Razgovor s Abdulhakim Muradom

 

Dr. Timothy Winter

Islam učvršćuje i obogaćuje lokalne kulture

Živimo u vremenu naprednih tehnologija, kada se sve više govori o umjetnoj inteligenciji koja parira ljudskoj, te kada čovjek pokušava da pronađe svoje mjesto u prostoru i vremenu gdje mu se čini da smisao primarno počiva na transakcionim odnosima. O tome razgovaramo s dr. Timothyjem Winterom, jednim od najutjecajnijih britanskih muslimanskih mislilaca

PREPOROD: Sretni smo da ste opet u Sarajevu. Razgovor ćemo započeti, s obzirom da često govorimo o islamskom univerzalizmu, no svjesni evo upravo ovdje u Sarajevu postojanja kulturoloških razlika, te lokalnih ambijentalnih specifičnosti, pitanjem kako misliti u oba ta pravca?

Dr. Winter: Historijski gledano, islam je činio da ljudi budu ono što jesu unutar svojih kultura, te da se izraze posredstvom njih i to u intenzivnoj formi. Muslimani se kao opća zajednica pripadnika jedne vjere određuju prema kibli, ali na različite načine. Mislim da je jedna od historijski najzanimljivijih stvari u islamu upravo ta mogućnost da se ljudi intenzivno ukorijene u vlastitim formama, a da se u isto vrijeme okreću prema kibli, ali iz različitih pravaca. Veliki francuski muslimanski učenjak Vincent-Mansour Monteil napisao je knjigu „Pet boja islama“, gdje upravo govori o velikim kulturološkim raznolikim dostignućima i gdje su, kako on kaže, „svjetovi islama“ izrazito različiti. Na temelju toga on pravi nekoliko svjetova: turski svijet, koji je uvijek u centralnoj Aziji, subsaharsko-afrički islamski svijet, arapski svijet, perzijski svijet, koji je u subkontinentu, i malajski svijet. Ovo je samo jedan pogled, i mogli bismo i na drugi način razvijati ovu ideju o ummetskoj raznolikosti, ali i ova peterostruka kategorizacija je djelotvorna kao primjer. Tako je i unutar islamske tradicije s konceptom ‘urfa. Ta institucionalna struktura 'urfa je zanimljivija nego što ljudi misle. Islam ne potiskuje identitete, nego ih dodatno učvršćuje. Islam je ušao u perzijski svijet i perzijska literatura je procvjetala. To je veliki literarni jezik, od Attara, Rumija, Hafiza, te svjetlosti srca koja i danas doprinosi razvoju ljudskog duha. To je bio izraz te islamske obogaćenosti. Islam je kao neka vrsta kiše koja pada na novu zemlju i čini da ono što je u njoj kulturno proklija. To je, mislim, nešto što je važno portretirati. To je jedan od najljepših fenomena religije. Jedan od poznatih muslimanskih učenjaka kaže da je islam kao čista voda: uvijek vidite posudu u kojoj je voda, ali voda ostaje voda, gdje god da je. Jedan od stvaralaca evropske muslimanske misli ʿAbd al-Hādī al-ʿAqīlī, koji je iz Švedske, bio je među prvim muslimanskim teolozima koje smo imali u Zapadnoj Evropi poslije muslimana iz vremena Andaluzije. On je primijetio sljedeće: kada ljudi dolaze u islam, naša nacionalna i kulturalna identitetska spona se intenzivira. Ne dešava se da je islam potiskuje, naprotiv, samo joj biva jedna bitna inspiracija. To se primijeti i individualno na primjeru konvertita u Engleskoj, kojih zapravo ima pozamašan broj. Oni se unutar islama učvršćuju zapravo i u okviru svojih partikularnih identiteta: engleskih ili škotskih. To je rezultat procesa islama koji kultivira najbolje u vašoj lokalnoj kulturi, što možemo svakodnevno vidjeti u Bosni i Hercegovini. Mislim da je to vrlo korisna stvar u historiji ummeta i veoma značajno je tome dati prostora za dalja istraživanja.

Uključivanje drugog

Preporod: Pisali ste u jednoj od svojih knjiga o ismailovskoj teologiji. Šta znači imati konstruktivnu ismailovsku teologiju i može li takva teološka perspektiva dati neke novine u okviru naših današnjih problema glede odnosa prema pluralizmu u Evropi?

