utorak, 22. studenoga 2016.

Izrael i demoni




Kada sam počeo pisati blog Orijentologija prvenstveno sam namjerio da sadržaj bude striktno usmjeren na promovisanje arapsko-islamske kulture i baštine. Arapsko-islamske navodim uslovno, budući da je to dominanta sadržaja koji je prisutan na blogu, ali dakako težnja mi je da pokrivam što veći prostor različitih tradicija koje egzistiraju na Bliskom Istoku i Centralnoj Aziji. Budući da je ukupan sadržaj usmjeren na takozvane društvene nauke a ekonomiju lično smatram kraljicom društvenih nauka i vrlo bitnom alatkom za razumijevanje općih društvenih pojava na facebook stranici  blog je imenovan CapitalismoOrientalismo. Ako ste se pitali šta će kog' vraga capitalismo u svemu tome pa odgovor je dakako subjektivne prirode. Srednjovjekovni svijet orientalisma je uveliko koncipiran na trgovačkom jeziku i tržištu kao dominantnom faktoru usmjerenosti društvenih aktivnosti, te uz sve vrline tržišta i njegove mahane koje nastaju usljed transakcija CapitalismoOrientalismo mi je predstavljao idealan naziv za spoj orientalisma i capitalisma kako bih arapsko-islamsku baštinu predstavio u jednom drugačijem ozračju ne tako uobičajenom za ovdašnje prostore. 


Ovaj kratki uvod sam morao načiniti iz prostog razloga jer je idealna prilika da načinim nekoliko upisa kojima ću demonstrirati kako se u datim okolnostima ili barem u mom spoju imaginativnog i realnog orientalismo i capitalismo susreću. Budući da je 1948. godina na Bliskom Istoku prekretnica u muslimansko-jevrejskim odnosima zbog konačnog ostvarenja jevrejskog nacionalnog sna realizovanom u državi Izrael jasno je bilo još prije 1948. godine a tek poslije da neće sve strane biti zadovoljne rezultatima te da će nastati hrpa negativnih efekata, budući da nije došlo do kompromisnog rješenja. Dok je za Jevreje stvaranje države Izrael predsstavljalo konačno institucionaliziranje nacionalnog duha, za Arape i to mahom muslimane 15. 05. 1949 je Dan katastrofe, dan poznatiji pod imenom Yawm al-Nakba. Od tad su odnosi postali polarizirani, i Izrael je mahom demoniziran, što je slika i preslika takođe prisutna u bosankohercegovačkom intelektualnom prostoru. Budući da je slika arapsko-izraelskih sukoba predstavljena u terminima borbe čistog dobra i zla, svaka odluka koja je imalo kontroverzna a prođe u Knesetu ili čak i ne prođe već samo bude inicijalno stavljena na sto u vidu incijative kreiranja novih zakonskih okvira vrlo brzo bude ispolitizirana i potpuno kamuflirana terminima borbe Davuda i Golijata. Na našem govornom području slika i prilika politizacije arapsko-izraelskih sukoba u terminima Davuda i Golijata je dakako toliko hvaljeni medij Al-Jazeera koji istina za volju mimo dobrog tehničkog operiranja na sadržajnoj strani često djeluje kao vrlo opskuran medij koji nema za cilj ni sekunde da sagleda pojavnosti iz šireg spektra i u razmatranje uzme nekoliko mogućih varijabli. Za takvo nešto je upravo potrebna ekonomija, jer nas ona uči da stvarnost ne egzistira nikada čisto na principu ceteris paribus  već je ona vrlo složena i krivulje kojima se ona pokušava prikazati nisu nikada u crno-bijeloj slici kako se pokušava prikazati arapsko-izraelski sukob.


