subota, 22. rujna 2018.

Poklič tradicije




Razumijevamo li tradiciju kao skup postepenog prikupljanja znanja tokom niza generacija neminovno je imati stalno živahan odnos s tradicijom kako bismo uopće imali što bolje razumijevanje opće društvene evolucije ali i specifičnog razvoja određenih konkretnih tradicija. Konstruktivni razgovori uvijek iznjedre određene polemike koje vas u trenu vrate u određenu vremensku jedinicu koja će vas podsjetiti kako je generacijsko prikupljanje informacija i razumijevanje realnosti prije nekoliko vijekova ostavilo vrlo kvalitetne upute koje s današnjim znanjem možemo još adekvatnije da poimamo. Na tom tragu mi se čini da progresivni otklon od tradicije je u suštini jedan bijeg od društvene evolucije što vodi ka vjerovanju da tek tako bez ikakvog znanja o prošlosti i svim informacija koje su upisane u mnoštvo starih ćitaba možemo da konstruišemo vrli novi svijet ispunjen kosmičkom univerzalnom pravdom. U kontekstu religijskih tradicija progresivni bijeg i strašenje na sam pojam religijskog svjedoči tom nepotrebnom otuđenju od jednog skupa informacija koje svjedoče posredstvom sakralnih kazivanja i ulemanskih interpretacija jednoj općoj ljudskoj težnji da se uopće razumije ljudska priroda i upostave kvalitetni modeli međuljudskih odnosa. Jasno je da ljudski odnosi uvijek i zauvijek će biti vrlo složeni, ali bitna razlika je da sve kompleksnosti naših odnosa počivaju na propitivanju posredstvom indirektnih eksperimenata pod čime imam na umu trenutke neplaniranog spontanog razvoja određenih saznanja koja učimo u direktnom međusobnom kontaktu jednih s drugima a koje potom pretakamo u institucionalnu organiziranost. Tim tonom je pisao Al-Qadi Abduldžebbar svoje teološke spise u desetom stoljeću kada je naprosto vođen saznanjem o nemogućnosti posjedovanja potpunih informacija niti o prošlim ljudskim interakcijama niti o budućim zaključio da kada god je to moguće najbolje po slovu tradicije je ljude prepustiti da samostalno isprobavaju raznolike odnose na temelju kojih se dalje može obrazovati određen sistem pravila.


Bila bi to pravila koja nisu statične prirode već shodno evolucijskim skokovima zapisana shodno stalnim svakodnevnim međuljudskim odnosima uvijek spremna da se propituju ukoliko ne odgovaraju adekvatno na potrebe realnosti, pa je s tim u vezi unutar islamske tradicije razvijena jedna vrlo ugodna polemika i intelektualno jako pronicljiva a što je bilo usljedovano time da je stožerni sakralni tekst, Kur'an, u nekoliko navrata prijemčivim pripovijedanjem otvorio vrata za razvoj jedne takve polemike, a koja se ticala kontekstualizacije propitivanja datih uspostavljenih normi. Za sakralni tekst važno je bilo uspostaviti odnos prema već zatečenim tradicijama i pravilima koja su postojala u zadatom ambijentu ali i kasnije konstruktivno teorijski zaokružiti tematiku propitivanja Bogom datih normi. Evidentno je da u našem ambijentu obitavanja često su prisutna dva narativa u vezi s odnosom religijskih tradicija prema problemu propitivanja pa će vrli kosmički progresivni pravednici religijsku tradiciju generalno zaključati u kutiju ljudske iracionalne djetinjarije, a opet s druge strane interni religijski krugovi koji u svojim savremenim misaonim procesima su u stalnom bijegu od tradicionalnih ćitaba će primjera radi islamsku tradiciju da interpretiraju više imaginarno u zamišljenim iluzornim konstrukcijama nego li što će sebi dozvoliti da se zarove među mirišljave korice stoljećima starih ćitaba.


Stari ćitabi koji danas služe kao depozitori stoljećima postepeno razvijanih međuljudskih odnosa u svojoj međukoričnoj unutrašnjosti sadrže niz raznolikih deskriptivnih i normativnih zapisa, kojima se čuvala tradicija pluralističkih modela opisivanja stvarnosti ovisno o kontekstu i umijeću primjene ranijih tradicijom nataloženih znanja. Kada vrli ekonomista Dani Rodrik piše o ekonomskim modelima pokušavajući da se suprotstavi dominaciji ekonomizma  koji ma kojeg oblika bio teži da stvarnost posmatra uvijek u istim varijabilnostima tako je istovjetnim koracima se postepeno micala islamska tradicija koja je unutar svojih raznolikih pravnih i ekonomskih polemika iznjedrila i prihvatila egzistiranje raznolikih nazovimo ih interpretativnih škola koje su težile da na temelju ograničenih ljudskih informativnih kapaciteta formiraju što bolje modele adekvatne i prilagođene ljudskoj prirodi. U tim tonovima nikada nije bilo mjesta za iluzornu fikciju, a primijetit ćemo da u takozvanoj savremenoj islamskoj misli fikcija je pružila svoje šape i kanđe što na ukupnu povijest što na sam odnos prema tradiciji. U tim fikcijskim narativima uporno se pokušava ponuditi sveobuhvatna monolitna slika islamske tradicije s ubijeđenjem da se mogu obuhvatiti svi zapisani detalji u okviru ove konkretne religijske tradicije, i tek tako preskočiti sva stoljeća i hiljade pojedinaca koji su dali svoji doprinos razvoju jedne tradicije koja obitava u složenim raznolikim opisima svakodnevnih međuljudskih odnosa. Trgovački ćitabi, koje je čisti užitak čitati, nude najbolji prikaz kakva je bila svakodnevnica u određenom periodu, te svu problematiku i složenost ljudskih odnosa koji su stalno donosili određene novine a koje je trebalo opisati i pokušati uokviriti u određen splet do tada poznatih pravila.

Tradicija propitivanja

Nerijetko se kazuje kako religijska tradicija počiva na konceptu đavolske oprečnosti prema propitivanju, skup je to kažu informacija koje se ne daju uopće propitivati, svako pitanje suvišno je i opako. Budući da je to vrlo rado obradljiva tradicionalna tematika ugrađena u tradicionalni koncept pravde predvođen pretežito gradacijskim i kontekstualnim odnosom prema ljudskim interakcijama mnoštvo je starih rukopisa u islamskoj tradiciji koji vrlo naočito obrazlažu predmet propitivanja naše stvarnosti. Pratimo li tradicijski koncept odnosa prema propitivanju (ar. suāl) počevši sa sakralnim tekstom pa potom se spuštajući nizvodno prema drugim tradicijskim korpusima problematiziranje propitivanja  se čak dovodi u vezu sa propašću prijašnjih naroda. U jednom starom obimnom ćitabu što su ga svojevremeno napisala dva Kurda, otac i sin naime, Zaynudin al-Iraqi i njegov sin Velijudin Abu Zur’a što dovrši očevo pisanje, pisaše između ostaloga o odnosu korelacije propitavanja sa propašću drevnih naroda. Pisaše oni naime o tome da u nekim momentima propitivanje može stajati u kauzalnim odnosima sa dekadencijom jednog naroda.

To staro tradicijsko štivo među raznolikim predajama poslaničke tradicije izdvaja jedno naočito predanje upravo o propitivanju u kojem se kazuje kako su prijašnji narodi propali usljed propitivanja i prkosa Božijim izaslanicima. Da je ovaj tekst bilo gdje drugo citiran kao zasebna cjelina vjerovatno bi napravio haotičnu situaciju, ali kada se čita vrlo pažljivo među koricima Tarhu al-Tasriba pod kojim imenom ovo štivo postade poznato primjetno je pažljivo tradicionalno čitanje tekstova koji su uvijek u istančanoj povezanosti sa stožernim sakralnim tekstom, Kur’anom. Zaynudin al-Iraqi (1325/1404), što po narodnosti bijaše Kurd, rođen u 14. stoljeću u Iraku, ali kojeg se po biografskim spisima vjerovatno i nije mnogo sjećao budući da je rano s porodicom preselio u Kairo autor je ove višetomne knjige. Po običaju, možda što sam lično vrlo vezan za kratki boravak u Kairu, uvijek nabasam ili pripovijedam o poznatim kairskim licima iz različitih historijskih perioda. Kairo je mjesto koje obilato nastanjuju raznolike tradicije, grad koji sažima hiljadugodišnje međuljudske odnose, pa u moru svekolikih spisa red je bio izdvojiti jednog Kurda iračkih korijena. U periodu dok je Zejnudin al-Iraki gradio svoj znanstveni kredibilitet u kairskim naučnim krugovima četrnaestog stoljeća 1372. godine će se roditi Ibn Hadžer al-Askelani, koji će u kasnijim godinama napisati nekolicinu nezaobilaznih knjiga kada je posrijedi govor o islamskoj tradiciji. Kairo je lokacijska poveznica između ova dva imena, a značajnija veza je naučne prirode budući da je Zejnudin u određenom periodu bio učitelj Ibn Hadžera, obojica su opet bili pripadnici šafijske pravne škole, a što bi u najbližem prijevodu odgovaralo originalističkoj pravnoj sljedbi sa određenim specifikumima razvijenim unutar islamske tradicije. Škola je to koja se uveliko danas zloupotrebljava, pa sam s tim u vezi pisao nekoliko tekstova o šafijskom tekstocentrizmu u današnjim savremenim interpretacijama odvođenim od tradicijskog evolucijskog razvoja.

Digresije su neizbježne i zahvalne samo što ponekada ukoliko su preduge odvedu nas podaleko od centralne teme, pa da se to ne bi zbilo za potrebe ovog pisanja, našeg dobrog Kurda i njegovog učenika Ibn Hadžera povezuje i tematska jedinica objašnjavanja islamskog tradicionalnog odnosa prema konceptu propitivanja. Sakralni tekst ide u pravcu kreiranja kulture nepropitkivanja stvari koje su prešućene i koje su kao takve već jednostavno izbalansirane, pa bi njihovo regulisanje samo zakomplikovalo svakodnevni život. Poslije se dakako ovaj koncept prenosi u pravo gdje se takođe grade pravila unutar kojih se pitanja dijele na konstruktivna ili razvojna (o čemu govori Ibn Hadžer) i na negativna ili destruktivna ( o čemu govori porodica spomenutih kurdskih Iračana). Balans je napravljen u tradiciji na vrlo lijep način: što je Bog od rituala vam propisao pa za Boga Milostivoga ne zabadajte nos dublje sebi otežavajući kad i ovo jedva praktikujete a što vam Bog od zakona međuljudskih svakodnevnih propisa pa to se konstruktivno propituje,  a što vam Bog (zakon) prešuti to je namjenski urađeno kako bi vam se život i sveopći odnosi olakšali. Tradicija će kazati sljedeće po peru Zejnudina al-Iraqija. Tri su momenta koja treba imati na umu kada je riječ o tekstovima koji se bave ljudskom potrebitom prirodom za propitivanjem. Ljepota tradicije je u tome što su sve informacije raspršene po mnoštvu tradicijskih tekstova kao preslika ponašanja i obrisa ljudske prirode. Ljudi sa sobom nose hrpu neispričanih priča a time i informacija koje se ne mogu uopće sve sažeti u jedan ćitab niti uopće potpuno centralizirati, pa je od tud propitivanje tek jedan adekvatan način kojim se mnoštvo raspršenih informacija želi dovesti u jedan mogući efikasni poredak funkcioniranja što je djelovanje evolucije protiv prirodne entropije. Teološkim rječnikom, Bog sažima sve informacije, a mi pokušavamo da uspostavimo što kvalitetnije društvene institucionalne sisteme koji pokušavaju da adekvatno odgovore na problem asimetričnosti informacija.


