ponedjeljak, 14. ožujka 2016.

Između društva tišine i društva melodije (II dio)





III Muzika u svijetu srednjovjekovnog islamskog prava 
 
Za razliku od prethodnika koji su bili posvećeni muzici kreirajući različite muzičke škole i teorije muzike pravnici su na muziku gledali iz potpuno drugačijeg spektra. Islamska pravna srednjovjekovna literatura ispunjena je mnoštvom pravnih poglavlja koja se direktno bave muzikom, ali za razliku od Al-Farābiya za kojeg je muzika bila predmet proučavanja kao i svaki drugi vid znanosti, njima je muzika bila pojava o kojoj je bilo potrebno donijeti sud da li je pravno valjano se baviti muzikom ili ne. U tom tonu rijetko su se pravnici detaljnije bavili muzikom kao zasebnim fenomenom, jer za njih je čovjek naprosto bio homo juridicus tako da je kompletan svijet bivao u kategorijama dozvoljenog (ḥalāl) ili zabranjenog (ḥarām). U tom tonu nastao je splet pravnih rukopisa u kojima se detaljno raspravlja o muzici, ili se posredno vodi diskusija s drugim pravnicima koji su imali drugačije mišljenje i sud o muzici da bi se u konačnici opet došlo do konačnog suda kojoj pravnoj kategoriji pripada muzika. 

Temelji na kojima su pravnici diskutovali o muzici zasnivali su se na šafijskoj pravnoj metodologiji dominantosti Teksta (Kur'an, poslanička tradicija, konsenzus pravnika o određenoj pravnoj polemici), pa je sudbina muzike u rukama pravnika ovisila o ovoj trijadi, i to konkretno i ponajviše na baštini poslaničke tradicije, i predanja koja su ostala zabilježena u vezi s muzikom. U tom kontekstu postoji mnoštvo različitih predaja koje su pravnici uzimali u obzir kao argument ili su ih potpuno odbacivali ovisno o pristupu. Kako je to funkcioniralo najbolje se može vidjeti na predaji koja je centralni tekst kada je posrijedi govor o muzici u islamskom srednjevjekovnom pravu. Riječ je o predaji koja se nalazi u knjizi ''Ṣaḥīḥ al-Buhārī'', a koju prenosi Abū Mālik al-'Aš'arī i to da je čuo Poslanika – Božiji mu blagoslov i mir – kako je rekao: '' Doista će biti među mom ummetu narodi koji će dozvoljavati stidna mjesta, svilu, vino i razonodne instrumente (al-ma'āzif) (...)'' /4/ Ili u tom tonu je recimo predaja u djelu ''Sunan Ibn Māğğa'' kako je Abū Mālik al-'Aš'arī prenio govor Poslanika: '' Doista će neki ljudi u mom ummetu piti vino ali će ga nazivati drugim imenom, a nad glavama će im biti razonodni instrumenti i pjevačice (...)'' /5/

