utorak, 16. travnja 2013.


Kur'ansko načelo '' U kuće na vrata njihova ulazite'' [1]


Kur'anski tekst prevazilazi čovjeka, to je Božija objava koja uspostavlja kontakt između ovostranog  i onostranog,  ona je objavljena Poslaniku, koji ju je vrevno dostavio ljudima, a pisari pouzdani je pretočiše u slovo. Vjera i jezik bivaju jedan duh, pa se Tekst zbog toga sastoji od iskaza koji nisu odmah prijemčivi čitaocu do onih iskaza koji su jasni i nedvosmisleni.
Knjiga nije napravila preokret samo na regionalnom planu, već i globalnom, ona je promijenila tok svjetske historije, i zbog toga je Knjiga interesantna i muslimanima i nemuslimanima ako joj prilaze objektivno i naučno, shodno tome da li oni čitaju Knjigu ili ona čita njih.
Objava je u prvi mah kročila u odnos sa Arabljanima, koji su imali svoje norme ponašanja i običaje koje nisu dovodili pod znak pitanja, dovoljno je bilo znanje da je to baština predaka ili tradicija.
Arabljani koji su živjeli prije Objave su samoinijacitivno tvorili svoju spoznaju svijeta, koja se uglavnom gradila na običajima koji su prenošeni s generacije na generaciju kako se to u Kur'anu  pojašnjava riječima:
 ''Zar smo im prije Kur'ana dali Knjigu pa se nje pridržavaju? Oni čak govore: '' Mi smo očeve svoje zatekli kako ispovijedaju vjeru, i mi smo njihovom ostavštinom na uputi. Takođe, Mi prije tebe nismo poslali poslanika ni u jedan grad, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu rekli: '' Zatekli smo očeve naše kako ispovijedaju vjeru i mi njihovu ostavštinu slijedimo. Reče: '' Zar i onda kada vam dolazim sa boljom od one na kojoj ste zatekli svoje očeve? '' Rekli su: '' Mi ne vjerujemo u ono s čime ste poslani!'' [2]
Ovi kur'anski stavci nas dislociraju u sedmo stoljeće i pokazuju nam svijest tadašnjeg naroda koji je živio na području Hidžaza, kakvi su bili njihovi običaji i ideali. Njihov ideal je bila ostavština, historijski tragovi njihovih predaka za kojima su se vodili i koje su smatrali životnom uputom. Da je njihov svjetonazor sadržavao anomalije svjedoči slanje poslanika koji su dolazili i ranijim narodima, pa su se oni odmetali  i nisu prihvatali poslaničke savjete i smjernice, te su iz tih razloga ostajali na učenjima svojih predaka.
Da su različiti vidovi anomalija bili prisutni u Arabljanskoj zajednici o tome nam najprije svjedoči Tekst koji je direktno intervenisao i prekidao kontinuitet fanatičkog odnosa prema ostavštini predaka. Cjelovitu sliku je prosto nemoguće prikazati, ali ćemo zato navesti jedan djelić ove kompleksne strukture, jer Knjiga navodi raznolike primjere koji se vrlo slikovito crtaju slovima oblikujući riječi koje na kraju tvore jasnu i prijemčivu poruku. Za samo čitanje Knjige nije dovoljno uzeti Kur'an u ruke i naprosto ga čitati, potrebno je posjedovanje određene aparature koja pomaže samom razumijevanju Teksta. Govoreći o interpretiranju Knjige od strane ashaba kada određene stavke nisu mogli razrješiti samim Kur'anom i Poslanikovom praksom tumačenja Knjige, Muammad al-Zahabī kazuje:
'' Ashabi, Allah da je njima zadovoljan, kada ne bi nalazili objašnjenje u Allahovoj knjizi, i kada im nije bilo pojednostavljeno da objašnjenje uzmu od Allahovog poslanika, u tom slučaju bi se služili svojim intelektualnim promišljanjem (...), i mnogi ashabi bi tumačili neke kur'anske stavke ovom metodom, tj. metodom umnog promišljanja, pomažući se pri tome:
1.                  Znanjem o jeziku i njegovim tajnama.
2.                  Poznavanjem običaja Arabljanja.
3.                  Poznavanjem stanja jevreja i kršćana na arapskom poluotoku za vrijeme objave Kur'ana.
4.                  Moći razumijevanja i jačini intelektualne spoznaje.'' [3]
Prvo i osnovno što treba da poznajemo kako bismo mogli proniknuti u tajne Knjige jeste poznavanje jezika, jer to je ono što je zaustavilo Arabljane i ponukalo ih da se preispitaju u trenucima dok im ni na umu nije bilo da promišljaju o ostavštini svojih predaka. Jezik ih je promijenio i uputio. Ali mimo jezika potrebna su nam i druga sredstva, a jedno od njih jeste poznavanje običaja Arabljanja, te kakve su okolnosti utjecale na objavu određenog stavka.
Na vrlo zanimljiv primjer nailazimo u suri al-Baqara dok čitamo Allahov govor upućen Arabljanima koji su imali jedan neprikladan običaj, koji je bio uvriježen u njihovom društvu: 
''Pitaju te o mlađacima. Reci: Oni su ljudima oznake o vremenu i za hadžiluk. Ne iskazuje se čestitost u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je čestitost u tome da se Allaha bojite. U kuće na vrata njihova ulazite i Allaha se bojte da biste postigli ono što želite.'' [4]
Prije nego li započnemo govor o načinu na koji Knjiga djeluje na sadržajnom planu, te kako su muslimani crpili i crpe svoje znanje iz Objave, prvo ćemo prozboriti o običaju Arabljanja da ulaze u kuće sa stražnje strane. Ovaj običaj nije predstavljao jedan puki čin koji su oni uobičajeno činili, štaviše, riječ je bilo o ritualu ili obredu kojim su smatrali da se približavaju Bogu, jer nakon što bi odjenulu ihrame imali su uvjerenje da ne treba da ulaze u kuće ili šatore na vrata, već treba da to čine sa stražnje strane, i da time upotpunjavaju svoje djelo, te čine dobročinstvo.
Prvo što uviđamo jeste kratkoća navedenog stavka, ali je on nabijen porukama i značenjima, a čija se slika kompletira kada posegnemo za dubinskom strukturom Teksta, a u ovom slučaju to je razlučivanje povoda objave datog stavka, i razumijevanje samog kuđenja datog postupka.




