Rani prijepisi Kur'ana kao osnovni izvor multivarijantnosti kur'anskog skeletonskog teksta

Osmo poglavlje   

Al-Ğaḥiẓ u ulozi nadglednika

Obimna prevodilačka aktivnost za vrijeme abasidske epohe, a koju su izrazito predstavljali prijevodi Ḥunayn ibn Isḥāqa i njegove škole su pobudili neke ideje, svejedno da li kod samih prevodilaca , koji su se suočavali sa problemima prevodilaštva i teškoćama svoje misije, ili kod vanjskih nadglednika, onih koji nisu bili stručni u domenu prevodilaštva, onih koji su se interesirali za prevođenje u mjeri da su nudili ideje kako uopće prevoditi jedno djelo.

Mislimo da je vrlo korisno uporediti tekst koji obrađuje prevođenje, a to je isječak preuzet iz kapitalnog djela arapske književnosti koje je napisao Ḥunaynov savremenik al-Ğaḥiẓ - umro 868. – u svom djelu al-Ḥayawān sa bilješkama koje je ponudio Ḥunayn o svom prevodilačkom radu i zahtjevima prevodilaštva kako se to da primijetiti u dijelovima njegova Traktata ili margina koje potvrđuju važnost analize teksta i težnje da se tekst približi stvarnosti , te spoznaji teme zbog konstruisanja sadržaja, i o bitnosti recipijenta. Ove bilješke su nastale tokom prevodilačkih aktivnosti koje su obavljali Ḥunayn i njegova škola.

Al-Ğaḥiẓ bez ikakvog omalovažavanja u tekstu kojeg smo spomenuli postavlja nužne uslove koji se moraju ispuniti kako bi se došlo do zadovoljavajućeg prijevoda. U isto vrijeme je ponudio i zbir vrlo razboritih bilježaka o pojavama koje se tiču jezika, a koje se očitavaju u domenu posjedovanja znanja o jeziku, ili jezika s kojih se prevodi, i interferencije i sličnosti ili nesličnosti između jezika s kojeg se prevodi i jezika na koji se prevodi.   

Važnost ovih al-Ğaḥiẓovih bilješki leži u činjenici da on sam nije prevodio sa grčkog jezika, već se zanimao arapskim prijevodima koje je koristio u većini slučajeva.

Problem saznanja prevodioca u općoj formi se zasniva na dva nivoa: nivou poznavanja sadržaja: na prevodiocu je da poznaje suštinu metodologije autora teksta kojeg prevodi; i na nivou vladanja jezikom s kojeg se prevodi: jasnoća stila, jer prijevod predstavlja jezičku i idejnu aktivnost.

Šta znači spoznaja u pogledu prevodioca? Da li je to pozitivna ili negativna spoznaja? Sigurno da  prevodilac treba da bude sposoban da ponudi analizu operacije kojoj pristupa ili analizu nivoa izgradnje prijevoda, a da uz to ne bude u mogućnosti da i sam učinu tu ili drugu akciju. Ukoliko prevodilac biva u mogućnosti da obrađuje neke sadržaje  koji zahtijevaju godine istraživanja, pa to je iz razloga što je on u mogućnosti da stekne negativnu spoznaju koja dozvoljava puno razumijevanje teksta. Čini se da je al-Ğaḥiẓ  spoznaji sadržaja pridodao znanje prevodioca o onome što autor želi da kaže, tako da se prva uloga  ogleda u poništenju  razlike koja biva konačnica između onoga što autor želi da kaže i onoga što recipijent razumije. Ove dvije stvari se odnose na značenje, i one se u nekoj formi uvijek nalaze pri svakom prevođenju, čak i jednojezičnom, i one svaki prijevod čine međusobno povezanim.

Al-Ğaḥiẓ je takođe ukazao na postojanje interferencije među jezicima , tako da svaki jezik pozajmljuje od drugoga , te da se oni u promjenljivoj  formi međusobno privlače ili neprivlače. Interferencije ne proizilaze uvijek kao rezultat nepotpunog saznanja leksema jezika na koji se prevodi ili zbog pogrešnog razumijevanja početnog značenja , već ona može biti izazvana formom, tako da integralni tekst samom formom biva blizak prijevodu.

U arapskim izvorima uglavnom nailazimo na sintagmu kvarenja jezika tako što dolazi u dodir sa drugim jezicima, dok s druge strane, etapa prevođenja i ono što je bilo njen produkt je težila bogaćenju jezika ili kvarenju jezika.    