Izdvojeni dio al-Irakijevog rukopisa u kojem piše kako je najveći kriminalni čin ljudi jednih prema drugima da budu povod uvođenju restriktivnih nepotrebnih zabrana






Spomenuo sam tri momenta koja vrli Kurd uočava u govoru o odnosu spram koncepta propitivanja, pa veli da zabrana propitivanja koja se navodi u kur’anskom tekstu, a i u predanjima zabilježenim posredstvom poslaničke tradicije se primarno odnose na zabranu propitkivanja stvari koje su prešućene  budući da je to ukazanje Božije milosti. Kakva li bi to bila Božija milost al-Iraqi neće prešutiti, pa će tu tvrdnju dodatno pojasniti predanjem kako je najveći kriminal koji jedan čovjek može učiniti prema drugim ljudima jeste da bude povod određenih zabrana, restrikcija i neefikasnih regulacija. Sada slika postaje mnogo jasnija a drugi momenat koji ovaj vrli pisar od nas traži da obratimo na njega pažnju jeste uključivanje sakralnih stavaka iz stožernog teksta Objave, a to je stavak u kojem se veli: “O pravovjerni, ne propitujte stvari zbog kojih kada vam se odgovor na njih ponudi život će samo da vam se zagorča (…)”.[1]

Još jedno veliko ime je zamastilo svoje pero pa pisalo o ovome stavku, veliki štovatelj Avicene (Ibn Sina), pisar koji se povezuje sa teorijom o multiverzumu, Fahrudin al-Razi (1149/1209), rođen svojevremeno u iranskom Reju, koji danas pripada iranskoj prijestolnici Teheranu, a umro je u Heratu što je današnji Afganistan. Takođe je pripadao šafijskoj pravnoj sljedbi, a  u svom veoma značajnom komentaru Kur’ana Mefatih al-Gayb (“Ključevi nepoznatog”) piše na istovjetnom tragu kojim će nekoliko stoljeća poslije pisati centralna figura našeg teksta Zejnudin al-Iraqi, o važnosti posjedovanja obazrivosti o tome šta se propituje i na koji način kako se date slobode unutar međuljudskih odnosa ne bi remetile i u konačnici dovelo do zabrana i normativa koji bi spriječili evolutivni društveni karakter kojima se teži u svakodnevnim međuljudskim suodnosima. Današnjim surovo banaliziranim rječnikom tradicija bi kazala  kako sveti Tekst želi da kaže čuvajte se gospode u sakoima i elegantnim odijelima što vam sjede u skupštini, pa s malo podrške svojih političkih istomišljenika propituju  stvari koje vam zakon svakako ne problematizira ili je vrlo fleksibilan, jer mu je namjena da pusti ljude naprosto da sami na temelju pokušaja i pogrešaka razviju sebi adekvatan sistem komunikacije. Drugari u odijelima ipak odluče da zapitkuje i propituju pa se napiše nacrt zakon u kojem se zabranjuje jedenje pite rukama da malo karikiramo i svim vrlim građanima tako zagorčaju ionako gorak život a onda prvi predlagači (ti pod navodnicima ljubopitci) poslije krše isti zakon kako to sveti Tekst potvrđuje riječima: “ Destruktivna pitanja pitaše narodi prije vas pa potom kada odgovori im se podariše oni krivovjerno reagovaše.” [2]



Razijevo pojašnjenje ovog stavka je iniciralo pisanje vrlo bitne rečenice koja će u tradiciji naći svoje mjesto pod nebeskim svodom ali će današnje generacije očito da zaborave šta se u ćitabima sve pisalo a pisalo se riječima Razija kako znatiželjna težnja iniciranja normi za kojima ne postoji uopće potreba ishoduje obimnom destrukcijom, stanjem u kojem ne postoji potreba za time i još je to štetno, pa na oštroumnim učenima je da takvo djelovanje spriječe. Pridodat će Razi svom komentaru još jednu vrijednu sintagmu al-suālāt al-fāsida (destruktivna propitivanja) a Zejnudin al-Iraqi dodatno objasniti tradicijskim pripovijedanjem kako je jedna skupina navodno prijeko moralnih pravovjernika propitivala obred hadža. Njih je naime interesovalo zašto se to zaboga hadž obavlja samo jednom tokom života a i to tek ukoliko postoje potrebni uslovi. Njima je bilo čudno kako naprosto obred hadža nije propisan kao obaveza svake godine a ne jednom tokom života. Sveti Tekst je odgovorio spomenutim riječima čime je demonstrirao svoju težnju ka fleksibilnošću ali i poznavanjem ljudske prirode koja baš kada pomisli da doprinosi razvoju u ovom specifičnom slučaju jednom vjerskom obredu ustvari postupa vrlo destruktivno i njihovo znatiželjno propitkivanje već postojećih fleksibilnih pravila će samo ih otjerati od hrama vjere ukoliko im se njihove želje za datom intervencijom ostvare. Ponudit će sveti Tekst još nekoliko primjera među kojima je običaj tadašnjih lokalnih Arabljana bio između ostaloga da ukoliko bi im prijeko potrebno prijevozno sredstvo zvano kamila pet puta donijelo mlade i ako bi njeno peto mladunče bilo muško oni bi joj razrezali uho kako bi se znalo da je riječ o takozvanoj kamili bāhiri koja se više ne bi koristila za jahanje, nošenje tovara ili bilo kakve aktivnosti, već bi naprosto ju se pustilo da pase slobodno do kraja života. Nije da Tekst kudi ovaj običaj, već ga on samo navodi kao primjer da to nije nešto što sveti Tekst teži da ljudima ograniči, ali da ljudi samostalno vrlo često vole da što više pisanom ili nepisanom formom izregulišu svoje međuodnose da to postaje vremenom vrlo destruktivno.


Treći detalj u ukupnom mozaiku tradicionalnog pogleda na propitivanje kojeg al-Iraqi izdvaja se odnosi na specificiranje propitivanja mnoštvom pitanja o jednoj te istoj stvari.  Ukoliko bi se na svako pitanje s predumišljajem uspostavljanja dodatnih regulacija odgovaralo pozitivno kosmički odnosi između ljudi i Boga bi se naprosto poremetili i bili bi u disbalansu. Svjedoči tome kazivanje o Mojsiji što naredi Israelćanima da Bogu za žrtvu bilo kakvu kravu prinesu pa oni stadoše Mojsiju prenemagati hrpom bespotrebnih pitanja da on njima ipak specificira koja krava je najprigodnija za žrtvu, a  kada se to konačno desilo nastupio je disbalans između Israelćana i Boga budući da im novi zakon kojeg su oni lično inicirali postade vrlo komplikovan i teško breme. Tradicija naprosto hoće da kaže na sav glas kako propitivanje uopće nije sporno. U tim prašnjavim rukopisima  se polemiše i pišu izdvojena pravna mišljenja za stvari koje su danas često nepojmljive unutar internih muslimanskih narativa. Sveti Tekst ljudima govori da prestanu biti strašljivi bojeći se samih sebe preko nepojmljivih granica da na kraju mnoštvom neefikasnih regulacija i normativa zagorčaju svoje živote, jer Bog želi da naše odnose učini efikasnim i fleksibilnim kako bi ispunili svoju kreativnost. Kreativno propitivanje nije jednostavan čin budući da zahtijeva prethodnu informisanost ali po slovu svetoga Teksta to je jedini adekvatan način uspostavljanja kreativnih društava milih za život i međuljudsku suradnju.



[1] Sura Trpeza, stavak br. 101.
[2] Sura Trpeza, stavak br. 102.

subota, 1. rujna 2018.

Procvjetao behar turskim obveznicama







                                      


Turska je već od proljeća kako se prvi behar pojavio postala stalno goruća tema na bosansko-hercegovačkim društvenim mrežama što dobrim dijelom zbog zauzimanja stava o tome kako se odnositi prema Erdoganu, njegovom dolasku u Sarajevo, do toga da se razabere u mahali šta se to tačno dešava tamo, ko rovari protiv Turske i velike zavjere kuje, pa im lira doživljava tako ozbiljan pad. Sve su to prirodne polemike i vrlo razumljive, međutim šta je postalo biti nerazumljivo jesu analize o Turskoj koje su makroekonomska zbivanja počela da svode na čistu ezoteriju i iluminatska metodološka interpretiranja – u smislu reklo bi se da svijet je možda kompleksan i tržište je moguće vrlo neuhvatljivo u svojim čarima signaliziranja šta se zbiva tamo negdje nešto na mikro nivou ali svijet je ipak taman toliko jednostavan da ga se 'eto tobože može protumačiti u jednoj rečenici – da tamo neko orkestrirano s magičnom palicom kuje zavjere protiv Turske.


Ezoterični pad lire

Skorašnji tekst o povezanosti teorije cijena sa teologijom bio je prikaz vrlo specifičnog odnosa teologije prema ekonomskim aktivnostima. Ukoliko je možda izgledalo začudno uopće da je neko posredstvom cijena pokušavao da objasni teološki nauk pa sva ovogodišnja dešavanja u i oko takozvanih emerging markets ( tranziciona tržišta) s posebnim osvrtom na Tursku valjan su prikaz kako makroekonomska dešavanja mogu postati obavijena ezoterijom, pa time i dobiti takav vid interpretacija. Često se komentarisala trenutna situacija cijene turske lire na našem vrlom jezikom, pa su najdivnija ezoterična objašnjenja vrlo maštovito predstavljala svekolike probleme sa volatilnošću turske lire kako se naprosto radi o sveopćem ekonomskom ratu protiv predsjednika Erdogana. Čovjek naprosto nije omiljen u Zapadnom svijetu i svemoćne sile nevidljive ruke su krenule u obračun sa zlim silama erdoganovskim.


Ništa više ni manje, već sukob civilizacija i ratovi zvijezda su primarni model interpretacije i razumijevanja pada turske lire u odnosu na dolar. Primjer takvih ezoteričnih interpretacija nije samo rezervisan za naše govorno područje. Suludo bi bilo takvo nešto i pomisliti, jer makroekonomija a posebno svijet financija još od Velike recesije 2008. godine trpi raznolika ezoterična tumačenja. U tom vrlom svijetu ezoteričnosti odmah poslije Erdoganove pobjede na predsjedničkim izborima mogli su se čitati tekstovi na arapskom jeziku Zašto kuju zavjere protiv Erdogana? Sumeje Ganuši koja je u pokušaju da brani Erdoganovu politiku izabrala metod ezoterije kada se dotakla makroekonomskih zavjera. Snažan pad turske lire rezultat je planskih zavjera protiv Turske bijaše joj zaključak vrli. Ezoterija je vrlo interesantna kada prati osnovnu nit realnih zbivanja, međutim kada postane svesrdno sredstvo deluzorne imaginativne interpretacije svijeta tu se već gasi i teološki nauk o svemoćnom Bogu budući da se svemoć u makroekonomskim ezoteričnim intepretacijama svijeta predaje ovostranim ljudskim umreženim grupacijama, nekada Iluminatima a nekada drugim nosiocima bajraka zavjera.


