petak, 10. svibnja 2013.



Osmo poglavlje   

Al-Ğai u ulozi nadglednika

Obimna prevodilačka aktivnost za vrijeme abasidske epohe, a koju su izrazito predstavljali prijevodi Ḥunayn ibn Isḥāqa i njegove škole su pobudili neke ideje, svejedno da li kod samih prevodilaca , koji su se suočavali sa problemima prevodilaštva i teškoćama svoje misije, ili kod vanjskih nadglednika, onih koji nisu bili stručni u domenu prevodilaštva, onih koji su se interesirali za prevođenje u mjeri da su nudili ideje kako uopće prevoditi jedno djelo.

Mislimo da je vrlo korisno uporediti tekst koji obrađuje prevođenje, a to je isječak preuzet iz kapitalnog djela arapske književnosti koje je napisao Ḥunaynov savremenik al-Ğaḥiẓ - umro 868. – u svom djelu al-ayawān sa bilješkama koje je ponudio Ḥunayn o svom prevodilačkom radu i zahtjevima prevodilaštva kako se to da primijetiti u dijelovima njegova Traktata ili margina koje potvrđuju važnost analize teksta i težnje da se tekst približi stvarnosti , te spoznaji teme zbog konstruisanja sadržaja, i o bitnosti recipijenta. Ove bilješke su nastale tokom prevodilačkih aktivnosti koje su obavljali Ḥunayn i njegova škola.

Al-Ğaḥiẓ bez ikakvog omalovažavanja u tekstu kojeg smo spomenuli postavlja nužne uslove koji se moraju ispuniti kako bi se došlo do zadovoljavajućeg prijevoda. U isto vrijeme je ponudio i zbir vrlo razboritih bilježaka o pojavama koje se tiču jezika, a koje se očitavaju u domenu posjedovanja znanja o jeziku, ili jezika s kojih se prevodi, i interferencije i sličnosti ili nesličnosti između jezika s kojeg se prevodi i jezika na koji se prevodi.   

Važnost ovih al-Ğaḥiẓovih bilješki leži u činjenici da on sam nije prevodio sa grčkog jezika, već se zanimao arapskim prijevodima koje je koristio u većini slučajeva.

Problem saznanja prevodioca u općoj formi se zasniva na dva nivoa: nivou poznavanja sadržaja: na prevodiocu je da poznaje suštinu metodologije autora teksta kojeg prevodi; i na nivou vladanja jezikom s kojeg se prevodi: jasnoća stila, jer prijevod predstavlja jezičku i idejnu aktivnost.

Šta znači spoznaja u pogledu prevodioca? Da li je to pozitivna ili negativna spoznaja? Sigurno da  prevodilac treba da bude sposoban da ponudi analizu operacije kojoj pristupa ili analizu nivoa izgradnje prijevoda, a da uz to ne bude u mogućnosti da i sam učinu tu ili drugu akciju. Ukoliko prevodilac biva u mogućnosti da obrađuje neke sadržaje  koji zahtijevaju godine istraživanja, pa to je iz razloga što je on u mogućnosti da stekne negativnu spoznaju koja dozvoljava puno razumijevanje teksta. Čini se da je al-Ğaḥiẓ  spoznaji sadržaja pridodao znanje prevodioca o onome što autor želi da kaže, tako da se prva uloga  ogleda u poništenju  razlike koja biva konačnica između onoga što autor želi da kaže i onoga što recipijent razumije. Ove dvije stvari se odnose na značenje, i one se u nekoj formi uvijek nalaze pri svakom prevođenju, čak i jednojezičnom, i one svaki prijevod čine međusobno povezanim.

Al-Ğaḥiẓ je takođe ukazao na postojanje interferencije među jezicima , tako da svaki jezik pozajmljuje od drugoga , te da se oni u promjenljivoj  formi međusobno privlače ili neprivlače. Interferencije ne proizilaze uvijek kao rezultat nepotpunog saznanja leksema jezika na koji se prevodi ili zbog pogrešnog razumijevanja početnog značenja , već ona može biti izazvana formom, tako da integralni tekst samom formom biva blizak prijevodu.

U arapskim izvorima uglavnom nailazimo na sintagmu kvarenja jezika tako što dolazi u dodir sa drugim jezicima, dok s druge strane, etapa prevođenja i ono što je bilo njen produkt je težila bogaćenju jezika ili kvarenju jezika.    

Prema teoriji onih arapskih lingvističara koji nisu dozvoljavali uvođenje stranih riječi, konzervativnom pokretu, težilo se razdvajanju arapskih leksema od onih leksema koje su stranog porijekla. Ovaj konzervativni stav se naprimjer može vidjeti na obimnom djelu Ibn Manẓūra Lisān al-'Arab u osmom stoljeću po hidžri. Autor je težio tome da podijeli lekseme na arapske riječi koje egzistiraju u klasičnom arapskom jeziku ili sakralnim tekstovima i na posuđenice. Al-Ğaḥiẓ će u jednom drugom djelu ukazati na pojam ''kvarenja'' jezika.  

Nakon što bi dva jezika bivala konstantno u dodiru nije više postojalo žaljenje za interferencijom  uprkos tome što je ovaj problem još uvijek prisutan i to u upečatljivoj formi. Konzervativni stav arapskih leksikologa i gramatičara u apsolutnom obliku nije bio opravdan pred silnim entuzijazmom prevodilaca i tragalaca za prijevodima. Iako je prijenos na arapski jezik uspio da zaobiđe teškoće koje su se javljala na nivou sadržaja i forme ostaje činjenica da arapski ekvivalenti koji su bili ponuđeni za grčki univerzum riječi nisu nudili mogućnost apstrakcije.

