se svemoć u makroekonomskim ezoteričnim intepretacijama svijeta predaje ovostranim ljudskim umreženim grupacijama, nekada Iluminatima a nekada drugim nosiocima bajraka zavjera.


Problem ezoteričnih interpretacija jeste što one bivaju vrlo selektivne, tako da ako pokušaju da se teorijski predstave, teže za ozbiljnom selektivnošću, pa se u kontekstu makroekonomskih zbivanja potpuno izbriše sintagma emerging markets (tranziciona tržišta), a globalna ekonomija se prestane sagledavati kao jedno veliko umreženo selo monetarnih isprepletenosti. U toj mreži isprepletenosti dok se Turska suočava sa padom svoje lokalne valute upravo danas ih je uvijek problematična Argentina pretekla sa padom pesoa čime je turska lira ni kriva ni dužna ezoteričnim magijama ostala iza pesoa ove godine barem za sada po procentualnom padu u odnosu na američki dolar. Treba imati na umu da države poput Argentine ili Turske kao pripadnice emerging markets se stalno suočavaju sa problemom domaće štednje i priljeva stranog kapitala koji u mnogome se primarno slijeva u dolarima, tako da su ova tržišta prevashodno jako dolarizirana i bilo kakve ozbiljne promjene u SAD-u koje dovode do aprecijacije dolara podrazumijevaju indirektni utjecaj na tranziciona tržišta i stanje njihove valute. Nakon perioda rekordno niskih kamata a time i obimne dostupnosti kapitala oba ova tržišta su bila izložena prilivu stranog kapitala i rastu deficita tekućeg računa koji je u slučaju Turske još 2013. godine bio 7,5% GDP[1] što je rezultat struktuiranog duga izazvan kreditnom ekspanzijom koju predvodi korporativni sektor čiji su dugovi značajno dolarizirani i kratkoročni čime je ovaj sektor snažno izloženiji eventualnim fluktuacijama u odnosu dolara prema lokalnoj valuti.

 Reprezentacija Argentine u fudbalu preslika stanja argentinske valute
(Prikaz pada valuta tranzicionih tržišta u odnosu na američki dolar)

Grafikon nam jasno pokazuje kako je Argentina preuzela trenutno vodeće mjesto na ljestvici najlošijeg odnosa valuta prema dolaru na emerging markets što je uostalom bio i rezultat dogovora između Argentine i IMF-a o paketu pomoći od 50 milijardi dolarčića. Nakon jahanja na niskim kamatama i programima QE-a (kvantitativnog popuštanja)  prirodno je bilo za očekivati da će uslijediti period promjena kamatnih stopa u SAD-u u pravcu rasta a što po običaju podrazumijeva veću otvorenost i mogućnost financijske krize u tranzicionim tržištima. Budući da već tridesetak godina se posvećuje sve ozbiljnija pažnja tranzicionim tržištima moguće je vidjeti da problemi i financijske krize koje su nastajale tokom 90-tih apsolutno nemaju mnogo veze sa ezoteričnim interpretacijama koliko sa posljedicama liberalizacije financijskog tržišta i načinima kako su određene države se uopće nosile sa valutnim rizicima pri čemu se valutna neusaglašenost (currency mismatch) javlja kao jedan od glavnh pokazatelja razloga datih kriza. U kontekstu Turske ne postoji tako ozbiljna ezoterija u makroekonomskim relacijama koliko se to pokušava prikazati budući da još u periodu 2014.godine Turska se već počinje označavati vrlo fragilnim tržištem što zbog stalne neupsješnosti Centralne banke da targetira željenu inflaciju koja joj stalno bježi pod dejstvima opake nevidljive ruke tržišta što upravo zbog izrazito jake potražnje za kreditima denominiranim u stranim valutama pri čemu je svakako dolar dominantan. Kako graf Centralne banke Turske pokazuje taj trend kreditne potražnje denominiranog u inostranim valutama se dešava upravo nakon blagog razvedravanja usljed opakih tajfuna koji su harali od 2008-2010. godine tokom perioda Velike recesije. Na tom valu likvidnosti koja će uslijediti i jeftinog novca zaplivala su i tranziciona tržišta pri čemu kako vidimo ni Turska nije bila izuzetak.