Problem ezoteričnih interpretacija jeste što one bivaju vrlo selektivne, tako da ako pokušaju da se teorijski predstave, teže za ozbiljnom selektivnošću, pa se u kontekstu makroekonomskih zbivanja potpuno izbriše sintagma emerging markets (tranziciona tržišta), a globalna ekonomija se prestane sagledavati kao jedno veliko umreženo selo monetarnih isprepletenosti. U toj mreži isprepletenosti dok se Turska suočava sa padom svoje lokalne valute upravo danas ih je uvijek problematična Argentina pretekla sa padom pesoa čime je turska lira ni kriva ni dužna ezoteričnim magijama ostala iza pesoa ove godine barem za sada po procentualnom padu u odnosu na američki dolar. Treba imati na umu da države poput Argentine ili Turske kao pripadnice emerging markets se stalno suočavaju sa problemom domaće štednje i priljeva stranog kapitala koji u mnogome se primarno slijeva u dolarima, tako da su ova tržišta prevashodno jako dolarizirana i bilo kakve ozbiljne promjene u SAD-u koje dovode do aprecijacije dolara podrazumijevaju indirektni utjecaj na tranziciona tržišta i stanje njihove valute. Nakon perioda rekordno niskih kamata a time i obimne dostupnosti kapitala oba ova tržišta su bila izložena prilivu stranog kapitala i rastu deficita tekućeg računa koji je u slučaju Turske još 2013. godine bio 7,5% GDP[1] što je rezultat struktuiranog duga izazvan kreditnom ekspanzijom koju predvodi korporativni sektor čiji su dugovi značajno dolarizirani i kratkoročni čime je ovaj sektor snažno izloženiji eventualnim fluktuacijama u odnosu dolara prema lokalnoj valuti.

 Reprezentacija Argentine u fudbalu preslika stanja argentinske valute
(Prikaz pada valuta tranzicionih tržišta u odnosu na američki dolar)

Grafikon nam jasno pokazuje kako je Argentina preuzela trenutno vodeće mjesto na ljestvici najlošijeg odnosa valuta prema dolaru na emerging markets što je uostalom bio i rezultat dogovora između Argentine i IMF-a o paketu pomoći od 50 milijardi dolarčića. Nakon jahanja na niskim kamatama i programima QE-a (kvantitativnog popuštanja)  prirodno je bilo za očekivati da će uslijediti period promjena kamatnih stopa u SAD-u u pravcu rasta a što po običaju podrazumijeva veću otvorenost i mogućnost financijske krize u tranzicionim tržištima. Budući da već tridesetak godina se posvećuje sve ozbiljnija pažnja tranzicionim tržištima moguće je vidjeti da problemi i financijske krize koje su nastajale tokom 90-tih apsolutno nemaju mnogo veze sa ezoteričnim interpretacijama koliko sa posljedicama liberalizacije financijskog tržišta i načinima kako su određene države se uopće nosile sa valutnim rizicima pri čemu se valutna neusaglašenost (currency mismatch) javlja kao jedan od glavnh pokazatelja razloga datih kriza. U kontekstu Turske ne postoji tako ozbiljna ezoterija u makroekonomskim relacijama koliko se to pokušava prikazati budući da još u periodu 2014.godine Turska se već počinje označavati vrlo fragilnim tržištem što zbog stalne neupsješnosti Centralne banke da targetira željenu inflaciju koja joj stalno bježi pod dejstvima opake nevidljive ruke tržišta što upravo zbog izrazito jake potražnje za kreditima denominiranim u stranim valutama pri čemu je svakako dolar dominantan. Kako graf Centralne banke Turske pokazuje taj trend kreditne potražnje denominiranog u inostranim valutama se dešava upravo nakon blagog razvedravanja usljed opakih tajfuna koji su harali od 2008-2010. godine tokom perioda Velike recesije. Na tom valu likvidnosti koja će uslijediti i jeftinog novca zaplivala su i tranziciona tržišta pri čemu kako vidimo ni Turska nije bila izuzetak.

(Prikaz rasta kredita u inostranim valutama) 

Priljev stranog kapitala što bi rekao Jean Tirole se ne može i ne treba naprosto zabraniti, jer ako je u konačnici cilj spriječiti krizu najlakše bi bilo naprosto zabraniti kratkoročne dolarizirane dugove i općenito spriječiti dotok stranog kapitala, tako da kompletna priča o tranzicionim tržištima ostaje na tome kakve konkretne politike se vode u kontekstu odgovora na moguće krize. U slučaju Turske kao što se već da vidjeti rast je stalno bio spominjan, a do te 2014-te i vrlo hvaljen dok nisu baš te godine počeli napisi o vrlo fragilnom turskom tržištu koje u slučaju aprecijacije dolara će osjetiti vrlo jake turbulencije a pri tome treba imati na umu stalne političke mjehuriće koji su se dešavali u međuvremenu počevši od Gezi protesta do pokušaja državnog udara na koji je Erdogan reagovao vrlo žustro što su takođe sve vrlo ozbiljni parametri koji su dodatno utjecali na povremena nepovjerenja stranih investitora u tursko tržište. Uzmemo li u obzir rast kredita a time i duga treba imati na umu da od 90-tih pa na ovamo upravo liberalizacijom tržišta u ukupnosti duga snažno učestvuje korporativni sektor koji upravo dobar dio kapitala potražuje u inostranim valutama što je usljedovano ranijim nepovjerenjima prema domaćoj valuti ali i činjenici da su krediti bili značajno jeftini u periodu od 2010. godine pa s tim u vezi deprecijacija lokalne valute u odnosu na recimo dolar (budući da je dolar najreprezentativniji primjer s obzirom da je riječ o jako dolariziranom tržištu) stvara ozbiljne strukturne probleme korporativnom sektoru.


Pozajmljivanje inostranih sredstava kako bi se financirale lokalne aktivnosti podrazumijevalo je i to da firme koje posluju u Turskoj imaju strukturalne probleme servisiranja duga budući da se upravo u kontekstu korporativnih sektora vrlo dobro realizira panika valutne neusaglašenosti. To podrazumijeva da nakon liberalizacije tržišta i posebno u ovom periodu nakon 2010. godine gdje se vrlo dobro primijeti rast potražnje za kreditima od strane korporativnog sektora lokalne firme dobar dio svojih transakcija ne plaćaju u domaćoj valuti pa im i vrijednost imovine u mnogome ovisi o promjeni deviznog kursa. Kada vam je aktiva vrlo malo denominirana u stranoj valuti jer naprosto poslujete na svom lokalnom tržištu to podrazumijeva da u slučaju deprecijacije domaće valute ćete imati ozbiljne probleme budući da valutna neusaglašenost naprosto to iziskuje. To možemo vidjeti upravo sada u Turskoj gdje već duži period imamo dvoznamenskastu inflaciju sa vjerovatno ne baš tako skorijim padom na jednoznamenkasti simbol i ozbiljan pad lire u odnosu na dolar od proljeća 2018. godine. Visoka godišnja stopa inflacije koja je najviša još od 2004. godine a koja trenutno stoji na 15.85% tjera Centralnu banku Turske da se kovitlavo bori s inflacijom i padom lire što oni i pokušavaju ovih dana, pa je juče otvoren currency-swap tržište lire  (valutne zamjene) čime se pokušava ojačati lira i vratiti povjerenje a s druge strane povećani su porezi na depozite u dolarima što je takođe reakcija u cilju jačanja lire, tako da je ona istini za volju i djelomično ojačala s tim da ne treba smetnuti s uma da je lira u odnosu na dolar ove godine pala za 43.6% tako da će tu biti potrebne mnogo važnije mjere pa i one političke prirode a što dosta ovisi o samoj percepciji Turske u svijetu a i njenim odnosima sa SAD-om.

Ezoterija graditeljstva 

Poseban status čine analize u našim vrlim časopisima i medijima u kojima se otkriva poseban momenat ezoterije koja demaskira eventualne financijske probleme u Turskoj a to je argument graditeljstva. To je veoma opaki argument strašno promišljen a zasniva se na prostoj rečenici - u Turskoj su vidljive značajne promjene, za sve ove godine izgradilo se škola, bolnica, mostova i aerodroma, desetine... - koji bi trebao valjda sam po sebi da kaže očito, gradilo se, iz pepela se ko Feniks ustalo - a  sada bi neko da kaže kako slijedi slijetanje! Lijepo je to kada vam neko nabraja tačan broj mostova i aerodroma koji su se izgradili, moglo bi se to u dogledno vrijeme nazvati jugoslovenskim anegdotalizmom budući da se i historijski prikaz ekonomije Jugoslavije u našim domovima uglavnom pripovijeda na istovjetan način. U redu je to i uopće nije sporno sve do momenta kada to čitate u nekim navodno ozbiljnim medijima u kojima treba da vam se da prikaz malo šireg djelovanja i ustroja turske ekonomije. Da se gradilo to nije sporno, pa najviše stranog kapitala je otišlo u veleprodaju i maloprodaju, građevinu, nekretnine, te hotele i restorane. Otišlo je pristojno kapitala i u proizvodne sektore, međutim ne toliko koliko u gore navedene stavke zajedno. Jeftini strani kapital se uzjahao i iskoristio za rast koji svjedoci uspijevaju očito da vide, ali svjedoci su propustili priče iz 90-tih i financijske krize koje su zahvatale tranziciona tržišta upravo zato jer su upadali u zamke valutne neusaglašenosti i neanalizirajući razloge rasta kratkoročnih i dugoročnih kamatnih stopa u SAD-u kao vid odgovora na Trumpovu ekspanzivnu fiskalnu politiku. Kreditne potpale uglavnom između redova uvijek nalaze svoju priču u nekretninama, pa u kontekstu Turske razne regulatorne olakšice su napravljene kako bi se stvorili uslovi za kreditnu ekspanziju što nije problem sve dok držite pod kontrolom kredite koji se ne mogu naplatiti. U slučaju Turske određen broj kredita je garantovan Kreditno-garantnim fondom što stvara pritisak na državne obveznice a i trenutna situacija je povoljna za klimu nepovjerenja na tržištu. Kako ljudska priroda teži vremenskim preferencijama pa više vrednujemo ono što je trenutno nam znano u odnosu na buduće nepoznato i nesigurno tako su i prinosi na desetogodišnje obveznice urnebesno skočili, pa su sada na 20.70% što možemo vidjeti na ovom grafu:


Očito je da tržište ne brine mnogo za kvaziezoterične interpretacije već teži tome da pošalje jasne signale, a u kratkim crticama to bi značilo: dug je opako bitan. Svi ti divni mostovi i aerodromi imaju svoju strukturu duga, kao što i nagli rast i potrošački krediti koji su u Turskoj takođe bili u uzletu sada će ipak malo stvari da se promijene što određenim restrikcijama što potrebama za konsolidacijom inflacije i duga, jačanjem lire, te nužno bitnog povratka povjerenja kod investitora što će se svakako pokazati na krivulji prinosa na desetogodišnju obveznicu. Kada se stvari pogledaju malo van okvira ezoteričnih zavjera a više iz pozicije ezoteričnosti nevidljive ruke jasno je bilo još prije četiri godine da Turska spada u red fragilnih i krhkih tržišta opako osjetljivih na promjene kursa dolara prema gore što se sada ispostavilo i tačnim. U predstojećem periodu slijedi primiravanje, sporiji rast  i gledanje kako će Erdogan i društvo da se nose sa svim ovim izazovima koji za Tursku i nisu tako velika novina osim što se naviklo slušati pod vladom AKP-a o rastu turske ekonomije a sada se mora priviknuti i na to da stvari ne stoje baš tako idealno. Šta reći tek za argentinskog predsjednika Macrija koji predstavlja optimizam i nadu za Argentinu, međutim krah pesoa bi ga mogao koštati gubitka političkog kapitala a što takođe predstoji da se vidi. Aerodromi i škole su lijepe stvari ali i brojevi koji ezoterično i neumoljivo vam krenu pokazivati gdje se nalazite i šta treba u buduće da radite ako vam je stalo do tržišnih signala, a ako ne, pa Bože moj, i Feniks i Simurg dođu svome kraju.




