BiH živi američki san

 

BiH na svjetskoj sceni

Fudbal je sport koji po svojoj popularnosti i važnosti predstavlja ogledalo kretanja i utjecaja globalnih političkih zbivanja na svakodnevne odnose i razvoj društava, a globalizam, liberalizam i migracije svoje sažimanje i dejstvo vrlo jasno oslikavaju u svijetu fudbala

 

U toku je Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Suvišno je govoriti kako je riječ o globalnom sportsko-kulturnom događaju takvih razmjera da u svakom čošku zemaljske kugle veliki broj ljudi prati prvenstvo, navija za svoje predstavnike, te komentariše sve što se može komentarisati: od organizacije, izgleda stadiona, igrača, hidratacijskih pauza pa sve do fudbalske taktike na terenu. Ovo je vrijeme kada se porodice i lokalne zajednice organizuju i zajednički prate i uživaju u igrama svoje reprezentacije. To najbolje znaju i tome svjedoče oni koji bodre i navijaju za reprezentaciju BiH. No, u isti mah svi se pretvaramo u vrhunske trenere i taktičare, nekada u granicama pristojnosti a nerijetko to prelazi granice ukusa, no i to je čar fudbala. To što svi mogu komentarisati i pametovati glede jedne fudbalske utakmice i tima za koji navijaju nisam nikada gledao kao negativnu pojavu, štaviše, mislim da je ljepota fudbala što pruža priliku da na jednom polju ljudi osjete egalitaristički osjećaj življenja gdje se svi osjete jednako stručnim i pozvanim da daju svoje mišljenje kako je, u našem slučaju, BiH trebala da igra. Taj vid egalitarizma postoji naravno samo s jedne strane ekrana, one navijačke. S druge strane ekrana egalitarizam za navijače prestaje, jer na terenu igraju oni koji umiju fudbalsku igru zaista učiniti posebnom i čarobnom, naprosto oni koji posjeduju neophodne vještine i znanje. No, upravo zato navijačima ne treba kvariti čar uživanja i nerviranja, te igranja uloge sveznajućeg fudbalskog taktičara. U nekim sferama života ljudima je neophodno da osjete jednakost i jednaku bitnost s ostalima, a fudbal pruža tu mogućnost. No, ovo nije tekst o navijačima, ali jeste o onome što svakog modernog navijača zanima u 21. stoljeću: koliko fudbal kao igra i arena globalnih susreta predstavlja egalitarni ideal društva, a koliko je preslika globalnih nejednakosti? 

 

 

Ujednačen fudbal

 

 

Svjetsko prvenstveno u fudbalu koje se trenutno igra u Meksiku, SAD-u i Kanadi, prema trenutnim odnosima reprezentacija učesnica pruža vrlo dobar uvid u to kako je DR Kongo uz malo sreće mogao pobijediti favorizovani Portugal, te zbog čega afričke reprezentacije djeluju stabilno i moćno, kako to da SAD i Kanada igraju dobar fudbal, pri čemu nimalo ne kaskaju ni daleke azijatske zemlje, Japan i Južna Koreja. Ovo je prvenstvo na kojem debitant s pola miliona stanovnika, Zelenortska Ostrva, ne izgubi u prve dvije utakmice protiv bivših svjetskih prvaka, Španije i Urugvaja. Belgija u utakmicama s Egiptom i Iranom nakon dva kola nema pobjede i sreća im je što se njoj mogu nadati protiv Novog Zelanda. Maroko kao polufinalista s prošlog Svjetskog prvenstva pokazuje i na ovome da su vrlo ozbiljna ekipa, a mi smo u našoj utakmici s Kanadom vidjeli da Kanađani umiju igrati vrlo dinamičan i ozbiljan fudbal. Nekadašnji kliše kako svi danas igraju fudbal zapravo je gotovo pa jedna realnost koju Svjetsko prvenstvo demonstrira. Jedna evropska reprezentacija, Turska, o kojoj se prije prvenstva govorilo veoma pozitivno već nakon dva kola pakuje kofere i za njih je igra gotova. Koliko među navijačima vlada potpuni egalitarizam gdje su svi vrhunski treneri i taktičari toliko i na terenima Svjetskog prvenstva igra među mnogim timovima djeluje ujednačeno. Čini mi se u razgovorima s drugima da upravo taj momenat igre gdje Belgija i Turska gube a Zelenortska Ostrva ganjaju šansu da čak prođu grupnu fazu daje posebnu čar ovom izdanju prvenstva. Na terenu ne vlada potpuni egalitarizam, no to niko ne traži niti očekuje. Ono što ljudi žele i očekuju jeste da ne postoji visok nivo nejednakosti, a što je tema kojom se bavimo svakodnevno mimo fudbala. Svako će iz svog ugla kazati zašto je to fudbal najpopularniji sport, no ja bih rekao da je glavni razlog što on jako dobro preslikava globalna svjetska gibanja i uz to pruža mogućnost da se na nacionalnom nivou igranja nejednakosti manje osjete čime se otvara mogućnost za manje i slabije da slave i naprave bitne i značajne rezultate. Hej, pa mi smo izbacili Italiju i, evo nas sada, čekamo utakmicu šesnaestine finala protiv domaćina, SAD-a. Kako se svjetski nacionalni fudbal doveo u tu situaciju gdje svi znaju igrati lopte, a potom kako smo se mi doveli do toga da igramo šesnaestinu finala Svjetskog prvenstva?

