ponedjeljak, 4. rujna 2017.

Od pastoralne kulture do islamizma






Posljednji upis na blogu bio je u vezi sa procesom islamizacije demokratije, i to u kontekstu pokreta Muslimanskog bratstva. Budući da mi je naum bio da taj upis bude kratki komentar više namjenjen za društvene mreže nego li za tekst na blogu, gdje se zahtijeva pomnije i detaljnije razrađivanje date tematike, poslušao sam kritiku dobrog prijatelja da prošli upis bude više kao određeni uvid u pisanje o Muslimanskom bratstvu čime bi se u konačnici data tematika zaokružila u jednu cjelinu. S tim u vezi, ovaj današnji komentar će biti nastavak govora o načinu na koji Muslimansko bratstvo reaguje na političke procese koji se tiču demokratije, a što između ostaloga podrazumijeva i predlaganje zakona koji treba da prođu parlamentarnu proceduru pri čemu oni mogu biti sušta suprotnost ustaljenim islamskim normativima kojih se Muslimansko bratstvo pridržava u okviru svoje interpretacije islama.

Trenutna dešavanja u Tunisu su odličan primjer za prikaz odnosa među islamističkim strujama a uz sve to i test za političku partiju al-Nahda Rašida al-Ganušija o kome je djelomično bilo govora u posljednjem pisanju o Muslimanskom bratstvu. O čemu je naime riječ? Predsjednik al-Sebsi i njegova stranka al-Nida je predložila izmjenu zakona o nasljednom pravu i izmjenu zakona o sklapanju braka između muslimana i nemuslimana. Al-Sabsi je čini se napravio jedan vrlo korektan politički potez i usljed lokalnih izbora u Tunisu  samu transformaciju al-Nahde iz islamističke organizacije u jednu politički uslovno rečeno demomuslimansku partiju nanovo stavio pred test. Zahtjev za izmjenom zakona o nasljednom pravu u Tunisu odnosi se na problematizaciju datog zakona koji se bazira na iskustvu i tradiciji islamskog zakonodavstva u okviru kojeg se nasljedno pravo ne definiše po principu ''da su sva fizička lica ravnopravna i pod istim uslovima u procesu nasljeđivanja''. Nasljedno pravo u islamskom zakonodavstvu, je slika i prilika općih dešavanja unutar islamskih dominantnih društava i procesa koji su se zbivali tokom posljednjih nekoliko stoljeća, a čega je al-Sebsi očito vrlo dobro svjestan, tako da je ovim potezom al-Nahda pod političkom kušnjom ali i ujedno u prilici da postane predvodnik kvalitetnih reformi u arapsko-islamskom svijetu. Islamsko zakonodavstvo u okviru nasljedstva se formiralo na temelju određenih parcijalnih slučajeva koji su potom postali opći zakon za sve situacije, tako da postoje situacije kada muškarac nasljeđuje dva puta više nego li žena ili situacije da ženski član dobija više nego li muški kada se recimo dodjeljuje prednost kćerci umrloga nad njegovim roditeljima, pa će kći dobiti više nego li otac umrloga ukoliko je živ. Problem međutim nije samo na nivou ravnopravnosti, jer bi se tu dalo raspravljati o zasebnosti parcijalnih situacija nasljeđivanja i da je svaki slučaj nasljeđivanja zasebna priča za sebe, već u tome što je dati zakon o nasljedstvu vlasnika imovine ograničavao da može u testamentu slobodno odrediti po volji svojoj 1/3 imovine kako će da je podijeli, dok preostale 2/3 su bile i ostale striktno određene Tekstom.

Da budem precizniji, dok recimo zakon FBiH prepoznaje i omogućava vlasniku imovine da u testamentu isključi određene članove bliže porodice iz nasljedstva s pravnim i moralnim objašnjenjem datog razloga, u islamskom zakonodavstvu opcija isključivanja postoji po liniji srodstva (ko od živih ima prednost nad kim u procesu nasljeđivanja) ali ne i opcija u kojoj vlasnik lično može da rukovodi i bude konačni odlučilac ko će biti isključen iz nasljedstva. Tako je zakon o nasljedstvo postao simbol islamističkih pokreta kao zakon koji ukazuje da je Kur'an svevremenski, da ne postoji mogućnost zakonodavne evolucije (iako je Kur'an po tekstu to podstrekivao), te da se stvarnost mora prilagođavati nekim davno formiranim zakonima u srednjem vijeku više nego li što stvarnost treba da diktira način na koji se pravni okviri formiraju i u konačnici mijenjaju i evoluiraju.