Mogućnosti interferencije su općenito manji što su jezici međusobni udaljeniji jedni od drugih. Trenutno je ovaj problem prisutan kada je u pitanju prevođenje na arapski jezik, čija morfologija i sintaksa se u mnogome razlikuje od onih jezika s kojih se prevodi, poput francuskog i engleskog jezika, s obzirom da je privlačnost izvornog jezika (s kojeg se prevodi na arapski)  raširena samo na nivou organizacije riječi u rečenici, ili možda u domenu nekih tranzitivnih označitelja koji su rezultat jezičkih imitiranja.

Ovdje je potrebno da ukažemo na razvoj koji se desio na nivou arapskog jezika posebno, i to kada je u pitanju organizacija riječi u rečenici, tako šta se radije ponavlja organizacija riječi u rečenici engleskog i francuskog jezika: subjekat, predikat i objekat. Ova pojava je vrlo očita, posebno u novinarskom stilu gdje se u kontekstu umeće i drugi elemenat, a to je isticanje subjekta. U osnovi, iako se arapski jezik žurno kreće ka otpočinjanju rečenice sa predikatom, tj. više preferira glagolsku rečenicu, u prirodnoj organizaciji reda riječi u arapskom jeziku subjekat se stavlja na početak rečenice kada se treba istaknuti.  


Takođe nailazimo na probleme koje stvara jezična pluralnost u nekim dijelovima svijeta, jer se koriste različiti jezici a da pri tome niti jedan od njih ne dominira nad ostalima, i svi se međusobno ''iskrivljuju'', tako da se ni za jedan od tih jezika ne može kazati da je izvorni, jer svaki se koristi u određenom polju. Ovu pojavu možemo opisati modifikovanom definicijom koju je ponudio S. Tiyeri za prisutnost bilingvizma, i to govorom da je ova jezička pluralnost siromašna i slaba u odnosu na neku individuu kojoj biva jasno kojoj  jezičkoj grupi pripada nakon što uloži ogroman napor i trud.

Al-Ğaḥiẓ na nivou jezika ukazuje i na drugi problem koji se javlja u odnosu na prevodioca: u stvarnosti, kada je posrijedi značenje, a to imenujemo problemom pseudoznačenja, se javlja zbog nepostojanja sličnosti među jezicima s kojima se radi. Ukoliko prevodilac nije kompetentan ovaj problem izaziva negativnosti, posebno ako moramo da prenesemo u arapski jezik kompletan jedan filozofski sistem, a u ovom našem slučaju to je grčka filozofija sa svim njenim posebnim leksema i terminologijom, a za koje u samom izvorištu ne postoje arapski ekvivalenti. Ovaj problem se najviše rješavao na način doslovnog prenošenja u arapski jezik putem transkripcije, tako što bi se grčke posuđenice promjenom zvučnosti fonema prilagođavale arapskim ušima. Ovo je ono što su radile prve generacije prevodilaca kao što smo to ranije mogli vidjeti. Čak bismo mogli kazati da je posao prevođenja iz bogatijeg u siromašniji jezik mnogo jednostavniji zadatak nego li je to slučaj sa obrnutom situacijom kada se prevodi iz siromašnijeg jezika u bogatiji, jer problem izabira leksema ne pobuđuje takav izbor koji potiče vještine prevodioca.

Takođe nailazimo na pojam mogućnosti zavaravanja izvornog jezika  - a prema al-Ğaḥiẓu to je nešto što moramo prevazići. Monte će u svom djelu al-Muāwalāt kazati:

'' Moj otac je međutim nekoliko dana prije svoje smrti slučajno naletio na knjigu al-Šarī'a al-abī'iyya pod gomilom zabačenih papira , i zamolio me je da je prevedem na francuski jezik. Korisno je da prevedemo ovo djelo jer mi samo treba da ponudimo sadržaj. Međutim, djela koja sadrže mnogo galantnosti i elegancije u stilu je opasno prevoditi, posebno ako ta djela prevodimo u jezik koji je siromašniji od jezika izvornika.''

Ova al-Ğaḥiẓova bilješka o bogatijim i siromašnijim jezicima ulazi u okvire rasprave o supremaciji jedne kulture nad drugom, a u ovom našem slučaju to bi bila supremacija grčke kulture. Ova rasprava je bila vrlo vruća kada su posrijedi susreti sa kulturama koje je u to vrijeme predstavljao Irak. Na ovo nalazimo kod al-Ğaḥiẓa i više kod kasnijih autora kao što je al-Tawḥīdī (živio u desetom stoljeću). 

Prevođenje: znanje o jeziku i sadržaju

Al-Ğaḥiẓ je postavio prvi uslov: prevodilac mora da poznaje sadržaj kao što poznaje pisca djela, i ovo je  jasno izrekao riječima: '' Prevodilac mora da spozna sadržaj onoliko koliko može da upozna pisca djela.''

S druge strane, prevodilac mora da klone pred svojim prijevodom, i da bude interpretator integralnog teksta, a da to ne utječe na sam prijevod. Međutim, da li postoji neutralan prijevod? Na prevodiocu je dok prevodi da analizira tekst koji treba da bude preveden kako bi shvatio njegova značenja i kako bi ga prenio u drugi jezik. Ova konstatacija kako se čini se odnosi u valjanoj formi na književne tekstove uz komparaciju sa onim tekstovima koji su više praktične prirode, i koji često nemaju stvarnog autora, pa se čini da je prevodiocu teško da bude objektivan prilikom prevođenja jer je u tome išćeznuće njegove zasebne umne ličnosti. Prema tome, prijevod ne može biti potpuno objektivan, jer je neminovno da prevodilac nužno unese sebe u sam prijevod kao onoga ko igra ulogu tumača (mutarğim). Ovdje možemo navesti definiciju dr. Silikovića koji smatra da je prevođenje (tumačenje) ta jedna operacija različitih izraza rezultat dvaju ideja:

1.      Ideje autora / onoga ko se obraća publici,
2.      I ideje prevodioca / koji je tumač ideje autora.

Interpretacija je rezultat dvaju ideja: izvornika, tj. ideje autora, i interpretativne tj. ideje interpretatora.