Prema teoriji onih arapskih lingvističara koji nisu dozvoljavali uvođenje stranih riječi, konzervativnom pokretu, težilo se razdvajanju arapskih leksema od onih leksema koje su stranog porijekla. Ovaj konzervativni stav se naprimjer može vidjeti na obimnom djelu Ibn Manẓūra Lisān al-'Arab u osmom stoljeću po hidžri. Autor je težio tome da podijeli lekseme na arapske riječi koje egzistiraju u klasičnom arapskom jeziku ili sakralnim tekstovima i na posuđenice. Al-Ğaḥiẓ će u jednom drugom djelu ukazati na pojam ''kvarenja'' jezika.  

Nakon što bi dva jezika bivala konstantno u dodiru nije više postojalo žaljenje za interferencijom  uprkos tome što je ovaj problem još uvijek prisutan i to u upečatljivoj formi. Konzervativni stav arapskih leksikologa i gramatičara u apsolutnom obliku nije bio opravdan pred silnim entuzijazmom prevodilaca i tragalaca za prijevodima. Iako je prijenos na arapski jezik uspio da zaobiđe teškoće koje su se javljala na nivou sadržaja i forme ostaje činjenica da arapski ekvivalenti koji su bili ponuđeni za grčki univerzum riječi nisu nudili mogućnost apstrakcije.

Mogućnosti interferencije su općenito manji što su jezici međusobni udaljeniji jedni od drugih. Trenutno je ovaj problem prisutan kada je u pitanju prevođenje na arapski jezik, čija morfologija i sintaksa se u mnogome razlikuje od onih jezika s kojih se prevodi, poput francuskog i engleskog jezika, s obzirom da je privlačnost izvornog jezika (s kojeg se prevodi na arapski)  raširena samo na nivou organizacije riječi u rečenici, ili možda u domenu nekih tranzitivnih označitelja koji su rezultat jezičkih imitiranja.

Ovdje je potrebno da ukažemo na razvoj koji se desio na nivou arapskog jezika posebno, i to kada je u pitanju organizacija riječi u rečenici, tako šta se radije ponavlja organizacija riječi u rečenici engleskog i francuskog jezika: subjekat, predikat i objekat. Ova pojava je vrlo očita, posebno u novinarskom stilu gdje se u kontekstu umeće i drugi elemenat, a to je isticanje subjekta. U osnovi, iako se arapski jezik žurno kreće ka otpočinjanju rečenice sa predikatom, tj. više preferira glagolsku rečenicu, u prirodnoj organizaciji reda riječi u arapskom jeziku subjekat se stavlja na početak rečenice kada se treba istaknuti.  

Takođe nailazimo na probleme koje stvara jezična pluralnost u nekim dijelovima svijeta, jer se koriste različiti jezici a da pri tome niti jedan od njih ne dominira nad ostalima, i svi se međusobno ''iskrivljuju'', tako da se ni za jedan od tih jezika ne može kazati da je izvorni, jer svaki se koristi u određenom polju. Ovu pojavu možemo opisati modifikovanom definicijom koju je ponudio S. Tiyeri za prisutnost bilingvizma, i to govorom da je ova jezička pluralnost siromašna i slaba u odnosu na neku individuu kojoj biva jasno kojoj  jezičkoj grupi pripada nakon što uloži ogroman napor i trud.

Al-Ğaḥiẓ na nivou jezika ukazuje i na drugi problem koji se javlja u odnosu na prevodioca: u stvarnosti, kada je posrijedi značenje, a to imenujemo problemom pseudoznačenja, se javlja zbog nepostojanja sličnosti među jezicima s kojima se radi. Ukoliko prevodilac nije kompetentan ovaj problem izaziva negativnosti, posebno ako moramo da prenesemo u arapski jezik kompletan jedan filozofski sistem, a u ovom našem slučaju to je grčka filozofija sa svim njenim posebnim leksema i terminologijom, a za koje u samom izvorištu ne postoje arapski ekvivalenti. Ovaj problem se najviše rješavao na način doslovnog prenošenja u arapski jezik putem transkripcije, tako što bi se grčke posuđenice promjenom zvučnosti fonema prilagođavale arapskim ušima. Ovo je ono što su radile prve generacije prevodilaca kao što smo to ranije mogli vidjeti. Čak bismo mogli kazati da je posao prevođenja iz bogatijeg u siromašniji jezik mnogo jednostavniji zadatak nego li je to slučaj sa obrnutom situacijom kada se prevodi iz siromašnijeg jezika u bogatiji, jer problem izabira leksema ne pobuđuje takav izbor koji potiče vještine prevodioca.