(Prikaz rasta kredita u inostranim valutama) 

Priljev stranog kapitala što bi rekao Jean Tirole se ne može i ne treba naprosto zabraniti, jer ako je u konačnici cilj spriječiti krizu najlakše bi bilo naprosto zabraniti kratkoročne dolarizirane dugove i općenito spriječiti dotok stranog kapitala, tako da kompletna priča o tranzicionim tržištima ostaje na tome kakve konkretne politike se vode u kontekstu odgovora na moguće krize. U slučaju Turske kao što se već da vidjeti rast je stalno bio spominjan, a do te 2014-te i vrlo hvaljen dok nisu baš te godine počeli napisi o vrlo fragilnom turskom tržištu koje u slučaju aprecijacije dolara će osjetiti vrlo jake turbulencije a pri tome treba imati na umu stalne političke mjehuriće koji su se dešavali u međuvremenu počevši od Gezi protesta do pokušaja državnog udara na koji je Erdogan reagovao vrlo žustro što su takođe sve vrlo ozbiljni parametri koji su dodatno utjecali na povremena nepovjerenja stranih investitora u tursko tržište. Uzmemo li u obzir rast kredita a time i duga treba imati na umu da od 90-tih pa na ovamo upravo liberalizacijom tržišta u ukupnosti duga snažno učestvuje korporativni sektor koji upravo dobar dio kapitala potražuje u inostranim valutama što je usljedovano ranijim nepovjerenjima prema domaćoj valuti ali i činjenici da su krediti bili značajno jeftini u periodu od 2010. godine pa s tim u vezi deprecijacija lokalne valute u odnosu na recimo dolar (budući da je dolar najreprezentativniji primjer s obzirom da je riječ o jako dolariziranom tržištu) stvara ozbiljne strukturne probleme korporativnom sektoru.


Pozajmljivanje inostranih sredstava kako bi se financirale lokalne aktivnosti podrazumijevalo je i to da firme koje posluju u Turskoj imaju strukturalne probleme servisiranja duga budući da se upravo u kontekstu korporativnih sektora vrlo dobro realizira panika valutne neusaglašenosti. To podrazumijeva da nakon liberalizacije tržišta i posebno u ovom periodu nakon 2010. godine gdje se vrlo dobro primijeti rast potražnje za kreditima od strane korporativnog sektora lokalne firme dobar dio svojih transakcija ne plaćaju u domaćoj valuti pa im i vrijednost imovine u mnogome ovisi o promjeni deviznog kursa. Kada vam je aktiva vrlo malo denominirana u stranoj valuti jer naprosto poslujete na svom lokalnom tržištu to podrazumijeva da u slučaju deprecijacije domaće valute ćete imati ozbiljne probleme budući da valutna neusaglašenost naprosto to iziskuje. To možemo vidjeti upravo sada u Turskoj gdje već duži period imamo dvoznamenskastu inflaciju sa vjerovatno ne baš tako skorijim padom na jednoznamenkasti simbol i ozbiljan pad lire u odnosu na dolar od proljeća 2018. godine. Visoka godišnja stopa inflacije koja je najviša još od 2004. godine a koja trenutno stoji na 15.85% tjera Centralnu banku Turske da se kovitlavo bori s inflacijom i padom lire što oni i pokušavaju ovih dana, pa je juče otvoren currency-swap tržište lire  (valutne zamjene) čime se pokušava ojačati lira i vratiti povjerenje a s druge strane povećani su porezi na depozite u dolarima što je takođe reakcija u cilju jačanja lire, tako da je ona istini za volju i djelomično ojačala s tim da ne treba smetnuti s uma da je lira u odnosu na dolar ove godine pala za 43.6% tako da će tu biti potrebne mnogo važnije mjere pa i one političke prirode a što dosta ovisi o samoj percepciji Turske u svijetu a i njenim odnosima sa SAD-om.