Priroda sadržaja je mnogo važna, pa kada god je teško prodrijeti u sam sadržaj on će prilikom analize prevodiocu praviti probleme što će proces prevođenja činiti vrlo teškim, i ovakva okolnost traži veliku lingvističku kompetenciju. Al-Ğāḥiẓ je takođe uvidio da pitanje prevodilaštva nije samo problem jezika, i da problemi koji se javljaju tokom prevođenja nisu samo proizvod poetske i stilske prirode. Al-Ğāḥiẓ je  uvidio da poteškoće pri procesu prevođenja se razlikuju shodno vrsti teksta koji se prevodi, pa tako upoređuje tehničke ili znanstvene tekstove, u skladu sa terminologijom Žana Dolejla, sa sakralnim tekstovima, a za koje je nužno potpuno znanje i gdje je procenat grešaka veći.

Al-Ğāḥiẓ se interesirao za razumijevanje onoga teksta koji treba da se prevede i za spoznaju značenja  počevši od jezičke osnove, tj. označitelja, te onoga što je van okvira označitelja, sadržaj koji je moguće da  bude sadržan u riječima, i koji daje idejno bogatstvo, ali to nije nužno da prevodilac posjeduje. Ovu upornost da se spoznaju ideje autora teksta nalazimo takođe kod Ibn Siwāra, kojeg smo ranije već spominjali, a koji je kazao da bi jedan prevodilac uspješno preveo jedno djelo mora da prevodi tako kao da je on onaj koji iskazuje te ideje uz to da razumije jezik s kojeg prevodi.

Mlitavo pisanje 

Utjecaj prepisničara i nekvalitetna ortografija su čimbenici van procesa prijevoda uprkos tome što to može biti zadatak prevodilaca i analitičara teksta. Uz to, ova pojava je imala svoju važnost, a dovoljno je da se sjetimo Ḥunaynovih kritika pseudorukopisa a na kojima je on trebao raditi, te kritika koje su se odnosile na svjesne ili nesvjesne ispravke koje su činili prepisničari nad njegovim prijevodima zbog njihove neodgovornosti.

Ovaj problem danas nije prisutan s tim da al-Ğāḥiẓove bilješke bivaju vrlo oštroumne u vrijeme kada je tekstualna kritika bila vrlo važan proces, jer ona je morala prethoditi svakom procesu prevođenja. Korisno je navesti uporedbu koja je sprovedena između onoga što je moguće da prepisničar načini zbog nestručnosti ili neobazrivosti i onoga što je moguće da nekompetentan prevodilac pridoda značenju koje je želio sam autor: to su prema al-Ğāḥiẓu paralelne prevare, jer prijevod je prevara!

U sljedećim redovima ćemo navesti kritike Anderha Džida u vezi sa odlukama onih koji su pregledavali prijevode ( a pregledao je djelo al-Risāla ilā al-ābi'īn, koje je napisao Larbo) , a koje ukazuje na prisutnost neodgovornog pisanja:

'' Dopisnik Laṭīf smatra – znajući da je izdavačka kuća NRF odlučila da ponovo štampa moje djelo Tayfū- da je korisno da ukaže na neke greške, i ja sam mu mnogo zahvalan – međutim, neke greške su me iznenadile: da li su one napisane namjerno, i koja li je to zabluda! '' Brada gospodina Roa ( ovaj morski vuk) bi ponekad padala na njegova malehna prsa.'' Ovo se slaže s onim što sam pročitao u posljednjim izdanjima. Vratio sam se po prvo izdanje, i sam sam ga pregledao i riječ malehna nisam našao u prvom izdanju. Prema tome, ova riječ je dodana bez moga znanja od strane radnika slovoslagara prilikom štampanja djela.''

Općenito možemo kazati da kontradikcije i teškoće o kojima je govorio al-Ğāḥiẓ  izlaze iz okvira prevodilaštva. Neosporno je da je cilj autora skriven iza ovog stajališta. Ove optužbe, koje su kako se čini, upućene na račun prevodilaštva i zahtjeva  na koje on nailazi u svakom prijevodu – tj. paralelno posjedovanje znanja o jeziku s kojeg se prevodi i na koji se prevodi: znanje prevodioca treba da bude na nivou autorova znanja, a odanost ideji autora nije nužan uslov – on kazuje o smetenosti čistog jezika spoznajući moć govora i umjeravajući pažnju vrsnih čitalaca na jezičke sličnosti i njegove zamke.

Ukoliko se problem poznavanja jezika posebno poteže u odnosu na arapski jezik, jezik na koji se prevodilo, a koji nije uvijek bio maternji jezik samih prevodilaca -  Al-Ğāḥiẓ spominje prevodioce prvih generacija , i kazuje da su bili loši u arapskom i upućuje im kritiku koja se tiče nepoznavanja leksema – pa problem poznavanja sadržaja teksta izaziva divljenje, jer su prevodioci uglavnom bili stručni u domenu onih oblasti u kojima su radili kao prevodioci. Počevši od toga da imena koja navodi al-Ğāḥiẓ su imena prevodilaca prvih generacija na arapski jezik, tačno je da su kritike i upozorenja o kojima govori autor djela al-ayawān upućene njegovim savremenicima.

