Kultura - "To Kill a Nation"

 

Šta drugi pišu

Bošnjaci kao žrtve (ne)ljevičarske brige za „istinom“

 

Američki časopis The New York Times posvetio je kratak tekst Michaelu Parentiju, autoru knjige „To Kill a Nation“, koji je nedavno umro. Riječ je o piscu koji je pripadao ljevičarskoj struji, koja je, samu ideju lijevog političkog spektra činila opskurnom. Autor teksta, Trip Gabriel, piše da je uz marksističko ideološko opredjeljenje, Parenti, „tijekom ratova u Jugoslaviji 1990-ih, zauzimao poziciju Slobodana Miloševića, pa čak postaje supredsjedatelj međunarodnog odbora za odbranu Slobodana Miloševića dok mu se sudilo za zločine protiv čovječnosti, uključujući i genocid“. On je bitan autor za naše ovdašnje podneblje zbog toga što smo i mi, Bošnjaci, u tome postali predmet jednog banalnog intelektualiziranja stvarnosti. Michael Parenti je vokacijski ljevičar, antiimperijalista, antikolonijalista, borac protiv američkog imperijalizma i neoliberalizma. Pisao je kako su mediji hijerarhije u službi velikih korporacija. Ta tvrdnja odzvanja istinom, no u knjizi „To Kill a Nation“ on je demonstrirao sve probleme s ovim banalnim pogledom na svijet. U tom banaliziranju žrtve raspada Jugoslavije postale su po drugi put žrtve, samo ovoga puta politike kvazi-humanitarne „brige za žrtve“. Parentini poziva čitaoca da razmotri alternativni pristup o raspadu Jugoslavije. U tom pristupu Bošnjaci nemaju subjektivitet. Mi smo u njegovim pisanjima iskorišteni od strane Zapada zarad kolonijalizacije i sprovedbe slobodno-tržišnih ideja na području bivše Jugoslavije. U Parentinijevom svijetu vojska RS-a su gotovo pa dobri komunistički kadrovi koji su se samo protivili Zapadnoj hegemoniji dok su Bošnjaci muslimanski fundamentalisti čija težnja za uspostavom islamske države i širenja islamskog esktremizma datira još od Drugog svjetskog rata. U dijelu o BiH Parentini konstruiše narativ koji se danas mahom može slušati u desničarskim krugovima. To je dobar pokazatelj kako se političke ideologeme lijevo i desno umiju vrlo dobro stopiti kada vi bivate predmet grupne rasizacije i etnicizacije.  

Profesionalizacija islamskog dušebrižništva

Dušebrižništvo je izraz vjerske odgovornosti

 

U okviru društvene brige o čovjeku na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu održan Međunarodni okrugli sto o islamskom dušebrižništvu, s naglaskom na švicarska i bosanska iskustva

 

U vrijeme rastuće individualizacije i pluralizacije naša društva zahtijevaju nove načine podrške u momentima unutarnje krize, a s tim u vezi duhovno zdravlje predstavlja veoma bitan segment glede govora o općem zdravlju. Na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu održan je međunarodni okrugli sto pod nazivom “Profesionalizacija islamskog dušebrižništva: švicarska i bosanska iskustva”, na kojem je predstavljena studija Profesionalizacija muslimanske duhovne brige (Professionalising Muslim Spiritual Care) te otvorena rasprava o mogućnostima institucionalnog razvoja islamskog dušebrižništva u Bosni i Hercegovini i šire.

Briga o cjelovitom zdravlju čovjeka

Moderator skupa bio je dr. Ahmet Alibašić, a prisutnima se prvobitno obratio dekan Fakulteta islamskih nauka, dr. Mustafa Hasani. Tom prilikom dr. Mustafa Hasani je naglasio dvije bitne komponente glede dušebrižništva. Prva je da samo „dušebrižništvo predstavlja izraz vjerske odgovornosti, profesionalne prakse i društvene brige za čovjeka u situacijama ranjivosti, krize i potrebe“. Direktor Švicarskog centra za islam i društvo, Hansjörg Schmid, opisao je kako je tekao proces dušebrižništva u Švicarskoj. Prvobitno je bilo riječ o volontiranju. Institucije su izražavale potrebu za dušebrižništvom, pa su tu ulogu obavljali imami. Potom je sam proces dušebrižništva prerastao u profesionalizaciju. U tom smislu Bosna i Hercegovina ima najrazvijeniju dušebrizničku praksu u okviru oružanih snaga. Imami zajedno s pravoslavnim i katoličkim dušebrižnicima djeluju u statusu oficira. Dr. Aid Smajić naveo je da je primarni cilj skupa predstavljanje zajedničke studije realizirane s partnerima iz Švicarskog centra za islam i društvo (Swiss Center for Islam and Society) pri Univerzitetu u Fribourgu (University of Fribourg), ali i otvaranje šire javne rasprave o konceptu islamskog dušebrižništva. Suština dušebrižništva jeste briga o cjelovitom zdravlju čovjeka, utemeljena na vrijednostima i poruci vjere, ali artikulisana na način razumljiv savremenom institucionalnom okviru, kazao je Smajić.