Ova predanja i druga sličnoga sadržaja bila su osnovna pokretačka snaga pravnika da formiraju antimuzički stav, ali koji je opet bio veoma specifičan. Prvobitno, s obzirom na institucionalnu organiziranost i način na koji je islamsko pravo funkcionisalo više kao organska poveznica društva čiji su propisi u mnogome igrali moralnu ulogu, srednjevjekovni pravnici su pričali o muzici u kategorijama koje su njima bile poznate i opet ne baš jednoglasno. Nikome nije bilo na umu da kreira društvo tišine pa je i muzika stalno bila prisutna, a što je opet bio signal pravnicima da igraju svoju ulogu društvenih čuvara kohezionih elemenata društva u kome su živjeli. S tim u vezi muzika kao muzika nije apsolutno zabranjivana, već su postojala pravila po kojima su pravnici smatrali da muzika pa i muzički instrumenti postaju sredstvo koje narušava konzervativne religijske upute, a da pri tome postoje situacije kada muzika upravo igra ulogu dodatnog društvenog povezivanja. Tako će poznati komentator Kur'ana Imam al-Qurṭubī pisati iscrpno o muzici, te navoditi predanja kako društvu prijete iskušenja kada se povedu za pjevaljkom ropkinja (koje su uglavnom bivale pjevačice i davale se u učenje i što bolje savladavanje vokalnih sposobnosti) i razonodnim instrumentima (Iḏā ittahaḏat al-qaynāt wa al-ma'āzif), ali i da je dozvoljeno opustiti se pjevanjem u situacijama radosti, svadbe, blagdana, kada se radi neka teška aktivnost i sl./6/ Uzmimo za primjer nekoliko pravnika i autora različitih metodoloških pristupa. S obzirom da se prva predaja o muzički instrumentima nalazi u knjizi ''Ṣaḥīḥ al-Buhārī'' poželjno je pogledati i najpoznatiji komentar ovoga djela ''Fatḥ al-Bārī'' Ibn Hağar al-Asqalāniya. 

U komentaru navedene predaje Ibn Hağar navodi dvije bitne stvari. Prva se odnosi na dio predanja koji govori o muzičkim instrumentima, ili tačnije o samoj imenici al-ma'āzif, za koju on navodi nekoliko mogućih značenja, da je riječ o pjevanju, da su to instrumenti zabave ili def i svi udarački instrumenti, te da je u konačnici riječ o imenici polisemičnog karaktera. Primjera radi kod Al-Farābiya imenica al-ma'āzif označava žičane instrumente poput qānuna. Neslaganje u vezi sa semantičkim značenjem imenice al-ma'āzif utjecalo je na to kakav su pravnici imali stav spram određenih instrumenata. Druga bitna stvar koju Ibn Hağar navodi je odgovor u vezi vjerodostojnosti spomenute predaje. I taj odgovor se odnosi na pisanja Ibn Ḥazma, koji kao vrli propagator literalističke pravne škole nije imao antimuzičku naklonost i to iz razloga što predanja koja se navode u kontekstu muzike nije smatrao vjerodostojnim da bi se na njima mogao zasnivati pravni argument. Ibn Hağar oponira Ibn Ḥazmu tvrdnjama da je predaja vjerodostojna, te da je to argumentovao Ibn Ṣalāḥ, a detaljnju kritiku Ibn Ḥazmovog stava o muzici napisao je i Ibn Qayyim al-Ĝawzī u svom djelu ''Igāsa al-lahfān''.


Ibn Ḥazm će ustvari u svom kapitalnom djelu ''Al-Muḥallā'' da se bazira na tri stvari kada je posrijedi odgovor pravnicima koji su imali antimuzički stav: a) svoj stav bazira na ugovornom pravu, pa pojam al-ma'āzif obrađuje u poglavlju kupoprodaje, b) smatra da predaje o muzičkim instrumentima nisu vjerodostojne i pod c) smatra da muzika i pjesme nisu same po sebi negativne, već samo kao i bilo šta drugo mogu postati sredstvo zloupotrebe. Ibn Ḥazm piše poglavlje o prodaji šaha, frula, tanbura i žičanih instrumenata (al-ma'āzif) te takođe pojam al-ma'āzifa posmatra izdvojeno. 