Ovih dana je uzavrela rasprava o regulisanju jačine zvuka ezana u Izraelu, i da je na stolu prijedlog kojim bi se regulisalo učenje ezana ali i ne samo ezana, jer se prijedlog zakona odnosi na sve hramove koji svojim oglašavanjem mogu stvarati buku. Kod nas je u javnosti refleksija ustaljene opće slike o Izraelu, pa ako ste iole pratili facebook komentare između ostaloga naša inteligencija nije mnogo ni čekala ni razmišljala pa je ni pet šest požurila slatkorječivo da ustvrdi kako je riječ o još jednom zločinačkom cionističkom projektu. Nije ni Izraelovo maslo za ramazana ali predloženi zakon je daleko od bilo kakvog rasizma a tek da je zločinačke naravi. Nacrt datog zakona nisam čitao osim u dostupnim paragrafima pa s toga živjela opreznost koju conservativismo uvijek zahtijeva. Kompletna priča u vezi sa zakonom o regulaciji učenja ezana u Izraelu iskreno nije mi mnogo primamila pažnje, ali budući da se zakuhalo i da je vapaj na sve strane čini mi se idealnim datu tematiku predstaviti u odnosima orientalisma i capitalisma. Obje riječi koristim u šaljivom tonu, ali istina za volju čim sam pročitao jednu vijest o takozvanom muezzin bill zakonu prvo što mi je naumpalo je Coaseov rad The Problem of Social Cost i nekoliko srednjovjekovnih muslimanskih pravnih štiva koja se bave sumiranjem cjelokupnog islamskog iskustvenog tradicionalnog u nekoliko najopćenitijih pravila. Ukoliko ne znate ili niste čitali Coasea riječ je o autoru vrlo bitnog ekonomskog traktata koji se pozabavio onim što učestalo ne računamo u svojim transakcijama a to su troškovi koji naknadno nastaju, takozvane eksternalije. Lijepa je to riječ eksternalija, baš mi mila, jer vrlo precizno prikazuje eksterne efekte određenih transakcija koji mogu biti kako pozitivni tako i negativni. U ovom kontekstu, pažnja je usmjerena na negativne eksternalije. Vrlo česti primjeri i govori o negativnim eksternalijama su u kontekstu zagađenja ali takođe i općih zakona o stvaranju buke.
 
                                 

Negativne eksternalije se uglavnom posmatraju kao čin tržišnog nedostatka usljed čega je potrebna državna intervencija kako bi se ispravili i nadomjestili troškovi koje učesnici transakcije nisu računali u svojim računicama pa ti troškovi nisu bili izraženi u okviru cijena. Da ne komplikujem, usljed nastanka negativnih eksternalija pitanje je da li osoba/grupa A treba da nadomjesti trošak ili osoba/grupa B je ta koja treba da snosi trošak? U tom smislu rasprava o ezanu se čini mi se savršeno uklapa u govor o negativnim eksternalijama s kojima se tržište ne može efikasno nositi jer nisu precizno definisani vlasnički odnosi i prava te je toliki broj učesnika da je nemoguće kvalitetno sagledati sve mogućnosti i opcije. Kako bi ezan predstavljao negativnu eksternaliju? Jednostavno, za nas muslimane ezan je vrlo osjetljivo i dirljivo muzikalno uvođenje u ritualni hronotip pa mi baš i ne razmišljamo o drugim efektima do li onim pozitivnim. Ezan je Bože dragi poziv na namaz, i šta to ima kome da smeta, jer ako kome smeta očito je problem s njim, zar ne? E pa ne baš. Možemo mi naravno sada do mile volje razglabati o teološkim implikacijama neodazivanja na namaz no stvarnost je takva da postoje učesnici u saobraćaju koje baš i ne zanima šta nama ezan predstavlja ali ih se on tiče jer im ga mi odašiljemo i dostavljamo do njihovih milih ušiju kako bi čuli poziv na molitvu. Neko će uživati, neko se ni počešat neće a bogami nekome će posebno poziv na sabah poprilično smetati i neće biti ni malo ugodno i drago buđenje. Eh, vratimo se na negativne eksternalije. Budući da se ne radi o klasičnoj trgovačkoj transakciji ali ipak jeste riječ o transakciji nas što Boga ljubimo pet puta dnevno i organizatora molitve niko od nas bogami ne računa mnogo na eksterne troškove učenja ezana. S vrlim kvalitetnim ozvučenjima ezan se prelama širom grada i zvuk ezana bogami dospijeva u gotovo pa sve privatne objekte te se tako u ukupnosti procesa poziva na molitvu nalaze i osobe koje nisu dozvolile da im se narušava uživanje privatne svojine. Međutim, u ovom slučaju, kao i drugih negativnih eksternalija, gdje su troškovi toliko razasuti rješenje problema je vrlo teško pa gotovo i nemoguće osim nekim kozmetikama koje je upitno opet koliko zadovoljavaju sve učesnike transakcije. I džamija je privatna svojina, vlasnička prava su jasno definisana pa s toga opće pravo vlasnika i korisnika kako će da koriste dati prostor, tako da ako se trošak prelomi na leđa džamijskog odbora time se zalazi opet u problem privatne svojine i njene upotrebe u smislu prava na proizvodnju. Istina da se ovdje proizvodi ezan ali jasno je da razvlačim pojmove kao harmoniku kako bih ukazao na taj spoj orientalisma i capitalisma.