Dr. Winter: Biblijski i u društveno-historijskom smislu znamo da je Ibrahim imao dvojicu sinova i da je Ismail najstariji, a Ishak najmlađi. U islamskoj koncepciji imamo tu dvojakost,  karakterističnu upravo za islam: inkluzivan sistem koji obuhvata i jednog i drugog. Ono što je zanimljivo o Ismailovoj majci u našoj tradiciji, i biblijski, jeste da je ona Egipćanka. U biblijskom svijetu Egipat reprezentira sve što je „drugo“: Afrika, zemlja faraona, zemlja magije, zemlja koja je epitomija onoga što je s druge strane. Prihvatanjem Afrike islam je obgrlio „drugost“, te se uzdigao ponad tribalističkog koncepta svijeta. Ismailovska teologija predstavlja univerzalistički pogled na svijet, a ne partikularno-tribalistički. Ismail je često portretiran kao nekakav „divlji čovjek“, onaj koji živi u pustinji. U „Knjizi Postanka“ imamo i Hadžeru: to je žena koja se obrača Bogu i očito je to vrlo posebna osoba, iako nekada djeluje da Biblija ne zna šta će s njom. Sada, sva historija pobožnosti prema islamskom konceptu pozicionira Hadžeru i Ismaila u vezu s Hidžazom. Prema Kur'anu, Kaba je bila sagrađena od strane Ibrahima i Ismaila. Mekka je primordijalna zbog svoje ademske vodnice i Bejtul-Atika, te zbog te ismailsko-abrahamovske veze. Kaba je mjesto koje je otvoreno za svakog čovjeka. S tim u vezi hadž je načinjen u toj univerzalnosti, otvoren kao poziv svim ljudima koji dolaze iz različitih okruženja da se okupe na jednom mjestu i posvjedoče ljudskoj univerzalnosti koja egzistira u različitim kulturološkim i identitetskim razlikama. Ismail je teološki prelijep znak univerzalizacije koja prihvata drugog ali i razumijeva ljudske partikularnosti, pa mislim da je to jedan od već mnogih značajnih izražaja za to da smo između ostaloga i pripadnici Beni-Ismaila.

Multikulturalizam je stvarnost

Preporod: U pogledu liberalno-demokratske Evrope, sve je više pisanja i govora o tome da se liberalni poredak nalazi u krizi, a s njim i ideje o otvorenosti i inkluzivnosti. No, te ideje su humanistički veoma bitne, pa koliko je važno insistirati na njihovom očuvanju?

Dr. Winter: Možemo reći da su ljudi tokom svoje povijesti prirodno bivali veoma tribalistički orijentisani, no s druge strane raznolikost je jedan od faktora ljudskog roda. To nije opcija, to je realnost. Velike aksijalne religije došle su s idejom univerzalne istine, nezavisno od etničke pripadnosti. Ono što se često događa s opadanjem aksijalnih religija jeste povratak tribalizmu, ili ono što islam naziva džahilijjet. Problem s liberalnom paradigmom je da pokušava imati univerzalne principe, ali bez onog glavnog značenja koje je Božansko, a to je filozofski teško održivo. Bilo je pokušaja kroz različite verzije društvenog ugovora da se to nadomjesti, ali onda su Nietzsche i drugi počeli govoriti da to nema čvrst moralni temelj: to je samo neka vrsta razmjene i kreiranja društva transakcija. Bez Boga, ljudi se vraćaju tribalizmu. „Ja tebi dam nešto, ti meni daš nešto”, je kada govorimo o smislu života za mnoge ljude teško održiva paradigma. To je utilitarno življenje, a ne idealističko. U postmodernom kontekstu ljudi se sve manje vežu za narative, kategorije ili univerzalne ideje, i često se vraćaju solidarnosti s onima koji su “naši”. Problem je što se to dešava i zato što mnogi Evropljani više ne iskazuju identitet na osnovu stvarne nacionalne ili etničke kulture, jer je to razvodnjeno globalizacijom. Onda se identitet gradi reaktivno: ne na tome šta jesmo, nego na tome šta nismo. To je najgori oblik identiteta, jer se stvara protiv nekog drugog. Dešava se to da ljudi sve što sada mogu da učine otuđeni od svog ishodišnog religijskog narativa jeste da imaju neke razloge za neku, nazovimo to, kršćansku nacionalnu esenciju koja u biti nije stvarni vjerski izvor bivstvovanja. Javno prisustvo šovinističkog pokreta u modernoj Britaniji, koji se u osnovi temelji na protestu za odbranu britanskih kršćanskih ideala, je takav da onaj ko se u njemu nalazi zapravo nikad nije naučavao niti je istinski živio Bibliju u svom životu. To je groteskna formacija identiteta koja se razvija samo zbog tamo nekog drugog, što je migrant ili izbjeglica. Tu ne postoji svijest o onome šta je stvarni vjerski biblijski impuls, već jedna iracionalna težnja usmjeravanja mržnje prema drugome.