Povod objave:

Makiyy ibn Abī ālib u svom tafsīru poznatom pod imenom al-Bidāya ilā bulūg al-nihāya navodi sljedeće govore o povodu objave navedenog stavka:
Rekao je al-Barā: '' Ensarije nakon što bi otišle na hadž vratile bi se ulazeći u svoje domove sa stražnjeg  dijela, pa je došao jedan Ensarija , i ušao je u dom na prednja vrata. Prigovoreno mu je zbog toga, tako da je objavljen ovaj stavak upozoravajući ih da je ulazak u dom sa stražnjih vrata nedobročinstvo, te da se toga trebaju kloniti.''[5]
Ibrāhīm al-Naha'ī je rekao: '' To su stanovnici Hidžaza, koji nakon što bi odjenuli ihrame ne bi ulazili u kuće na njihova vrata, pa im je to zabranjeno.''[6]
Rekao je al-Zuhrī: '' Ensarije nakon što bi odjenule ihrame između njih i neba se ne bi ništa smjelo ispriječiti, pa su tako komplicirali stvari. Kada bi čovjek imao neku potrebu nakon što bi izašao iz svog doma, pa bi se vratio, ne bi ulazio na prednja vrata, jer su ona bila poput strehe pa bi se ispriječila između njega i neba, tako da bi u zidu pravio ulaz sa stražnjeg dijela, i ulazio bi kroz taj prolaz. Ahmesi[7] to ne bi činili, pa je Poslanik ušao kroz vrata a bio je u ihramima, a sa njim je ušao i jedan Ensarija. Poslanik mu je rekao: '' Ja sam Ahmas,  pa mu je ovaj odgovorio da je i on, tj. da je njegove vjere, te je Allah objavio ovaj stavak.''[8]
Al-Sudiyy je rekao: '' Ljudi koji su to činili zvali su se Ahmasi.'' [9]
Arapski klasični lingvisti su govorili: '' Čovjek iz skupine plemena Kurejš ili grupe Arabljanja kada bi imao neku potrebu, pa bi krenuo za njom, a ne bi je obavio i ne bi mu bilo olakšano da to završi, u tome bi vidio nesreću, pa ne bi ulazio na vrata svoje kuće, pa im se to zabrani.''[10]
Iz navedenog  govora o povodu objave ovog stavka jednostavno je zaključiti da je čin ulaženja na stražnja vrata predstavljao jedan vid sujevjerja, te da su Arabljani smatrali taj čin ritualnim aktom, tako da  im je ovim kur'anskim tekstom skrenuta pažnja na tu pojavu, koja je bila vid anomalije, a što je upotrebom digresije dojmljivo objašnjeno.
Pa prema tome, ovaj stavak je moguće sagledati i kroz primjer upotrebe digresije (al-istirād) , a o tome zbori al-Zamahšarī u svom al-Kaššāfu. [11]
Primjetno je da stavak počinje govorom o mlađacima, i pitanjem Arabljanja o njihovoj svrsi. Odgovor na njihovo pitanje je uslijedio, ali se potom dešava retorički obrat, tako što se čini digresija, koja je u ovom slučaju na značenjskom nivou povezana sa početkom stavka.  Postavljamo pitanje gdje je ta veza? Kako je pitanje o mlađacima povezano sa govorom o običaju Arabljanja da ulaze u svoje domove sa stražnjeg dijela kuće?
Naime, obje radnje su vezane za obrede hadža, prva se odnosi na pojavu mlađaka koji pomažu ljudima da odrede početak mjeseca, i time se orijentišu u vremenskom-prostornom kontekstu, a kada je posrijedi govor o drugoj radnji to je objašnjeno u prethodnom govoru o povodu objave dotičnog stavka.