Takođe nailazimo na pojam mogućnosti zavaravanja izvornog jezika  - a prema al-Ğaḥiẓu to je nešto što moramo prevazići. Monte će u svom djelu al-Muḥāwalāt kazati:

'' Moj otac je međutim nekoliko dana prije svoje smrti slučajno naletio na knjigu al-Šarī'a al-ṭabī'iyya pod gomilom zabačenih papira , i zamolio me je da je prevedem na francuski jezik. Korisno je da prevedemo ovo djelo jer mi samo treba da ponudimo sadržaj. Međutim, djela koja sadrže mnogo galantnosti i elegancije u stilu je opasno prevoditi, posebno ako ta djela prevodimo u jezik koji je siromašniji od jezika izvornika.''

Ova al-Ğaḥiẓova bilješka o bogatijim i siromašnijim jezicima ulazi u okvire rasprave o supremaciji jedne kulture nad drugom, a u ovom našem slučaju to bi bila supremacija grčke kulture. Ova rasprava je bila vrlo vruća kada su posrijedi susreti sa kulturama koje je u to vrijeme predstavljao Irak. Na ovo nalazimo kod al-Ğaḥiẓa i više kod kasnijih autora kao što je al-Tawḥīdī (živio u desetom stoljeću). 

Prevođenje: znanje o jeziku i sadržaju

Al-Ğaḥiẓ je postavio prvi uslov: prevodilac mora da poznaje sadržaj kao što poznaje pisca djela, i ovo je  jasno izrekao riječima: '' Prevodilac mora da spozna sadržaj onoliko koliko može da upozna pisca djela.''

S druge strane, prevodilac mora da klone pred svojim prijevodom, i da bude interpretator integralnog teksta, a da to ne utječe na sam prijevod. Međutim, da li postoji neutralan prijevod? Na prevodiocu je dok prevodi da analizira tekst koji treba da bude preveden kako bi shvatio njegova značenja i kako bi ga prenio u drugi jezik. Ova konstatacija kako se čini se odnosi u valjanoj formi na književne tekstove uz komparaciju sa onim tekstovima koji su više praktične prirode, i koji često nemaju stvarnog autora, pa se čini da je prevodiocu teško da bude objektivan prilikom prevođenja jer je u tome išćeznuće njegove zasebne umne ličnosti. Prema tome, prijevod ne može biti potpuno objektivan, jer je neminovno da prevodilac nužno unese sebe u sam prijevod kao onoga ko igra ulogu tumača (mutarğim). Ovdje možemo navesti definiciju dr. Silikovića koji smatra da je prevođenje (tumačenje) ta jedna operacija različitih izraza rezultat dvaju ideja:

1.      Ideje autora / onoga ko se obraća publici,

2.      I ideje prevodioca / koji je tumač ideje autora.

Interpretacija je rezultat dvaju ideja: izvornika, tj. ideje autora, i interpretativne tj. ideje interpretatora.

Priroda sadržaja je mnogo važna, pa kada god je teško prodrijeti u sam sadržaj on će prilikom analize prevodiocu praviti probleme što će proces prevođenja činiti vrlo teškim, i ovakva okolnost traži veliku lingvističku kompetenciju. Al-Ğāḥiẓ je takođe uvidio da pitanje prevodilaštva nije samo problem jezika, i da problemi koji se javljaju tokom prevođenja nisu samo proizvod poetske i stilske prirode. Al-Ğāḥiẓ je  uvidio da poteškoće pri procesu prevođenja se razlikuju shodno vrsti teksta koji se prevodi, pa tako upoređuje tehničke ili znanstvene tekstove, u skladu sa terminologijom Žana Dolejla, sa sakralnim tekstovima, a za koje je nužno potpuno znanje i gdje je procenat grešaka veći.

Al-Ğāḥiẓ se interesirao za razumijevanje onoga teksta koji treba da se prevede i za spoznaju značenja  počevši od jezičke osnove, tj. označitelja, te onoga što je van okvira označitelja, sadržaj koji je moguće da  bude sadržan u riječima, i koji daje idejno bogatstvo, ali to nije nužno da prevodilac posjeduje. Ovu upornost da se spoznaju ideje autora teksta nalazimo takođe kod Ibn Siwāra, kojeg smo ranije već spominjali, a koji je kazao da bi jedan prevodilac uspješno preveo jedno djelo mora da prevodi tako kao da je on onaj koji iskazuje te ideje uz to da razumije jezik s kojeg prevodi.

Mlitavo pisanje 

Utjecaj prepisničara i nekvalitetna ortografija su čimbenici van procesa prijevoda uprkos tome što to može biti zadatak prevodilaca i analitičara teksta. Uz to, ova pojava je imala svoju važnost, a dovoljno je da se sjetimo Ḥunaynovih kritika pseudorukopisa a na kojima je on trebao raditi, te kritika koje su se odnosile na svjesne ili nesvjesne ispravke koje su činili prepisničari nad njegovim prijevodima zbog njihove neodgovornosti.

