Inflacija: Tiha razarajuća neman

Uzroci inflacije mogu biti nepoznati, no inflacija je tu s nama, a od rasta cijena nemoguće je okretati glavu. Deprecijacija novca direktno udara na društveni ugovor i rastače samu ideju pravednosti

 

Tematizovanje govora o inflaciji nanovo me je navelo u pravcu polica na kojima se nalazi vrijedno teološko djelo Al-Mugni kadije 'Abduldžebbara (935-1025), koji je cijene proučavao unutar teološkog rada. Polemisanje o cijenama dostiglo je svoj vrhunac u 20. stoljeću budući da je to period kada se vode žustre rasprave prvenstveno o različitim društvenim i političkim vizijama organizacije društva, pri čemu je upravo govor o cijenama zauzimao veoma važno mjesto. Polemike o teoriji cijena na relaciji Eduarda Heimanna, Oskara Langa, Misesa, Hayeka, Herberta A. Simona, i drugih, a bilo ih je poprilično, su još uvijek živahne čemu svjedoči i potreba da se danas govori o odnosu inflacije i pravednosti. Cijene u smislu informacije djeluju kao mehanizam koji sažima ponašanja i djelovanja dviju ili više strana koje se realiziraju u određenoj transakciji. Informacije koje nam cijene daju nisu potpuno jasne što dovodi do različitih intepretacija. Upravo je područje inflacije to za koje su ne tako davno centralni bankari SAD-a, Jay Powell i Janet Yellen, javno rekli da ekonomisti ne znaju tačan uzrok inflacije. No, ono što je kadija 'Abduldžebbar u svoje vrijeme težio jeste da posredstvom koncepta cijena dosegne smisao pravde. On je bio svjestan da cijene i promjene cijena na tržištu mogu biti uvjetovane različitim faktorima, te iako o mehanizmima sanacije ne piše detaljno, zauzima stav o neophodnosti nekog vida intervencionizma i reakcije kada sistem cijena remeti društveno tkivo, te onemogućava optimalno funkcioniranje društvenih odnosa. Najrazorniji efekat inflacije nije isključivo finansijski, već moralni i psihološki. Deprecijacija novca direktno udara na društveni ugovor i rastače samu ideju pravednosti. Kada građani shvate da igrajući po pravilima – radeći, štedeći i planirajući – na kraju ipak bivaju osiromašeni, u njima se opravdano javlja osjećaj da žive u duboko nepravednom i izmanipulisanom sistemu. Naravno, inflacija ne pogađa svakoga istovjetno, međutim, što je tu duže s nama sve je više onih koji osjete inflaciju. Zato borba protiv perzistentne inflacije nije samo pitanje ekonomskih parametara Centralne banke, već bitka za sam koncept i društvenu svijest o stabilnosti i pravednosti. Zbog toga su cijene uvijek bivale u domenu rasprave o pravednosti, te zbog toga i često govor o pravednim cijenama. Željko Ivanković, u svojoj tek skoro objavljenoj knjizi Novac, o fenomenu inflacije veli: “Inflacija je politički, socijalni, etički i pravni problem, a i psihološki, i ne može se svesti na ekonomski”. Upravo zbog toga što inflacija utječe na psihološko stanje društva ona zaslužuje mnogo širu pažnju od ekonomske, no i ekonomska ne smije biti ograničena na jednostavna i jednosmjerna objašnjenja. Gdje je inflacija trajna i predstavlja ozbiljan psihološki problem teško je o inflaciji pričati kao o nekom fenomenu koji se dešava poput jake kiše ili grada. Uzroci inflacije mogu biti nepoznati, no inflacija je tu s nama, a od rasta cijena nemoguće je okretati glavu. O tome nas uči bogata baština različitih tradicija, od rimske, jevrejske, skolastičke pa do islamske. Sve te tradicije su težile da probleme s cijenama pokušaju razumjeti i s njima se uhvatiti ukoštac. Nije stvar puno drugačija ni s modernim ekonomistima. Inflacija se poima kao sfera koja je veoma ozbiljna i koja uveliko utječe na svakodnevne ljudske živote, od demografskih do migracijskih, te zbirnim razumijevanjem novca i cijena inflacija se dovodi u vezu sa samim društvom i konceptom pravde i pravedne cijene. Zbog toga ovaj tekst o inflaciji ide u smjeru razumijevanja bitnosti otvorene polemike o inflaciji, te njenom značaju u kontekstu govora o pravednom društvu.