A stilska upotreba digresije u ovom slučaju biva u funkciji skretanja pažnje na ono što je bitno, a to je prisutnost jedne anomalije za koju su Arabljani smatrali da je čin dobra, a ustvari je bilo suprotno, pa im se ovom digresijom aludira da njihovo pitanje o mlađacima nije tako bitno i u datom momentu korisno koliko je važno da shvate šta je dobročinstvo, te da uveliko osmotre radnje koje su preuzeli od svojih predaka, i da preispitaju svoje društvene vrijednosti, jer svaku vrijednost je potrebno argumentovati, pa kada je u pitanju funkcija pojave mlađaka to je jednostavno, ali kada su u pitanju ljudska vrednovanja određenih pojava i djela onda to biva komplikovano, pa se ovim stavkom podsredstvom digresije skreće pažnja Arabljanima da obrate pažnju na svoju zajednicu i svoja djela, i da je to ono što im je najvažnije.
Dakle, Arabljani su činili dati običaj smatrajući da čine dobročinstvo, i to je prvi korak gdje Knjiga interveniše, ne samo u ovom slučaju, nego i u drugima, da naprosto možemo kazati da je to načelo kur'anskog teksta, a riječ je tome da ljudi vremenom određene anomalije prestanu posmatrati kao jedan vid nedostatka i mahane, štaviše, to preokrenu u nešto pozitivno, a o tome Allah na drugom mjestu zbori:
'' I tako se onima koji pretjeruju ukrasi ono što čine.'' [12]
Taj čin ukrašavanja je idejni problem svakog društva, to je historijski kontinuitet koji se prelama iz generacije u generaciju, samo u drugačijim oblicima i posudama, da se anomalije pretvore u dobročinstvo, da nepravda postane pravda. Knjiga pravi zaokret u tom domenu i skreće pažnju Arabljanima da se pozabave svojim djelima koja nisu nikakav  vid dobročinstva, štaviše, to su djela kojima se ne približavaju Bogu, jer to su samo njihove fantamozgarije, o tome nikakva dokaza nemaju. Čin ulaska u kuće sa stražnjih vrata je bježanje od prirodno postavljenih stvari, jer normalno je da se u kuću ulazi na vrata, a ne da se prave neki posebni prolazi sa stražnje strane vjerujući time da se čini dobro djelo.
Drugi dio, a koji se takođe zapostavlja kada je u pitanju određena intervencija, a kojem nas Knjiga uči, jeste da nakon prijekora ili nakon upute da nešto nije prirodno ukažemo šta to jeste prirodno, odnosno, ako se jedna vrata zatvore, u ovom slučaju stražnja, da je potrebno da se ponudi alternativa, a to je ulaz na prava vrata. Iako se sam stavak bavi tačno određenom tematikom, i to je njegovo vanjštinsko značenje, on takođe obrađuje mnoga druga načela koja proizilaze iz njega samoga, i to je djelovanje jezika, a što Adonis opisuje riječima: '' Knjiga poetski ispisuje vjeru, a dunjaluk ispisuje jezikom vjere.''[13]
O tome će govori poznati komentator Kur'ana Al-S'adī, pa će kazati da je Allahov govor U kuće na njihova vrata ulazite opće načelo Knjige[14] kojim se prvenstveno ukazuje na to da se stvarima treba prilaziti na pravi način, na vrata koja vode ka njima, jer je to jednostavno i lahko, a svaki drugi, stražnji put, vodi ka teškoći i otežava pristup stvarima, te se onemogućava viđenje stvari u njihovom pravom ruhu, pa se tako i čovjekov odnos prema Uzvišenom ne bazira na Objavi koja vrlo jednostavno objašnjava kako i na koji način čovjek treba da postupa u svom odnosu prema Njemu, pa ljudi posežu za stražnjim ulazima ne nalazeći pravi put kako i na koji način da se predaju svom Stvoritelju.