Ezoterija graditeljstva 

Poseban status čine analize u našim vrlim časopisima i medijima u kojima se otkriva poseban momenat ezoterije koja demaskira eventualne financijske probleme u Turskoj a to je argument graditeljstva. To je veoma opaki argument strašno promišljen a zasniva se na prostoj rečenici - u Turskoj su vidljive značajne promjene, za sve ove godine izgradilo se škola, bolnica, mostova i aerodroma, desetine... - koji bi trebao valjda sam po sebi da kaže očito, gradilo se, iz pepela se ko Feniks ustalo - a  sada bi neko da kaže kako slijedi slijetanje! Lijepo je to kada vam neko nabraja tačan broj mostova i aerodroma koji su se izgradili, moglo bi se to u dogledno vrijeme nazvati jugoslovenskim anegdotalizmom budući da se i historijski prikaz ekonomije Jugoslavije u našim domovima uglavnom pripovijeda na istovjetan način. U redu je to i uopće nije sporno sve do momenta kada to čitate u nekim navodno ozbiljnim medijima u kojima treba da vam se da prikaz malo šireg djelovanja i ustroja turske ekonomije. Da se gradilo to nije sporno, pa najviše stranog kapitala je otišlo u veleprodaju i maloprodaju, građevinu, nekretnine, te hotele i restorane. Otišlo je pristojno kapitala i u proizvodne sektore, međutim ne toliko koliko u gore navedene stavke zajedno. Jeftini strani kapital se uzjahao i iskoristio za rast koji svjedoci uspijevaju očito da vide, ali svjedoci su propustili priče iz 90-tih i financijske krize koje su zahvatale tranziciona tržišta upravo zato jer su upadali u zamke valutne neusaglašenosti i neanalizirajući razloge rasta kratkoročnih i dugoročnih kamatnih stopa u SAD-u kao vid odgovora na Trumpovu ekspanzivnu fiskalnu politiku. Kreditne potpale uglavnom između redova uvijek nalaze svoju priču u nekretninama, pa u kontekstu Turske razne regulatorne olakšice su napravljene kako bi se stvorili uslovi za kreditnu ekspanziju što nije problem sve dok držite pod kontrolom kredite koji se ne mogu naplatiti. U slučaju Turske određen broj kredita je garantovan Kreditno-garantnim fondom što stvara pritisak na državne obveznice a i trenutna situacija je povoljna za klimu nepovjerenja na tržištu. Kako ljudska priroda teži vremenskim preferencijama pa više vrednujemo ono što je trenutno nam znano u odnosu na buduće nepoznato i nesigurno tako su i prinosi na desetogodišnje obveznice urnebesno skočili, pa su sada na 20.70% što možemo vidjeti na ovom grafu:


Očito je da tržište ne brine mnogo za kvaziezoterične interpretacije već teži tome da pošalje jasne signale, a u kratkim crticama to bi značilo: dug je opako bitan. Svi ti divni mostovi i aerodromi imaju svoju strukturu duga, kao što i nagli rast i potrošački krediti koji su u Turskoj takođe bili u uzletu sada će ipak malo stvari da se promijene što određenim restrikcijama što potrebama za konsolidacijom inflacije i duga, jačanjem lire, te nužno bitnog povratka povjerenja kod investitora što će se svakako pokazati na krivulji prinosa na desetogodišnju obveznicu. Kada se stvari pogledaju malo van okvira ezoteričnih zavjera a više iz pozicije ezoteričnosti nevidljive ruke jasno je bilo još prije četiri godine da Turska spada u red fragilnih i krhkih tržišta opako osjetljivih na promjene kursa dolara prema gore što se sada ispostavilo i tačnim. U predstojećem periodu slijedi primiravanje, sporiji rast  i gledanje kako će Erdogan i društvo da se nose sa svim ovim izazovima koji za Tursku i nisu tako velika novina osim što se naviklo slušati pod vladom AKP-a o rastu turske ekonomije a sada se mora priviknuti i na to da stvari ne stoje baš tako idealno. Šta reći tek za argentinskog predsjednika Macrija koji predstavlja optimizam i nadu za Argentinu, međutim krah pesoa bi ga mogao koštati gubitka političkog kapitala a što takođe predstoji da se vidi. Aerodromi i škole su lijepe stvari ali i brojevi koji ezoterično i neumoljivo vam krenu pokazivati gdje se nalazite i šta treba u buduće da radite ako vam je stalo do tržišnih signala, a ako ne, pa Bože moj, i Feniks i Simurg dođu svome kraju.




[1]Sebnem Kalemli-Ozcan, 2014: https://voxeu.org/article/next-sudden-stop

petak, 3. kolovoza 2018.

Teološki poučak o cijenama


Imaj na umu da je cijena izraz transakcije posredstvom koje se razmjenjuju stvari po principu obostranog zadovoljstva 