Al-Badawī nudi dva scenarija tokom kojih pojašnjava da je moguće da Ḥunayn i  prevodioci koji su radili u njegovom toru i školi nisu bili u procvatu kako to spominje al-Ğāḥiẓ.
Možda je  al-Ğāḥiẓ  napisao prvi dio svog djela al-ayawān prije nego li je Ḥunayn ponudio svoje najbolje prijevode.

Ili da je ovaj dio koji spominje  al-Ğāḥiẓ  prethodio periodu u kojem će Ḥunayn steći veliku prevodilačku slavu.

Oslonit ćemo se na prvi scenario. I čini se korisnim ukazati da je al-Ğāḥiẓ , taj izvanjski kritičar, jer on sam nije bio prevodilac, je predstavljao dio mora ideja u kojem je procvao Ḥunayn. I poput Ḥunayna,  al-Ğāḥiẓ  je došao na dvor, a vladari su čitali njegova djela, posebno al-Maʼmūn. Njegova djela su ispunjena rijetkim informacija vezanim za ugledne dvorske ličnosti.

Neprihvatanje da se prevedu sakralni tekstovi:

Al-Ğāḥiẓ se interesirao za prevođenje sa grčkog jezika. U jednom aspektu ovo njegovo zanimanje počiva na njegovoj velikoj genijalnosti koju je posjedovao uz činjenicu da je pomagao pokret mu'atazila. On je saobraćao sa sistemom jednog poglavara ovog pokreta. Ukoliko se uslovi koje je  al-Ğāḥiẓ  postavio zbog prevođenja odnose na tehničke tekstove poput tekstova iz oblasti fizike ili filozofije, pa onda se ovdje ispriječilo neprihvatanje da se sveti tekstovi podvrgnu prevođenju. Čini se da je al-Ğāḥiẓ  htio da dokaže da se sveti tekstovi ne mogu prevoditi, zbog toga što greška u ovom slučaju ima velike posljedice. Iza ovog konzervatizma stoji pravno i filozofsko pitanje. Badawī kazuje da su ovi strahovi bili potaknuti time što su mu'atazile, koje su se suprotstavljale slijepom vjerovanju razmišljale o prevođenju Qur'ana na razne jezike radi islamske zajednice. A al-Ğāḥiẓ  je htio da se zaustavi takva akcija kao rezultat njegove odbrane arapskog jezika od nacionalnih pokreta, posebno perzijskog, i uvođenja grčke filozofije.

Sjetimo se problema koje je pobudio Sv. Džerom zbog prevođenja svetih tekstova, a gdje se greška ne prašta: jer nije moguće modificirati ili korigovati Božiji govor! To je pravno pitanje: Da li je moguće prevesti Božiji govor objavljen na arapskom jeziku dok Poslanica u isto vrijeme predstavlja sadržaj Objave i njenu formu?

Al-Ğāḥiẓ je smatrao da se problem pojavljuje na nivou prava: iz razloga što zbog bilo kojeg pogrešnog shvatanja ili pogrešne interpretacije proizilaze opasne posljedice, i on je bio stava da greška u oblasti religije je opasnija od greške u oblasti matematike, semiotike ili filozofije.

Od prijevoda Tevrata Sv. Džeroma pri čemu je pazio na red riječi pa do pokušaja Lutera, koji je težio tome da stare sakralne tekstove učini bližim recipijentu, prevođenje svetih tekstova je vodilo dubokom teorijskom promišljanju na koje nailazimo u djelima savremenih autora poput Nide i Tabira, koji su u proces prevodilaštva uveli pojam nauke o sociolingvistici    , posebno ono što je vezano za čitaoca. Stvoreni su bolji uslovi u odnosu na čitaoce: nekršćanski čitaoci / kršćani; obrazovana omladina/ starci i djeca / žene i muškarci/ . Kod ovih autora nailazimo na ukaz o stavovima koji izražavaju poštovanje prema grčkom i hebrejskom jeziku, te nedodirljivim svetim jezicima.

Korisno je spomenuti da je   al-Ğāḥiẓ  koristio grčke prijevode , i zahvaljujući njima se napajao antičkim grčkim nasljeđem. U njegovim djelima nailazimo na mnoge sentence koje se pripisuju grčkim filozofima, posebno sentence uzete iz  Aristotolovog djela Zoologija, a koje je na arapski preveo Ibn al-Ṭarīq , a poslije njega Abū 'Alī ibn Zirā'a, uz paralelu koju je podvlačio sa korištenim sadržajima.

Nema sumnje da je al-Ğāḥiẓ  korigovao brojne arapske prijepise u formalnom aspektu, jer je izvrsno poznavao arapski jezik. Predstavljao je te prijevode ispričavajući se čitaocu zbog grešaka koje su učinjene u odnosu na izvornik, a koje je napravio prevodilac.

Ovu analizu pasusa preuzetog iz djela Kitāb al-ayawān završit ćemo spomenom Ibn Hilkāna koji je jasno rekao da nije bio uložen napor da se prevodi na arapski jezik možda niko ne bi mogao da se okoristi ovim djelima a da prethodno nije poznavao grčki jezik.

                                              ▲     ▲    ▲   ▲   ▲   



                                          Zaključak:


Studija o Ḥunaynovoj školi – koju smo željeli da sagledamo iz domena prevodilaštva i uz to da markiramo njenu važnost u procesu stvaranja intelektualne struje – dovela nas je do zaključaka o sljedećim sadržajima: prirodi pitanja koja je pobuđivala aktivnost ove škole i utjecaj ovih pitanja ili problema na proces prevodilaštva s jedne strane, te postojanju evidentne distinkcije između teorije prevođenja i same aktivnosti prevođenja s druge strane.