[1]Sebnem Kalemli-Ozcan, 2014: https://voxeu.org/article/next-sudden-stop

petak, 3. kolovoza 2018.

Teološki poučak o cijenama


Imaj na umu da je cijena izraz transakcije posredstvom koje se razmjenjuju stvari po principu obostranog zadovoljstva 

Al-Qadi Abduldžebbar


Cijene su naša svakodnevnica, i teško je zamisliti ijedan dan u kojem barem posredno ne prokomentarišemo cijenu nekog proizvoda. One su naprosto tu, stalno nas okružuju, i dio su naših svakodnevnih dnevnih aktivnosti budući da na temelju njih vršimo kalkulacije, te se odlučujemo šta ćemo kupiti i u kojoj mjeri. Moguće i da ćemo odustati od određene kupoprodaje, kao što je vjerovatno i da ćemo određene promjene u strukturi cijena iskoristiti kao valjan podražaj da te promjene iskoristimo u našu korist. Budući da su cijene sastavni dio naše svakodnevnice začudno je u kojoj mjeri općenito potcjenjujemo cijene u smislu informacija i podražaja koje one stvaraju, te njihove historijske važnosti, pa čak i teološke. Dobro ste pročitali, cijene imaju svoju teološku bitnost, i upravo je islamska tradicija u svom zlatnom periodu stasavanja tokom 10. stoljeća u okviru teoloških spisa govor o cijenama uvrštavala kao sastavni dio teološkog naučavanja. Lično sam bio začuđen i sjećam se nevjerovatnog iznenađenja dok sam listajući kapitalno teološko djelo al-Mugni kadije 'Abduldžebbara  (935-1025) u sklopu jedanaestog toma naišao na poglavlje Govor o cijenama, njihovom padu i rastu. Dva su iznenađenja tu bila. Prvi, u kojem se srušio mit kojeg je proklamovao J.A. Schumpeter o velikom jazu i nepostojanju ozbiljne ekonomske literature vrijedne pažnje u periodu od kraha Zapadnog rimskog carstva pa sve do Sv. Tome Akvinskog i njegovog epohalnog djela Summa Theologica.  Al-Mugni je jedno od djela koja demaskiraju J.A. Schumpeterovu tezu o historiji ekonomske misli koja potpuno preskače veoma značajan historijski period budući da je od 8. pa do 10. stoljeća sačuvano nekoliko bitnih rukopisa na arapskom jeziku koji se direktno ili indirektno bave ekonomijom.

Drugi momenat iznenađenje je način na koji je kadija 'Abduldžebbar obradio teoriju cijena na nekoliko stranica, te u koji tom je svrstao polemiku o cijenama. Obimno višetomno teološko djelo al-Mugni  uvijek u sklopu jednog toma obrađuje tačno preciziranu tematiku, a u kontekstu polemike o cijenama cijeli tom je posvećen teoriji taklifa  što bi podrazumijevalo naučavanje kako čovjek kao jedinka postaje obveznik unutar društva, definisanje njegovih prava i obaveza ali i podučavanje o poziciji čovjeka u odnosu na Boga, koji se definiše terminima Sveznajućeg. U tom kontekstu kadija 'Abduldžebbar, kao vrli pravnik i teolog, ima jasnu viziju u okviru koje tematike će da piše polemiku o cijenama. Polemisanje o cijenama dostiglo je svoj vrhunac u 20. stoljeću budući da je to period kada se vode žustre rasprave prvenstveno o različitim društvenim i političkim vizijama organizacije društva pri čemu je upravo govor o cijenama zauzimao veoma važno mjesto. Polemike o teoriji cijena na relaciji Eduarda Heimanna, Oskara Langa, Misesa, Hayeka, Herberta A. Simona, i drugih, a bilo ih je poprilično,  su još uvijek živahne čemu svjedoči i skorašnja knjiga Modern Monopolies Alexa Moazeda i Nicholasa L. Johnsona  u kojoj se suprotstavljaju Hayekova i Langeova teorija o cijenama što svjedoči važnoj historijskoj tradiciji unutar ekonomske misli a kojoj definitivno treba pridodati i kadiju 'Abuldžebbara. Kadija je definitivno umio da predosjeti zbog čega su upravo dileme u vezi sa strukturom cijena na tržištu tako važne da naprosto moraju zauzimati svoje mjesto u teologiji, te da se posredstvom cijena da objasniti ili barem u nekim osnovama priložiti teološki nauk koji za primarni cilj ima razjašnjenje odnosa čovjeka prema Bogu. Kada se u islamskoj tradiciji zbori o taklifu ima se upravo na umu naukovanje o ljudskoj potrebitosti za Bogom kao savršenim bićem koje objedinjava sve informacije kako bi se upravo u sklopu binarnosti čovjek postavio na stranu onoga koji je ograničen i informacijski limitiran.


Jednostavne su to medresanske lekcije kada na času akaida vas se podučava da je Bog Sveznajući, a da čovjek to nije, međutim nikada vas se ne poduči detaljima koje je kadija 'Abduldžebbar imao na umu kada je cijene uvrstio u okvire teloškog nauka. Sigurno da nije imao na umu svaki detalj o kojem teorije cijene kazuju ali osnovne niti definitivno jeste razumio, jer posredstvom cijena on je težio da predstavi Božije djelovanje s jedne strane i ljudske međuodnose koji se manifestiraju posredstvom cijena s druge strane. Za kadiju 'Abduldžebbara osnovna uloga cijene jeste da služi kao sredstvo informisanja o određenoj transakciji. Cijena bilo čega s tim u vezi ne govori o samoj intrinzičnoj vrijednosti određene robe već ona sažima informacije u sebi u vezi s time koliko košta transakcija ili razmjena određenih artikala kada se objedine različiti varijabilni tržišni odnosi i ukupni troškovi među kojima je trošak ograničenosti znanja posebno bitan. Kada je posrijedi govor o taklifu u teološkom aspektu primarno treba imati na umu govor o informacijama, jer je to početna pozicija gdje cijene postaju važne na teološkoj ravni. Bog je u teološkom smislu aspolutni objedinitelj svih informacija, ali čovjek to nije. Čovjek je ograničenog znanja, racionalnosti i informacija. Cijene u tom smislu predstavljaju veoma važan spektar informacija ili odrednica o transakciji. Kadija bi to nazvao taqdir al-badal (vrijednost transakcije), što bi podrazumijevalo da shodno različitim mjestima i kontekstima, a samim time i drugačijim varijablama ista roba može imati potpuno različitu cijenu a time i informacijski sadržaj, pa je s tim u vezi osnova cijene da ponudi odrednice o nekoj transakciji. U tom smislu cijene predstavljaju niz bitnosti za međuljudske odnose, jer one predstavljaju između ostaloga i kvalitetan poučak o tome da ljudski odnosi počivaju na disekvilibriumu (nesavršenosti).  Pobornicima formiranja cijena na tržištu će se spočitavati kako fanatično vjeruju u moć tržišta što u suštini nije tačno, jer upravo tržišni teorijski momenat sa cijenama počiva na tome da se tržište i generalno ljudski odnosi sagledavaju na temelju disekvilibriuma što je suprotstavljeno statičnoj viziji tržišta u kontekstu ekvilibriuma (savršenog stanja kada ne postoji potreba za promjenom). Transakcije se izražavaju cijenama koje sažimaju potrebita početna znanja o datoj transakciji. S tim u vezi Frank Hahn će pisati da sagledavati ekonomiju u nekom stalnom ekvilibriumskom statičnom odnosu podrazumijeva izbacivanje nevidljive ruke iz cjelokupne igre a ta famozna nevidljiva ruka Adama Smitha podrazumijeva upravo skrivene informacije sadržane u određenoj transakciji posredstvom cijene.


Za kadiju 'Abduldžebbara, budući da on piše teološko djelo, kada cijena nečega padne zbog recimo toga što opadne potražnja za datom robom ili se naprosto javi adekvatan supstitut, promjene u cijenama treba sagledavati kao vid Božijeg djelovanja. Ono funkcionira, tako da cijene unutar sebe sadrže niz informacija o određenoj transakciji, i kao takve mogu djelovati kao izrazit podražaj da se teži određenim supstitutima posredstvom poduzetničkih aktivnosti, a što je vid Božijih uputa posredstvom kojih se dešavaju valjani međuljudski odnosi. Težnja za supstitutima stvara stalni pritisak u odnosima ponude i potražnje što ukupne tržišne odnose stalno čini u stanju disekvilibriuma pri čemu različite promjene varijabli mogu utjecati na potpuno drugačije ishode, pa je primjera radi za bilo kakvu promjenu cijene minimalne nadnice veoma bitno stanje elastičnosti potražnje. Sistem kontejnerizacije je odličan primjer kako je u drugoj polovini 20. stoljeća uz poduzetna djelovanja ljudi poput Malcoma McLeana, koji je sve vrijeme razmišljao kako i na koji način utovariti i istovariti utovar, doprinio nevjerovatnim cjenovnim turbulencijama u okviru troškova prenošenja robe time što se ukupna cijena prenosa robe drastično smanjila a kontejnerizacija neposredno doprinijela sve većoj globalizaciji. Budući da tržište djeluje stalno u nesavršenom odnosu raznolikih krivulja to nas tjera ka tome da na ekonomiju gledamo manje kroz naočale ekonomizma a više kao jedan spektar raznolikih modela koji pokušavaju da se uhvate u koštac sa problemom raspršenosti informacija i tim bolnim saznanjem da mi ljudi smo zaista jedna nesavršena bića poprilično ograničena, pa je decentralizirani sustav transakcija posredstvom tržišta mehanizam posredstvom kojeg najbolje pratimo naše nesavršenosti i s njima se pokušavamo što adekvatnije izboriti. Cijene su prikaz naše zbilje i ukupnosti naših svakodnevnih odnosa, ogledalo nesavršenstva koje budi stalno podražaje za pokušajem nekih promjena, te iznalažanje mogućnosti da se što više otkrije detalja unutar date informacije koju cijena površno pokušava da prenese ali ne i potpuno. Teološki poučak unutar teorije o taklifu  kojeg kadija 'Abduldžebbar pokušava da prenese je sažet u rečenici da ljude treba prepustiti tome da posredstvom međusobne suradnje i transakcija opskrbljuju jedni druge, te da na temelju toga vrše koordinaciju koja čak i u modernom aspektu postojanja platformi zahtijeva decentralizirane odnose na temelju kojih se prikupljaju bitni podaci za funkcionisanje sistema. Kada se to uzme o obzir ostaje momenat začudnosti kako su naši moderni pisari o islamskoj tradiciji uopće mogli u tolikoj mjeri da zaobiđu teološke poučke o cijenama pa i na našem govornom području uglavnom da nam serviraju priče o apstraktnoj pravdi i prijekoj potrebi da se uspostavi sistem centralnog koordiniranja posredstvom jake ruke koja će da lupa od sto gdje god zadimi, a suština je da često dimi kada je posrijedi govor o međuljudskim odnosima koji primarno počivaju na disekvilibriumu. Kako god rješenje nije u jakoj centraliziranoj ruci već u što efikasnijem koordiranju disperznih i vrlo raštrkanih informacija koje su jednim dijelom sažete i sadržane u cijenama. Pokušati razumjeti promjene u strukturi cijena podrazumijeva primjenjivanje taklifa jer kadija 'Abduldžebbar u svom kratkom spisu o cijenama zahtijeva saznanje o tome zašto nastaju promjene cijena, da li je tome uzrok privilegovanost određenih grupa koje imaju moć da ograniče drugima pristup tržištu ili je posrijedi sasvim nešto drugo.