Al-S'adī u svom djelu Qawā'id al-isān kazuje sljedeće:
'' Prvo načelo: u susret sa kakvoćom qur'anske hermeneutike
Svako onaj ko hodi nekim putem ili čini neko djelo i prilazi mu na prikladan način metodama koje tome vode neminovno je da mora uspjeti i ostvariti svoj cilj kao što Uzvišeni kaže: '' U kuće na vrata njihova ulazite.''
Kada god je cilj značajan ovo pravilo se potvrdi, te se potpuno  istraži najprimjereniji i najbolji metod koji vodi ka tom cilju, a nema sumnje da je ovo o čemu ćemo mi govoriti najvažnija stvar, najsudbonosnija, i najosnovnija.
Znaj da je Allah spustio ovaj veličanstveni Kur'an radi upute ljudi i njihova usmjerenja, te da on u svakom času i svakom trenutku upućuje ka najvaljanijim i najpostojanijim stvarima; ''Ovaj Qur'an usmjerava ka onome što je najpravilnije.''[15]
Obaveza ljudi jeste da dosegnu značenja Allahova govora kao što su to činili ashabi, Allah da je s njima zadovoljan. Kada bi pročitali deset kur'anskih stavaka manje ili više ne bi prelazili preko njih dok se ne bi upoznali s onime na što oni ukazuju kada je riječ o vjeri, znanju i radu, tako da bi ih potom oživljavali u realnom svijetu, te bi bili ubjeđeni u one informacije koje bi ti stavci sadržavali, i pokoravali bi se naredbama i zabranama koje bi bile prisutne u sadržaju. U okvire tih stavaka bi pridruživali sve one događaje kojima su bili svjedoci, i realnosti u kojoj su živjeli oni a i drugi ljudi, pa bi svodili račune sami sa sobom; da li to oni slijede sadržaj stavaka ili ne? Koja je to metoda da se potvrde korisne stvari, i da se pronađu manjkave? Kako se riješiti štetnih stvari? Tako bi se oni usmjeravali kur'anskim naukom, i živjeli bi kur'anskim moralom i bontonom. Oni su znali da je to obračanje koje dolazi od Onoga koji poznaje nevidljivo i koji tome svjedoči, i da je ono njima upućeno, pa su tragali za njegovim značenjima, i radili bi po onome što bi Allahov govor u sebi sadržavao.
Onaj ko bude hodio ovim putem kojim su i oni hodili, i ako bude radio i trudio se da promišlja o Allahovom govoru otvorit će mu se vrata spoznaje o tumačenju Kur'ana, i njegova spoznaja će ojačati i razboritost povećati. Ovim putem će biti neovisan od izvještačenosti i izvanjskim traganjem za tumačenjem, a posebno ako dobro savlada discipline o arapskom jeziku, i ako bude imao inspiracije i htijenja za čitanjem Vjerovjesnikova životopisa, i njegovog odnosa spram svojih prijatelja i neprijatelja, i to je najveća pomoć kada je posrijedi ovaj cilj.
Kada čovjek sazna da je u Kur'anu pojašnjenje za sve stvari i da je on ispunjen sadržajem koji je nabijen pozitivnim stvarima, te da ih pojašnjava i na njih podstiče, a da je negativan spram svih štetnih stvari, pa tako ovo načelo postaje svjetlo oka njegova, i ako ga primijeni u svakom svom djelovanju i pokretu, prethodnom ili budućem – uvidjeti će značaj utisaka ,  višestruke koristi i plodove ovog načela.'' [16]