Ukoliko se pitanja tipa grešaka u pisanju, koje su dovodile do svjesnih ili nesvjesnih modifikacija, a koje su činili prepisivači rukopisa, ili pitanje prihvatljivosti svetih tekstova za prevođenje, a čemu se suprotstavljao    pisac tipa al-Ğāḥiẓa i druga pitanja mogu odbaciti jer nemaju bitnosti u ovim današnjim danima – prevođenje religijskih tekstova danas predstavlja problem nepostojanja kontakta sa Božijim govorom, a ne recipijentov horizont prihvatanja / čitaoca svetih tekstova. 

Većina pitanja koja su postavljali prevodioci Ḥunayn ibn Isḥāqowe  škole u svojim djelima ostaju zvučna i prisutna u upečatljivoj formi.

Pitanje spoznanja je aktivno, svejedno da li na nivou jezika ili sadržaja. To su negativna jezička spoznanja u cilju razumijevanja onog jezika s kojeg se prevodi, grčkog ili sirskog u našem slučaju, te takođe na nivou jezika na koji se prevodi,  a u ovom slučaju riječ je općenito o arapskom jeziku. 

Uvidjeli smo da su historiografi potvrdili kompetentnost prevodilaca kao što su Ḥunayn, Isḥāq i Ḥubayš, a Ḥunayn se žalio sam sebi na prigovore nekih učenika potcrtavajući vrstu prijevoda koje je obavio i njegovo majstorstvo u arapskom jeziku. 

U pasusu kojeg smo prethodno analizirali al-Ğāḥiẓ ukazuje na važnost jezičke kompetencije prevodioca pri samom procesu prevođenja, svejedno da li se radi o jeziku s kojeg se prevodi i njegovom razumijevanju ili stilskom prenošenju značenja oslanjajući se na međusobnu suradnju sa posrednim jezikom. Al-Ğāḥiẓ smatra da prevodilac mora dobro da poznaje jezik s kojeg prevodi i jezik na koji prevodi. Isti ovakav komentar nalazimo kod Ḥasan ibn Siwāra, izdavača arapskog teksta Aristotelovog Organona. Ovaj rukopis se čuva u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Ibn Siwār kazuje da prevodilac mora dobro razumjeti jezik s kojeg prevodi, te da treba da umije da se veoma dobro služi tim jezikom, i da se služi jezikom na koji prevodi. Nekoliko stoljeća kasnije Ibten Doli će kazati: '' Prevodilac mora da vlada s oba jezika.''

Uprkos tome, poznavanje jezika, ili preciznije, najviši stupanj znanja jezika s kojima se radi nije dovoljan. Zbog toga su bagdadski prevodioci se oslanjali na prevodioce antičkog doba koji su govorili: '' Ne traži se da se kaže ono što riječi govore, već da se kaže ono što riječi žele da se kaže.'' (Ciceron, 106-43 p.n.e.)

Bagdadski prevodioci su bili svjesni nužnosti znanja koje prevazilazi lingvističku kompetenciju, i koje omogućava spoznaju sadržaja teksta koja prevazilazi lingvističko znanje.  Al-Ğāḥiẓ će tražiti da prevodilac posjeduje znanje koje je imao sam autor čije djelo prevodi, i to su bile njegove kritike prijevoda iz njegova doba. Vidjeli smo da su Ḥunaynovi loši prijevodi Euklidovih Elemenata i Ptolomejeve Almageste uzrokovani slabim poznavanjem oblasti kojima se bave ova dva djela. Oni koji se u naše doba bave proučavanjem prijevoda upućuju na iste ove probleme.

Sama negativna spoznaja sadržaja teksta je uživala takvu važnost kakvu u naše vrijeme uživa znanje o gorostasnim informacijama, te konkretno i određeno naučno specijaliziranje.   Pitanje pouzdanosti kada je riječ o prevodiocu znanstvenih tekstova je osnovna misija. Poznavanje sadržaja je bio jedan od uslova prevodilaštva kod Ḥunayn ibn Isḥāqa i njegovih asistenata, i ovaj uslov je u većini slučajeva bio poštovan, jer su prevodioci u većini slučajeva bili stručni u onim oblastima u kojima su radili u svojstvu prevodilaca, te zbog toga što su se tekstovi podvrgavali procesu analize, koja se uglavnom radila u formi komentara ili rezimea koji bi pratio prijevod.

Ovdje uviđamo da prvotni uslovi svakog prevođenja:  poznavanje jezika i sadržaja teksta, te jezičkih i nejezičkih disciplina predstavljaju dio idejne norme, a potom i nešto vještine koja  se odlikuje posebnošću ponavljanja izraza u posrednom tekstu koji je iskazan u integralnom tekstu.  Čini se da ova vještina nije sve vrijeme bila interesovanje prevodilaca, i da su se uslovi ove aktivnosti koju predstavlja prevođenje ograničavali na jezička i enciklopedijska znanja – a ovdje ćemo ponoviti  norme prevođenja koje je razvrstao Žan Dolejl na sljedeći način: lingvistička kompetencija, enciklopedijska kompetencija, sposobnost razumijevanja i na kraju kompetencija ponavljana izraza, međutim, Ḥunayn u svom Traktatu aludira i na određen nivo vježbe, a kasnije ćemo govoriti o nestanku ovog elementa kada se stekne vještina. 

Tu je još jedan elemenat koji se ispriječio pred procesom prevođenja a na kojeg su ukazali prevodioci Bagdada, a koji se pojavljuje i dan danas. Ovaj elemenat se oslikava u bitnosti koja dozvolja recipijentu da se osjeti važnim dijelom procesa prevođenja, svejedno da li recipijent bio obrazovan i kritičar ili neko ko nije specijaliziran, jer razumijevanje teksta predstavlja temeljno pitanje pri kazivanju o prevodilaštvu.

