BiH: Zemlja nefunkcionalnih narativa

Ako se zagrebe ispod površine dnevnopolitičke retorike i teatra blokada, državni aparat Bosne i Hercegovine zapravo preživljava svakodnevno retoričko osporavanje, te u svoj svojoj krhkosti pokazuje sposobnost otpora i preživljavanja

 

Bosna i Hercegovina je država koja je kroz ove tri dekade od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma prošla nekoliko faza. Svaka od njih je karakteristična po nečemu, no ono što je konstanta jesu vrlo česti i plošti medijski opisi stanja BiH, koji nerijetko nose jednu izrazitu dozu autodestruktivnosti. Pogledamo li period od 1996. do 2006. godine Bosna i Hercegovina je prolazila period izgradnje države, s nizom pozitivnih institucionalnih aranžmana, no u isto to vrijeme po medijima se prelamala procjena da politika izgradnje države ne ide u dobrom smjeru, pa 2007. godine Transparency International BiH, uz podršku Britanske ambasade i Fondacije Friedrich Ebert u saradnji s Parlamentarnom skupštinom BiH, organizuje Otvoreni parlament u Sarajevu pod nazivom Raskršće: Funkcionalna ili propala država? Naslov ovog skupa služi kao dobar uvodni materijal upravo glede govora o toj prvoj postdejtonskoj dekadi izgradnje državnih institucija BiH. Kada se pogleda s ovog današnjeg aspekta, ipak je to period jačanja države, no i u toj dekadi se stalno govorilo o upitnoj funkcionalnosti BiH, te njenoj korumpiranosti. Upravo temeljem toga u ovom tekstu pokušat ću demonstrirati da čak i kada postoje funkcionalni problemi, te problemi korupcije, veoma bitno je kakav narativ se konstruiše i kako sebi opisujemo stanje u BiH. Kada se zarovimo u medijska pisanja tokom te prve dekade, pa i danas, BiH je stalno pod znakom pitanja i važi za jednu veoma korumpiranu državu. No, sve je to neophodno staviti u jedan mnogo širi koncept kako bismo imali jasniju sliku, te ipak koliko je to moguće, realističnije sagledali ukupnu situaciju. Sljedstveno tome, veoma bitno je pratiti tok razvoja nekih veoma značajnih institucija BiH tokom te prve postdejtonske dekade, te kako su te institucije nastajale. A nastajale su u saradnji međunarodne zajednice i lokalnih aktera. I tada se govorilo o ulozi OHR-a te njegovom zatvaranju baš kao i danas, te o općoj ulozi međunarodnog faktora u izgradnji stabilne državotvornosti BiH. Njemački ambasador Mihael Georg Šmunk je 2006. govorio kako bi OHR trebalo zatvoriti, te da BiH neće zbog toga postati crna rupa. Prožetost međunarodnog faktora u BiH predstavlja izrazitu slojevitost što BiH čini robusnom. Da bismo danas imali jedan realniji pogled, mislim da je jako dobro baciti pogled na strukturu nastajanja pojedinih institucija, te temeljem toga formirati obazrivije narative.

 

Dosipanje goriva i pokretanje mašine

 