Jasnija slika o tome može se dobiti ukoliko pročitate magistarski rad jednog egipatskog profesora Muhameda Affana ''Vehabizam i Ihvanizam – sukob na relaciji razumijevanja pojma države i autoriteta šerijata''. Napomene radi, pod ihvanizmom se misli na ideologiju Muslimanskog bratstva, dok pod terminom vehabizam Muhamed Affan podrazumijeva tradicionalističke islamske krugove čija se ideološka matrica i ne bavi u toj mjeri političkom teorijom koliko nekim općim vapajem za kulturnom revolucijom i povratkom arapsko-muslimanskih društava pod okrilje ''pravovjernog'' islama. Načela u vezi kojih ne postoje razlike između ove dvije struje koje su po Muhamedu Affanu najreprezentativniji politički pokreti sunitskog islama tokom 20. vijeka, i koji su još uvijek prisutni, počivaju prvenstveno na tome da je islam din i dawla (vjera i politička organizacija), te da su te dvije stvari nerazdvojive. To podrazumijeva da islam ali i šerijat sam po sebi nije samo zakonodavni sistem koji treba da rješava međuljudske sporove, već je to opći institucionalni sistem koji treba da obrazuje ekonomske, društvene, moralne i kulturne institucije čime islam postaje sveobuhvatni svjetonazor koji se vremenom usljed političkih zbivanja tokom 19. i 20. vijeka transformira u političku ideologiju. Unutar tradicionalne islamske misli politička teorija kao takva u suštini i ne postoji. Tu i nastaje poveznica između zakona o nasljedstvu i islamističkog poimanja političke arene. Tradicionalnu islamsku političku misao definiše centralizacija vlasti, personalizacija vlasti, i nepostojanje impersonalnih institucija, te shodno tome u srednjovjekovnoj literaturi islamska politička misao se svodi na personalne opise vladara koji uživa poprilično neograničenu izvršnu vlast, pri čemu vlast nije vremenski ograničena, tako da osnova takve političke misli jeste opisivanje vrlina koje vladar treba da posjeduje kako bi takva vlast bila u skladu s Božijim zahtjevima za pravdom.

Zakon o nasljedstvu i nepostojanje impersonalnih institucija su povezani na način da zakon o nasljedstvu ne omogućava akumulaciju kapitala na jednom mjestu, jer se smrću vlasnika kapitala taj isti kapital poprilično rasipa unutar porodice. Da takvo što nije pusta mašta svjedoče pisanja Timura Kurana koji zastupa tezu da je zakon o nasljednom pravu jedan od razloga što se u arapsko-islamskom svijetu nije pojavila jasnija hijerarhijska organizacija iz koje je poslije prirodnim tokom mogla da izraste organizacija slična firmi ili korporaciji. Još nekada ranije sam pisao o poznatom trgovcu kahve iz Egipta, Abu Takiji, i njegovim problemima i nemogućnosti zadržavanja kapitala unutar jedne hijerarhijske strukture budući da je zakon o nasljedstvu nalagao distribuciju kapitala pri čemu je sud primarno težio principima redistribucije kapitala, a gotovo da nije mario kako sačuvati akumulirani kapital unutar jedne organizirane vlasničke strukture kako bi se sam poslovni podvig dalje mogao da razvija. Kritičari Timura Kurana će kazati da naprosto nije problem u samom zakonu već u načinu organizacije društva koje je uveliko marilo shodno tribalističkoj orijentaciji i prirodi razmišljanja personalnim institucijama.