Prevođenje religijskih tekstova kojima su se u ovo naše doba bavili Nida i Tabir, tekstovi za koje su autori postavili određena pravila, i takođe profesionalno prevođenje znanstvenih ili službenih tekstova temeljno je da se teži ka olakšavanju prijemčivosti teksta, tako da on bude jasan i razuman za recipijenta, a da se pri tome nije usvojilo stanovište Ḥunayn ibn Isḥāqa koji bi modificirao svoj prijevod kada bi se činilo da će on srozati recipijentov entuzijazam. Iz ovoga se može razumjeti važnost posrednog teksta i prevodilačkih modifikacija kako bi se prijevodi slagali sa duhom svakog vremena, i ovaj problem se posebno odnosi na književne prijevode, jer su oni, kako to s pravom kaže Kārī:

'' Na prevodiocu je uvijek da prevodi zbog većine ljudi i da to prati jedna harmonična forma, a prevodilac već od davnina zna da je njegovo djelo kratka vijeka,  da samo orginalna djela doživljavaju starost, dok prijevodi prolaze, i jedni druge zamjenjuju.''

Ovdje se pojavljuje problem približavanja teksta recipijentu a da se pri tome ne oskrnavi integralni tekst. To je vječiti problem koji se stavlja pred prevodioca, i onoga ko pregleda prijevod, to je paralela na koju je nužno da se pazi, odgovornost koju iziskuje integralni tekst i cilj, a to je horizont očekivanja.

Samo što su definisane norme prevodilaštva – lingvistička kompetencija, poznavanje sadržaja, uzimanje u obzir recipijenta, sposobnost prevodioca – dalo se primijetiti da nemogućnost prevođenja – a o čemu se mnogo govori – nije zauzelo svoje mjesto u okrilju ideja prevodilaca i kritičara za vremena Ḥunayn ibn Isḥāqa, jer on kada bi se susretao sa problemom poteškoća u prevođenju ili kada bi se činilo da je nešto nemoguće prevesti razlog bi nalazio u nedovoljnom poznavanju materije ili postojanju jezičkih prepreka, kao što je manjkavost na nivou jezika ili manjkavost na nivou vladanja vještinom prevođenja. Te probleme je moguće opisati tako da oni nisu stvarni u odnosu na prevođenje, kao što je nedostatak sličnosti između dva jezika (jezika s kojeg se prevodi i na koji se prevodi). Prijevod ostaje moguć kao povezanost među jezicima kada se završi sa odagnavanjem prepreka koje stvara jezik. 

Principijelno, iz al-Ğāḥiẓovog kritičkog teksta o prevodilaštvu ne nailazi se na pojam nemogućnosti procesa prevođenja, štaviše, ističu se brojni jezički i idejni zahtjevi / enciklopedijski upućeni prevodiocima, sa izuzetkom prihvatanja svete knjige da se podvrgne prijevodu.

Neutjecaj teorijskih problema prevođenja na njegovu praktičnu aktivnost se susreće sa vrlo upečatljivom razlikom na nivou škole Ḥunayn ibn Isḥāqa, i suodnosa praktične aktivnosti i teorije, te teorije koja je uvijek kaskala za praksom. Očigledno je da svaka teorija treba da se zasniva na realnim predođbama koja teži u dogledno vrijeme da ih pojasni, i zbog toga su realne predođbe važnije od teorije. Poznavanje teoretskog dijela nije od koristi ukoliko ne umijemo da dobro osmotrimo realne predođbe, tako da je na teoriji prevodilštva da se ne veže za postojanje prijevoda u smislu nekog djelanja.

Tačno je da je promišljanje o prevodilačkoj aktivnosti bilo siromašno u odnosu na prevodilačku produkciju Ḥunaynove škole, tako da nije postojala nikakva teorija. Sve što možemo da izvedemo kao zaključak iz ove studije jeste grupa pojmova i nekih stanovišta o prevodilaštvu, jer se prevodilaštvo smatralo jednim procesom koji nadilazi prijenos (al-naql), i koji zahtijeva nejezičke elemente, te određene domene nedefinisane kompetentnosti, i vještine.

U stvarnosti, Ḥunaynove bilješke o njegovom radu i o prevodilačkim zahtjevima, te takođe bilješke onih koji su bili u doticaju sa prijevodima kao što su to historiografi i određeni autori, ili u jednom dubioznom obliku bilješke jednog književnika kao što je to bio al-Ğāḥiẓ, se međusobno prožimaju u smislu da su to odgovarajuće ideje o aktivnom procesu prevođenja koje su samo mogle da pobude zanimanje i zahvalnost zbog svoje važnosti i novih saznanja koje su sa sobom nosile. S druge strane, pojašnjava se odsutnost teorijskih postavki zbog čega Ḥunaynova škola nije bila centar poduke u pravom značenju te riječi. Ono u što nema sumnje jeste da su prevodioci učili prevođenje kroz zajednički rad. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da je postojala poduka prevodilaca, već se može govoriti o metodologiji prevođenja, koja je bila postavljena u jednom obliku i svojstvima koja su se sprovodila ili vještini koja je uprkos tome ostala eksperimentalna, i zbog toga su se prevodilački problemi obrađivali u procesnoj formi. Žan Dolejl će u djelu, koje smo ranije spomenuli, kazati: 

Svaka prevodilačka didaktika mora da posjeduje najnižu teorijsku instancu, i prevodilačka teorija ne smije da kaska za samim procesom prevođenja, jer to vodi ka zaostajanju u domenu prevodilačke didaktike, te pojave koja se javlja preko unovljenja, i sve do današnjih dana prevodilačka didaktika biva u suprotnosti sa općom didaktikom o jezicima s obzirom da prevodilaštvo predstavlja odgojno sredstvo, i da se prevodilačka didaktika  pojavljuje preko sumnje koju ova poduka  pobuđuje kod nekih ljudi.