Najreprezentativniji primjer početne izgradnje državnih institucija svakako je bilo kreiranje Centralne banke BiH 1997. godine. Institucija je to koju danas uzimamo zdravo za gotovo, promakne nam njen spomen kada je to bitno, no njen historijat i ono što ona nosi predstavlja značajan uvid u prvu dekadu izgradnje BiH nakon završetka rata. U toj prvoj postdejtonskoj dekadi slijedi formiranje niza institucija na nivou BiH, te one nastaju kao produkt ideje o izgradnji države i aktivnog djelovanja međunarodne zajednice. I istina, taj period od 1996. do 2006. je vrijeme kada se probosanski blok može hvaliti aktivnim angažmanom međunarodne zajednice. Pod snažnim vodstvom visokog predstavnika Paddyja Ashdowna i uz korištenje „bonskih ovlaštenja“, međunarodna zajednica je igrala značajnu ulogu u centralizovanju nekih ključnih funkcija vlasti. Glavni poligon za ove reforme bila je Republika Srpska, gdje je na vlasti bio SDS. Suočena s pritiscima, Banja Luka je u ovom periodu napravila niz ustavnih i institucionalnih ustupaka u korist države BiH. Slijedilo je ukidanje Vojske RS i Ministarstva odbrane RS (2004–2005) usljed čega su entiteti potpisali prenos nadležnosti, te su time ukinute entitetske vojske i formirane jedinstvene Oružane snage BiH (OSBiH) na državnom nivou. Uveden je PDV sistem (2004–2006), a do tada su entiteti samostalno prikupljali poreze, čime je država bila finansijski zavisna od njih. Formiranjem krovne Uprave za indirektno oporezivanje (UIO BiH) i uvođenjem jedinstvene stope PDV-a 2006. godine, sav poreski novac počeo se slijevati prvo na državni račun u Sarajevu, pa se tek onda raspoređivati entitetima. Pravosuđe je prebačeno s entitetskog nivoa pod okrilje jedinstvenog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, a profunkcionisali su i Sud BiH te Tužilaštvo BiH. Formirana je državna baza podataka o građanima, prebivalištu i vozilima (Jedinstveni sistem dokumenata CIPS)  čime je prekinuta dotadašnja praksa odvojenih entitetskih registara. Vrijeme je to kada međunarodni planeri vjeruju u koncept izgradnje država, ideju da će osnivanje modernih institucija na državnom nivou, po uzoru na zapadne modele, automatski rezultirati funkcionalnom modernom demokratijom.

 

Međunarodna podrška

 

Monetarna politika u BiH nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma predstavljala je odraz prethodnog ratnog stanja, rasparčani monetarni sistem kao odraz političkog stanja u državi nemalo nakon okončanja rata. S jedne strane, njemačke marke su bile u upotrebi širom zemlje. Područje s hrvatskom većinom koristilo je hrvatsku kunu (HRK), područje sa srpskom većinom novi jugoslavenski dinar (YUD), a područje s bošnjačkom većinom koristilo je dinar Bosne i Hercegovine (BHD) koji je izdavala Narodna banka Bosne i Hercegovine (NBBiH). Da bismo razumjeli današnju institucionalnu strukturu Bosne i Hercegovine i narativne