U takvom ambijentu je stvoren islamizam, kao društveni pokret koji islam pretaka u politički narativ, te svaki govor o reformi unutar islama je podrazumijevao nadasve proces stvaranja osnove za političku, ekonomsku i kulturnu revoluciju. Što bi Oliver Roy rekao, razlike su u pristupima. S jedne strane su tradicionalni fundamentalisti koji se u suštini i ne bave u toj mjeri političkom teorijom koliko na insistiranju stvaranja jedne kulturne revolucije u okviru koje bi muslimanska društva trebala da se vrate pravovjernom originalnom islamu, dok s druge strane su reformatorski fundamentalisti koji se pojavljuju tokom 40-tih godina prošloga vijeka i koji insistiraju na reformiranju fundamenata islama (a što ne mora nužno biti pozitivno) što je između ostaloga dovelo i do pojave sve učestalijeg sagledavanja islama više kao političke ideologije nego li kao jedne monoteističke religije. William Shepard će tu recimo jednu struju Muslimanskog bratstva koju predvodi Sejjid Kutb ili koju isto tako prepoznajemo kao kutbizam uvrstiti pod okrilje islamskog radikalizma koji se takođe bazira na općem načelu o islamskoj univerzalnosti s tim da oni izdvajaju islamizam kao zasebnu političku ideologiju koja je po slovu Salah al-Sawiya recimo potpuno antipodna liberalnoj demokratiji i sekularizmu.

Čitate li detaljnije Muhameda Affana i gore spomenuto njegovo štivo čini se da je zajedničko zakonu o nasljedstvu i modernim islamskim pokretima okupljenim pod okrilje islamizma strah. U prvom slučaju strah od promjene. Ne treba smetnuti s uma, ma koliko to možda zvučalo ludo na momenat, no držim da ima istine u Ibn Haldunovoj potcrtanoj karakternoj razlici između grada i sela, da je Muhamed ibn Abdulvehhab rastao i djelovao u seoskom ambijentu, da je Hasan al-Bena osnovao Muslimansko bratstvo 1929. godine nakon svog iskustva s Kairom, gdje je čini se bio zapanjen promjenama koje je grad donosio, a posebno Kairo tokom tih godina kada je liberalizacija egipatskog društva uzela maha na što je al-Bena smatrao da se mora adekvatno odgovoriti. Nije drugačije ni sa Sejjidom Kutbom, takođe porijeklom sa sela, a poslije odrastao i stjecao znanje  po gradskim sredinama. Lično Kutb jedan od glavnih problema nakon egipatske revolucije 1952. godine vidi ponajviše u vesternizaciji muslimana pri čemu u Zapadu vidi nešto poput našeg Busuladžića da je izvor svih zala sve veća prisutnost seksualnih sloboda dok s druge strane ni na momenat ne postoji objektivno viđenje zapadnih vrijednosti i ideja koje su dovele do industrijske revolucije i velikih tektonskih promjena u samom odnosu države i tržišta. Ista je priča i sa Jusufom al-Karadavije, takođe još jednim ideologom Muslimanskog bratstva, koji gle čuda je takođe rođen na selu.

Poveznica između sela, islamizma, i zakona o nasljedstvu kada se ovako postavi je očita, no ipak je to samo jedna teza, ali mislim da se o njoj treba raspraviti i prodiskutovati. Zakon o nasljedstvu je nastao i Kur'an ga je razradio u kontekstu tribalističke nomadske seoske kulture čiji duh počiva na personalizaciji i prepoznavanju samo fizičkog lica. Svaki vid impersonalnog komuniciranja u takvom ambijentu stvara strah od nepoznatog, pa je i sam zakon o nasljedstvu podržao ambijent sela. Složeno je govoriti o akumulaciji kapitala u okviru jedne hijerarhijske institutcije koja bi usljed ekspanzije prerasla u drugačiji oblik organizacije čime bi i selo doživjelo neminovne promjene. Shodno tome, lakše je redistribuirati kapital unutar više članova porodice i držati se stroge personalne komunikacije. Selo je stvorilo i islamizam. Ako ne vjerujete, pa pogledajte kakve oblike političke teorije su stvorili glavni reprezenti islamizma. Osnova tih teorija je personalizacija, pa nije slučajno turski AKP od sistema koji treba da gaji razvoj impersonalnih institucija počeo da gaji trasu prema personalizaciji vlasti u liku i djelu jedne persone.

