Qazvinijeva kosmologija znanja

Pisao sam juče na ličnom profilu o knjizi 'Aja’ib al-Mahluqat wa-Gara’ib al-Mawjudat'' (Čudesna stvorenja i čudnovata postojanja). Započeo sam priču o ovom djelu tek da bih ukazao na divotu  prepisa i prefinjene ilustracije, koje prate uvijek ovaj rukopis. Zbog toga je poseban izraz divljenja što ovo djelo izaziva u vama samo dok ga listate bez bilo kakva zalaženja u sadržaj. Teško je izdvojiti koji dio ovog rukopisa predstavlja izrazitu ljepotu, ali juče sam odredio da predstavim tek djelomično dio u kojem Qazvini opisuje žutokljunu galicu (Pyrrhocorax graculus). Ukoliko je jučerašnje pisanje o ovom djelu primarno bilo vođeno divljenju formi neophodno je da sada predstavim i osnovni sadržaj, tačnije samo razumijevanje kosmologije znanosti u Qazvinijevom djelu. 

Između Poppera i Hayeka osjećam se vrlo ugodno smjestiti Qazvinija čiji svijet nije Popperovski rigorozan. Između subjektivne i objektivne realnosti moguće je uspostaviti granicu, ukoliko se sama hipoteza, ili zamisao o realnom, da testirati. U znanosti je to vrlo važan princip, međutim da se ne lažemo što bi rekao indirektno Nate Silver, mnogo toga mi uopće niti smo niti možemo testirati. Složene institucije sažete u tradiciji i razvijane spontano stotinama godina u međuljudskim interakcijama ne daju se tek tako testirati niti razumijevati kroz prizmu mehanicističkog racionalizma koji gotovo da pokušava imaginarno potpuno izbaciti iz ljudske prirode bez čije komponente je nemoguće djelovati. 

Iako je brutalno saznanje da posrijedi mnogo toga živimo u deluzijama za koje nismo ni svjesni, te da mnogi koncepti modeliranja počivaju i barataju sa informacija koje su vrlo često neuhvatljive i raštrkane srednjevjekovni Qazvinijev koncept kosmologije nema s tim problem. On ne pokušava da zbivanja u prirodi uhvati i razumijeva potpuno mehanicistički, te da sve što ne može testirati i razumjeti odbaci i proglasi nečim što nema nikakvu vrijednost. U sam naslov utkao je riječ ''garaib-garib'' a vrlo brzo na počeku samog djela otvara zasebno poglavlje koje naziva ''Fi ma'na al-Garib'' (O značenju pojma ''al-Garib''). 

Neću prevoditi kompletno njegovo objašnjenje riječi ''al-garib'', ali razumjet ćete šta smjeram prevodom početka njegove uvodne rečenice koja glasi: '' Al-Garib je svaki fenomen što se urijetko zbiva suprotstavljen uobičajeno ustanovljenom i naviknutim fenomenima...''. To su fenomeni koji se daju svrstati pod crno labuđe događaje, rijetki, potpuno neočekivani i nepredvidivi, ali i više od toga. Qazwini tu ubraja i fenomene nastale našom projekcijom, iluzijama i imaginacijama o realnom, ali fenomeni koji imaju takođe svoju veoma bitnu vrijednost neovisno o tome što su produkt fantazije. I nepredvidive događaje poput koronakrize kao i potpune iluzije kao što je ptica Anqa o kojoj Qazvini izdvaja jedno poglavlje povezuje jedna riječ: al-nufuš. 

Teško je izabrati prijevod ove riječi, ali Qazvinijev izbor da od nje načini termin kojim će objasniti nepredvidive, nerazumljive i nedohvatljive fenomene je čin izrazite genijalnosti. Ukoliko je crni labud simbol nepredvidivosti i neuhvatljivih događaja koji se naprosto ne daju predvidjeti u tom  je mitološka ptica Anqa Qazvinijev simbol fenomena koji su produkt iluzije ili onih institucija koje se ne daju mehanicistički zahvatiti. To su fenomeni koje pojam al-nufuš i ptica Anqa najbolje predstavljaju. Znate li šta je al-nufuš? U Kur'anu se na jednom mjestu spominje glagol 'nafaša' posrijedi stoke. To vam je stoka koja po noći pase i hoda unaokolo po pašnjacima bez čobana, te su ishodi vrlo nepredvidivi budući da tuđi pašnjaci mogu ostati potpuno opustošeni. 

Anqa je ptica neviđene ljepote, osebujna ali i opasna, jer je nepredvidiva. Živi navodno hiljadu i sedam stotina godina, a iako je poznata po tome što u letu grabi slonove i bivole, otela se kontroli pa je počela da ezijeti ljude. Tada joj je kako Qazvini kazuje vjerovjesnik Hantala stao u kraj. Ljepota i gordost Anqe predstavljala je sigurnost sve dok je uobičajeno, ptica biserno lijepog vrata, ponašala se usklađeno u skladu s poznatim informacijama i podacima. Jasno je Qazviniju da je Anqa produkt imaginarnog ali on nema problem da ju opisuje između govora o svraci i gavranu. Nema taj problem, jer računa u svojoj kosmologiji uvijek na to da mnoštvo toga je nepoznato, nepredvidivo, i u konačnici neshvatljivo pa i ako se ne može testirati, niti mehanicistički surovim racionalizmom razjasniti to ga ne vodi zaključku o bezvrijednosti tog fenomena. Anqa je proizvod fantazije, ali i kao takva, egzistira stotinama godina u različitim tradicijama, da naprosto mora imati određenu vrijednost. 

Ona je simbol Qazvijenijeve sintagme 'tasir al-nufuš' (faktor nepredvidivog), pa sve dogodovštine kao i religijska kazivanja o poslaničkim nadnaravnim djelima kod njega postaju 'al-nufuš', jedan noćni neupravljeni i nepredvidivi fenomen, kojeg ne treba rigorozno odbaciti, već koliko je moguće usljed ograničenosti naše spoznaje prihvatiti i računati budući da opća slika realnog predstavlja niz nemogućih predikcija, kretanja posrijedi kojih ne možemo biti čobani i samo bez ikakvih posljedica stoku uvesti u tor.