Ovaj problem danas nije prisutan s tim da al-Ğāḥiẓove bilješke bivaju vrlo oštroumne u vrijeme kada je tekstualna kritika bila vrlo važan proces, jer ona je morala prethoditi svakom procesu prevođenja. Korisno je navesti uporedbu koja je sprovedena između onoga što je moguće da prepisničar načini zbog nestručnosti ili neobazrivosti i onoga što je moguće da nekompetentan prevodilac pridoda značenju koje je želio sam autor: to su prema al-Ğāḥiẓu paralelne prevare, jer prijevod je prevara!

U sljedećim redovima ćemo navesti kritike Anderha Džida u vezi sa odlukama onih koji su pregledavali prijevode ( a pregledao je djelo al-Risāla ilā al-ṭābi'īn, koje je napisao Larbo) , a koje ukazuje na prisutnost neodgovornog pisanja:

'' Dopisnik Laṭīf smatra – znajući da je izdavačka kuća NRF odlučila da ponovo štampa moje djelo Tayfūn  - da je korisno da ukaže na neke greške, i ja sam mu mnogo zahvalan – međutim, neke greške su me iznenadile: da li su one napisane namjerno, i koja li je to zabluda! '' Brada gospodina Roa ( ovaj morski vuk) bi ponekad padala na njegova malehna prsa.'' Ovo se slaže s onim što sam pročitao u posljednjim izdanjima. Vratio sam se po prvo izdanje, i sam sam ga pregledao i riječ malehna nisam našao u prvom izdanju. Prema tome, ova riječ je dodana bez moga znanja od strane radnika slovoslagara prilikom štampanja djela.''

Općenito možemo kazati da kontradikcije i teškoće o kojima je govorio al-Ğāḥiẓ  izlaze iz okvira prevodilaštva. Neosporno je da je cilj autora skriven iza ovog stajališta. Ove optužbe, koje su kako se čini, upućene na račun prevodilaštva i zahtjeva  na koje on nailazi u svakom prijevodu – tj. paralelno posjedovanje znanja o jeziku s kojeg se prevodi i na koji se prevodi: znanje prevodioca treba da bude na nivou autorova znanja, a odanost ideji autora nije nužan uslov – on kazuje o smetenosti čistog jezika spoznajući moć govora i umjeravajući pažnju vrsnih čitalaca na jezičke sličnosti i njegove zamke.

Ukoliko se problem poznavanja jezika posebno poteže u odnosu na arapski jezik, jezik na koji se prevodilo, a koji nije uvijek bio maternji jezik samih prevodilaca -  Al-Ğāḥiẓ spominje prevodioce prvih generacija , i kazuje da su bili loši u arapskom i upućuje im kritiku koja se tiče nepoznavanja leksema – pa problem poznavanja sadržaja teksta izaziva divljenje, jer su prevodioci uglavnom bili stručni u domenu onih oblasti u kojima su radili kao prevodioci. Počevši od toga da imena koja navodi al-Ğāḥiẓ su imena prevodilaca prvih generacija na arapski jezik, tačno je da su kritike i upozorenja o kojima govori autor djela al-Ḥayawān upućene njegovim savremenicima.

Al-Badawī nudi dva scenarija tokom kojih pojašnjava da je moguće da Ḥunayn i  prevodioci koji su radili u njegovom toru i školi nisu bili u procvatu kako to spominje al-Ğāḥiẓ.

Možda je  al-Ğāḥiẓ  napisao prvi dio svog djela al-Ḥayawān prije nego li je Ḥunayn ponudio svoje najbolje prijevode.

Ili da je ovaj dio koji spominje  al-Ğāḥiẓ  prethodio periodu u kojem će Ḥunayn steći veliku prevodilačku slavu.

Oslonit ćemo se na prvi scenario. I čini se korisnim ukazati da je al-Ğāḥiẓ , taj izvanjski kritičar, jer on sam nije bio prevodilac, je predstavljao dio mora ideja u kojem je procvao Ḥunayn. I poput Ḥunayna,  al-Ğāḥiẓ  je došao na dvor, a vladari su čitali njegova djela, posebno al-Maʼmūn. Njegova djela su ispunjena rijetkim informacija vezanim za ugledne dvorske ličnosti.