 

 

Težnja za idealom egalitarizma

 

Van fudbalskih terena tri su teme o kojima svako ima svoje mišljenje i vrlo rado će nešto kazivati na jednu od tih tema ako ne o sve tri, posebno taksi vozači u Sarajevu. Te teme su globalizacija, liberalizam i migracije. Sve tri ove teme dio su naše svakodnevnice, a fudbal je mjesto gdje se one isprepliću i gdje se kroz različite mehanizme pokušao kreirati jedan izbalansiran sistem. Dok stariji, pa i mlađi, fanovi fudbala jadikuju o nejednakostima u klupskom fudbalu, reprezentativni fudbal je mjesto gdje timovi postaju ujednačeniji. Kada fudbal prestane da bude izraz lokalnog identiteta, klasnog revolta ili geografskog prkosa, on prestaje da bude ogledalo života i postaje samo još jedan skupi industrijski proizvod. Fudbal je igra koja je osvojila srca masa upravo zbog toga što je u svojoj suštini predstavljala težnju egalitarnom konceptu društva, igre u kojoj su timovi gradili svoj identitet iz naroda, često na radničkim temeljima. Fudbal je uvijek tražio samo dvije stvari, loptu i prostor za igru. Mogao ga je igrati bilo ko i nije bio sport koji je nužno mario za standarde idealnog atlete sve dok je postojala magična veza između mozga, oka i stopala. To što je BiH vrlo visoka reprezentacija uz fizički jake igrače ne svrstava nas u red favorita. To je fudbal, dobrodošli su ljudi različitih fizičkih predispozicija i ekonomskog zaleđa. Tokom prošlog stoljeća fudbal je težio da bude sport masa i prostor egalitarizma što je danas prisutnije na nacionalnom nivou. U reprezentaciji igraš s onim što imaš. Na nivou reprezentativnog fudbala utakmica postaje geopolitički, kulturološki i emotivni narativ. No, kada se za reprezentativni fudbal kaže da igraš samo s onim što imaš postavlja se pitanje da li bi reprezentacija BiH bila na Svjetskom prvenstvu da igra samo s onim što ima? Odgovor bi ovisio o tome šta mislimo pod time da igramo samo s onim što imamo. Misli li se tu na igrače iz domaće lige onda ne bismo daleko dogurali, a ne bismo gledali ni globalno tako ujednačen fudbal na nacionalnom nivou. No, ono što mi imamo kao reprezentacija, a i drugi, jeste što se bazen igrača koji igraju za nacionalne selekcije ne temelji samo na domaćoj proizvodnji unutar nacionalnih granica države. Da granice postoje mnogo šire od uskih nacionalno-teritorijalnih granica toga smo postali svjesni u drugoj polovici 20. stoljeća kada era globalizma i liberalizma postaje dominantna. Upravo sada, dok se igra Svjetsko prvenstveno u SAD-u, na globalnoj sceni imamo snažne političke i populističke glasove koji se bune protiv takvog poretka, a fudbal je jedno mjesto gdje se to osjeti iz godine u godinu. Liberalizam i globalizam su u fudbal stigli u vrijeme Pax Americane, 1994. godine, baš kada je SAD bio domaćin Svjetskog prvenstva. To je vrijeme kada je američka politika na svom vrhuncu, predvođena zapadnim vrijednostima o pozitivnom usmjerenju prema politici otvorenog tržišta, promijenila i fudbalsku sliku svijeta. Nakon tog Svjetskog prvenstva u SAD-u, već naredne godine, 1995. dokinute su fudbalske kvote. Broj stranih igrača u najvećim fudbalskim zemljama, bio je ograničen kvotama. Kada govorimo o kvotama bliži smo merkantelističko-protekcionističkom konceptu svijeta iz 19. stoljeća kojem je pripadao i američki sistem protekcionizma koji je stajao nasuprot britanskom slobodno-trgovinskog svjetonazoru. No, američki sistem 90-ih godina prošlog stoljeća bio je osjetno drugačiji, također i evropski, pa smo te 1995. dobili čuveno Bosmanovo pravilo.