falinke, moramo se vratiti na samu nultu tačku poslijeratne državnosti – u godine 1996. i 1997. Kako svjedoče istorijski zapisi i memoarska literatura međunarodnih finansijskih eksperata koji su u tom periodu boravili u Sarajevu, BiH neposredno nakon rata nije imala jedinstven ekonomski prostor, već tri potpuno odvojena monetarna, fiskalna i platna sistema. Danas to nije tako i to je bitno imati na umu. Jedina zajednička spona između ova tri tada duboko podijeljena i nepovjerljiva segmenta društva bila je – njemačka marka (DM). Budući da su građani masovno odbijali koristiti domaće dinare zbog straha od inflacije i nestabilnosti, njemačka marka je postala neformalna, a potom i kvazi-službena valuta na cijeloj teritoriji BiH. U takvom ambijentu, osnovana je Centralna banka BiH (CBBiH), a do njenog osnivanja došlo je usljed međunarodne podrške a naknadno i kao plod unutrašnje političke evolucije. Zakon o Centralnoj banci, usvojen je u Parlamentarnoj skupštini BiH 20. juna 1997. godine, uz podršku Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i OHR-a. Rezultat, Republika srpska je ugasila NBRS i prekinula platne veze s Beogradom; hrvatska strana je integrisala svoj ZAP, a Sarajevo je pristalo na likvidaciju predratne NBBH. Likvidacija NBBH-a pokrenuta je 7. aprila 1998. godine, a nju je predvodio iskusni američki likvidator William Duddly. Njega je angažovala tadašnja konsultantska kuća Barents, a bosanskohercegovački sud imenovao ga je za likvidatora. Još jedno ime iz tih dana - Peter Nicholl, tadašnji izvršni direktor u Svjetskoj banci, te viceguverner Rezervne banke Novog Zelanda (RBNZ) od 1990. do 1995. godine pristaje da preuzme funkciju u Sarajevu i da prenese svoje znanje o izgradnji i misiji centralne banke. To su bili jasni koraci o isprepletenosti međunarodnog faktora u BiH s lokalnim institucijama što igra važnu ulogu u strukturi historije ovdašnjih bitnih institucija. CBBiH je počela s radom 11. augusta 1997. godine, pod vođstvom stranog guvernera, dokazujući da se prvi stvarni konsenzus u BiH desio usljed nekoliko faktora, među kojima je međunarodni igrao veoma bitnu ulogu. Centralna banka BiH je dobar spomenik tvrdnji da bosanskohercegovačke institucije umiju biti otporne na političke sabotaže, no uvijek je bitno kako se isprepliću međunarodni odnosi u datom momentu i kakvim narativima se opisuju institucije. Iako je nastala u haosu 1997. godine, kroz gašenje tri odvojena sistema i pod strogim nadzorom MMF-a, CBBiH je izgrađena na čvrstim tehničkim i zakonskim temeljima da je danas potpuno imuna na dnevnopolitičke krize. Političari iz svih konstitutivnih naroda danas mogu voditi verbalne ratove, ali stabilnost valute (KM), platni promet i bankarske rezerve uredno funkcionišu. Slučaj formiranja Centralne banke pokazuje kako je moguće stvoriti instituciju koja postaje neupitna kategorija bosanskohercegovačke državnosti.