Al-Qadi Abduldžebbar


Cijene su naša svakodnevnica, i teško je zamisliti ijedan dan u kojem barem posredno ne prokomentarišemo cijenu nekog proizvoda. One su naprosto tu, stalno nas okružuju, i dio su naših svakodnevnih dnevnih aktivnosti budući da na temelju njih vršimo kalkulacije, te se odlučujemo šta ćemo kupiti i u kojoj mjeri. Moguće i da ćemo odustati od određene kupoprodaje, kao što je vjerovatno i da ćemo određene promjene u strukturi cijena iskoristiti kao valjan podražaj da te promjene iskoristimo u našu korist. Budući da su cijene sastavni dio naše svakodnevnice začudno je u kojoj mjeri općenito potcjenjujemo cijene u smislu informacija i podražaja koje one stvaraju, te njihove historijske važnosti, pa čak i teološke. Dobro ste pročitali, cijene imaju svoju teološku bitnost, i upravo je islamska tradicija u svom zlatnom periodu stasavanja tokom 10. stoljeća u okviru teoloških spisa govor o cijenama uvrštavala kao sastavni dio teološkog naučavanja. Lično sam bio začuđen i sjećam se nevjerovatnog iznenađenja dok sam listajući kapitalno teološko djelo al-Mugni kadije 'Abduldžebbara  (935-1025) u sklopu jedanaestog toma naišao na poglavlje Govor o cijenama, njihovom padu i rastu. Dva su iznenađenja tu bila. Prvi, u kojem se srušio mit kojeg je proklamovao J.A. Schumpeter o velikom jazu i nepostojanju ozbiljne ekonomske literature vrijedne pažnje u periodu od kraha Zapadnog rimskog carstva pa sve do Sv. Tome Akvinskog i njegovog epohalnog djela Summa Theologica.  Al-Mugni je jedno od djela koja demaskiraju J.A. Schumpeterovu tezu o historiji ekonomske misli koja potpuno preskače veoma značajan historijski period budući da je od 8. pa do 10. stoljeća sačuvano nekoliko bitnih rukopisa na arapskom jeziku koji se direktno ili indirektno bave ekonomijom.

Drugi momenat iznenađenje je način na koji je kadija 'Abduldžebbar obradio teoriju cijena na nekoliko stranica, te u koji tom je svrstao polemiku o cijenama. Obimno višetomno teološko djelo al-Mugni  uvijek u sklopu jednog toma obrađuje tačno preciziranu tematiku, a u kontekstu polemike o cijenama cijeli tom je posvećen teoriji taklifa  što bi podrazumijevalo naučavanje kako čovjek kao jedinka postaje obveznik unutar društva, definisanje njegovih prava i obaveza ali i podučavanje o poziciji čovjeka u odnosu na Boga, koji se definiše terminima Sveznajućeg. U tom kontekstu kadija 'Abduldžebbar, kao vrli pravnik i teolog, ima jasnu viziju u okviru koje tematike će da piše polemiku o cijenama. Polemisanje o cijenama dostiglo je svoj vrhunac u 20. stoljeću budući da je to period kada se vode žustre rasprave prvenstveno o različitim društvenim i političkim vizijama organizacije društva pri čemu je upravo govor o cijenama zauzimao veoma važno mjesto. Polemike o teoriji cijena na relaciji Eduarda Heimanna, Oskara Langa, Misesa, Hayeka, Herberta A. Simona, i drugih, a bilo ih je poprilično,  su još uvijek živahne čemu svjedoči i skorašnja knjiga Modern Monopolies Alexa Moazeda i Nicholasa L. Johnsona  u kojoj se suprotstavljaju Hayekova i Langeova teorija o cijenama što svjedoči važnoj historijskoj tradiciji unutar ekonomske misli a kojoj definitivno treba pridodati i kadiju 'Abuldžebbara. Kadija je definitivno umio da predosjeti zbog čega su upravo dileme u vezi sa strukturom cijena na tržištu tako važne da naprosto moraju zauzimati svoje mjesto u teologiji, te da se posredstvom cijena da objasniti ili barem u nekim osnovama priložiti teološki nauk koji za primarni cilj ima razjašnjenje odnosa čovjeka prema Bogu. Kada se u islamskoj tradiciji zbori o taklifu ima se upravo na umu naukovanje o ljudskoj potrebitosti za Bogom kao savršenim bićem koje objedinjava sve informacije kako bi se upravo u sklopu binarnosti čovjek postavio na stranu onoga koji je ograničen i informacijski limitiran.