Manifestacija taklifa


Kadijino pisanje o cijenama sadrži u sebi osnovni poučak kako bi društvo trebalo da se formalno ponaša i odnosi prema teološkom poučku Sveznajućeg Boga. To bi prvenstveno podrazumijevalo otklanjanje od teorija zavjera koje se ne mogu dokazati, a koje vas uz sve to naprosto vode ka vjeri u svemoć nekog drugog mimo Boga da može potpuno vladati svim informacijama i magično utjecati na društvene promjene što je teološko samoubistvo. Kada se desio pad turske lire odmah se prigrlilo jednostavnoj metodi objašnjenja pada cijene koja je tako bila usljedovana zavjerom protiv Turske. Sveopća vjera u zavjereništvo ma šta da se zbiva u svijetu otklanja put do dolaska informacija sadržanih unutar cijene. Pad turske lire ili argentinskog pesa ako se pomnije sagleda cijena tih valuta uveliko ovisi o tome što su to države pripadnice takozvanog emerging markets i čije su lokalne valute uveliko ovisne o promjenama koje se dešavaju u SAD-u naprosto jer su njihova tržišta dosta dolarizirana, od štednje do duga a ne treba zanemariti ni sivu ekonomija za koju je dolar takođe veoma bitan. Male promjene u cijeni kamatnih stopa u SAD-u, tako da kamate rastu, ima ozbiljan utjecaj na lokalne valute u državama poput Turske i Argentine, pa je s tim u vezi nužno lokalno prilagođavanje kamata što u slučaju Turske gdje se izvjestan period čekalo na kamatno prilagođavanje je imalo za posljedicu pad lokalne valute. Cijene su dakle tu prvenstveno ako se, a tom nam je sada tematika, sagledaju iz teološkog ugla, da u kontekstu vjerskog obvezivanja (taklifa) čine razdjelnicu između sveznanja i ograničenosti koju karakterizira nedostatak informacija. Zavjere su moguće na manjoj ili višoj skali, ali cijene kao mehanizam od vas zahtijevaju prikupljanje informacija, te pokušaj što djelotvornijeg djelovanja uz saznanje da ni bilo kakve zavjere nemaju svemoguće dejstvo djelovanja. U tom kontekstu se dešavala za ekonomiju historijski važna rasprava o mogućnosti ekonomske kalkulacije u socijalizmu pri čemu je upravo socijalistički sustav imao problem sa mehanizmom cijena na nivou nemogućnosti generiranja praktično bitnih informacija budući da ukidanje ili snažna represija nad decentraliziranim sustavom tržišnih institucija onemogućava valjan sustav cijena, i time kvalitetnije kanalisanje i obradu bitnih informacija i podataka. To podrazumijeva ogroman informativni trošak i u konačnici sporu, tromu i nevaljanu alokaciju resursa.  U svojoj biti cijene mogu imati informativni karakter, služiti kao vrlo kvalitetan podražaj ili stimulus za poduzetničkim djelovanjem, te ukazivati na problem nesavršenosti i stalnog djelovanja unutar disekvilibriuma. Cijene u smislu informacije djeluju kao mehanizam koji sažima ponašanja i djelovanja dvaju ili više strana koje se realiziraju u određenoj transakciji. Budući da cijene nastaju unutar nesavršenih ljudskih odnosa u kontekstu informacije cijene u određenom smislu manjkaju sa davanjem potpune informacije posebno kada se uzmu u obzir eksterni negativni ili pozitivnih učinci određene trasakcije a što cijene vrlo često ne objedinjavaju upravo zato što mi konkretno nismo ni računali na te eksterne efekte određene transakcije. Kako cijene ne bismo s tim u vezi razumjeli striktno kao mehanizam koji nudi potpune informacije i podatke na temelju kojih imamo saznanja o raspršenim tržišnim djelovanjima bitno je imati na umu dva druga mehanizma djelovanja cijena.


Ograničenost ljudskih kapaciteta posjedovanja i obrađivanja informacija podrazumijeva da na cijene prvobitno ne gledamo striktno kao na zbir informacija o različitim transakcijama već na sistem čija je primarna uloga da ukaže na sve nedostatke koji vladaju unutar međuljudskih odnosa. Ovaj koncept razumijevanja cijena bi dijelom bio ponajbliži onome što je kadija 'Abduldžebbar pokušao još u 10. vijeku da objasni kroz sustav cijena a to je način na koji se razumijeva Božija pravda. Zbog toga će odmah nakon poglavlja o cijenama uslijediti objašnjavanje Božije pravednosti. Tu pravednost kadija 'Abduldžebbar pokušava da objasni teorijom cijena i to na način da se cijene u jednom otvorenom decentraliziranom sustavu tržišnog natjecanja formiraju i izvijaju faktički unutar pretpostavljenog ekvilibriuma. U ovom kontekstu ekvilibrium podrazumijeva za autora al-Mugnija stanje u kojem se tržište adekvatno nosi sa svakodnevnim izazovima.  Eksterni negativni ishodi određenih transakcija nastalih eventualno kao rezultat potpunog slobodnog raspolaganja privatnom imovinom za kadiju 'Abduldžebbara je stanje nevaljanosti koje treba da se ispravi ukoliko postoji mehanizam za nešto takvo. O tim mehanizmima on ne piše detaljno, već pred kraj poglavlja doslovno piše da ako postoji način da se spriječe negativni ishodi nastali usljed određenih transakcija da to treba činiti i tu dolazimo do momenta u kojem kadija 'Abduldžebbar a time i generalno tržišna teorija cijena na sustav cijena gleda više iz ugla disekvilibriuma. Svakodnevne transakcije koje međusobno vršimo dovode do različitih ishoda, nerijetko negativnih, koje potom različito pokušavamo da saniramo. Taj pokušaj sanacije negativnih ishoda nastalih usljed naših svakodnevnih odnosa i akcija koje stalno preduzimamo za rezultat je imalo da u islamskoj tradiciji tokom 20. stoljeća se rodi niz političkih ideja koje generalno imaju pristup fudbalske taktike lahko ćemo. Uglavnom se preskače podučavanje o teološkom poučku cijena, koji je u ranom stasavanju islamske tradicije pokušavao da udari osnovnu bazu razumijevanja ljudskih svakodnevnih aktivnosti koje se prelamaju posredstvom institucije cijena.




Glavni teološki poučak o cijenama jeste da nas one svakodnevno naučavaju o tome da smo mi prvenstveno nesavršeni i da usljed ograničenosti znanjem i informacijama naše transakcije nerijetko mogu pridonositi i negativne ishode. Suočavanja s time počiva na traženju što boljih modela funkcioniranja koji se izrađaju iz sistema koji počiva na decentraliziranom sustavu tržišta gdje se posredstvom iskorištavanja privatne svojine formira sustav cijena koji potom u okviru disekvilibriuma nudi pregršt podražaja i stimulusa da li da se krene u određeni vid poduzetništva ili da se od toga odustane ili naprosto da se pokušava poduzetničkim djelovanjem promijeniti trenutno stanje cijena u određenom tržišnom sektoru. Svojevremeno je Fred M. Taylor pisao da za funkcionisanje socijalističke privrede sve što treba je razviti sistem ''tablica faktora vrijednosti'' koje bi trebale da igraju ulogu procjene vrijednosti faktora proizvodnje pri čemu je Taylor imao na umu ekvilibriumski sustav u kome su navodno sve informacije već date, te da cijene treba formirati na bazi toga koliko je koštala proizvodnja određenog dobra. Oskar Lange je opet razvijao teoriju o mogućnosti simulacije tržišnih procesa  ali bez privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje što se u već spomenutoj knjizi Modern Monopolies pokušava potcrtati kao sustav na osnovu kojeg funkciniraju moderne platforme a što baš i nije slučaj po mom skromnom znanju budući da platforme iako efikasno centralistički uspostavljaju konekcije među različitim ekonomskim agentima to se čini na temelju toga što se te transakcije dešavaju decentralizirano a platforma omogućava da se uz što manji vremenski trošak i veću efikasnost željene transakcije zaista dese. Uz sve to platforme su zasebni sustavi koji su u mnogome drugačiji od tradicionalnih hijerarhijskih linearnih sustava firmi koje se baziraju na segmentu posjedovanja sredstava proizvodnje dok su platforme prepoznatljive i svoju vrijednost crpe iz posjedovanja moći sredstava povezivanja.


Kada se uzme u obzir poučak o cijenama dvije stvari se mogu naučiti. Prvobitno, upravljati ljudskim odnosima posredstvom matematičkih kalkulacija iza kojih ne stoje stvarni ljudski odnosi jeste puko bivanje u imaginarnom ekvilibriumskom sistemu. To nas dovodi do drugog bitnog momenta kada je posrijedi islamska tradicija a to je da je ova religija u svojoj tradicijskoj baštini suštinski kultivisala trgovački duh, koji se manifestirao razvojem trgovačke religije u čijim teološkim djelima cijene postaju sredstvo objašnjavanja jednog cjelokupnog sustava vjerovanja a i načina kako bi društvene institucije trebala da djeluju ili u kom pravcu da se kreću. Suštinski to podrazumijeva naučavanje koje se snažno protivi modernim savremenim predstavama islama kao religiji čiji sustav vapi za centralističkim načinom upravljanja koji se bazira na socijalnim i ekonomskim restrikcijama, te vjerovanju da postoji jedan imaginarni islamski ekvilibriumski sistem seta zakona koje samo treba pretočiti u svijet realija i sve će biti potaman, a ljudi će odjednom postati savršena dobra bića. Kada se unutar islamske religije prestalo pisati o cijenama i iz njih eksploatisati sva bitna saznanja koje cijene same po sebi pružaju a uglavnom se počelo pisati o imaginarnom sustavu koji pretpostavlja unaprijed da ima sva rješenja islamska tradicija je ostala poprilično u rakoraku kako sa svojom teološkom tradicijskom bazom tako i sa savremenim institucionalnim razvojem. Taklif u tom kontekstu stasava kao pojam unutar kojeg se mora imati svijest o tome da su ljudi primarno nesavršena bića, i da se najbolje taj skup nesavršenstava ostvaruje posredstvom decentraliziranog poduzetničkog djelovanja pri čemu poduzetništvo se razumijeva kao stalno otkriće novih informacija za čije otkrivanje glavni podražaj čine cijene. Što bi Carl Menger svojevremeno rekao, Vlada ne može imati sve informacije o svojim građanima, jer naprosto ne može da objedini sve informacije o svakome pojedinačno, tako da samo sustav institucija koje omogućavaju da se jedinka samostalno što bolje može ostvariti uz pratnju podražaja i informacija koje nudi institucija cijena jeste društvena organizacija koje se može nadati da ide valjanim koracima naprijed. Sva vjera u nadrealne imaginarne utopističke ekvilibriumske sustave savršenstva suštinski se kosi sa osnovnim teološkim naučavanjem o cijenama u okviru čega je samo Bog, Sveinformisani i Sveznajući. Ljudi su prema tome ograničenog znanja i informacija, a tržišni sustav cijena im nudi kakav takav sistem kvalitetnog koordinisanja u kojem svako pokušava da ostvari barem djelić svojih ličnih interesa.

nedjelja, 24. lipnja 2018.