 

Liberalizacija fudbalske igre

 

Bosman je bio belgijski igrač koji je igrao za FC Liege i koji je 1995. godine tužio svoj klub i Belgijski fudbalski savez, a kasnije i Evropsku fudbalsku asocijaciju (UEFA), zbog sprečavanja njegovog transfera u jedan francuski klub. Tvrdio je da pravila o transferima nisu u skladu s Rimskim ugovorom i slobodom kretanja radnika. Evropski sud je presudio u korist Bosmana, a time su širom otvorena vrata za slobodnije kretanje igrača i veću komercijalizaciju fudbala na klupskom nivou. Fudbal je liberalizovan i globaliziran kada je američki sistem globalnog liberalnog poretka bio na svom vrhuncu. To je vrijeme Pax Americane i američke opredijeljenosti globalizmu i liberalizmu.  Simbolično je da sada, 2026., u SAD-u se igra prvenstvo dok Trumpov, MAGA pokret, zapravo predstavlja povik protiv tog poretka. Nije li to baš simbolično, što će BiH igrati protiv te i takve Amerike, BiH koja je historiju svog nacionalnog tima započela zahvaljujući i tome što su Ameri podržavali koncept state buildinga tih 90-ih godina. Sada naša utakmica s njima predstavlja jednu drugačiju simboliku, sraz dviju reprezentacija, jedne koja traži svoju sigurnost na međunarodnoj sceni uz stabilan politički poredak i reprezentacije koja igra dobar i dinamičan industrijski moderni fudbal u jeku MAGA pokreta kojem je osnova otpor protiv te Amerike iz 90-ih i kulture Yuppija, prepoznatljive po slavljenju tržišta, korporativne kulture, luksuznog stila života u velikim gradovima i otvorenosti prema globalizaciji. Paradoksalno, toj kulturi je pripadao i sam Trump. Promjena pejzaža između Svjetskog prvenstva 1994. i ovog koje se igra sada, 2026. godine, savršeno oslikava tektonski poremećaj u globalnoj političkoj i sportskoj arhitekturi. Devedesete su bile vrhunac Pax Americane – ere nesputanog liberalnog optimizma, globalizma i uvjerenja da slobodno tržište i demokratija brišu sve granice. Danas, 2026. godine, Svjetsko prvenstvo se vratilo u Ameriku, ali sada kulturološki drugačiju. Reprezentacija BiH s navijačkim rekvizitima gotovo da predstavlja nostalgični podsjetnik na ideale devedesetih – državu koja je preživjela zahvaljujući ideji međunarodnog liberalnog poretka, dok domaći tim igra u sjenci ideologije koja taj poredak urušava.

Cirkulacija vještina

 