Neprihvatanje da se prevedu sakralni tekstovi:

Al-Ğāḥiẓ se interesirao za prevođenje sa grčkog jezika. U jednom aspektu ovo njegovo zanimanje počiva na njegovoj velikoj genijalnosti koju je posjedovao uz činjenicu da je pomagao pokret mu'atazila. On je saobraćao sa sistemom jednog poglavara ovog pokreta. Ukoliko se uslovi koje je  al-Ğāḥiẓ  postavio zbog prevođenja odnose na tehničke tekstove poput tekstova iz oblasti fizike ili filozofije, pa onda se ovdje ispriječilo neprihvatanje da se sveti tekstovi podvrgnu prevođenju. Čini se da je al-Ğāḥiẓ  htio da dokaže da se sveti tekstovi ne mogu prevoditi, zbog toga što greška u ovom slučaju ima velike posljedice. Iza ovog konzervatizma stoji pravno i filozofsko pitanje. Badawī kazuje da su ovi strahovi bili potaknuti time što su mu'atazile, koje su se suprotstavljale slijepom vjerovanju razmišljale o prevođenju Qur'ana na razne jezike radi islamske zajednice. A al-Ğāḥiẓ  je htio da se zaustavi takva akcija kao rezultat njegove odbrane arapskog jezika od nacionalnih pokreta, posebno perzijskog, i uvođenja grčke filozofije.

Sjetimo se problema koje je pobudio Sv. Džerom zbog prevođenja svetih tekstova, a gdje se greška ne prašta: jer nije moguće modificirati ili korigovati Božiji govor! To je pravno pitanje: Da li je moguće prevesti Božiji govor objavljen na arapskom jeziku dok Poslanica u isto vrijeme predstavlja sadržaj Objave i njenu formu?

Al-Ğāḥiẓ je smatrao da se problem pojavljuje na nivou prava: iz razloga što zbog bilo kojeg pogrešnog shvatanja ili pogrešne interpretacije proizilaze opasne posljedice, i on je bio stava da greška u oblasti religije je opasnija od greške u oblasti matematike, semiotike ili filozofije.

Od prijevoda Tevrata Sv. Džeroma pri čemu je pazio na red riječi pa do pokušaja Lutera, koji je težio tome da stare sakralne tekstove učini bližim recipijentu, prevođenje svetih tekstova je vodilo dubokom teorijskom promišljanju na koje nailazimo u djelima savremenih autora poput Nide i Tabira, koji su u proces prevodilaštva uveli pojam nauke o sociolingvistici    , posebno ono što je vezano za čitaoca. Stvoreni su bolji uslovi u odnosu na čitaoce: nekršćanski čitaoci / kršćani; obrazovana omladina/ starci i djeca / žene i muškarci/ . Kod ovih autora nailazimo na ukaz o stavovima koji izražavaju poštovanje prema grčkom i hebrejskom jeziku, te nedodirljivim svetim jezicima.

Korisno je spomenuti da je   al-Ğāḥiẓ  koristio grčke prijevode , i zahvaljujući njima se napajao antičkim grčkim nasljeđem. U njegovim djelima nailazimo na mnoge sentence koje se pripisuju grčkim filozofima, posebno sentence uzete iz  Aristotolovog djela Zoologija, a koje je na arapski preveo Ibn al-Ṭarīq , a poslije njega Abū 'Alī ibn Zirā'a, uz paralelu koju je podvlačio sa korištenim sadržajima.

Nema sumnje da je al-Ğāḥiẓ  korigovao brojne arapske prijepise u formalnom aspektu, jer je izvrsno poznavao arapski jezik. Predstavljao je te prijevode ispričavajući se čitaocu zbog grešaka koje su učinjene u odnosu na izvornik, a koje je napravio prevodilac.

Ovu analizu pasusa preuzetog iz djela Kitāb al-Ḥayawān završit ćemo spomenom Ibn Hilkāna koji je jasno rekao da nije bio uložen napor da se prevodi na arapski jezik možda niko ne bi mogao da se okoristi ovim djelima a da prethodno nije poznavao grčki jezik.

                                              ▲     ▲    ▲   ▲   ▲   

                                          Zaključak:

Studija o Ḥunaynovoj školi – koju smo željeli da sagledamo iz domena prevodilaštva i uz to da markiramo njenu važnost u procesu stvaranja intelektualne struje – dovela nas je do zaključaka o sljedećim sadržajima: prirodi pitanja koja je pobuđivala aktivnost ove škole i utjecaj ovih pitanja ili problema na proces prevodilaštva s jedne strane, te postojanju evidentne distinkcije između teorije prevođenja i same aktivnosti prevođenja s druge strane.

Ukoliko se pitanja tipa grešaka u pisanju, koje su dovodile do svjesnih ili nesvjesnih modifikacija, a koje su činili prepisivači rukopisa, ili pitanje prihvatljivosti svetih tekstova za prevođenje, a čemu se suprotstavljao    pisac tipa al-Ğāḥiẓa i druga pitanja mogu odbaciti jer nemaju bitnosti u ovim današnjim danima – prevođenje religijskih tekstova danas predstavlja problem nepostojanja kontakta sa Božijim govorom, a ne recipijentov horizont prihvatanja / čitaoca svetih tekstova. 