Historija polemike o konzumaciji hašiša u islamskoj tradiciji

Zahr al-Arīš fī Tahrīm al-Hašīš, 

primjer rukopisa o polemici konzumacije hašiša iz 14. stoljeća



Nerijetko se moderna islamska misao zasniva na pukom prepričavanju određenih sadašnjih ideoloških stremljena koja se potom kalupe pod ruho islama uz veliki raskorak sa bogatim tradicionalnim nasljeđem. Mnoštvo je tradicionalnog sadržaja koji se tek djelomično obrađivao ili uopće nije. Nekolicina genijalnih djela pisana u periodu srednjovjekovlja stoji na rafama i čeka da se njima vrlo ozbiljno pozabavimo, međutim u tom raskoraku sa tradicionalnim nasljeđem pa i bijegom od tradicije zarad stvaranja jednog uniformisanog islamskog sistema mišljenja ta genijalna djela i fantastični umovi ostaju marginalizirani ili njihov spisalački rad se naprosto ne eksploatiše u mjeri u kojoj bi trebao. Među tim opako dobrim djelima definitivno bih uvrstio knjigu al-Furuq (Pravne diferencijacije) sada nam već poznatijeg al-Qarafija (1228-1285)  o kojem sam pisao u tekstu Institucionalizam u islamskoj tradiciji.  Biografska zanimljivost u vezi s al-Qarafijem jeste to što on nije autor ni arapske ni perzijske provinijencije. Al-Qarafi je Berber koji je živio na području Kaira i za kojeg ćete nerijetko čitati da spada među najeminentnije autore 13. stoljeća u oblasti pravne metodologije s tim da bih ja rekao da njegova genijalnost izražena u četverotomnoj knjizi al-Furuq ga svrstava u najozbiljnije autore unutar islamske tradicije općenito. Al-Furuq  je knjiga koja u jednom zakučastom i ne tako direktnom jeziku demonstrira svu problematiku svijeta realnog, te odnosa izabira funkcije institucije i institucionalne forme kojom se ta funkcija treba ostvariti. O toj kompleksnosti svijeta realnosti najbolje svjedoče dvije rečenice, koje su vremenom iz tih tradicionalnih rukopisa postale predmet komičnih momenata u savremenom periodu što svjedoči o tome koliki je raskorak često između islamske savremene misli i klasične tradicionalne srednjovjekovne ostavštine.  Te rečenice su ulema se razilazi i Bog najbolje zna što je dobrim dijelom iako precizan prijevod poprilično neodgovarajući, jer ne izražava ukupni duh misli sadržane u tim rečenicama. Pojednostavimo li to modernim rječnikom budući da će i tematika ovog teksta biti usko povezana sa tržištem i odnosom snaga tržišta i društvenih institicionalnih okvira koji teže reguliranju međuljudskih odnosa idealan prijevod bi bio: Pa ovisi. Što bi Dani Rodrik u govoru o mjerama nužnim za ekonomski razvoj rekao nužno je razlikovati principe kojima institucije teže i funkciju koju treba da obavljaju u odnosu na njihovu formu kojom se to teži postići, pa je odgovor na to šta je ispravno ili ne u kontekstu ekonomskih mjera razvoja: It depends! Najgori mogući odgovor kao i čuti rečenicu razišla se ulema.

Al-Qarafi je srednjovjekovni autor koji u okviru islamske tradicije najgenijalnije sažima duh navedenih rečenica koje su ispunjene vrlo bitnim  sadržajem. Riječ je o sadržaju kojeg al-Qarafi evocira u nazivu djela al-Furuq što bi u prijevodu otprilike značilo diferenciranje. Al-Qarafijeva težnja jeste da postavi desetine pravila unutar kojih obrađuje vrlo bliske pojmove ali koji pri tome iskazuju vrlo diferencirane razlike koje ako se ne razumiju cijeli sustav viših principa se urušava. To je uradio vrlo detaljno na primjeru odnosa pojmova fetve i hukma tako što je demonstrirao kako se pojam fetve kao zakona odnosi na domen privatnog zbog čega se ne mogu voditi nikakve sudski procesi,  dok je hukm obuhvatao skup zakona koji su se ticali uređenja međuljudskih odnosa za koje su se mogli voditi sudski procesi. U tom pravcu al-Qarafi je napisao kompletno i vrlo obimno štivo al-Furuq koje u svakom momentu pokazuje koliko je svijet kompleksan, te da mnogo toga što se podrazumijeva pod univerzalnim principom naređivanja na dobro i odvraćanje od zla se komplicira sadržajem rečenica: ulema se razilazi, Bog najbolje zna, ili u toj famoznoj modernoj rečenici: pa ovisi


Al-Furuq je baš takvo djelo koje ima za cilj da ukaže na vrlo važne diferencijacije koje nastaju u realnosti usljed prožimanja različitih varijabli zasnovanih na različitosti institucionalnog konteksta i međuljudskih odnosa zbog čega više ne govorimo striktno u terminima ispravno ili neispravno već o postojanju različitih diferenciranih modela koji nastoje da ispune zadanost viših univerzalnih principa. U tom kontekstu ću se pozabaviti jednom vrlo intrigantnom tematikom, o kojoj je do sada na jednom ozbiljnom nivou koliko je meni poznato samo pisao Frantz Rosenthal, a riječ je o odnosu klasičnih islamskih pravnika prema trgovini hašiša u periodu između 13. i 15. stoljeća. Rosenthal je napisao detaljni pregled nekoliko rukopisa koji obrađuju striktno ovu tematiku u više deskriptivnom maniru, a knjiga je simpatičnog naslova The Herb: Hashish versus Medieval Muslim Society. Moj naum je da na principima al-Qarafijeve metodologije diferencijacija predstavim kako jedna vrlo intrigantna tematika kao što je prodaja i kupovina hašiša ili općenito narkotika može da izazove vrlo različite stavove s vrlo suptilnim raščlanjenim razlikama. Budući da je al-Qarafi živio u 13. stoljeću i to u Egiptu, gdje je tržište hašišom bilo vrlo razvijeno upravo je al-Furuq  jedan od rukopisa unutar kojeg se obrađuje tematika konzumiranja hašiša i opijuma. Posredstvom nekoliko rukopisa vidjet ćemo kratki historijat pojave hašiša u islamskom svijetu, na šta se eventualno riječ hašiš sve mogla odnositi, te koliko je u samoj kulturi hašiš predstavljao važnu društvenu pojavu što je rezultiralo mnoštvom poezije koja se direktno doticala aktivnostima konzumacije hašiša.

Bi riječ i bi riječ


Koliko su ljudski odnosi i pojave u realnom svijetu na nižim partikularnim nivoima diferencirane najbolje svjedoči tematika o kojoj upravo čitate. Poznavanje jezika je vrlo suptilna i složena stvar koja kao vrli spontani proizvod ljudskih interakcija vas uvijek iznenadi upravo na način kako se riječi diferenciraju prilikom opisa određene pojave. Jednostavno je kazati hašiš i da već imate na umu narkotike, a tek za poznavaoca arapskog jezika riječ hašiš ili hašiša bi trebala da predstavlja vrlo običnu riječ za prevesti i razumjeti, međutim to uopće nije tako. Nemojte se zavarati ako neko pod upotrebom riječi hašiš naprosto misli na običnu zelenu travnatu površinu, a ne na pušenje trave što je učestala mentalna slika kada danas spomenemo hašiš. Hašiš je imenica koju uvijek trebate dobro sagledati ovisno u kojem kontekstu se upotrebljava naprosto jer u klasičnim arapskim rukopisima hašiš može označavati osušenu travu koja se koristi kao stočna hrana, biti općeg značenja za biljke koje se koriste u medicinske svrhe, korov, i u određenim momentima hašiš se može odnositi na konoplju. Budući da ne postoji jasno razgraničavanje kada se hašiš konkretno odnosi na konoplju nastupa momenat jezične diferencijacije, pa se u upotrebi javlja atributivna sintagma al-hašiš al-muskir a što bi u jednostavnom prijevodu glasilo opojni hašiš i tada se može odnositi na konoplju ili na biljke koje se koriste u rekreacione svrhe, a koje imaju dejstvo opojnosti. Precizan naziv za kanabis jeste qinnab ali se i ova riječ uglavnom koristi uz dodatnu deskripciju, pa slijedi specifikacija al-qinnab al-hindi ( indijska konoplja) kako bi se ukazalo na podvrstu konoplje. 