Tekst nije vezan za određenu vremensku jedinicu i određen prostor, naprotiv, on je prikladan za svako vrijeme i mjesto, on se ne zadržava na jednoj temi na uštrb druge, on je potpun, ne obraća se jednoj skupini ljudi ili određenoj klasi, već svim ljudima opisujući ih jednom zajednicom, a čovjeka čovjekom[17] ali da bismo sebi olakšali potrebno je da ne idemo na stražnja vrata, pa sljedeće značenje koje se nazire iz ovog stavka jeste da šta god i čemu god da stremimo da tome treba da pristupimo tako što ćemo zakoračiti kroz vrata koja nas uvode u željeno, jer je to najbrži i najjednostavniji put, a to podrazumijeva poznavanje uzroka i sredstava koje vode tome što potpunije kako bismo do željenog stigli što jednostavnije, i u tome nema razlike između teorije i prakse , niti između vjerskih i dunjalučkih poziva, i to je mudrost kojom treba da se vodimo. [18]
Ovaj stavak će ponukati Abū Hilāla al-'Askariya da u svom djelu Kitāb ğamhara al-amāl navede jednu sentencu čiji korijen ili potporu nalazi u spomenutom stavku, pa kaže:
'' 77- Govor: Hodi utrtim putem
Ova sentenca se navodi za primjer jednostavnog pristupanja problemu, te da se o tome lijepo promisli. Značenje sentence je: obavi stvar na njen svojstven način, onako kako se ona ponaša. Množina riječi alāl je ill[19], a to je antonim teškoći.
Značenje: Kada obaviš stvar kako to dolikuje neće ti biti teško da je dostigneš, kao što uzvišeni Allah kaže: ''U kuće na vrata njihova ulazite.'' Slično će kazati Qays ibn al-Haīm:
Ako do ponosa na neprikladan način dosegneš znaj da si zagubljen,
A ako na doličan način to učiniš na pravome li si putu.'' [20]
Ovaj stavak je inspirisao i metodologe islamskog prava, pa će Ibn Qayyim zboriti da je ovo načelo kojim se zatvaraju sve varke koje prave oni koji žele da zaobiđu Allahove zakone, pa pokušavaju da ulaze na stražnja vrata želeći da dođu do tuđeg imetka, ili da zapostave svoje obaveze, ili tuđa prava poreknu, a jasno je da se varkama zabranjeno koristiti kako bi se time došlo do onoga što narušava tuđa prava.
Ovo načelo se takođe odnosi na pitanje sticanja znanja svejedno koje prirode ono bilo, a tako je isto i sa sticanjem imetka. Svako onaj ko krene ka nečemu, ako se uputi pravim putem, i ako bude hodio stazom koja vodi ka ciljanom neminovno je da se mora uspjeti. Značajno je spomenuti da kada je posrijedi znanje o islamu, da mnoge knjige koje su pisane na arapskom jeziku su podijeljene na poglavlja koja se simbolično nazivaju bāb (vrata). Otvaranjem vrata vi otvarate jedan djelić znanja, ali je takođe bitno spomenuti da mnogi koji se vinu čitanju tih djela žude za stražnjim ''vratima'', pa posežu za onim poglavljima koja nisu uzalud na kraju, svoje čitanje i znanje ne sistematiziraju, i ne ulaze na ''prednja'' vrata, već odmah žedno žude za onim vratima koja su stražnja, pa kako voljno zaobilaze poglavlja koja se tiču obreda i odnosa prema Bogu, te poglavlja koja se tiču odnosa prema ljudima, isto tako voljno posežu za onim ''vratima'' koja se bave anatemisanjem (takfīr), pa se zagube ne znajući odakle su došli ni kud li su pošli.
Načelo u kuće na vrata njihova ulazite se odnosi i na odnos i komunikaciju s ljudima, tako da ovaj stavak ukazuje kako treba da se komunicira s ljudima, pa ako im se jedna vrata zatvore, i to ona stražnja, treba da im se druga otvore. U govoru treba da se poznaje adekvatno vrijeme da se nešto saopći, da se poznaje mentalitet sagovornika kojima se obraćamo, jer svako je zasebna individua, pa se treba paziti da ne budemo oni koji zatvaraju prava vrata, a otvaraju stražnja.
Ovaj Qur'an je vodilja ka onome što je najpravilnije[21], i to je slučaj sa svim stvarima, pitanjima vjerovanja, onoga što je dozvoljeno i zabranjeno, društvenim problemima, ekonomskim i političkim, ali je epitet na nama, u tome koliko smo svjesni Knjige, i njenih poruka, koliko se povinujemo Tekstu, pa da u njemu nalazimo rješenja, i to bi bio pregled jednog primjera iz Knjige koji podsredstvom jezika na vrlo jednostavan način ukazuje jednoj zajednici kako treba da se odnosi prema sebi, i na koji način da prilaze problemima s kojima se suočavaju.