Jednostavne su to medresanske lekcije kada na času akaida vas se podučava da je Bog Sveznajući, a da čovjek to nije, međutim nikada vas se ne poduči detaljima koje je kadija 'Abduldžebbar imao na umu kada je cijene uvrstio u okvire teloškog nauka. Sigurno da nije imao na umu svaki detalj o kojem teorije cijene kazuju ali osnovne niti definitivno jeste razumio, jer posredstvom cijena on je težio da predstavi Božije djelovanje s jedne strane i ljudske međuodnose koji se manifestiraju posredstvom cijena s druge strane. Za kadiju 'Abduldžebbara osnovna uloga cijene jeste da služi kao sredstvo informisanja o određenoj transakciji. Cijena bilo čega s tim u vezi ne govori o samoj intrinzičnoj vrijednosti određene robe već ona sažima informacije u sebi u vezi s time koliko košta transakcija ili razmjena određenih artikala kada se objedine različiti varijabilni tržišni odnosi i ukupni troškovi među kojima je trošak ograničenosti znanja posebno bitan. Kada je posrijedi govor o taklifu u teološkom aspektu primarno treba imati na umu govor o informacijama, jer je to početna pozicija gdje cijene postaju važne na teološkoj ravni. Bog je u teološkom smislu aspolutni objedinitelj svih informacija, ali čovjek to nije. Čovjek je ograničenog znanja, racionalnosti i informacija. Cijene u tom smislu predstavljaju veoma važan spektar informacija ili odrednica o transakciji. Kadija bi to nazvao taqdir al-badal (vrijednost transakcije), što bi podrazumijevalo da shodno različitim mjestima i kontekstima, a samim time i drugačijim varijablama ista roba može imati potpuno različitu cijenu a time i informacijski sadržaj, pa je s tim u vezi osnova cijene da ponudi odrednice o nekoj transakciji. U tom smislu cijene predstavljaju niz bitnosti za međuljudske odnose, jer one predstavljaju između ostaloga i kvalitetan poučak o tome da ljudski odnosi počivaju na disekvilibriumu (nesavršenosti).  Pobornicima formiranja cijena na tržištu će se spočitavati kako fanatično vjeruju u moć tržišta što u suštini nije tačno, jer upravo tržišni teorijski momenat sa cijenama počiva na tome da se tržište i generalno ljudski odnosi sagledavaju na temelju disekvilibriuma što je suprotstavljeno statičnoj viziji tržišta u kontekstu ekvilibriuma (savršenog stanja kada ne postoji potreba za promjenom). Transakcije se izražavaju cijenama koje sažimaju potrebita početna znanja o datoj transakciji. S tim u vezi Frank Hahn će pisati da sagledavati ekonomiju u nekom stalnom ekvilibriumskom statičnom odnosu podrazumijeva izbacivanje nevidljive ruke iz cjelokupne igre a ta famozna nevidljiva ruka Adama Smitha podrazumijeva upravo skrivene informacije sadržane u određenoj transakciji posredstvom cijene.