Da se sad vratimo u Izrael. Bio nisam, mjerio decibele nisam, ali očito da ezan kreira i negativne eskternalije i time stvara trošak neželjenim konzumentima ezana. Kada se neki Jevrej ili općenito nemusliman malo poslije zore ili uz samu zoru probudi usljed ezana pa mu to poremeti san jeste trošak kojeg mi dakako koji se spremamo na sabah ne računamo, jer briga nas ha ja, može nam se. Problem je međutim što zakoni koji regulišu buku zahtijevaju jasno utvrđivanje povrede privatne svojine, dakle, taj neki naš zamišljeni Jevrej morao bi dostaviti jasne dokaze da mu je recimo narušeno zdravlje ili da su njegovi troškovi takve prirode da se zaista mora intervenisati i tražiti pod hitno regulisanje učenja ezana pod jasno definisanim mjerama. Da li je prijedlog zakona došao s motivima mržnje prema islamu moguće je naravno uzeti u obzir, zašto da ne, što MP Ahmed al-Tibi i čini u Knesetu, ali u ovom konkretnom slučaju emocije, i raznorazni motivi koje je gotovo pa nemoguće grafikonski prikazati naprosto treba ostaviti po strani jer u ovom slučaju potpuno su trivijalni.

Na umu treba imati da se ipak na prijedlog datog zakona gleda na taj način, kao čistim atakom na islamske religijske institucije, što dodatno pokazuje koliko je složeno regulisanje i državna intervencija u domenu eskternalija kada je u igri mnoštvo strana a ne samo dvije, i kada je teško definisati vlasnička prava i njihovo upravljanje, posebno u kontekstu religijskih institucija. S tim u vezi mi je odmah naumpao Coase koji u svom radu The Problem of Social Cost  kaže sljedeće: ''Postoji dakako i druga alternativa, a to je naprosto da se ne čini ništa u vezi s datim problemom. Uzimajući u obzir da uključeni troškovi u okviru rješenja problema regulacijom od strane vladine administrativne mašinerije će uglavnom biti vrlo visoki (...) bez sumnje će biti da korist koja proizilazi iz regulacije akcija koje su dovele u prvom slučaju do štetnih efekata će biti manja nego li troškovi nastali vladinom regulacijom.'' (The Social Cost, str. 18)

Eh u tom momentu kada mi je na um sinuo Coase takođe mi je odmah naumpao i Ibn al-Subki, Ibn Nudžejm, i al-Sujuti, sve trojica autori istoimenih djela al-Ašbah wa al-Nazair, tih orientalismo genijalaca koji su uspijevali da cjelokupnu jednu tradiciju izraze s nekoliko vrlo moćnih pravila. Među tim pravilima su kratke pravno-ekonomske uputnice kao Šteta se otklanja  (الضرر يزال), Šteta se otklanja shodno mogućnostima (الضرر يدفع بقدر الامكان), Šteta se ne otklanja štetom (الضرر لا يزال بالضرر), Veća šteta se uklanja manjom štetom (الضرر الاشد يزال بالضرر الاخف), Prošlo stanje usljed nepoznanice ishoda se ostavlja onakvim kakvo je zatečeno (القديم يترك علي قدمه). Ovo je taj moj omiljeni spoj orientalisma i capitalisma, momenat u kojem su srednjovjekovni znalci dobro shvatali odnose negativnih eksternalija i mogućnosti njihova rješenja ili nepostojanja rješenja. Što mi se čini vrlo bitnim jeste da navedeni znalci nisu imali kompleks sveznalica i prijeke potrebe da se intervenira u svim mogućnim momentima kada god postoji problem negativne eksternalije. Pravilo da  Prošlo stanje usljed nepoznanice ishoda se ostavlja onakvim kakvo je zatečeno se tumačilo na način da kada dvije sukobljene strane nemaju jasno iskristalisane pozicije u vezi s transakcijom oko koje se spore, stvari se ostavljaju kakve su i zatečene iz bojaznosti da se rješavanjem problema ne stvori još veći problem. Naravno, kod Coasea je to sve suptilnije teoretski prikazano, ali kao ljubitelj pitkih genijalnih teorija sažetih u jednoj rečenici mislim da gore navedeni trojac zaslužuje dobar kredit za doprinos općem pogledu na državne intervencije usljed postojanja eksternih troškova nastalih na tržištu zbog nepostojanja kvalitetnih okvira kojima bi tržište moglo da se  s datim problemom uhvati u koštac. To ne znači naravno da je u svakom momentu potrebna državna intervencija. Zbog općeg konteksta arapsko-izraelskih sukoba držim da  predloženi zakon uz već postojanje zakona koji reguliše problem buke je nepotreban i definitivno neće riješiti postojeći problem, štaviše, velika je mogućnost, a to je već očito da će samo proizvesti veće probleme jer kao što rekoh ezanu se pristupa s vrlo emocionalnim vrednovanjem tako da regulisanje ove problematike za muslimane opet predstavlja takav vid troška da ga se tumači kao atakom na sam islam. Budući da je izraelska desnica na udaru, dobru poziciju je zauzela ministrica pravde Ayelet Shaked, ona omražena dama, koja smatra da sa već postojećim zakonom stvari treba rješavati lokalno kad i kako je to moguće. U tom kontekstu subraća muslimani definitivno bi mogli da stvari sagledaju iz drugačijeg ugla pa da malo smanje decibele a i da imaju na umu da se prijedlog zakona ne odnosi samo na ezan jer Yaakov Litzman kada se usprotivio datom zakonu na umu nije baš imao ezane već sirene koje petkom u popodnevnim satima oglašavaju početak šabata, a ne bi škodila ni koja lekcija o negativnim eksternalijama.

