Apofatička trezvenost Istočne Crkve

Poslije časova njemačkog svašta čovjeku naumpadne, pa me tako vrag odvede internetskim bespućem da pročitam besjedu Patrijarha Porfirija na opel Ratku Mladiću. O Mladiću ne bih trošio riječi, ali malo ću ih potrošiti, da iz pravoslavnog ugla, koliko je to moguće meni, nepravoslavcu učiniti, zapravo odam počast jednom sjajnom djelu, “Mistična teologija Istočne Crkve” napisane perom Vladimira Losskyja.

Kada se teološka misao odvoji od svog živog korijena, nastaje prostor u kojem se religija svodi na političku ideologiju. I tu je bio i ostao veliki izazov i problem mnogih religijskih institucija. Čini mi se, da je to bio prvi broj sarajevskog pravoslavnog časopisa Bratstvo sv. Save, u kojem se SPC definira kao vjerska ali i nacionalna institucija. Nacionalno je ovostrani konceptualni ideal, i tu leži jedan problem. Ključni uvid pruža Vladimir Lossky u svojoj "Mističnoj teologiji Istočne Crkve". Lossky naglašava da apofaticizam (negativna teologija) nije tek filozofska teorija o Božjoj nesaznatljivosti ili puki uvod u dogmatiku, već stav koji zabranjuje razumu da formira konceptualne idole.

Lossky insistira na apofatizmu — jer on djeluje kao intelektualna i duhovna kočnica. Bez te apofatičke kočnice, religija prestaje da bude živi susret s Bogom i postaje opasna vrsta idolatrije — ona u kojoj ljudi recimo sopstvene političke i ratne ciljeve proglase mističnim putem. Lossky će ovako kazati: “Istočna teologija—uvijek se naprežući da pojmi veću punoću i pređe preko konceptualnih ograničenja koja određuju božansko biće u terminima svojstvenim ljudskom razumu—odbija da božanskoj prirodi pripiše karakter suštine zatvorene u samu sebe.”

Apofatizam nas eksplicitno uči da ne idemo prirodnim putevima ljudskog mišljenja i da ne stvaramo pojmove koji bi uzurpirali mjesto duhovnih realnosti. Upravo tu leži tragična tačka susreta historijske pseudomorfoze i besjede Patrijarha Porfirija. Kada Crkva zaboravi apofatičku trezvenost na kojoj insistira Lossky, ona upada u zamku racionalističke idolatrije — formira zemaljske pojmove na temelju čega je moguće da ratni zločinac nivoa poput Ratka Mladića bude zaogrnut nekom groteskom gotovo pa mističnog heroja.

Umjesto apofatičkog smirenja pred tajnom Božije volje stvoren je racionalizovani, utilitarni mit u kojem je nacionalni kolektiv postao vrhovno mjerilo istine. Mladić je samo u tom i takvom konceptu, lišenog istočno-crkvenog učenja o apofatizmu, spojiv s Crkvom.

U takvom pseudu-pravoslavlju sekularni koncept nacije-države i romantizovani militarizam, zaogrnuti su u tradicijski plašt. Ignorisanje zločina, odsustvo katarze i heroizacija figura optuženih za najteža nedjela nisu dokaz autentične duhovnosti, već pokazatelj da je vjera kao takva prepuštena konceptualnim idealima. Kočnice negativne teologije se ne koriste, autentično patrističko iskustvo — iskustvu u kojem Crkva ostaje prostor preobražaj, pokajanja i žive zajednice sa Bogom, se nipodaštava.

Lossky pravi jasnu razliku između ličnosti (koja se ostvaruje u slobodi, odricanju od egoizma/samosti i zajednici s Bogom) i individue (koja je zarobljena u svojoj paloj prirodi i egoizmu). Glorifikacija Mladića kao „nacionalnog heroja“ funkcioniše na nivou skupljanja individualnih, palih svojstava — moći, prkosa, vojne sile — i njihovog uzdizanja na nivo mita. Umjesto da se čovjek pozove na pokajanje i preobražaj ličnosti, on se kroz takve besjede učvršćuje u svom egoizmu i kolektivnoj nesposobnosti da vidi žrtvu drugog.

Porfirije i krugovi oko njega, ako sam iole dobro razumio Losskog, odbacuju apofatičku trezvenost Istočne Crkve, a preuzimaju utilitarni politički jezik. Kritika etnofiletizma i političke zloupotrebe religije na Balkanu ne mora se voditi samo iz sekularno-građanskog ugla, već iz same religijske srži, u ovom slučaju pravoslavne. Kada se primijene mjerila same Istočne Crkve — njenog apofatizma, mistične teologije — javne besjede koje opravdavaju ili romantizuju ratne zločince potvrđuju teološku kapitulaciju pred svjetovnim idolima. Spoljašnji oblik ostaje prepoznatljiv (mantije, ikonografija, obredi, liturgijski jezik, retorika „tradicije“), ali je misleni kod, logika i metafizička supstanca iznutra zaogrnuta nečim sasvim drugim (sekularnom filozofijom, racionalizmom, nacional-romantizmom itd.)