Za njega je prodaja navedenih predmeta dozvoljena, i bilo ko da uništa neki od datih predmeta morao bi platiti kompenzaciju. Iako smatra da su sve predaje nevjerodostojne u vezi ove tematike Ibn Ḥazm smatra da i u njima ima istine to bi podrazumijevalo zabranu takvog kupoprodajnog ugovora a ne postoji nikakva zabrana da se posjeduje data imovina. Zaključak svog razmatranja ovog pravnog problema Ibn Ḥazm zaokružuje govorom da je njegov konačni sud da ko god sluša i uživa u pjesmama i muzici ako time čini određeno grješno djelo pa time čini grijeh kao i u slučaju ostalih stvari dok ako želi da razrahati svoju dušu kako bi činio neko dobro pa takav je i sud, a ko to samo čini iz zabave pa to je poput čovjeka koji izađe u svoj vrt i naprosto uživa u njemu./7/ Na tom planu će pisati Ruzbahan Baqli svoju poslanicu ''Risāla al-quds'' koja spada u domen sufijske muzičke tradicije, i u navedenoj poslanici Ruzbahan piše koja je to muzika kojoj se treba biti posvećen, pod čime on otvara vrata sufijskoj teoriji duhovne muzike.

Kada je posrijedi govor prohibicionista Ibn Qayyim u već spomenutom djelu ''Igāsa al-lahfān'' obrazlaže stav mnoštva pravnika koji su imali antimuzički senzibilitet. Njegova metodologija se zasniva na navođenju ranijih zaključaka o muzici, i oponiranje Ibn Ḥazmu, te argumentiranje da je predaja koja govori o muzici u ''Ṣaḥīḥ al-Buhārī'' vjerodostojna i time dostojna za pravnu argumentaciju. U vezi s tim Ibn Qayyim navodi tradicionalno poznata pravna imena kao što je Imam Mālik koji je smatrao da na pjevanje u Medini slobodnije gledaju samo grješnici, pa Abū Ḥanīfu koji je smatrao pjevanje grijehom što je bio i stav stanovnika Kufe. Uz sve to Ibn Qayyim navodi da je hanefijska pravna škola najstrožija kada je riječ o muzici te da su njeni predstavnici pisali o općoj zabrani slušanja svih razonodnih instrumenata poputa frule i defa, a Abū Yūsuf je imao najstrožiji stav, čak i to da je dozvoljeno ući u kuću u kojoj se čuju žičani instrumenti i razonodne pjesme kako bi se to spriječilo./8/ Potom će Ibn Qayyim se pozvati na prethodno navedena dva predanja o muzici u ''Ṣaḥīḥ al-Buhārī'' i ''Sunan Ibn Māğğa'', pa će prvo kazati da je pisanje Ibn Ḥazma o dozvoljenosti muzičke razonode ništavan stav prvobitno jer su data predanja vjerodostojna, a drugo jer su potpuno jasna. Naime, u predaji se navodi da će se pojaviti grupacije koje će dozvoljavati al-ma'āzif što je jasna uputa da je to čin koji u osnovi nije dozvoljen, a pod ovim pojmom se podrazumijevaju svi instrumenti zabave. /9/

Detaljan govor o pravnom kategorisanju muzike ponudio je takođe Al-Šawqānī u svom djelu ''Nayl al-Awṭār''./10/ Njegov govor je vrlo opsežan, i kao i prethodni pravnici prvobitno analizira različite predaje, detaljno raspravlja o njihovoj vjerodostojnosti, te u konačnici navodi i argument da i uz prihvatanje vjerodostojnosti govora da će se pojaviti oni koje će dozvoljavati al-ma'āzif da to u konačnici nije jezička konstrukcija koja može poslužiti kao argument za zabranu onoga što ovaj pojam označava uz napomenu da je riječ o polisemičnom pojmu, te se otvara problematika ako se govori o zabrani da li to podrazumijeva zabranu svega na što se ovaj pojam odnosi, te da li je al-ma'āzif zasebna kategorija koja je zabranjena kada je prate ostale navedene stvari u predaji kao što je konzumiranje opojnih pića, te da govori prijetnje ili upozorenja na grupu stvari ne podrazumijevaju da je svaka navedena stvar ponaosob zabranjena. Al-Šawqānī je napisao i knjigu o muzici u svrhu razjašnjenja kazivanja da u vezi s muzikom postoji pravni konsenzus, pa je i naslov djela ''Ibṭāl d'awā al-iğmā'a 'alā taḥrīm muṭlaq al-samā'a'' (''Poništenje stava o konsenzusu apsolutne zabrane slušanja muzike''). Slične rukopise su napisali i Muḥammad al-Šāzilī te Aḥmad al-Gazālī. Štaviše, ni pravnici koji su bili vrlo strogi prema slušanju pjesama koje prate muzički instrumenti nisu smatrali tu zabranu uvijek i u svakom kontekstu validnom, pa su izuzetke pravili kada je riječ o svadbama, bajramima, te u čast osoba koje su bile dugo odsutne i sl. 