Većina pitanja koja su postavljali prevodioci Ḥunayn ibn Isḥāqowe  škole u svojim djelima ostaju zvučna i prisutna u upečatljivoj formi.

Pitanje spoznanja je aktivno, svejedno da li na nivou jezika ili sadržaja. To su negativna jezička spoznanja u cilju razumijevanja onog jezika s kojeg se prevodi, grčkog ili sirskog u našem slučaju, te takođe na nivou jezika na koji se prevodi,  a u ovom slučaju riječ je općenito o arapskom jeziku. 

Uvidjeli smo da su historiografi potvrdili kompetentnost prevodilaca kao što su Ḥunayn, Isḥāq i Ḥubayš, a Ḥunayn se žalio sam sebi na prigovore nekih učenika potcrtavajući vrstu prijevoda koje je obavio i njegovo majstorstvo u arapskom jeziku. 

U pasusu kojeg smo prethodno analizirali al-Ğāḥiẓ ukazuje na važnost jezičke kompetencije prevodioca pri samom procesu prevođenja, svejedno da li se radi o jeziku s kojeg se prevodi i njegovom razumijevanju ili stilskom prenošenju značenja oslanjajući se na međusobnu suradnju sa posrednim jezikom. Al-Ğāḥiẓ smatra da prevodilac mora dobro da poznaje jezik s kojeg prevodi i jezik na koji prevodi. Isti ovakav komentar nalazimo kod Ḥasan ibn Siwāra, izdavača arapskog teksta Aristotelovog Organona. Ovaj rukopis se čuva u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Ibn Siwār kazuje da prevodilac mora dobro razumjeti jezik s kojeg prevodi, te da treba da umije da se veoma dobro služi tim jezikom, i da se služi jezikom na koji prevodi. Nekoliko stoljeća kasnije Ibten Doli će kazati: '' Prevodilac mora da vlada s oba jezika.''

Uprkos tome, poznavanje jezika, ili preciznije, najviši stupanj znanja jezika s kojima se radi nije dovoljan. Zbog toga su bagdadski prevodioci se oslanjali na prevodioce antičkog doba koji su govorili: '' Ne traži se da se kaže ono što riječi govore, već da se kaže ono što riječi žele da se kaže.'' (Ciceron, 106-43 p.n.e.)

Bagdadski prevodioci su bili svjesni nužnosti znanja koje prevazilazi lingvističku kompetenciju, i koje omogućava spoznaju sadržaja teksta koja prevazilazi lingvističko znanje.  Al-Ğāḥiẓ će tražiti da prevodilac posjeduje znanje koje je imao sam autor čije djelo prevodi, i to su bile njegove kritike prijevoda iz njegova doba. Vidjeli smo da su Ḥunaynovi loši prijevodi Euklidovih Elemenata i Ptolomejeve Almageste uzrokovani slabim poznavanjem oblasti kojima se bave ova dva djela. Oni koji se u naše doba bave proučavanjem prijevoda upućuju na iste ove probleme.

Sama negativna spoznaja sadržaja teksta je uživala takvu važnost kakvu u naše vrijeme uživa znanje o gorostasnim informacijama, te konkretno i određeno naučno specijaliziranje.   Pitanje pouzdanosti kada je riječ o prevodiocu znanstvenih tekstova je osnovna misija. Poznavanje sadržaja je bio jedan od uslova prevodilaštva kod Ḥunayn ibn Isḥāqa i njegovih asistenata, i ovaj uslov je u većini slučajeva bio poštovan, jer su prevodioci u većini slučajeva bili stručni u onim oblastima u kojima su radili u svojstvu prevodilaca, te zbog toga što su se tekstovi podvrgavali procesu analize, koja se uglavnom radila u formi komentara ili rezimea koji bi pratio prijevod.

Ovdje uviđamo da prvotni uslovi svakog prevođenja:  poznavanje jezika i sadržaja teksta, te jezičkih i nejezičkih disciplina predstavljaju dio idejne norme, a potom i nešto vještine koja  se odlikuje posebnošću ponavljanja izraza u posrednom tekstu koji je iskazan u integralnom tekstu.  Čini se da ova vještina nije sve vrijeme bila interesovanje prevodilaca, i da su se uslovi ove aktivnosti koju predstavlja prevođenje ograničavali na jezička i enciklopedijska znanja – a ovdje ćemo ponoviti  norme prevođenja koje je razvrstao Žan Dolejl na sljedeći način: lingvistička kompetencija, enciklopedijska kompetencija, sposobnost razumijevanja i na kraju kompetencija ponavljana izraza, međutim, Ḥunayn u svom Traktatu aludira i na određen nivo vježbe, a kasnije ćemo govoriti o nestanku ovog elementa kada se stekne vještina. 

