ponedjeljak, 15. veljače 2016.

Sufijska tradicija u djelu Ibn Halduna






Ibn Haldun al-Hadrami (1332-1406), jedan od najznačajnijih srednjovjekovnih mislilaca, rodom iz današnjeg Tunisa. O Ibn Haldunu je mnogo toga napisano, uostalom i on lično je napisao svoju biografiju tako da je njegov život vrlo dobro dokumentovan, a ujedno je jednako poznat i na Istoku i na Zapadu. Najprije i uglavnom ga svi poznaju ili kao utemeljitelja sociologije, historiografa, i ekonomistu a sve te ideje je uglavnom predstavio u svom najznačajnijem djelu ''Kitab al-Ibar'' čija se prolegomena (Muqaddima) faktički smatra zasebnim djelom. Međutim, u linku ispod je jedno djelo Ibn Halduna koje nije baš toliko poznato a to je ''Šifa' al-Sail fi Tahzib al-Mesail''.

U ovom djelu Ibn Haldun se bavi tradicijom sufizma, i to faktički odgovara na pitanje da li je nužno postojanje šejha (učitelja) u cilju prenošenja i podučavanja sufijske tradicije. Naime, pitanje je iskrslo s obzirom da je u 14. stoljeću u Andaluziji (Al-Andalus) to izazvalo žestoke rasprave, pa je poznati pravnik Abu Ishaq al-Šatibi (1320-1388) koji je u svom četverotomnom djelu ''Al-Muwafaqat'' predstavio opsežnu pravnu teoriju koja se zasniva na intenciji teksta, a ne na njegovom izvornom originalnom literalnom značenju, postavio pitanje učenjacima Fesa (Maroko) da podastru argumentovan odgovor u vezi s datom polemikom, pa je među poznatim učenjacima koji su se prihvatili pisanja na ovu temu bio i Ibn Haldun. 

S obzirom da je knjiga ''Šifa' al-Sail fi Tahzib al-Mesail'' na arapskom jeziku, i koliko mi je poznato još uvijek ne postoji njen prijevod na engleski jezik*, a dakako ni na bosanski, navest ću nekoliko crtica iz ove knjige koje su mi čini se i ponajvažnije kada je posrijedi ovo djelo Ibn Halduna mimo centralne teme kojom se bavi.

Početak knjige se bavi razjašnjenjem pitanja da li ovaj rukopis uopće pripada Ibn Haldunu s obzirom da u svojoj biografiji ''Al-T'arif bi Ibn Haldun Šarqan wa Garban'' ne spominje ovu knjigu, a ne navodi je ni u drugim svojim djelima. Mimo toga, ni poznati njegovi savremenici ne navode da je napisao djelo o sufizmu, ali nekolicina sufijskih učenjaka spominje ovu knjigu i njeno autorstvo pripisuje Ibn Haldunu. Otprilike ključni momenat je marokanski rukopis ovog djela u kojem se na početku navodi da autor djela je Ibn Haldun a na kraju rukopisa se takođe navodi da je rukopis djelo ruku Ibn Halduna nastalo usljed rasprave koju je pokrenuo Abu Ishaq al-Šatibi.