Za kadiju 'Abduldžebbara, budući da on piše teološko djelo, kada cijena nečega padne zbog recimo toga što opadne potražnja za datom robom ili se naprosto javi adekvatan supstitut, promjene u cijenama treba sagledavati kao vid Božijeg djelovanja. Ono funkcionira, tako da cijene unutar sebe sadrže niz informacija o određenoj transakciji, i kao takve mogu djelovati kao izrazit podražaj da se teži određenim supstitutima posredstvom poduzetničkih aktivnosti, a što je vid Božijih uputa posredstvom kojih se dešavaju valjani međuljudski odnosi. Težnja za supstitutima stvara stalni pritisak u odnosima ponude i potražnje što ukupne tržišne odnose stalno čini u stanju disekvilibriuma pri čemu različite promjene varijabli mogu utjecati na potpuno drugačije ishode, pa je primjera radi za bilo kakvu promjenu cijene minimalne nadnice veoma bitno stanje elastičnosti potražnje. Sistem kontejnerizacije je odličan primjer kako je u drugoj polovini 20. stoljeća uz poduzetna djelovanja ljudi poput Malcoma McLeana, koji je sve vrijeme razmišljao kako i na koji način utovariti i istovariti utovar, doprinio nevjerovatnim cjenovnim turbulencijama u okviru troškova prenošenja robe time što se ukupna cijena prenosa robe drastično smanjila a kontejnerizacija neposredno doprinijela sve većoj globalizaciji. Budući da tržište djeluje stalno u nesavršenom odnosu raznolikih krivulja to nas tjera ka tome da na ekonomiju gledamo manje kroz naočale ekonomizma a više kao jedan spektar raznolikih modela koji pokušavaju da se uhvate u koštac sa problemom raspršenosti informacija i tim bolnim saznanjem da mi ljudi smo zaista jedna nesavršena bića poprilično ograničena, pa je decentralizirani sustav transakcija posredstvom tržišta mehanizam posredstvom kojeg najbolje pratimo naše nesavršenosti i s njima se pokušavamo što adekvatnije izboriti. Cijene su prikaz naše zbilje i ukupnosti naših svakodnevnih odnosa, ogledalo nesavršenstva koje budi stalno podražaje za pokušajem nekih promjena, te iznalažanje mogućnosti da se što više otkrije detalja unutar date informacije koju cijena površno pokušava da prenese ali ne i potpuno. Teološki poučak unutar teorije o taklifu  kojeg kadija 'Abduldžebbar pokušava da prenese je sažet u rečenici da ljude treba prepustiti tome da posredstvom međusobne suradnje i transakcija opskrbljuju jedni druge, te da na temelju toga vrše koordinaciju koja čak i u modernom aspektu postojanja platformi zahtijeva decentralizirane odnose na temelju kojih se prikupljaju bitni podaci za funkcionisanje sistema. Kada se to uzme o obzir ostaje momenat začudnosti kako su naši moderni pisari o islamskoj tradiciji uopće mogli u tolikoj mjeri da zaobiđu teološke poučke o cijenama pa i na našem govornom području uglavnom da nam serviraju priče o apstraktnoj pravdi i prijekoj potrebi da se uspostavi sistem centralnog koordiniranja posredstvom jake ruke koja će da lupa od sto gdje god zadimi, a suština je da često dimi kada je posrijedi govor o međuljudskim odnosima koji primarno počivaju na disekvilibriumu. Kako god rješenje nije u jakoj centraliziranoj ruci već u što efikasnijem koordiranju disperznih i vrlo raštrkanih informacija koje su jednim dijelom sažete i sadržane u cijenama. Pokušati razumjeti promjene u strukturi cijena podrazumijeva primjenjivanje taklifa jer kadija 'Abduldžebbar u svom kratkom spisu o cijenama zahtijeva saznanje o tome zašto nastaju promjene cijena, da li je tome uzrok privilegovanost određenih grupa koje imaju moć da ograniče drugima pristup tržištu ili je posrijedi sasvim nešto drugo.



Manifestacija taklifa


Kadijino pisanje o cijenama sadrži u sebi osnovni poučak kako bi društvo trebalo da se formalno ponaša i odnosi prema teološkom poučku Sveznajućeg Boga. To bi prvenstveno podrazumijevalo otklanjanje od teorija zavjera koje se ne mogu dokazati, a koje vas uz sve to naprosto vode ka vjeri u svemoć nekog drugog mimo Boga da može potpuno vladati svim informacijama i magično utjecati na društvene promjene što je teološko samoubistvo. Kada se desio pad turske lire odmah se prigrlilo jednostavnoj metodi objašnjenja pada cijene koja je tako bila usljedovana zavjerom protiv Turske. Sveopća vjera u zavjereništvo ma šta da se zbiva u svijetu otklanja put do dolaska informacija sadržanih unutar cijene. Pad turske lire ili argentinskog pesa ako se pomnije sagleda cijena tih valuta uveliko ovisi o tome što su to države pripadnice takozvanog emerging markets i čije su lokalne valute uveliko ovisne o promjenama koje se dešavaju u SAD-u naprosto jer su njihova tržišta dosta dolarizirana, od štednje do duga a ne treba zanemariti ni sivu ekonomija za koju je dolar takođe veoma bitan. Male promjene u cijeni kamatnih stopa u SAD-u, tako da kamate rastu, ima ozbiljan utjecaj na lokalne valute u državama poput Turske i Argentine, pa je s tim u vezi nužno lokalno prilagođavanje kamata što u slučaju Turske gdje se izvjestan period čekalo na kamatno prilagođavanje je imalo za posljedicu pad lokalne valute. Cijene su dakle tu prvenstveno ako se, a tom nam je sada tematika, sagledaju iz teološkog ugla, da u kontekstu vjerskog obvezivanja (taklifa) čine razdjelnicu između sveznanja i ograničenosti koju karakterizira nedostatak informacija. Zavjere su moguće na manjoj ili višoj skali, ali cijene kao mehanizam od vas zahtijevaju prikupljanje informacija, te pokušaj što djelotvornijeg djelovanja uz saznanje da ni bilo kakve zavjere nemaju svemoguće dejstvo djelovanja. U tom kontekstu se dešavala za ekonomiju historijski važna rasprava o mogućnosti ekonomske kalkulacije u socijalizmu pri čemu je upravo socijalistički sustav imao problem sa mehanizmom cijena na nivou nemogućnosti generiranja praktično bitnih informacija budući da ukidanje ili snažna represija nad decentraliziranim sustavom tržišnih institucija onemogućava valjan sustav cijena, i time kvalitetnije kanalisanje i obradu bitnih informacija i podataka. To podrazumijeva ogroman informativni trošak i u konačnici sporu, tromu i nevaljanu alokaciju resursa.  U svojoj biti cijene mogu imati informativni karakter, služiti kao vrlo kvalitetan podražaj ili stimulus za poduzetničkim djelovanjem, te ukazivati na problem nesavršenosti i stalnog djelovanja unutar disekvilibriuma. Cijene u smislu informacije djeluju kao mehanizam koji sažima ponašanja i djelovanja dvaju ili više strana koje se realiziraju u određenoj transakciji. Budući da cijene nastaju unutar nesavršenih ljudskih odnosa u kontekstu informacije cijene u određenom smislu manjkaju sa davanjem potpune informacije posebno kada se uzmu u obzir eksterni negativni ili pozitivnih učinci određene trasakcije a što cijene vrlo često ne objedinjavaju upravo zato što mi konkretno nismo ni računali na te eksterne efekte određene transakcije. Kako cijene ne bismo s tim u vezi razumjeli striktno kao mehanizam koji nudi potpune informacije i podatke na temelju kojih imamo saznanja o raspršenim tržišnim djelovanjima bitno je imati na umu dva druga mehanizma djelovanja cijena.