Tu je još jedan elemenat koji se ispriječio pred procesom prevođenja a na kojeg su ukazali prevodioci Bagdada, a koji se pojavljuje i dan danas. Ovaj elemenat se oslikava u bitnosti koja dozvolja recipijentu da se osjeti važnim dijelom procesa prevođenja, svejedno da li recipijent bio obrazovan i kritičar ili neko ko nije specijaliziran, jer razumijevanje teksta predstavlja temeljno pitanje pri kazivanju o prevodilaštvu.

Prevođenje religijskih tekstova kojima su se u ovo naše doba bavili Nida i Tabir, tekstovi za koje su autori postavili određena pravila, i takođe profesionalno prevođenje znanstvenih ili službenih tekstova temeljno je da se teži ka olakšavanju prijemčivosti teksta, tako da on bude jasan i razuman za recipijenta, a da se pri tome nije usvojilo stanovište Ḥunayn ibn Isḥāqa koji bi modificirao svoj prijevod kada bi se činilo da će on srozati recipijentov entuzijazam. Iz ovoga se može razumjeti važnost posrednog teksta i prevodilačkih modifikacija kako bi se prijevodi slagali sa duhom svakog vremena, i ovaj problem se posebno odnosi na književne prijevode, jer su oni, kako to s pravom kaže Kārī:

'' Na prevodiocu je uvijek da prevodi zbog većine ljudi i da to prati jedna harmonična forma, a prevodilac već od davnina zna da je njegovo djelo kratka vijeka,  da samo orginalna djela doživljavaju starost, dok prijevodi prolaze, i jedni druge zamjenjuju.''

Ovdje se pojavljuje problem približavanja teksta recipijentu a da se pri tome ne oskrnavi integralni tekst. To je vječiti problem koji se stavlja pred prevodioca, i onoga ko pregleda prijevod, to je paralela na koju je nužno da se pazi, odgovornost koju iziskuje integralni tekst i cilj, a to je horizont očekivanja.

Samo što su definisane norme prevodilaštva – lingvistička kompetencija, poznavanje sadržaja, uzimanje u obzir recipijenta, sposobnost prevodioca – dalo se primijetiti da nemogućnost prevođenja – a o čemu se mnogo govori – nije zauzelo svoje mjesto u okrilju ideja prevodilaca i kritičara za vremena Ḥunayn ibn Isḥāqa, jer on kada bi se susretao sa problemom poteškoća u prevođenju ili kada bi se činilo da je nešto nemoguće prevesti razlog bi nalazio u nedovoljnom poznavanju materije ili postojanju jezičkih prepreka, kao što je manjkavost na nivou jezika ili manjkavost na nivou vladanja vještinom prevođenja. Te probleme je moguće opisati tako da oni nisu stvarni u odnosu na prevođenje, kao što je nedostatak sličnosti između dva jezika (jezika s kojeg se prevodi i na koji se prevodi). Prijevod ostaje moguć kao povezanost među jezicima kada se završi sa odagnavanjem prepreka koje stvara jezik. 

Principijelno, iz al-Ğāḥiẓovog kritičkog teksta o prevodilaštvu ne nailazi se na pojam nemogućnosti procesa prevođenja, štaviše, ističu se brojni jezički i idejni zahtjevi / enciklopedijski upućeni prevodiocima, sa izuzetkom prihvatanja svete knjige da se podvrgne prijevodu.

Neutjecaj teorijskih problema prevođenja na njegovu praktičnu aktivnost se susreće sa vrlo upečatljivom razlikom na nivou škole Ḥunayn ibn Isḥāqa, i suodnosa praktične aktivnosti i teorije, te teorije koja je uvijek kaskala za praksom. Očigledno je da svaka teorija treba da se zasniva na realnim predođbama koja teži u dogledno vrijeme da ih pojasni, i zbog toga su realne predođbe važnije od teorije. Poznavanje teoretskog dijela nije od koristi ukoliko ne umijemo da dobro osmotrimo realne predođbe, tako da je na teoriji prevodilštva da se ne veže za postojanje prijevoda u smislu nekog djelanja.

Tačno je da je promišljanje o prevodilačkoj aktivnosti bilo siromašno u odnosu na prevodilačku produkciju Ḥunaynove škole, tako da nije postojala nikakva teorija. Sve što možemo da izvedemo kao zaključak iz ove studije jeste grupa pojmova i nekih stanovišta o prevodilaštvu, jer se prevodilaštvo smatralo jednim procesom koji nadilazi prijenos (al-naql), i koji zahtijeva nejezičke elemente, te određene domene nedefinisane kompetentnosti, i vještine.