Prva bitna stvar čini mi se je na 42. str.; gdje Ibn Haldun potcrtava zbog čega je sloboda izbora veoma bitna kada je posrijedi sama koncepija kako sufijske tradicije tako i vjere općenito. Osnovna postavka vjere jeste njena antipodnost idolatriji, međutim pojam idolatrije ili širka je kompleksan i slojevit. Jedna vrsta idolatrije, a o tome upravo zbori Ibn Haldun, počiva na nijekanju slobode izbora ili potpunom zagrtanju ihtijara (slobodni izbor prilikom obavljanja transakcije - s tim da transakcija može biti vrlo općenitog značenja te podrazumijevati u ovom slučaju svaki vid međuljudskih odnosa). Ibn Haldun pravo dijeli na očitovano (fiqh al-zahir) i neočitovano (fiqh al-batin) a što podrazumijeva da svako djelo koje u slučaju Ibn Haldunovog rukopisa vjernik čini sasvim očitovano i javno a da pri tome nije imao slobodu izbora da li dato djelo da čini se kreira nepoznato, ili neočitovano pravo a to je da jedinka svjesno u sebi negira izbor datog djela te time stupa u domen pretvaranja. To je po rijeku Poslanika vid idolatrije, što Ibn Haldun i navodi, 'pretvaranja u javnosti (nečinjenje djela po svom izboru - jeste mali vid idolatrije). Zbog toga Ibn Haldun zaključuje '' (...) Svako očitovano javno djelo je pod uzdom slobode izbora.'' U suprotnom ukoliko se na bilo koji način spočitava sloboda izbora time se narušava osnovna koncepcija o antipodnosti vjere i idolatrije, štaviše, društveni sistem koji tako djeluje pretočava se u idolatriju a društvo počinje da funkiconira na temelju hipokrizije, tako da se mnoga djela reliziraju u tajnosti, skriveno i neočitovano. Ovaj dio Ibn Haldunovog rukopisa gdje on ustvari govori o tome šta bi trebalo da sufizam jeste se manifestira i sva suludost savremenih religijskih fundamentalističkih pokreta koji u suštini svoju politiku pretakaju u idolatriju, političku ideologiju koja nema bliskih dodirnih tačaka s osnovima vjere koja se realizira slobodnim izborom.

Druga tačka koja mi je bitna u ovom rukopisu se tiče znanja i poimanja šta je to znanje, što je opet po Ibn Haldunu veoma složena pojava jer po tradiciji sufizma postoji znanje koje se ne može verbalno izraziti niti knjiški obuhvatiti, već se samo može prenositi generacijski posredstvom tradicije. Nisam nailazio na detaljna objašnjena ovog koncepta unutar sufijske tradicije kod nas iako je sufizam dobro ukorijenjen u našoj tradiciji, ali vjerovatno jer ni ovo djelo Ibn Halduna još uvijek nije ugledalo svjetlo dana niti je bilo detaljniji predmet proučavanja. O tome Ibn Haldun konkretnije progovara na str. 129, pa tvrdi da postoji znanje koji uspijeva da definira ideje, te da ih racionalizira i uopće racionalno postavi posredstvom osjetilnog iskustva, pa nastaju posebni modeli i pravila, u konačnici i zakoni kako nešto uopće funkcionira. Međutim, Ibn Haldun takođe pravi veoma bitan pomak, pa se pozabavlja i znanjem koje nije moguće definisati, uhvatiti pod okrilje tačno preciziranih formi , znanje i informacije koje nisu dostupne raciu i osjetilima, informacije koje su duboko skrivene i decentralizirane, potpuno raspršene, a to je znanje ili skup informacija kako Ibn Haldun kaže ''Yadžiduha al-insanu fi nafsihi'' (''To je ono što čovjek nalazi u sebi samome''); što ne može da verbalizira niti drugome predstavi u tačno određenoj formi.

To su informacije koje su sazdane unutar svake jedinke koje se mogu samo primjerima predstaviti, ali ne obuhvatiti svakodnevnim konvencionalnim pravilima različitih naučnih registara. Govor Ibn Halduna je u kontekstu sufijske tradicije ali je veoma jezgrovito to predstavio na nekoliko stranica govoreći o tome da se sam sufizam ne može racionalizirati, da se mora imati na umu postojanje vrlo intimnog znanja, intuicije, koju ne može nitko obuhvatiti. To bi bile dvije note koje bih izdvojio iz ovog rukopisa Ibn Halduna: 1) Vjera mora počivati na slobodi izbora kako bi postojao sklad između vanjštinske predstave i onoga što čovjek sam po sebi osjeća 2) Jer u suprotnom slijedi skretanje u idolatriju, i to pretežito jer se zaboravi da su znanje i informacije domen raspršenosti koje je često uopće nemoguće verbalizirati, tako da svako narušavanje slobode izbora jeste narušavanje sistema posebnosti svake jedinke.

Link za knjigu na arapskom jeziku: http://ia600309.us.archive.org/29/items/ChifaaKhaldun/chifaa_khaldun.pdf

Nema komentara:

Objavi komentar