Ovu našu studiju želimo da završimo tako što ćemo ukazati na konstantno ponavljanje prevodilačkih problema a koje je Ḥunaynova škola potaknula sve do dana današnjega. Bagdadska škola nam je bliska, jer je u vrijeme odsustva teorije prevođenja postojala duboka svijest koju je predstavljala prevodilačka aktivnost. To je kazivanje o sadržaju teksta, a ne o međusobnom jezičkom upoznavanju.  Problemi s kojima su se suočavali prevodioci u bilo kom obliku nisu predstavljali nemogućnost prevođenja, a ova aktivnost će se postepeno razvijati i sve više će uloga prevodilaštva biti temeljna, ne samo na nivou uspostavljanja međusobnih veza među jezicima koji pripadaju različitim granama, već i zbog kulturne baštine većine ovih jezika.

A kada je u pitanju današnje prevođenje na arapski jezik, pa ova pojava se povećala ne samo zbog dodira sa stranom tehnologijom, koja je većinom na engleskom jeziku, već i zbog ogromnih napora pojednostavljenja (arapkog jezika) svejedno da li to bilo na nivou pisanja ili gramatičkih pravila, i to kako bi arapski jezik prevazišao književnu i enciklopedijsku oblast u najširem značenju te riječi, te kako bi se arapski učinio lahkim za upotrebu, ali nažalost ovo pojednostavljenje nije iskorišteno. 

Prevođenje se obavlja u oblastima novih tehnologija i stručnosti – ali u startu ne posjedujemo termine na koje se možemo osloniti- pa se nužno dovodi do bogate eksploatacije posrednog jezika, tako da je ponekad potrebna upotreba zaboravljenih i latentnih izvora tog jezika. I ovo za rezultat ima bogaćenje tog jezika.

Sasvim je sićušno da ukažemo na važnost prevođenja radi civilizacijskog napretka, te pojave koju je Ḥunaynova škola fantastično istaknula. Prema ovoj školi, prevođenje nije bilo samo sredstvo, tj. proces prijenosa, uz svu složenost idejnog prijenosa kojeg je ovaj proces zahtijevao i koji se ogledao u transportu znastvenih informacija iz jednog jezika u drugi, i iz jedne grupe u drugu, štaviše, proces prevođenja je smatran prvotnim izvorom znanstvenog i kulturnog promišljanja koje je pobudila tekstualna analiza koja se smatra etapom upotpunjenja prevodilačkog procesa, koji će poslije učestvovati u obrazovanju idejnog arapsko-islamskog sklopa putem kasnijih prijevoda koji su doveli do različitih jezičkih kompatibilnosti između dvaju jezika, arapskog i latinskog, i do novih analiza koje su pridodate znanstvenom i filozofskom sistemu Zapada u srednjem vijeku. 

                                                     Kraj

Naslov djela: La traduction A l'epoque Abbaside
Autorica djela: Myriam Salama-Carr 
Prijevod s francuskog na arapski: dr. Nağīb Gazāwī
Prijevod s arapskog na bosanski: Dženan Smajić 

ponedjeljak, 6. svibnja 2013.



Sedmo poglavlje

Doprinos prevodilaštva

Djela o povijesti prevođenja – koja teže da oslikaju opću sliku epohe prevođenja , tako što neke među njima teže tome da prikažu gravure tih antičkih vremena ili tako što polaze od egzemplarnih djela-  insistiraju na procesu prijenosa integralnih djela u prijevode koji će se izučavati, a to je vodilo do pretvaranja prevodilačkih pokreta u jednostavne pokušaje prijenosa i do sredstva da se neki traktat iz izvornog jezika prenese u drugi jezik, i iz jedne kulture u drugu kulturu, te pojave u kojoj bi prevodilac potpuno utonuo u djelo koje prevodi ukoliko bi svoj zadatak obavljao u pravoj formi. Ako mislimo da bi bagdadski prevodioci – koji bi utonuli u ta djela – samo puko prenosili djelo iz jednog jezika u drugi time bismo učinili nepravdu i pravili bismo se da ne znamo sav trud koji su oni uložili radeći na zahtjevnim analizama  i promišljanjima, kojima se odlikuju prevodilačka djela.

Doprinos ovih prijevoda moguće je pratiti na tri nivoa: prvo na nivou jezika, i to putem konstruisanja novih tehničkih arapskih leksema, te o samom promišljanju o jeziku; potom na nivou arapsko-islamske civilizacije, i to oko uloge koju su ovi prijevodi odigrali gradeći filozofski sistem i na kraju u odnosu na Okcident koji će poslije svoju klasičnu baštinu otkriti upravo putem arapskih prijevoda.
   
a)      Posmatranje prijevoda na nivou jezika:

1)      Konstruisanje novih tehničkih termina:

Prevođenje filozofskih i znanstvenih tekstova u okviru arapskog jezika je pobudilo sljedeće pitanje: kako ćemo na arapskom jeziku izraziti orginalne pojmove koje je uvela grčka filozofija, a za koje u tom vremenu nisu postojali ekvivalenti u arapskom jeziku? Ili problem tehničkih termina, kao što su imena biljaka ili nazivlje bolesti, a koji su u početku pravili probleme definisanja i istraživanja? 

Vidjeli smo da su prevodioci nalazili dva rješenja za ovaj problem: ili bi posuđivali izvorne nazive iz grčkog jezika i prenosili ih u arapski jezik u njihovoj izvornoj formi doslovno ih prenoseći u arapski jezik, ili bi kosntruisali nove termine na osnovu korijena arapskog jezikoslovlja.