Kvantificiranje ljudskog života

Preporod: Kakav je vaš pogled na društvo koje je dominantno organizovano na tržišnim odnosima gdje do izražaja dolazi atomistički individualizam, a znano je da u tome mnogi vide prijetnju atomizaciji društvenih odnosa?

Dr. Winter: Neke sekularne ideologije ponudile su ljudima pseudo-religijski koncept života i, ljudi su u njima uspijevali naći određen smisao. One su, poput komunizma i socijalizma, nudile upravo taj jedan religijski revolucionarni momenat, no on se urušio, mislim upravo zbog nijekanja esencijalnog - a to je Označitelj. Osnovni religijski nauk je da se svaki čovjek gleda jednako, jer svi smo od Adema, no u konačnici neophodan je konačni Označitelj. On čovjeku daje filozofsku potporu i smisao života. Hiperkonzumeristička esencija današnjeg društva sa svojim intenzivnim individualizmom nažalost djeluje korozivno na tradicionalne komunalne društvene odnose, a to se dalje manifestira u svakodnevnom životu, te ima svoje posljedice. To je jedna slabost prosvjetiteljstva, da čovjek postaje mjera stvari, a ne Bog. Ona je donijela jedan vid napretka, no u isto vrijeme kroz proces intenzivne industrijalizacije i urbanizacije ljudskog prostora čovjek se našao van tradicionalnih komunalnih okvira života. Rezultat je da sada imamo mnogo onih koji su jako usamljeni. Ta velika grupa ljudi, često sama mladost britanskog društva, ne nalazi svoju sreću u maksimiziranju materijalnog posjedstva a što smo mislili da je primarno za osjećaj sreće i ispunjenosti. Kako čovjek kao pojedinac postaje sve dublje involviran u atomistički život on gubi tlo i u potrazi za smislom nanovo traga za svojim identitetom. Zbog toga imamo upravo sada na sceni dominantne identitarne politike. René Guénon je prije stotinu godina u knjizi „Vladavina kvantiteta“ govorio o tome: tradicionalna društva su se oslanjala na kvalitativne mjere, a moderna društva na kvantitativne. Sve je kvantificirano i vrednovano kroz ekonomske mjere. Međutim, postoji ta kvalitativna evaluacija života. Ljudi su nekad živjeli skromno, ali s velikim dostojanstvom. Sada smo ušli u sistem koji je sve više kibernetički. Naši životi su sve više vođeni mašinama. Ako se vozite noću i pokušate razgovarati s porodicom, svake dvije minute GPS će vas prekidati i govoriti šta trebate raditi. Sve se automatizira. I s AI revolucijom, s migracijom u “inorgansko”, bojim se da će se ljudsko značenje još više potisnuti. Pisana riječ je u mnogome bila osnovni koncept posredstvom kojeg su ljudi izražavali svoje misli i osjećanja. Sada, s razvojem AI, sve više ćemo se susretati s prodorom riječi koja nije produkt ljudskog osjetilnog već kibernetičkog mašinskog. Danas je dominatno da u našim odnosima sve bude kvantificirano i sve je evaluirano u smislu ekonomskih vrijednosti. Insistira se na tome da većina našeg djelovanja počiva na monetarnim odnosima, a to nije tačno, štaviše, veliki period ljudske povijesti je bio ispunjen nemonetarnim odnosima. Ljudi nisu znali šta je kovanica, te su većinom živjeli ekonomiju razmjene dobara. Kao ljudskom biću bilo je važno biti odan svojoj porodici, svom plemenu, ispuniti određenu ulogu koja je u komunalnom načinu života uveliko bila poznata. Lovci-sakupljači su obavljali svoju ulogu, donosili su hranu na trpezu i to je bio njihov smisao. Nije bilo nikakve koncepcije za primarno kvantitativnom evaluacijom koja se mjerila u monetarnim vrijednostima. Ljudi su, čini mi se, živjeli možda kratak i neudoban život, ali vrlo dostojanstven i možda više ispunjen.

Približavanje Bogu kroz estetiku lijepog

Preporod: Zemlja je nešto što nam daje smisao o ljubavi, o estetici. Možete li reći nešto upravo o estetici, njenoj važnosti i prirodi? 