Ko je gdje kad naselio, ko ima preče obavezu da snosi trošak, oporezivanje kao rješenje ovog problema u stilu pigovianske teorije o negativnim eksternalijama, rješenje koje je Arthur C. Pigou predlagao u svom The Economics of Welfare čini mi se ne baš pravim rješenjem. Istina da je Pigou u oporezivanju stvaraoca troška, u ovom slučaju muezina, vidio konstruisanje cijene koja nije prikazana u prvom planu zbog neračunanja negativnih eksternalija. Oporezivanje bi time uključilo tržišni nastali eksterni trošak i nadomjestilo socijalni trošak koji je u međuvremenu stvoren. Jasno da takvo rješenje ovdje ne bi bilo funkcionalno posebno zbog prirode transakcije i nastalog troška, te je najbolje se držati dosadašnjih zakonskih regulativa vezanih za regulisanje buke a u slučaju Izraela ne dirati postojeći problem osim fragmentarno kada je moguće i kada postoji mogućnost za stvaranje kompromisa između dvije strane koje svakako bilo kojom mjerom će na određen način biti oštećene. U svakom slučaju, ono što je sasvim normalna rasprava u bilo kojoj modernoj državi u kontekstu Izraela je okarakterisana zločudnim cionističkim atakom na islam. O tome se možda radi u srcima nekih podržavaoca zakona ali o srcima je bogami teško govoriti, tako da manje emocija i više razboritosti ne šteti ni medijima a bogami ni ovdašnjoj ni tamošnjoj inteligenciji. Za mene lično, ovaj problem je važniji bio da prikažem taj kratki spoj orientalisma i capitalisma, te koliko je teorija o negativnim eksternalijama uvijek aktualna i da ne moramo baš svaki problem ''rješavati''. Nekada je to naprosto nemoguće, živimo u takvom svijetu u kojem svaka transakcija nosi neke troškove, a dobar dio njih nije moguće riješiti kako bismo baš voljeli i htjeli. Tržišnjak jesam ali dakako ne bježim od efikasnih regulacija, no nisu sve regulacije takve i dosta njih ne pomaže efikasnijoj tržišnoj alokaciji sredstava već samo stvara dodatne probleme u odnosu na početnu poziciju i htijenje da se problem riješi. U kontekstu regulisanja buke koju stvaraju bogomolje u Izraelu držim da državna regulacija i intervencija u ovom momentu nije poželjna naprosto jer je očito da se nastali troškovi neće riješiti na zadovoljavajući način.

1 komentar:

  1. Baruh Ata Adonaj, Eloenu, meleh aolam, šeehejanu, vekijemanu veigijanu lazeman aze. Blagosloven si ti Gospode, Bože naš, koji si nas poživio i održao i doveo do ovog vremena... da vidimo jednog vjerujućeg BH muslimana koji na pominjanje bilo kog novog detalja izraelsko-palestinskog suživota i suusmrćavanja ne reaguje po ustaljenom balkanskom sindromu po kome nema I NE MOŽE BITI ikakve razlike izmedju popisa stanovništva, izbora, osvrta na unutrašnjopolitičke ili na spoljnopolitičke teme; jer sve je već unaprijed određeno samom činjenicom rođenja, međ' kojima si se rodio - ti su uvijek u pravu, u svemu, i žrtve, a ostali su mahom dželati i katili, ili bar neprijatelji, osim ako ne pristanu da budu ikebane koje ilustruju urođenu dobrotu tebe i tvojih. Tačno, izraelsko maslo nije za ramazana. Prvenstveno zato što nacionalne države po definiciji ne postoje da bi učestvovale na godišnjim takmičenjima proizvodžača masla - i... jeste... u mnogome izraelski građani Arapi (ne govorim o stanovnicima Gaze i Zapadne obale, čija je tužna i otužna situacija priča za sebe) nemaju ista prava kao njihovi sugrađani Jevreji, ali ih pri tome, još uvijek, često, an gro gledano, imaju više nego u mnogoj arapskoj državi (govorim o prosječnim građanima, ne o elitama). O svakom se slučaju treba i može raspravljati ponaosob, i mnogo je toga što može i treba biti bolje, ali preduslov je spremnost (kakvu je iskazao pisac ovog članka), da se govori konstruktivnim jezikom čnjenica, a ne destruktivnim jezikom mita i arhetipa.

    OdgovoriIzbriši