[1] Sura: al-Baqara, stavak: 189
[2] Sura: Al-Zuhruf, stavak: 21,24.

[3] Muḥammad al-Zahabī, Al-tafsīr wa al-mufassirūn, Dār al-ḥadīṯ, al-Qāhira, 2005, str. 54
[4] Sura: al-Baqara, stavak: 189, prijevod: Besim Korkut.

[5] Makiyy ibn Abī Ṭālib, al-Bidāya ilā bulūg al-nihāya, Ğāmi'a al-šāriqa, 2007, str. 631
[6] Ibid., str. 631
[7] Jedna skupina iz plemena Kurejš koja nije slijedila običaj ulaženja u kuće na stražnji ulaz.
[8] Ibid., str. 631-632
[9] Ibid., str 632
[10] Ibid., str. 632
[11] Al-Zamahšarī, al-Kaššāf, al-Riyāḍ, 1998, str. 394
[12] Sura: Yūnus, stavak: 12
[13] Adūnīs, Al-Naṣṣ al-qurānī wa āfāq al-kitāba, Dār  al-ādāb, Bayrūt, 1986, str. 49
[14] Pogledati komentar 189. stavka sure al-Baqara: Abduraḥmān al-S'adī, Tafsīr al-Sa'dī, Mu'assasa al-Risāla, Riyāḍ, 2002.
[15] Sura: al-Isrā, stavak: 9
[16] Abduraḥmān al-S'adī, Qawāid al-ḥisān, Maktaba al-Rušd, al-Riyāḍ, 1999, str. 9-10
[17] Adūnīs, Al-Naṣṣ al-qurānī wa āfāq al-kitāba, Dār  al-ādāb, Bayrūt, 1986, str. 54

[19] U izvorniku je upotrijebljenja riječ aḏlāl koja u osnovi znači blagost, ali sam upotrijebio značenje utrtog puta, jer takav prijevod nudi Teufik Muftić u svom Arapsko-bosanskom rječniku, pa sam smatrao da je dotični ekvivalent adekvatniji za upotrebu.
[20] Abū Hilāl al-'Askarī, Kitāb ğamhara al-amṯāl, Dār al-kutub al-'ilmiyya, Bayrūt, 1988, str.

[21] Sura: Al-Isrā, stavak: 9.

Nema komentara:

Objavi komentar