Ograničenost ljudskih kapaciteta posjedovanja i obrađivanja informacija podrazumijeva da na cijene prvobitno ne gledamo striktno kao na zbir informacija o različitim transakcijama već na sistem čija je primarna uloga da ukaže na sve nedostatke koji vladaju unutar međuljudskih odnosa. Ovaj koncept razumijevanja cijena bi dijelom bio ponajbliži onome što je kadija 'Abduldžebbar pokušao još u 10. vijeku da objasni kroz sustav cijena a to je način na koji se razumijeva Božija pravda. Zbog toga će odmah nakon poglavlja o cijenama uslijediti objašnjavanje Božije pravednosti. Tu pravednost kadija 'Abduldžebbar pokušava da objasni teorijom cijena i to na način da se cijene u jednom otvorenom decentraliziranom sustavu tržišnog natjecanja formiraju i izvijaju faktički unutar pretpostavljenog ekvilibriuma. U ovom kontekstu ekvilibrium podrazumijeva za autora al-Mugnija stanje u kojem se tržište adekvatno nosi sa svakodnevnim izazovima.  Eksterni negativni ishodi određenih transakcija nastalih eventualno kao rezultat potpunog slobodnog raspolaganja privatnom imovinom za kadiju 'Abduldžebbara je stanje nevaljanosti koje treba da se ispravi ukoliko postoji mehanizam za nešto takvo. O tim mehanizmima on ne piše detaljno, već pred kraj poglavlja doslovno piše da ako postoji način da se spriječe negativni ishodi nastali usljed određenih transakcija da to treba činiti i tu dolazimo do momenta u kojem kadija 'Abduldžebbar a time i generalno tržišna teorija cijena na sustav cijena gleda više iz ugla disekvilibriuma. Svakodnevne transakcije koje međusobno vršimo dovode do različitih ishoda, nerijetko negativnih, koje potom različito pokušavamo da saniramo. Taj pokušaj sanacije negativnih ishoda nastalih usljed naših svakodnevnih odnosa i akcija koje stalno preduzimamo za rezultat je imalo da u islamskoj tradiciji tokom 20. stoljeća se rodi niz političkih ideja koje generalno imaju pristup fudbalske taktike lahko ćemo. Uglavnom se preskače podučavanje o teološkom poučku cijena, koji je u ranom stasavanju islamske tradicije pokušavao da udari osnovnu bazu razumijevanja ljudskih svakodnevnih aktivnosti koje se prelamaju posredstvom institucije cijena.