 

Tvrdoglava inflacija

 

 

CBBiH je krajem maja objavila trenutno stanje inflacijskog presjeka na bosanskohercegovačkom tržištu. Godišnju temeljnu inflaciju, za prva četiri mjeseca 2026. godine, CBBiH je procijenila na 4,40%, a godišnji rast prosječnih potrošačkih cijena u sektoru usluga je procijenjen na 5,64%. Na stranici CBBiH se kaže kako su nivoi godišnje temeljne i inflacije u sektoru usluga, za prva četiri mjeseca 2026. godine, ojačali u odnosu na nivoe zabilježene za cijelu prethodnu godinu, što potvrđuje perzistentnost domaćih inflatornih pritisaka. U ovoj izjavi CBBiH važan je sam kraj, a to je zaključak kojim se potvrđuje perzistentnost domaćih inflatornih pritisaka. Još tamo 2022. godine mogli su se čitati tekstovi u kojima se regionalno vodila polemika da li je inflacija prolazna ili trajna. O tim raspravama sam najviše čitao tekstove u susjednoj Hrvatskoj gdje se, barem mi se tako čini, mnogo intenzivnije polemiše o inflaciji nego li je to slučaj kod nas. U BiH se inflacija često objašnjava vanjskim faktorima, što zapravo smanjuje potrebu za bilo kakvom temeljitom ekonomskom raspravom o identifikaciji uzroka inflacijskog procesa na lokalnom nivou. Već nekoliko godina inflacija je tu, a kada se govori o perzistentnim inflatornim pritiscima priča o prolaznosti inflacije ne pije baš vode, kao ni jednostavna objašnjavanja inflacije koja se mahom svodi na govor o šokovima uzrokovanim ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku što dovodi do povećanja cijena energenata i pucanja dobavnih lanaca. Kada se sve smiri vani inflacija će se smiriti i ponovo ćemo biti u nekom optimumu. Nisu te pretpostavke neutemeljene, ali priča o inflaciji je višeslojna i ne bih je svodio samo na vanjske geopolitičke faktore. Nemojmo zaboraviti da dobar dio našeg društva zna šta znači živjeti s inflacijom, i to kada se inflacija posmatrala gotovo pa ustaljenom svakodnevnicom, nešto s čim se naprosto živi. Pod tom tradicijom mislim na vrijeme Jugoslavije koja je u periodu od 1971. do 1989. zabilježila nekoliko pokušaja različitih državnih intervencija glede rušenja inflacije od strane predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Jugoslavija je mučila ozbiljne muke s inflacijom Cijene su stalno rasle, a prosječna godišnja stopa inflacije 1971-1991. iznosila je 69%. Kako to objašnjava Velimir Šonje, ugledni hrvatski ekonomist, inflacija se kao kakva besmrtna neman uvijek vraćala jača, jer nitko nije imao političku moć da izdrži političke pritiske i reformira institucije. Inflacija ipak nije nešto na što treba da se navikavamo i posmatramo proces rasta cijena kao nešto što se samo događa.