IV Kidanje tradicije i selektivno apsolutistička upotreba srednjovjekovnih pravnih rješenja

Preopširno bi bilo razlagati svaki tekst kojim su se pravnici bavili u vezi muzike, te kako i na koji način su gradili svoje stavove. Najvažnije u kontekstu arapsko-islamske muzičke tradicije jeste posjedovanje cjelokupnije slike kako su uopće srednjovjekovna društva funkcionirala, od institucije uleme koju su mahom činili pravnici, dvorova koji su otjelovljavali vlast, svakodnevnog života i svih različitosti koje su prevladavale, te raznolikost unutar interpretativnog islamskog srednjovjekovnog prava koje je funkcionisalo u mnogome kao moralni katalizator organskog čuvanja konzervativnog religijskog ambijenta. Taj konzervativni srednjovjekovni ambijent prvobitno se zasnivao na očuvanju institucije porodice i izgradnji odgovorne individue kao preslike čovjeka koji živi po Božijim riječima da svako svoje breme nosi i da Bog tereti svakog shodno njegovim kapacitetima. U tom kontekstu su pravnici djelovali kao važan društveni stub koji je sakralni tekst činio stalno živim, ali koji su uvijek djelovali decentralizirano i policentrično, pa je tako i muzika bila odraz tih institucija i tradicije. S jedne strane su egzistirali vrlo strogi stavovi poput Abū Yūsufova govora o razonodnoj muzici ali i Ibn Ḥazma koji je imao vrlo liberalan stav o muzici i muzičkim instrumentima. Ali mimo pravnika i njihova svijeta oblikovanja društva i interpertacije Teksta djelovao je uporedo svijet dvora koji je nerijetko bio vrlo naklonjen kulturi muzike s obzirom da je muzika bila dio tradicije različitih kultura koje su činile abasidski i umejadski halifat i dr. 


U takvom ozračju pravnici su popularizirali acapello muziku, ali i melodije koje su pratili muzički instrumenti u prigodnim situacijama poput svadbe, blagdana ili drugih oblika veselja poput radosti dolasku dugo odsutne osobe. Muzika je čini mi se postala veoma bitan predmet vrijedan istraživanja želi li se vidjeti kako recimo moderni islamistički pokreti poput Talibana u Afganistanu na obrisima srednjovjekovne tradicije urušavaju tradiciju i kulturu jednog naroda u želji da stvore jedno imaginarno monolitno društvu samoobmanjeni da time oživljavaju prošlost ili da provode vrijedne naputke selefa (prijašnjih srednjovjekovnih pravnih tradicija). Ono što su oni u suštini činili je da su stvarali društvo tišine, društvo koje je živjelo pod cenzurom i strahom, a što ni po čemu nije kompletna slika arapsko-islamske tradicije, čak ni slavne Andaluzije koju je divna li čuda kulturološki u mnogome oživio Ziryāb koji bijaše majstor svog vremena kada je riječ o sviranju 'uda, i stvaranju zasebne kulture koja je podrazumijevala uvođenje različitih stilova odijevanja shodno datim situacijama. Muzika u tom slučaju ne nudi samo odgovor na način kako fundamentalistički pokreti pogubljeni u moderni kidaju i razaraju islamsku tradiciju smatrajući da ustvari dostavljaju i oživljavaju istinu koja je monolitna i koja se mora uspostaviti jednom monolitnom institucijom kako je tome u kontekstu muzike svjedočio Afganistan pod vladavinom Talibana. Takođe, tu su i drugi aspekti kada je riječ o tradiciji muzike u arapsko-islamskom svijetu, a to su pitanja odnosa prema znanosti i svijetu realija.