Siguran prostor za razgovor

Amira Hafner-Al Jabaji je razjasnila ko su to zapravo muslimanski dušebrižnici u oružanim snagama. Oni sada imaju fakultetske diplome iz islamske teologije, religijskih ili međureligijskih studija, te sa sobom donose iskustvo iz praktičnog rada u zajednici. „Njihov primarni zadatak je pružanje duhovne njege, što uglavnom znači aktivno slušati i pružati potporu“. Dušebrižnici obavljaju razgovore jedan na jedan. „Vojnici dolaze s ličnim, etičkim, duhovnim i egzistencijalnim problemima. Dušebrižnici su tu da ponude otvoren, neosuđujući i povjerljiv prostor za razgovor. Drugo, oni također prate vojnike koji su pod pritiskom, koji su možda prekršili pravila ili se bore s krivnjom ili čak suicidalnim mislima. Važno je da se svaki vojnik može dikretno obratiti dušebrižniku“, naglasila je Hafner-Al Jabaji.  Muris Begović, direktor muslimanskog dušebrižništva u javnim institucijama u Kantonu Cirih, ističe da sama studija potcrtava neophodnu dostupnost dušebrižništva svim pripadnicima oružanih snaga bez obzira bio neko vjernik ili ne. „Ovo je ključ za izgradnju povjerenja i poticanje otvorenog dijaloga. U svojoj praksi vidim da upravo povjerljivost, taj individualni susret i aktivno slušanje omogućavaju vojnicima da iznesu svoje brige, bilo da se radi o vjerskim pitanjima, ličnim nekim krizama ili pritisku vojne službe, ili drugim riječima rečeno, tom psihosocijalnom aspektu njihove svakodnevne biti“, navodi Begović. Dušebrižnik mora biti otvoren, imati široko razumijevanje različitih religijskih tradicija kako bi mogao razumjeti mogući teološki ili vjerski pristup svog sagovornika, ističe Begović. To znači aktivan rad s osobom.

Sakib Halilović, dugogodišnji glavni imam Islamskog bošnjačkog centra u Cirihu i praktičar u oblasti dušebrižništva, ocijenio je da Bosna i Hercegovina ima snažnu tradiciju organizirane islamske zajednice, ali da nedostaju formalno uređeni modeli djelovanja u javnim institucijama. Ključno pitanje je kako profesionalizirati muslimansko dušebrižništvo u institucionalnom okviru. Švicarska, iako nema tradicionalno organiziranu islamsku zajednicu poput BiH, razvila je formalne modele unutar svog pravnog sistema, kazao je Halilović. Govoreći o radu u kazneno-popravnim ustanovama, naglasio je važnost resocijalizacije i podrške osobama koje izdržavaju kaznu. Naša je odgovornost pomoći tim ljudima da se vrate u društvo kao odgovorni građani, poručio je Halilović. Učesnici su istakli da razmjena iskustava između Švicarske i Bosne i Hercegovine može doprinijeti daljnjoj institucionalnoj razradi i profesionalizaciji islamskog dušebrižništva, posebno u zdravstvenom i zatvorskom sistemu. Među učesnicima ovog hvale vrijednog okruglog stola prisustvovali su i svoj doprinos dali dr. Muhamed Okić, iz Ureda Vojnog muftije, dr. Meldijana Omerbegović, sa Klinike za anesteziju i reanimaciju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, Elmedina Osmić Brzović, stručna saradnica za brak i porodicu u Medžlisu IZ Tuzla, te Pero Brajko, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije.

#BILJEŠKE

 „Jedan mudrac dobije pitanje: Šta ne valja reći, pa makar i istina bila? On odgovori: Ne valja hvaliti sama sebe. Pametan ti je bio, ko je ovo rekao: Dobar drug ti je bolji prijatelj, nego tvoja duša, jer duša često puta naginje na zlo, a dobar drug te napućuje samo na dobro.“

Safvet-beg Bašagić, Behar, Uzgredne bilješke, 1. 6. 1905.