 

Sukobi rađaju inflaciju

 

Svakome ko se pokuša upustiti u govor o inflaciji vidljivo je da slika nije baš jasna. Kao kad se prije ganjala slika na TV-u kod nene i djeda da bude kao mlijeko, pa kada to ne bi uspijevalo pristajalo se na kakvu-takvu sliku. Situacija s inflacijom nije daleko od tog prizora budući da ekonomisti, pogledamo li period od 2022. godine, kada se globalno na inflaciju prestaje gledati kao prolazni momenat, zauzimaju različite pozicije glede objašnjenja inflacije. Svako teorijsko objašnjenje naravno zahtijeva drugačiji odnos prema inflaciji. Uz tržišne teorije o prenapuhanoj agregatnoj potražnji ili ponudi i utjecaju vanjskih čimbenika u ovih proteklih nekoliko godina na ekonomskoj sceni sve više pažnje privlači još jedna teorijska postavka objašnjenja inflacije, a koja zapravo svoju tezu crpi iz govora o odnosu cijena i pravednosti. To je inflacijska teorija sukoba i inflacije prodavača, vrlo jednostavno objašnjenja riječima da su u maloprodaji firme te koje formiraju cijene, a ne kupci. Teorija polazi od toga da firme počinju dizati cijene onog momenta kada postoji pretpostavka da će konkurencija to također raditi. Ne mora se nužno raditi o dogovoru među firmama, ali je to momenat kada se pokreće ta spirala dizanja maloprodajnih cijena koja ne prolazi sama od sebe tek tako. Upravo temeljem toga smatram da govor o inflaciji kod nas treba dobiti više pažnje i to kroz nekoliko inflacijskih naočala. Skoro je u govoru o problemu inflacije u BiH, guvernerka CBBiH Jasmina Selimović govorila iz ugla u kojem je inflacija uvjetovana geopolitičkim odnosima, pa ukoliko potraje stabilizacija između SAD-a i Irana za očekivati je stabilizaciju tržišta što bi potom trebalo da se prelije na lokalna tržišta. No, uz govor o vanjskim efektima neophodno je otvoriti prostor i za govor o tome kako lokalne firme reaguju u izvanrednim okolnostima općeg povećanja cijena. S jedne strane inflacija se dominantno objašnjava učinkom vanjskih šokova na cijene uz praćenje kako će ukupna ponuda i potražnja reagovati na te šokove. Kako će tržište reagovati uveliko ovisi o intenzitetu i kvalitetu konkurencije, te spremnosti poduzetnika da brzo reagiraju na rast relativnih cijena. Upravo reakcija firmi, kada je inflacija uveliko uzrokovana na strani ponude, je bitan dio sveukupne jednadžbe, i rasprave o tome kada je monetarna, a kada politika izvršne i zakonodavne vlasti učinkovitija.

 

Nekima kriza drugima prilika

 