Sada se možemo vratiti na govor da igramo s onim što imamo. A to što imamo je odraz svijeta u kojem smo odrastali, svijet globalizma, ideja otvorenog tržišta i migracija. Pogledamo li naš napad dobit ćemo jednostavnu sliku tog svijeta. S jedne strane Edin Džeko i Jovo Lukić, a s druge Haris Tabaković i Ermedin Demirović. Prva dvojica su produkt slobodnog kretanja radne snage i ere fudbala u kojem se postupa prema Bosmanovom pravilu, igrači koji su počeli karijeru u BiH a nastavili je vani. Druga dvojica su produkt globalizma i mogućnosti posjedovanja višenacionalnog identiteta materijalizovanog u pasošu. Tabaković je rođen u Švicarskoj, a Demirović u Njemačkoj. Svi igraju za BiH, no i ekipa koja je 2014. otišla na Svjetsko u Brazil i ova sada su produkt toga što fudbalski siromašnije zemlje mogu iskoristiti prednosti savremenog fudbalskog sistema. Mogu to i fudbalski tradicionalne bogate zemlje i, upravo to na nacionalnom nivou omogućava ujednačeniji fudbal a uz to i fudbal u kojem ima više prostora za improvizaciju. Čemu zapravo svjedočimo u fudbalu 21. stoljeća? Pa slobodno kretanje radne snage dovodi do rasta kvaliteta fudbala, jer najbolji imaju priliku igrati s najboljima. Ili da pojednostavimo, mnogo su veće šanse da igrate van domaće lige i svoje vještine brusite u kvalitetnijim ligama. FIFA pravila zabranjuju promjenu nacionalnih timova, tako da za razliku od klupskog fudbala, na nacionalnom, bogate zemlje ne mogu kupovati fudbalere. To omogućava reprezentacijama poput BiH da mogu koristiti priliku da odliv svojih najboljih fudbalera i onih što su dijaspora svoje vještine privremeno iskoriste igrom za svoje nacionalne timove. Liberalizam uz neka regulatorna pravila stvorio je dvije sfere fudbala, klupsku i nacionalnu. Upravo je nacionalna ta koja je dobila priliku da iskoristi vještine svoje dijaspore. Kada je riječ o fenomenu odliva mozgova što se često zna negativno tumačiti u fudbalu je leg drain (odliv fudbalskog talenta) za nacionalne timove vrlo pozitivna stvar. Zašto? Pa postoji vrlo jasan nadnacionalni sistem koji omogućava cirkulaciju vještina, pa svaki leg drain prati i leg gain (priliv fudbalskog talenta). BiH je selekcija koja na svom terenu može izgubiti igrače, koji će svoj talenat i vještine staviti na uslugu Hrvatskoj ili Srbiji, ali i selekcija koja može koristiti liberalni fudbalski sistem gdje se vještine stečene vani koriste za napredak nacionalnog tima na svjetskoj sceni. Ono što nas uči nacionalni fudbalski tim BiH jeste da i u okviru liberalnog globalnog poretka ne počivaju svi odnosi na novčanim vrijednostima. Zbog toga je nacionalni fudbal toliko bitan i razlog zbog kojeg mislim da klupska Liga prvaka ne može nadomjestiti Svjetsko nacionalno prvenstvo. Ne u kontekstu kvalitete fudbala, već onoga što on predstavlja na ova dva nivoa.

 

Nenovčani odnosi u nacionalnom fudbalu

 

Institucionalni okvir reprezentativnog fudbala suštinski se razlikuje od klupskog, jer onemogućava potpunu monetizaciju fudbala i mjerenje fudbalskih vrijednosti novcem. U nacionalnoj sferi loptanja postoje drugi nemonetarni odnosi koji određuju selekciju igrača, a reprezentacija BiH sažima upravo te odnose. Rasprave o zastavi s ljiljanima su najbolje pokazale da na nacionalnom nivou selekcija jedne reprezentacije predstavlja mnogo veći simbolički ulog i vrijednost nego što je to zamislivo u čisto monetarnim odnosima. Zbog nekolicine administrativnih ograničenja, fudbalski resursi unutar reprezentativnog sistema raspoređeni su na znatno ujednačeniji i demokratičniji način, a to direktno utiče na očuvanje neizvjesnosti i kompetitivnog balansa među fudbalskim državama. Tržišnim mehanizmima se dodaju nacionalni i kulturalni identitet, osjećaj pripadnosti i društvene odgovornosti, čime se stvara znatno čvršća i autentičnija veza s lokalnom populacijom. Ovaj nenovčani sistem vrijednosti omogućava ekonomski manje razvijenim maticama da kroz specifične migracione narative efikasno mobilišu i integrišu resurse iz sopstvene dijaspore. Fenomen povratka visokokvalifikovanih sportista rođenih ili formiranih u inostranstvu predstavlja jedinstven mehanizam transfera znanja i vještina, koji direktno doprinosi razvoju i afirmaciji perifernih fudbalskih nacija. Na taj način, dijaspora djeluje kao korektivni faktor globalnih ekonomskih nejednakosti, jer se vrhunsko sportsko znanje, stečeno u najmodernijim zapadnoevropskim sistemima, stavlja u funkciju manje razvijenih matica. Reprezentativni fudbal stoga funkcioniše kao model bliži fudbalskoj težnji ka idealu egalitarizma, te u konačnici nacionalni fudbal transformiše u prostor u kojem kulturni kapital i emotivna pripadnost nadilaze čisto tržišne transakcione odnose. Zbog toga fudbalska reprezentacija BiH može i izgubiti, ali Halidovi ljiljani na američko-kanadskim fudbalskim masivima nemaju cijenu niti ih je ikako moguće mjeriti monetarnim računicama.