Dr. Winter: Krenimo od toga da je Kur’an vrlo estetski tekst. Stalno traži od nas da svoju pažnju usmjerimo prema stvaranju, prema nebesima i prirodi koja nas okružuje, te da pogledamo kako je taj sistem uređen. Pogledajmo samo kur’anski odnos prema drugim bićima. Na nekolicini mjesta nam se sugerira da uzimamo pouku i da učimo iz primjera životinjskog svijeta. To naš život čini efikasnim ali prije svega lijepim. Posmatranje prirode, tog Božijeg djela stvaranja, mi zapravo prvo učimo o ljepoti. To nam otvara vidike, da vjerujemo u čudotvorstvo samog stvaranja, da posredstvom lijepog u prirodi oko nas odredimo određene principe lijepog. To nalazimo i u okviru poslaničke tradicije, a ljepota Kur’ana se ogleda u tome što se on obraća drugim ljudskim zajednicama (umamun), kao drugim zajednicima koje pored ljudi čine ovaj svijet, pa i sama Zemlja koju nastanjujemo. To je primordijalna koncepcija: svijet prirode je mjesto kojem se upravljamo obaziranjem oko nas čime proširujemo naša iskustva. Uvijek se čini da se kvalitativno duboka i osjećajna iskustva stvaraju u kontekstu dodira s prirodom, ali i u kontekstu svakodnevnih ljudskih interakcija. Taj odnos prema prirodi je primordijalno i uspokojivo postojanje ljudskog roda. Pogledamo li islamsku arhitekturu pa ona je upravo rezultat tog obaziranja i osmatranje prirode. Sva ta arhitektura je ispunjena zapravo dovođenjem prirodnih elemenata unutar arhitektonskih zdanja. Kada uđete u pojedine džamije, ili neke druge velelepne objekte osjetite da je neko zapravo na jedan uspješan način pretočio prirodni sklad u jedno arhitektonsko zdanje. Danas, ipak, možeš se hitro odvesti od Londona do Sarajeva direktnim letom, no dok izlaziš iz aerodroma i dok boraviš u prostoru aerodroma, ne vidiš prirodni svijet, već postaješ svjestan da je aerodrom jedna mašina koja procesira ljude. S druge strane, sjećam se jednog od mojih prvih ruralnih iskustava u Bosni, prije četrdeset godina. Dosta je bilo drugačije negoli danas. Bio sam u prostoru u kojem je spavalo petnaest ljudi, i gdje vjerujem da se nije ništa mijenjalo stotinama godina. Nije bilo ništa ni slično današnjoj televiziji ili šta već. Bilo je struje, zima, i jak snijeg, no svakodnevnica je bila drugačija. Ljudi su samo živjeli. Mislim da su se ljudi oslanjali na ono što su imali u svojoj zajednici, i na male stvari. Danas nedostaje tog momenta svjesnosti da se uživa u malim stvarima, koje to zapravo suštinski i nisu. Mi smo ih učinili malim, jer ne stižemo da zastanemo i prema kur’anskim uputama, da se obaziremo oko nas. To nije moguće ako gledate nešto na YouTubeu, jer on ma koliko donosio različita ljudska iskustva ne donosi taj osjećaj primordijalnog ljudskog života koji je utkan u našu fitru. Zbog toga je islam religija fitre, jer ljudi su ukorijenjeni u primordijalnoj prirodi življenja. Ima nešto u islamskoj estetici što djeluje nomadski, što sugerira tu izrazitu poveznicu s prirodom. Freud je govorio o alijenaciji, o različitosti, da ljudi nisu po svojoj prirodi projektovani za moderni stil života. Vjera tu nastupa kao šifa, kao način i stil života koji insistira na formama ljudskog prisustva: prisustva sa sobom, življenja u svijetu rituala, čežnje, razmišljanja o formama življenja u prirodi koja nas okružuje. U Bosni imamo Blagaj i Ajvatovicu. To su mjesta koja govore o toj ljudskoj žudnji da se posredstvom rituala spoji s ljepotom, te da upija lijepo sa samog izvorišta. Posredstvom prirode lijepo ne teži supremaciji nad nekim već ispunjavanju unutrašnjeg duhovnog bića za onim za čim žudi. Estetika je u islamskoj tradiciji, prema tome, jedan, prije svega, terapeutski proces, šifa, koji služi našem ruhu a ne egu i, Bosna kao zemlja može biti simbol toga da se ljudi nikad ne mogu odvojiti od svoje fitre koja žudi i ispunjava svoj duh posmatranjem i opažanjem lijepog u Božijem stvaranju.