Glavni teološki poučak o cijenama jeste da nas one svakodnevno naučavaju o tome da smo mi prvenstveno nesavršeni i da usljed ograničenosti znanjem i informacijama naše transakcije nerijetko mogu pridonositi i negativne ishode. Suočavanja s time počiva na traženju što boljih modela funkcioniranja koji se izrađaju iz sistema koji počiva na decentraliziranom sustavu tržišta gdje se posredstvom iskorištavanja privatne svojine formira sustav cijena koji potom u okviru disekvilibriuma nudi pregršt podražaja i stimulusa da li da se krene u određeni vid poduzetništva ili da se od toga odustane ili naprosto da se pokušava poduzetničkim djelovanjem promijeniti trenutno stanje cijena u određenom tržišnom sektoru. Svojevremeno je Fred M. Taylor pisao da za funkcionisanje socijalističke privrede sve što treba je razviti sistem ''tablica faktora vrijednosti'' koje bi trebale da igraju ulogu procjene vrijednosti faktora proizvodnje pri čemu je Taylor imao na umu ekvilibriumski sustav u kome su navodno sve informacije već date, te da cijene treba formirati na bazi toga koliko je koštala proizvodnja određenog dobra. Oskar Lange je opet razvijao teoriju o mogućnosti simulacije tržišnih procesa  ali bez privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje što se u već spomenutoj knjizi Modern Monopolies pokušava potcrtati kao sustav na osnovu kojeg funkciniraju moderne platforme a što baš i nije slučaj po mom skromnom znanju budući da platforme iako efikasno centralistički uspostavljaju konekcije među različitim ekonomskim agentima to se čini na temelju toga što se te transakcije dešavaju decentralizirano a platforma omogućava da se uz što manji vremenski trošak i veću efikasnost željene transakcije zaista dese. Uz sve to platforme su zasebni sustavi koji su u mnogome drugačiji od tradicionalnih hijerarhijskih linearnih sustava firmi koje se baziraju na segmentu posjedovanja sredstava proizvodnje dok su platforme prepoznatljive i svoju vrijednost crpe iz posjedovanja moći sredstava povezivanja.


Kada se uzme u obzir poučak o cijenama dvije stvari se mogu naučiti. Prvobitno, upravljati ljudskim odnosima posredstvom matematičkih kalkulacija iza kojih ne stoje stvarni ljudski odnosi jeste puko bivanje u imaginarnom ekvilibriumskom sistemu. To nas dovodi do drugog bitnog momenta kada je posrijedi islamska tradicija a to je da je ova religija u svojoj tradicijskoj baštini suštinski kultivisala trgovački duh, koji se manifestirao razvojem trgovačke religije u čijim teološkim djelima cijene postaju sredstvo objašnjavanja jednog cjelokupnog sustava vjerovanja a i načina kako bi društvene institucije trebala da djeluju ili u kom pravcu da se kreću. Suštinski to podrazumijeva naučavanje koje se snažno protivi modernim savremenim predstavama islama kao religiji čiji sustav vapi za centralističkim načinom upravljanja koji se bazira na socijalnim i ekonomskim restrikcijama, te vjerovanju da postoji jedan imaginarni islamski ekvilibriumski sistem seta zakona koje samo treba pretočiti u svijet realija i sve će biti potaman, a ljudi će odjednom postati savršena dobra bića. Kada se unutar islamske religije prestalo pisati o cijenama i iz njih eksploatisati sva bitna saznanja koje cijene same po sebi pružaju a uglavnom se počelo pisati o imaginarnom sustavu koji pretpostavlja unaprijed da ima sva rješenja islamska tradicija je ostala poprilično u rakoraku kako sa svojom teološkom tradicijskom bazom tako i sa savremenim institucionalnim razvojem. Taklif u tom kontekstu stasava kao pojam unutar kojeg se mora imati svijest o tome da su ljudi primarno nesavršena bića, i da se najbolje taj skup nesavršenstava ostvaruje posredstvom decentraliziranog poduzetničkog djelovanja pri čemu poduzetništvo se razumijeva kao stalno otkriće novih informacija za čije otkrivanje glavni podražaj čine cijene. Što bi Carl Menger svojevremeno rekao, Vlada ne može imati sve informacije o svojim građanima, jer naprosto ne može da objedini sve informacije o svakome pojedinačno, tako da samo sustav institucija koje omogućavaju da se jedinka samostalno što bolje može ostvariti uz pratnju podražaja i informacija koje nudi institucija cijena jeste društvena organizacija koje se može nadati da ide valjanim koracima naprijed. Sva vjera u nadrealne imaginarne utopističke ekvilibriumske sustave savršenstva suštinski se kosi sa osnovnim teološkim naučavanjem o cijenama u okviru čega je samo Bog, Sveinformisani i Sveznajući. Ljudi su prema tome ograničenog znanja i informacija, a tržišni sustav cijena im nudi kakav takav sistem kvalitetnog koordinisanja u kojem svako pokušava da ostvari barem djelić svojih ličnih interesa.