Otvorite li rukopis pisan tokom 15. stoljeća striktno na temu hašiša perom Tekijudina al-Badrija (1443-1489) Rāha al-Arwāh fī al-Hašīš wa al-Rāh bit ćete iznenađeni kvalitetom načina organizacije rada ali i  time koliko je dođavola postojalo riječi za hašiš.  Al-Badri navodi da postoji otprilike osamdeset imena za hašiš, te većinu njih i navodi međutim nisam se dao u brojanje ali zato jeste Rosenthal koji ih je pobrojao sedamdeset a potom u ostatku al-Badrijevog rukopisa još nekolicinu. Interesantniji momenat je što al-Badri tačno navodi koje grupe ljudi su na koji način nazivale hašiš, koji je tako imao desetine različitih šifrovanih naziva. Ulični pripovjedači koji su popularni u zemljama Magriba, i koje ste vjerovatno ako ste nekada hodali ulicama Marakeša vidjeli u prolazu kako organizuju takozvane halke (grupe ljudi okupljenje oko pripovjedača) pa al-Badri za te pripovjedače koji pričaju raznolike zgode, zbijaju šale, imitiraju svadbe i općenito zabavljaju prolaznike već stotinama godinama, kaže da hašiš nazivaju šadžara al-tarab (biljka ekstaze) što je fantastičan opis osjećanja koja su obuzimala korisnike hašiša. Sjetite li se teksta o tarabu u arapskoj muzici, te kako je uloga kvalitetnog muzičkog idioma da kreira ekstazu i trans to je za arapske ulične pripovjedače stvarao hašiš.  Trgovci hašiša su koristili naziv rāha al-fahm što bi otprilike značilo umna ugodnost  ili opis kojim su trgovci željeli da opišu i predstave produkt koji su prodavali na način da vam kažu kako naprosto konzumacijom hašiša vaš um i razboritost će da se razrahati.  Filozofi su ga zvali luqayma al-fikr što bi značilo zalogajčić koji pospješuje vaš svijet ideja, pjevači agsānu al-seāda (grane sreće), a sokolari lubābom (duh, razum) što je svjedočanstvo kako su različite grupacije uglavnom vrlo domišljato smišljale nadimke za hašiš. Turci su ga pripovijeda al-Badri nazivali asrar (tajnovitosti), a Egipćani zīh s tim da je etimologija ove riječi vrlo upitna pa jedno od mogućih značenja jeste rastrojenost uma. Uz imenicu hašiša ili hašiš  al-Qarafi primjera radi spominje afyūn (opium)  i bandž (hyoskyamus/bunika) pri čemu imenica bandž može nekada u literaturi biti još jedan naziv za hašiš što ovisi o autoru ali generalno označava biljku koju prepoznajemo pod imenom bunika. Ukoliko ste pitali odakle naš glagol obendžijati crpi svoje značenje sada znate. U knjizi Radd al-Muhtar Ibn Abidina (1783-1836) iako govorimo već o poprilično kasnijem periodu 18. stoljeća s prelazom na 19. stoljeće bandž se navodi u značenju konoplje. Da su bandž i hašiš ipak razumijevani primarno kao dvije različite biljke tome svjedoči rukopis Radiudina ibn Ibrahima al-Halabija (1472-1563) naslovljen Zill al-Arīš fī Man'i Hill al-Bandž wa al-Hašīš (Zabrana dozvole konzumacije bunike i hašiša pod sjenom sjenice). Rosenthal navodi ovaj rukopis među nekolicinom koje je izdvojio historijski bitnim za tematiku legalnosti konzumacije hašiša ali kako se da razumjeti iz njegovog kratkog komentara ovoga rukopisa on mu nije imao pristupa i očito nije bio siguran da li postoji ovaj rukopis. Rukopis postoji i riječ je o poslanici  pisanoj u formi eseja pa ukupni broj stranica ovog rukopisa je četrnaest. Priložit ću fotografiju prepisa ovog rukopisa koji je dijelom uredan za čitanje s povremenim problemima u prepoznavanju riječi budući da na nekim mjestima nedostaju konsonanti. Rosenthal navodi kako je jedan od glavnih izvora al-Halabija za pisanje ovog rada poznati rukopis al-Zerkešija (1344-1392) Zahr al-Arīš fī Tahrīm al-Hašīš (U svjetlu čardaka o zabrani hašiša). Kada se detaljnije pogleda al-Halebijev rukopis prvo što se da uočiti je da vrlo često se poziva na al-Qarafija i to na način kako je al-Qarafi diferencirao narkotike i opojna sredstva na temelju čega se poslije zasnivala svaka ozbiljnija polemika što al-Halebi demonstrira upravo citirajući al-Qarafija na nekoliko mjesta svoje vrle poslanice o hašišu i bandžu. Al-Halabi piše dva poglavlja, jedan o bandžu i drugi o hašišu što pokazuje da su ove dvije riječi označavale različite biljke. Kako su nazivi za hašiš bilo vrlo lijepo i precizno opisni, tako je genije al-Qarafi pisao o važnosti prepoznavanja razlika i diferencijacija s ciljem kvalitetnog razvoja institucija. Na momenat ćemo zaboraviti na sve moguće nazive hašiša i posvetiti se al-Qarafijevom al-Furuqu.



Zill al-Arīš fī Man'i Hill al-Bandž wa al-Hašīš, 
rukopis Radiudina  al-Halabija (1472-1563) o bandžu i hašišu
Svijet diferencijacija


Za razumijevanje islamske tradicije pa i općenito složenosti međuljudskih odnosa al-Qarafijeva knjiga al-Furuq je fantastično štivo koje naprosto se ne smije preskočiti. Čudno je koliko se tom djelu pa i autoru vrlo malo posvetilo pažnje a kod nas zaista ne znam ni da postoje zasebni radovi o al-Qarafijevom pisanom nasljeđu. Al-Furuq je knjiga koja po svom naslovu sugerira osnovni cilj kompletnog djela a to je obrazlaganje pravila i normativa po kojima se vrlo bliske stvari ipak toliko razlikuju da je nephodno sačiniti sve sitne diferencijacije i uočiti bitne razlike. Al-Qarafi u govoru o opojnim sredstvima u prvoj rečenici navodi da će govoriti o pravilima koja su zagonetna mnogim pravnicima, a to su tri pravila: pravilo muskirata, murqidata i mufsidata. Ovo su tri najvažnija pravila o opojnim sredstvima kojima se al-Qarafi bavi detaljno i pokušava da odredi opseg njihove definicije. Muskirat bi bila opojna sredstva poput vina ili piva koja izazivaju kod čovjeka stanje opijenosti ali ne i gubljenje osjetila, te stanje izrazite radosti, opuštenosti a kod nekih ljudi i osjećaj želje za agresijom.  Murqidat su opojna sredstva koja vam oduzimaju osjetila, a mufsidat su opijati koji zatamnjuju ljudski razum, ne stvaraju stanje opuštenosti poput konzumacije alkohola a ne narušava se normalno funkcioniranje osjetila. Na marginama al-Qarafijevog al-Furuqa ili precizniji da budem u popratnom komentaru kojeg je napisao Ibn al-Šāt (1246-1323) slijedi dodatno veoma važno pravilo, a to je da sva opojna sredstva koja se svrstavaju pod domen mufsidata ili murqidata se razlikuju od kategorije muskirata po tome što je konzumacija kod ove prve dvije kategorije dozvoljena ukoliko je riječ o manjim količinama dok u slučaju treće kategorije koju on naziva muskiratima konzumacija se zabranjuje i u velikim i u malim količinama. Ibn al-Šāt ustvari prepričava zaključni govor al-Qarafija u kojem on prvo potvrđuje da je hašiš kategorija mufsidata te potom navodi da specifičnost muskirata jeste što su oni zabranjeni i u malim količinama pa s tim u vezi konzumacija hašiša, opijuma i bendža se toleriše ukoliko je u manjim količinama koje nemaju negativan efekat po stanje racionalnog rasuđivanja ili osjetila. Govor završava da po tome se donose fetve i hukmovi što znači da se problem hašiša može rješavati privatnim lokalnim društvenim dogovorom ili da to može postati domen državne intervencije što ovisi o sudu kojeg su pravnici (fekihi) imali o hašišu i drugim opojnim sredstvima. 


Ranije sam spomenuo veoma bitan rukopis kada je riječ o hašišu a to je al-Zarkašijeva poslanica Zahr al-Arīš fī Tahrīm al-Hašīš. Al-Zarkaši navodi da je njegov konačni zaključak o hašišu da on spada u kategoriju muskirata što znači da je konzumacija hašiša u bilo kojim količinama zabranjena i pri tome navodi da su al-Nawawi i al-Qarafi, o kojem ovdje najviše pišem, stava da se konzumacija hašiša u manjim količinama toleriše. Kada se sabere većina rukopisa koji se bave konzumacijom hašiša  dva stava o kojima trenutno pišem dominiraju a njih bismo mogli svrstavi pod dvije kategorije regulacije: 


a) Potpuna zabrana konzumacije hašiša što bi odgovaralo nekim modernim zakonodavstvima koja općenito zabranjuju konzumaciju opojnih sredstava s tim da treba imati na umu da je rijetka situacija zabrane upotrebe primjera radi konoplje u medicinske svrhe. 

b) Određen oblik deregulacije koji podrazumijeva zabranu konzumacije hašiša u većim količinama ali toleranciju prema upotrebi hašiša u manjim količinama i drugih narkotika koji u manjim količinama ne stvaraju ozbiljan negativan efekat po čovjeka. Uzimajući u obzir da se u rukopisima navodi uporedo i kazneni oblik prisutna je sintagma al-tazīr al-zādžir što bi sada da ne eksperimentišem sa mogućim prijevodom se radilo o tome da je na lokalnoj zajednici da odredi neki vid ukora što opet gravira ka institucionalnom obliku dekriminalizacije. 

Ukoliko se pitate da li je postojalo stavova koji su podržavali legalizaciju konzumacije hašiša pa odgovor je prvenstveno da je to bilo osnovno stanje na tržištu, a tek naknadno s 13. stoljećem počinje ozbiljnija polemika o tome da se ova oblast tržišta reguliše. O tome kvalitetne informacije nudi al-Badri, ali i Džemaludin Berdi u obimnom djelu o historiji Egipta al-Nudžūm al-Zāhira budući da oba autora navode stihove o hvali hašišu ali i principima na kojima se propagira opći stav o dozvoli konzumacije hašiša. Al-Badri stihove pripisuje Imadudinu al-Šemmau a al-Berdi Alemudinu Ibn Šukru poznatom pod nadimkom Ibn al-Sāhib. Kratka stihovana oda hašišu koja se pripisuje Ibn al-Sahibu glasi:

U opojnosti hašišom istinska želja moja obitava
O vi umni i razboriti
Zabraniste hašiš bez racionalnog a ni tradicionalnog dokaza
A zabranjeno je zabraniti ono što nam zabranjeno nije!

Isti stihovi s malim promjenama koje al-Badri pripisuje Imadudinu al-Šemmau glase:

U opojnosti hašiša sklupčana je mala tajna
Njena suptilnost racionalno izraziti se ne može
Zabraniste hašiš bez racionalnog a ni tradicionalnog dokaza
A zabranjeno je zabraniti ono što nam zabranjeno nije! 

O Imadudinu (1220-1278) se zna tek toliko da je živio u 13. stoljeću kada polemika o konzumaciji i prodaji hašiša postaje ozbiljan predmet rasprave i da je njegovo puno ime Muhammed ibn Abdulkerim, te da je bio hanefijski pravnik. O tome da li je ovo zaista bio njegov stav teško je suditi budući da barem što je meni poznato od sve literature koju sam pregledao o hašišu njegovo ime se spominje u kontekstu ovih stihova i uz sve to al-Badri ga je u svom elitnom eseju o hašišu  Rāha al-Arwāh fī al-Hašīš wa al-Rāh poprilično nagrdio. Iako mu je ime Imadudin (stub vjere) najispravnije reći će al-Badri je da ga se zove Adīmudin (negacija vjere). Al-Badri je sasvim jasno iznio svoje stavove o hašišu i oni su na tragu argumentacije kako je hašiš štetan i u tom kontekstu se poziva na još jedan rukopis o zabrani konzumacije hašiša Šemsudina Ibn al-Nadždžara Zāwadžir al-Rahman fī Tahrim Hašīša al-Šaytān ( Ukori Milostivog o zabrani hašiša šejtanskog) te na Ibn Tejmiju (1263-1328) koji je u kontekstu polemike o hašišu vrlo citiran autor. Pisao je o tome na nekoliko mjesta, a u okviru kompedija njegovih fetvi Madžmū'u Fatāwā  njegov vid argumentacije je baziran na tome da hašiš spada u opojna sredstva muskirat kategorije, te da je hašiš narkotik koji ima svojstvo opijanja, a uz to i negativno djeluje po čovjekovo rasuđivanje. Kako bi to i potvrdio i doveo ga u vezu sa opojnim pićima Ibn Tajmije navodi da se hašiš naprosto jede i pije a pije se tako što se otopi u vodi. Neovisno o njegovom stavu koji je bio izrazito strog, ukoliko ste učili arapski jezik, pa se pitali zbog čega Arapi koriste glagol piti za konzumaciju hašiša pa i primarno cigareta a ne pušiti ili što bi oni rekli duhaniti razlog je u historiji upotrebe hašiša koji se vrlo često pio što s vodom što s drugim mješavinama a u kontekstu jela hašiš je znao završiti kao sastavni dodatak lokalnim slatkišima ili ustaljenim jelima. 