 

Dobre namjere, loši narativi

 

Listajući arhivu raznih medijskih naslova i članaka u periodu od 2001. do 2010. godine fascinantno je zapravo koliko se jedan narativ u pogledu BiH stalno ponavlja(o): država vječito zarobljena u korupciji, štaviše jedna propala država. I nije to narativ koji, da kažem, plasiraju antibosanski blokovi, već zapravo mediji i institucije koje načelno žele vidjeti stabilnu i efikasnu BiH. Dok čitam te naslove evo šta mi leti pred očima: skupa i neefikasna država, poludržava, država zarobljena korupcijom - ovaj naslov nalazim 2010. te gotovo identičan cijelu dekadu poslije 2020., isti jednolični naslovi nakon deset godina i isti narativ, funkcionalna ili propala država, država bez vlasti, nefunkcionalna država, BiH propala država, indirektno propala država, u BiH najviše korupcije, korupcija uzima sve, korupcija vlada u BiH, korupcija u BiH ogromna itd. Ovo su sve naslovi koje sam nalazio u medijima u periodu od 2001. do 2010., no kada se uzme šira slika, antikorupcijske politike također mogu nositi negativne posljedice posebno kada se sve prevodi narativom korupcije te nefunkcionalnih institucija. O tome rjeđe čitamo iako zapravo postoji niz studija u tom pogledu. Pogledamo li opširnije studije o razvoju država vidjet ćemo da taj put zapravo nije linearan, a što je često pravac koji znaju slijediti i zapadne međunarodne institucije: dobre institucije vode razvoju. Kada to nije tako onda eto korupcije, nacionalizma i svih mogućih općih mjesta u kojima je osnovna poruka kako je BiH propala država. Ovo je okvirno neka slika koju znaju nevoljko slijediti domaći akteri iz političkog i civilnog sektora, a stvari ipak nisu tako jednostavne, kao ni BiH. No, zašto se u kontekstu BiH voli sve sagledavati očima korupcije koja sprečava razvoj dok recimo u studijama o Kini korupcija se tumači drugim narativom, pozitivnim. Zvuči nezamislivo, no tako je, jer upravo sam koncept korupcije je višeslojan. Vrlo jednostavno, političar u Kini uzme ogroman procenat ili privilegiju od investitora, ali zauzvrat mora osigurati da se izgradi autoput, otvore neka nova radna mjesta i podigne BDP regije, jer od tog razvoja zavisi i njegova politička karijera unutar Partije. Korupcija je u Kini, paradoksalno, u određenoj fazi djelovala kao tržišni stimulans koji je ubrzavao kapitalne projekte i to se predstavlja koevolucijskim razvojem državnih i tržišnih institucija. Zbog toga je kontekst jako bitan a temeljem toga i narativ. Yuen Yuen Ang kada piše o Kini govori kako ne postoji linearni pravac kretanja niti univerzalni set institucija koje se mogu uvijek i svuda primijeniti na istovjetan način i bum, eto ga razvoj. Ukoliko ne postoji razvijena infrastruktura jednog mjesta niti povoljni geografski uvjeti, insistiranje u samom startu na privatnom vlasništvu ne mora, a vrlo moguće i da neće, dovesti do nekog ozbiljnog pomaka. Institucije za koje se može kazati da su dobre, moderne i uspješne to ne moraju biti u pojedinim fazama razvoja i zbog toga je uvijek veoma bitan lokalno-regionalni kontekst umjesto pravljenja grandioznih općih narativa. Ideja da se prvo moraju izgraditi moderne, transparentne institucije bez korupcije, te da onda slijedi ekonomski razvoj i investicije nije nužno. Tome je svjedočila Italija 90-ih, da usljed otkrivanja niza koruptivnih mreža nije iskoristila priliku za ekonomski rast. Mani pulite je bila masovna sudska istraga o političkoj korupciji koja je dovela do sloma tzv. Prve Republike, a što je rezultiralo nestankom mnogih političkih stranaka, te dovođenja na vlast Silvija Berlusconija. Opisivati svijet oko sebe dominantno koruptivnim odnosima i vidjeti rješenje za ekonomski rast u sudskim borbama protiv korupcije na nekoliko svjetskih slučajeva (Italije, Brazila, Rumunije, Rusije te Kine) se pokazuje kao jedan narativ pun falinki. Prema tome, bitno je mijenjati narative o BiH u kojima je ona poseban izolovani slučaj države koja samo što se nije raspala.

 

Robustan sistem

 

Stavimo li BiH u globalne okvire, stvari su danas drugačije nego u toj prvoj dekadi. Manje se slijedi pristup iz prve dekade, a više se računa na institucionalne asimetričnosti bh. institucija i utilitaristički pristup raslojene međunarodne zajednice prema BiH. Insistiranje na nekim dominantnim narativima kreira autodestruktivno stanje institucionalnog nihilizma i naslove o propaloj državi. Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina se i dalje u međunarodnim krugovima, stranim analizama i domaćim medijima opisuje kroz prizmu upitne opstojnosti i funkcionalnosti. Sintagme poput nemoguće države, propale tranzicije i trajne ustavne paralize postale su dio uobičajenog analitičkog folklora. Međutim, ako se zagrebe ispod površine dnevnopolitičke retorike i teatra blokada, pred nama je jedan institucionalni paradoks: BiH iz godine u godinu pokazuje tehničku otpornost i žilavost. Kako je moguće da država, kojoj njeni sopstveni politički akteri svakodnevno predviđaju raspad, održava jedinstven monetarni sistem i tehnički funkcioniše na nivou svojih krovnih agencija? Odgovor je usljedovan u složenom historijskom preplitanju međunarodnog faktora s kraja devedesetih i domaćih asimetričnosti koje BiH čine robusnom koliko god to nama nekada ne izgledalo tako. Lakše je vjerovati u raspad i propalost, praviti grandiozne opće narative negoli predstavljati mehanizme i okvire koji zapravo BiH u svim njenim problemima čine robusnom na različite šokove.