U stvarnosti, Ḥunaynove bilješke o njegovom radu i o prevodilačkim zahtjevima, te takođe bilješke onih koji su bili u doticaju sa prijevodima kao što su to historiografi i određeni autori, ili u jednom dubioznom obliku bilješke jednog književnika kao što je to bio al-Ğāḥiẓ, se međusobno prožimaju u smislu da su to odgovarajuće ideje o aktivnom procesu prevođenja koje su samo mogle da pobude zanimanje i zahvalnost zbog svoje važnosti i novih saznanja koje su sa sobom nosile. S druge strane, pojašnjava se odsutnost teorijskih postavki zbog čega Ḥunaynova škola nije bila centar poduke u pravom značenju te riječi. Ono u što nema sumnje jeste da su prevodioci učili prevođenje kroz zajednički rad. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da je postojala poduka prevodilaca, već se može govoriti o metodologiji prevođenja, koja je bila postavljena u jednom obliku i svojstvima koja su se sprovodila ili vještini koja je uprkos tome ostala eksperimentalna, i zbog toga su se prevodilački problemi obrađivali u procesnoj formi. Žan Dolejl će u djelu, koje smo ranije spomenuli, kazati: 

Svaka prevodilačka didaktika mora da posjeduje najnižu teorijsku instancu, i prevodilačka teorija ne smije da kaska za samim procesom prevođenja, jer to vodi ka zaostajanju u domenu prevodilačke didaktike, te pojave koja se javlja preko unovljenja, i sve do današnjih dana prevodilačka didaktika biva u suprotnosti sa općom didaktikom o jezicima s obzirom da prevodilaštvo predstavlja odgojno sredstvo, i da se prevodilačka didaktika  pojavljuje preko sumnje koju ova poduka  pobuđuje kod nekih ljudi.

Ovu našu studiju želimo da završimo tako što ćemo ukazati na konstantno ponavljanje prevodilačkih problema a koje je Ḥunaynova škola potaknula sve do dana današnjega. Bagdadska škola nam je bliska, jer je u vrijeme odsustva teorije prevođenja postojala duboka svijest koju je predstavljala prevodilačka aktivnost. To je kazivanje o sadržaju teksta, a ne o međusobnom jezičkom upoznavanju.  Problemi s kojima su se suočavali prevodioci u bilo kom obliku nisu predstavljali nemogućnost prevođenja, a ova aktivnost će se postepeno razvijati i sve više će uloga prevodilaštva biti temeljna, ne samo na nivou uspostavljanja međusobnih veza među jezicima koji pripadaju različitim granama, već i zbog kulturne baštine većine ovih jezika.

A kada je u pitanju današnje prevođenje na arapski jezik, pa ova pojava se povećala ne samo zbog dodira sa stranom tehnologijom, koja je većinom na engleskom jeziku, već i zbog ogromnih napora pojednostavljenja (arapkog jezika) svejedno da li to bilo na nivou pisanja ili gramatičkih pravila, i to kako bi arapski jezik prevazišao književnu i enciklopedijsku oblast u najširem značenju te riječi, te kako bi se arapski učinio lahkim za upotrebu, ali nažalost ovo pojednostavljenje nije iskorišteno. 

Prevođenje se obavlja u oblastima novih tehnologija i stručnosti – ali u startu ne posjedujemo termine na koje se možemo osloniti- pa se nužno dovodi do bogate eksploatacije posrednog jezika, tako da je ponekad potrebna upotreba zaboravljenih i latentnih izvora tog jezika. I ovo za rezultat ima bogaćenje tog jezika.

Sasvim je sićušno da ukažemo na važnost prevođenja radi civilizacijskog napretka, te pojave koju je Ḥunaynova škola fantastično istaknula. Prema ovoj školi, prevođenje nije bilo samo sredstvo, tj. proces prijenosa, uz svu složenost idejnog prijenosa kojeg je ovaj proces zahtijevao i koji se ogledao u transportu znastvenih informacija iz jednog jezika u drugi, i iz jedne grupe u drugu, štaviše, proces prevođenja je smatran prvotnim izvorom znanstvenog i kulturnog promišljanja koje je pobudila tekstualna analiza koja se smatra etapom upotpunjenja prevodilačkog procesa, koji će poslije učestvovati u obrazovanju idejnog arapsko-islamskog sklopa putem kasnijih prijevoda koji su doveli do različitih jezičkih kompatibilnosti između dvaju jezika, arapskog i latinskog, i do novih analiza koje su pridodate znanstvenom i filozofskom sistemu Zapada u srednjem vijeku. 

                                                     Kraj

Naslov djela: La traduction A l'epoque Abbaside

Autorica djela: Myriam Salama-Carr 

Prijevod s francuskog na arapski: dr. Nağīb Gazāwī

Prijevod s arapskog na bosanski: Dženan Smajić