U svim ovim polemikama kada je posrijedi riječ o hašišu primjetne su različite tradicije koje se tiču ranijeg spomena o samom razumijevanju kako i na koji način institucije treba da obave određenu funkciju. Zaštita zdravlja, časti i općenito socijalnog kapitala jeste funkcija koju su zakonodavne institucije težile da uspostave kao konačni cilj svog djelovalja, ali se to razlikovalo kada su se u priču ubacivali nazovimo ih za potrebe teksta diferencionalisti gdje bih svrstao primarno al-Qarafija. Za al-Zarkašija, Ibn Tejmiju, i al-Badrija, sve autori koje sam u određenoj mjeri spomenuo u kontekstu hašiša su primjetno je to koristili se univerzalnim zakonom sve što opija zabranjeno je, tako da je postojalo i pravilo da naprosto svaka tvar koja ima svojstvo opijata u većim količinama podilazi pod ovo opće pravilo. S tim u vezi pića su strogo bila zabranjena izuzmemo li i tu stavove diferencionalista koji su nastupali s tradicijom pažljivog i detaljnog sagledavanja svih kontrasta koji postoje zbog čega je al-Qarafi smatrao da je to momenat koji nedostaje mnogim pravnicima, te da iako žele da čuvaju univerzalne principe na nižim nivoima to uopće ne uspijevaju, pa umjesto da čuvaju duh općih principa oni ih samo formalno uspostavljaju. O diferencionalizmu se dosta kvalitetno može čitati u djelima tipa Awn al-Mabūd Abu Tajjiba Abadija (1856-1911), al-Fatāwā al-Kubrā Ibn Hadžer al-Hajtamija (1503-1566) i ranije spomenutom Radd al-Muhtār Ibn Abidina. U sve tri ova djela stavovi diferencionalista su vrlo istančano opisani, a osnovni problem kojeg su oni imali sa općim univerzalnim pricipom o zabrani opijata je taj da to nije jedini mogući opis svih biljaka, te ako i mogu biti u funkciji opijata vrlo često se primjera radi konoplja može koristiti u medicinske svrhe ili kako Abadi navodi opijum se smatrao lijekom, a i  njegova upotreba je bila tako što se recimo otapao u raznim napicima.  Druge primjetne razlike su na nivou dejstva, pa opojna pića uz sva svoja dejstva ne umiruju već uz stanje opijenosti dovode i do povećanja agresije dok neki narkotici iako imaju dejstvo gubitka racionalnog rasuđivanja uz sve to stvaraju stanje umrtvljenosti, pa se i u tom segmentu ne može donijeti znak jednakosti sa opojnim pićima. Iz toga je proizašlo i vrlo važno pravilo u okviru tradicije diferencionalista a to je da tečne tvari imaju zasebna pravila u odnosu na čvrste tvari. U okviru priče o hašišu, opijumu, i bunici često se spominje šafran. Ovu biljku koja je bila i još uvijek je veoma značajan začin diferencionalisti su navodili kao primjer biljke koja se koristi u ishrani, male količine su sasvim dozvoljene i to niko ne spori, međutim u većim količinama uz pravilnu konzumaciju šafran može da ima dejstvo opijata. Ne temelju tih diferencijacija uslijedilo je pravilo da sve što opija i ima dejstvo opijata ne znači potpunu zabranu, štaviše, zahtijeva se detaljno istraživanje i shodno svim prikupljenim informacijama i konačnim dejstvima formiranje običajnih zakona. U kontekstu tradicije univerzalista i diferencionalista dolazimo do zaključnih momenata, a to je kratko objašnjenje načina razmišljanja ovih različitih tradicija.

U tradiciji konzervativizma

Neobično je u toj pozamašnoj islamskoj tradiciji tvrditi i smatrati uopće da se može poznavati i govoriti u ime cijele te tradicije, te uz to konstruisati niz univerzalnih vrlo često apstraktnih termina a pri tome biti svjestan koliko je samo na primjer polemika o tržištu hašiša iznjedrila raznolikih iskustava obavijenih u ruhu koje se opire interpretaciji islamske tradicije sa jednom varijablom. Počnete li čitati i razumijevati društvo poput Ibn al-Sāhiba koji su branili legalizaciju tržišta hašišom stihovima - zabraniste hašiš bez racionalnog a ni tradicionalnog dokaza / a zabranjeno je zabraniti ono što nam zabranjeno nije – na umu ćete imati jedan konzervativni poučak izrastao na vrlo liberalnom univerzalnom pravilu. Kada su posrijedi međuljudski odnosi sve je dozvoljeno je pravilo na kojem je obitavala cijela islamska tradicija kada se polazilo u polemike o raznolikim iskustvima međuljudskih odnosa a zabraniti se moglo samo ono za što je postojao dokaz u tradiciji – sakralni tekst Objave, poslanička tradicija, tradicija učenjaka i institucija koje su naknadno građene – pa je u tom segmentu glavni poučak bio da čuvanje tradicije i institucija koje su izgrađene na principima slobodnih međuljudskih odnosa se ne smiju remetiti zbog tržišta hašiša. Opojne biljke koje ne stvaraju tako ozbiljan pritisak na ustaljene tradicionalne odnose i stečeni socijalni kapital ne treba da budu razlogom sužavanja principa koji počiva na poučku da je osnova međuljudskih odnosa dozvola a ne zabrana. Od tud pobuna Ibn al-Sāhiba i Imadudina kako je zabranjeno  zabranjivati u osnovi dozvoljene transakcije i sužavati puteve ljudskih odnosa koji su po svojoj prirodi neremetilački i čija zabrana može samo negativno usložnjiti već postojeće odnose i otežati tržištu da kvalitetno apsorbira potreban nivo informacija kako bi se kasnije mogao ponovno sagledati sud, u ovom kontekstu, o hašišu. Kada biste pitali Ibn Sāhiba šta misli o Zakonu o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga vjerovatno bi rekao da je to skup zakona koji narušava odnose među građanima i predstavničkim institucijama budući da kriminalizira i aktivnosti koje ne mogu apsolutno nikako da budu kriminalizirane a to je upotreba konoplje (Cannabis sativa L.) u medicinske svrhe. Diferencionalisti poput al-Qarafija bi rekli da naprosto treba prikupiti što više informacija sa tržišta, dobiti podatke, vidjeti fukcionisanje različitih eksperimenata, pa na temelju toga načiniti valjane diferencijacije. Da bi se to uspjelo mora postojati živahan socijalni kapital a to znači da predstavnici naroda su prisutni i u toku sa informacijama šta se zbiva u zbilji parcijalnih međuljudskih odnosa, te da se svakom novom intervencijom ne narušava osnovni tradicionalni poredak zakona i običaja, a to je pravilo o slobodi međuljudskih transakcija. Ukoliko se taj poredak remeti stvara se negativni socijalni kapital i time odmak od društva, pa se počinje stvarati negodovanje prema predstavnicima naroda što se u rukopisima o hašišu najbolje oslikava u poeziji gdje se već počinje evocirati atmosfera da se zakoni provode samo formalno pod kaputom univerzalnih principa, a ustvari se na kraju ništa ne štiti, što je osnova konzervativnog naučavanja, već urušava. Sva priča o hašišu može se sumirati kao vrli sukob dva vrla tabora u kojem su se diferencionalisti ostvarili ponajviše u Al-Qarafijevom djelu al-Furūq koje se u svojoj punini i zasniva na teoriji diferencijacija a univerzalisti u općim pisanjima o potrebi širenja zakonskih osnovica ako tako mogu kazati ili drugim riječima ako postoji tekst o zabrani opojnog pića tekst treba maksimalno prožimati na sve što ima dejstvo opojnosti. Imajmo na umu da je ovo period kada počinje i pojava duhana, pa poslije će sa 16. stoljećom već uveliko se pojavit i kafa, a i o njoj su vođene vrlo domišljate polemike o čemu sam pisao prije četiri godine u tekstu pod naslovom Trgovci vs. ulema. Ibn al-Šāt obrazlaže stav dijela diferencionalista koji su polazili sa stavom da sve što u Objavi nije spomenuto tekstualno zabranjenim je ustvari Božija milost kojom se čuva princip da je osnova svih međuljudskih odnosa dozvola čime se primarno štiti integritet tržišnih odnosa i ljudskih sloboda, te da iako možda primjera radi duhan jeste štetan zabraniti ga je narušavanje ovih tradicionalnih poučaka i institucija koje su se izvojale i izgradile na tim principima. Diferencionalisti modernog doba bi još dodali da i eksperimentisanje sa ekonomskim prohibicionizmom narkotika tokom XX. vijeka se pokazalo vrlo neučinkovitim i u konačnici negativnim po socijalni kapital što je dodatno važno za imati na umu ukoliko se žele kvalitetne diferencirane politike odnosa prema narkoticima. Čemu god da naginjete moj skromni zaključak kada čitam zakon o narkoticima na nivou BiH i stare prašnjave srednjovjekovne rukopise je da štošta toga se može naučiti od marginaliziranih pisara srednjeg vijeka. Sve u svemu polemike o tržištu hašišem su vrlo inspirativne i s mnoštvo bitnih momenata da se o tome može napisati vrlo obimno i ozbiljno štivo što je dijelom Rosethal i učinio a ja sam pokušao da vam približim dio tih vatrenih i poetski vrlo instančanih rasprava u cilju ukazivanja usložnjenosti nasljeđa islamske tradicije.


- Tekst s posvetom zeničkoj halki - 

Literatura:

Al-Qarafi, al-Furuq, Dār al-Kutub al-Ilmijja, Bejrut, 1998.

Abū al-Qāsim Ibn al-Šāt, Idrār al-Šurūq, Dār al-Kutub al-Ilmijja, Bejrut, 1998.

Franz Rosethal, The Herb: Hashish versus Medieval Muslim Society (Men versus Society in Medieval Islam), BRILL, Leiden, 2015.

Tekijudin al-Badri, Rāha al-Arwāh fī al-Hašīš wa al-Rāh, s.l., s.n., n.d.

Ibn Abidin, Radd al-Muhtar, Dār 'Alem al-Kutub, Rijad, 2003.

Radiudin al-Halabi, Zill al-Arīš fī Man'i Hill al-Bandž, s.l., s.n., n.d.

Bedrudin al-Zarkaši, Zahr al-Arīš fī Tahrīm al-Hašīš, Dār al-Wafā, Aleksandrija, 1990.

Džemaludin Berdi, al-Nudžūm al-Zāhira,Wizara al-Saqafa,  Egipat, 1963.

Ibn Tejmije, Madžmū'u Fatāwā, al-Awqaf al-Suūdiyya, Saudijska Arabija, 2004.

Abu Tajjib Abadi, Awn al-Mabūd, Dār al-Kutub al-Ilmijja, Bejrut, 2017.

Ibn Hadžer al-Hejtemi, al-Fatāwā al-Kubrā, Dār al-Kutub al-Ilmijja, Bejrut, 2018.