Pobornici prirodnih znanosti, i posebno antičke grčke naučne baštine su bili naklonjeni muzici, te su u tom tonu pisali i teorije muzike pri čemu je Al-Farābi napisao najvažnije djelo o teoriji muzike i to u ranom srednjem vijeku. Za pobornike muzike svijet i društva nisu egzistirala samo u kontekstu prohibicija ili kategorija dozvoljenosti i zabranjenosti, pa se Al-Farābi bavi ljudskim akcijama koje dovode do pojave muzike, i toga da ljudi uživaju u muzici. Čak ni srednjevjokovni pravnici nisu strogo gradili svijet homo juridicusa, pa su njihova pisanja ispunjena moralnim porukama, jer su svjesni bili toga da njihovi pravni odgovori prije svega igraju moralnu ulogu koja se zasnivala na konzervativnoj filozofiji opreznosti. Za moderne islamske pokrete koji su skloni tome da zabranjuju muziku učestalo je i nerijetko da iste te grupacije na prethodno opisan način kidaju i razaraju srednjovjekovnu tradiciju, te da su uglavnom vrlo totalitarno i apsolutistički nastrojeni. Za njih ne postoji Al-Farābijev svijet znanstvenog proučavanja, niti pravna tradicija policentričnosti a tek ne koherentne razvijene teorije o odnosu prava i morala. Muzika je oslikavala srednjevjokovna arapsko-islamska društva koja su bila decentralizirana, s ne tako moćnim sustavom hijerarhija, pa i muzički stilovi su uglavnom težili tome da izvođaču ostave punu slobodu da izrazi svoje emocije uz poštivanje određenih muzičkih uzusa potrebih za stvaranje milozvučnih melodija. Za razliku od modernih propagatora zabrane muzike koji teže društvu cenzure i društvu tišine, srednjovjekovlje je i uz sav svoj antimuzički kapacitet koji je posjedovala uživala u organskoj društvenoj otvorenosti koja je čuvala i gajila različite muzičke škole i teorije, i na koncu konca, vrlo specifičan pravni sustav. Muzika kao muzika bitna je i važna, jer u svugdje u svijetu muzika vam može dati odgovor na to koliko je određeno društvo slobodno i otvoreno, bez obzira prema kakvoj muzičkoj tradicij ste konkretno naklonjeni. Muzika je zov slobode, i prava na slušanje i iskazivanje svojih emocija, sve što društva tišine preziru i negiraju.



______________________________________

[4] Ibn Hağar, Fatḥ al-Bārī bi Šarḥ Ṣaḥīḥ al-Buhārī, Dār Ṭība, Al-Riyāḍ, 2008, str. 12/622, br. predaje: 5590.
[5] Abū al-asan al-Sindī, Sunan Ibn Māğğa bi Šarḥ Abī al-asan al-Sindī, Dār al-M'arifa, Bayrūt, br. predaje 4020, 4/368.
[6] Al-Qurubī, Al-Ĝāmi'u li al-Akām al-Qurān, Dār al-adīṯ, Al-Qāhira, 1996, 14/53-60.
[7] Ibn azm, Al-Muḥallā, Dār al-Fikr, Bayrūt, 7/567.
[8] Ibn Qayyim, Igāṯa al-lahafān, Al-Maktaba al-Islāmī, Bayrūt, 1998, 2/348-406.
[9] Ibid., 2/390-393.
[10] Al-Šawqānī, Nayl al-Awṭār, Dār al-adīṯ, Al-Qāhira, 1993,  8/116.

Nema komentara:

Objavi komentar