U takvom ozračju dolazimo i do Tunisa, al-Nahde i njenog glavnog reprezenta Rašida al-Ganušija. Takođe porijeklom sa sela, pa ne čudi da su mu knjige ispunjenje klasičnim ihvanizmom koji podrazumijeva univerzalnost islama, ali je tu i vrlog iskustvo i život na Zapadu, pa smo u konačnici dobili ono za što Muhamed Affan teži da vidi, a to je stvaranje jedne muslimanske demokratske političke partije. Tako  je 2014. godine izglasan novi Ustav pri čemu je usljed nekoliko protesta izbjegnuta definicija da su muškarci i žene u komplementarnom odnosu pri čemu je stavljeno na znanje da je Tunis građanska država koja počiva na jednakim pravima svih njenih građana i na vladavini prava. Sve su to bitne nijanske koje su izglasane te godine i da paradoks bude veći, usljed momenta dok su islamisti imali većinu u vladi. Dakako da te bitne promjene nisu značile nužno i brzo mijenjanje stvari na terenu ali definitivno su predstavljale nekoliko bitnih stvari pri čemu će Tunis i u budućnosti biti veoma bitan za arapsko-islamski svijet.

Da je selo načinilo islamizam i dalo mu seoske konture univerzalnosti i sveopćeg znanja iza kojeg stoji mahom površnost kao što rekoh da se raspravljati, ali neminovno je da je  grad  uspio da unutar Muslimanskog bratstva izrodi prije svega spremnost na kompromise što i nije baš osobina kojoj su seljani skloni. Ta spremnost na političke kompromise donijela je Tunisu bitne preduslove za stvaranje jedne funkcionalne liberalno-građanske države, međutim tek sada preostaje da vidimo da li je al-Nahda zaista spremna da krene stopama stvaranje jedne stvarne muslimanske demokratske partije. Skeptičnost je naravno prisutna, a al-Sebsi je odlučio povući oštrouman politički potez u vrijeme lokalnih izbora. Ne mora s tim potezom dostići neku izrazitu političku korist, ali će nam definitivno pokazati u kakvom stanju i vrtlogu su islamistički krugovi u Tunisu, a najvažnije od svega za šta se zalaže al-Nahda, te kako planira komunicirati sa ulemanskim krugovima i svojim biračkim tijelom ukoliko podrži promjenu zakona o nasljedstvu. Pitanje možda i nije za šta se oni zalažu, koliko je posrijedi govor o tome koliko se al-Nahda može kretati unutar narativa liberalno-građanske države koja se ne oslanja na islamsko zakonodavstvo kao temeljnim izvorom legislativne komunikacije sa građanima. Zakon o nasljedstvu je simbol kako islamskog tradicionalnog fundamentalizma tako i ovog reformatorskog kojeg je krojilo Muslimansko bratstvo, a to je ponajprije da islamsko zakonodavstvo i sama vjera nema evolucijski karakter, te da je ona sazdana na personalizaciji i strahu. Pa pazite, taj zakon se bazira na redistribuciji kapitala jer preovladava seoski strah šta će se desiti s vrlim članovima porodice ako kapital ostane u rukama tamo neke impersonalne hijerharije a uz sve to prožet je simbolikom ili oko njega je ona barem napravljena, da u kontekstu islama nema govora o društvenoj evoluciji. Zbog toga je trenutno ovaj prijedlog izmjene zakona o nasljedstvu koji tek treba u parlamentarnu proceduru već uveliko pod brutalnim napadima od strane krugova kojima dominira taj seoski duh Muslimanskog bratstva. Tamo gdje već postoje mirisi gradskih složenih odnosa kao što je u slučaju al-Nahde ponašanje je klasično političko u okviru kojeg dominira pragmatizam i kompromis. Shodno tome, predstavnici al-Nahde su se izjasnili da čekaju nacrt zakona te će se u okviru parlamentarne procedure jasnije izjasniti o samom zakonu i tome da li je on protivan islamskim normama i tradiciji nasljeđivanja.

U toku su lokalni izbori u Tunisu, tako da rasprava o zakonu o nasljedstvu tek predstoji, a al-Nahda će morati da demonstrira u kojoj mjeri teži da bude muslimanska demokratska partija i da li su joj ideali liberalno-građanska država ili je to samo politički pragmatizam. Bilo kako bilo za sada  se čini da je Tunis mjesto gdje bi urbanost mogla da konačno nadvlada seosku naopaku reformaciju islama zvanu islamizam.   

Nema komentara:

Objavi komentar