U posljednjih nekoliko godina, budući da su rasprave o inflaciji na globalnom nivou uzavrle, dosta pažnje se usmjeravalo na prodavače kao stvaraoce inflacije. Troškovni šokovi koji su nastajali na razini cjelokupne ekonomije poslužili su firmama za podizanje cijena. Mediji po EU i SAD-u često su donosili priče u kojima su optuživali firme da iskorištavaju izvanredne situacije u svojim strategijama formiranja cijena. Ukoliko su zaista, a to bi mnogo ozbiljnije polemike od ovog teksta trebale dati odgovor, ponašanja firmi i troškovni šokovi odigrali ključnu ulogu u trenutnoj inflaciji onda je neophodno drugačije razmišljati o samoj politici djelovanja koja ima za cilj suzbijanje inflacije. Četiri-pet godina se već vode rasprave o inflaciji, kojih uzgred uveliko nedostaje u BiH, i očito je da su troškovni čimbenici na strani ponude igrali bitnu ulogu u ovoj inflaciji. U tom pravcu dolazimo do psihologije ponašanja firmi i kako one formiraju cijene u tim okolnostima. Pojedine firme u krizama mogu vidjeti dobru vijest. To dobro nužno ne znači da će u širem društvenom kontekstu nove cijene biti dočekane pravednički, posebno kada dobar dio društva osjeti da im plate ne prate povećanje životnih troškova. Tradicionalni udžbenici uče nas da cijene rastu ili zato što previše trošimo ili zato što su poskupjele same sirovine, no stvarni mehanizam prenošenja tih šokova kroz zamršene lance opskrbe nekada ostaje u sjeni, pa baš zbog toga pozornost prilikom govora o inflaciji treba staviti i na prodavače. Glavni razlog za to je hronični nedostatak opipljivih podataka o stvarnim troškovima na razini pojedinačnih firmi, zbog čega se formiranje cijena prečesto pojednostavljuje i svodi na puku igru ponude i potražnje, te iščekivanje promjena na strani geopolitičkih šokova. Inflacija je složen fenomen, pa tako veliki šokovi na razini ukupne ekonomske aktivnosti, poput skoka cijena energenata ili transporta, zapravo služe kao prešutni, implicitni signal za koordinaciju među prodavačima. U normalnim okolnostima, ako samo jedna firma osjeti rast troškova, ona ga mora pretrpjeti nauštrb vlastitog profita, jer se boji da će je konkurencija pokopati nižim cijenama. Ali kada se dogodi globalna kriza, pravila igre se mijenjaju. Svi igrači u istom sektoru znaju da se i njihovi konkurenti suočavaju s identičnim problemom. Taj zajednički troškovni šok djeluje poput nevidljivog dirigenta – on daje zeleno svjetlo svim akterima na tržištu da istovremeno i posve sigurno podignu cijene, bez straha da će izgubiti kupce u korist konkurencije. U takvim situacijama, firme te troškovne šokove više ne doživljavaju kao prijetnju, već paradoksalno – kao dobru vijest. Tako se početno poskupljenje plina ili kontejnerskog prijevoza s početka lanca lagano, korak po korak, prelijeva sve do finalnog proizvoda, pretvarajući lokalni problem u opći rast cijena.

 

Različiti odgovori i različita rješenja

 

To naravno pravi problem i u pogledu institucionalnih reakcija. Tradicionalni lijek centralnih banaka – podizanje kamatnih stopa – ne biva adekvatan alat za suzbijanje inflacije koja se hrani poremećajima u opskrbi i prešutnom koordinacijom među firmama. U ovom slučaju rješenja nisu čisto monetarne niti geopolitičke prirode, što zahtijeva drugačije ponašanje institucija. Martha Olney, profesorica ekonomije na Berkeleyju, predstavlja problem inflacije kao višeslojni fenomen, te rješenje inflacije koja datira od 2022. godine, a koja je uzrokovana na strani ponude, vidi u nemonetarnim alatima. Olney kaže: „Može li politika koja ograničava agregatnu potražnju riješiti problem koji se barem djelimično može pripisati ograničenoj agregatnoj ponudi? To je ono što su centralne banke širom svijeta pokušale počevši od 2022. godine. Ali monetarna politika može učiniti samo toliko. U post-COVID eri, čini se da je uloga agregatne ponude u podsticanju inflacije bila ograničena na prve dvije ili tri godine pandemije. Uprkos tome, kada inflacija proizlazi iz problema s ponudom, politika izvršne i zakonodavne vlasti mogla bi biti efikasnija od monetarne politike u pronalaženju održivog rješenja“. S tim u vezi inflacija ima različita lica te njezin konačni ishod presudno ovisi o tome dolazi li pritisak s nezasitne strane potražnje ili pak iz osakaćene strane ponude. Kada su pokretač globalni šokovi ponude – poput energetskih kriza ili prekida u opskrbnim lancima – klasični monetarni alati i podizanje kamatnih stopa bivaju nedovoljno adekvatni. Pravi lijek za stabilizaciju cijena u krizama ponude krije se prije u strateškim državnim intervencijama, poreznim olakšicama i regulatornim mjerama, a da bismo pravili pametne poteze neophodno je voditi intenzivnije javne rasprave o inflaciji.