Možemo kazati da je Ḥunayn ibn Isḥāq  i njegova škola kosntruisala tehnička nazivlja derivirajući nove termine ili davajući novi sadržaj već postojećim terminima koji se do tada nisu koristili u znanstvenoj terminologiji. Ḥunaynovo djelo al-Wiqāya min al-amrā wa mu'ālağa al-asnāsadrži kompletnu grupu znanstvenih termina. Isti je slučaj i sa njegovim djelom  awla adawiya al-'ayn gdje je lijekove klasifikovao shodno tome da li su sintetičkog ili biljnog porijekla.

Ovaj napor se nastavio do današnjih dana tako što Arapski univerzitet i Akademija za studije i istraživanje rade na arabizaciji riječi koje dolaze sa Zapada, a oni teže konstruisanju tehničkih termina koji će pratiti potrebe tehnološkog napretka, i to na osnovu izvornih arapskih termina – a koristi se ista metoda koju je koristio Ḥunayn. U svim arapskim zemljama problem terminologije zauzima veliko mjesto , pa da li je moguće da ova aktivnost zaustavi najezdu stranih tehničkih termina u arapski jezik? Al-Badawī u svom djelu Dawr al-'Arab fī takwīn al-fikr al-ʼūrubī  (Uloga koju su Arapi odigrali na polju formiranja evropske misli) navodi primjer nebrige za upotrebom termina koji se mogu izvesti iz korijena riječi arapskog jezikoslovlja.

Autor je proučavao pojam Algorithmes , ime koje je izvedeno iz imena autora logaritamskih tablica: al-Hawārzmī: a u savremenom arapskom jeziku se koristi u svojoj evropskoj arabiziranoj formi: logaritmi; umjesto da se izvede iz svog arapskog korijena.

Ne smijemo zapostaviti prevodilački pokret koji je bio prisutan u devetnaestom stoljeću za vrijeme arapske renesanse, kada je na arapski jezik prevedeno mnogo evropskih djela iz oblasti tipa povijesti, geografije, vojnih i političkih znanosti itd. Prevodilačka škola – koja je osnovana 1836. , i koja se zatim preoblikovala u Školu jezika, a nakon toga u Knjižnicu prevodilaštva (1841-1842)- je ovom aktivnosti učestvovala u velikoj mjeri pod upravom koju je osnovao Rāfi' al-Ṭahṭāwī.

Studija o arapskim prijevodima završava sa medicinskim tekstovima uz mnogobrojne različite arapske rukopise prijepisa i radi samog prevođenja. Tako je prostudiran grčko-arapski rječnik , a na engleski jezik ga je preveo gospodin Leon u nekoliko dijelova koje je izdao Kambridžov centar za Bliski Istok.

2)      Gramatičke studije:

Studije o gramatici su rođene tokom pitanja koja su pobudili učenjaci Kur'ana , i one su u velikoj mjeri bile povezane sa  vjerskim znanostima, i one su bile pod utjecajem pravne oblasti u domenu teorijske metodologije (Aḥkām ahlāqiya wa muṣṭalaḥāt qānūniya). Gramatičari su težili da definišu jasan i precizan jezik Svetog teksta, a njihovi prvi ciljevi su bili čuvanje arapskog jezika od bilo kakvog vanjskog utjecaja svejedno da li to bilo uvođenjem posuđenica iz stranih jezika ili gramatičke strukture koja bi utjecala na arapski jezik ili putem dijalekta stranaca, a posebno zato što je na arapskom jeziku bilo to da postane glavni jezik imperije koji bi pokrivao vrlo različite kulturne i jezične oblasti.

Zbog potreba muslimana nearapa i drugih da nauče arapski jezik bilo je nužno postaviti norme arapskog jezika.

Uprkos tome što je gramatika i znanost o arapskom jeziku ostala u okvirima arapskih znanosti, i što su bile vrlo malo pod utjecajem izvanjskih kultura , ipak je Aristotelova logika ostavila utjecaja na ove studije iz jezika.

Studije o jeziku su uveliko prethodile prevodilačkom pokretu kojeg su vodili Ḥunayn i njegova škola. Spomenut ćemo sljedeće gramatičare: Al-Duʼalī (umro 668.), Abū 'Amr ibn 'Alā (umro 771.), Al-Halīl (umro 791.), - a pred njim je Ḥunayn učio arapski jezik, a prema nekim historiografima ovaj navod nije logičan zbog vremenske razlike – i njegov učenik Sibawayh (umro 793.). U drugom stoljeću po hidžri se desio rascjep između dvije škole, Kufske i Basrijske. (Neki govore da je Ḥunayn učio arapski u Basri). Dok je Basra težila tome da uspostavi konačni logički pogled na arapski jezik , i dok je bila pod velikim utjecajem mu'atazila, koji su težili tome da naprave ravnotežu između vjere i razuma na polju šerijata škola u Kufi je radila na eksperimentalnoj metodologiji. U njoj se predmet jezika studirao onakvim kakav on jeste bez težnje ka izvođenju sistema sa jasnim semantičkim poljem određene riječi. Al-Farrāʼ(umro 882.), je bio jedan od predstavnika kufske škole, koja će se u trećem stoljeću po hidžri sjediniti sa basrijskom školom kako bi iznova započela svoje aktivnosti u Bagdadu, a da se pri tome nije desila potpuna asimilacija sa preovladavajućom basrijskom školom. (Al-Mubarrad, umro 898., njegovo djelo al-Kāmil).

Prijevodi su sa potpunom sigurnošću ostavili traga na polju studija proisteklih iz prijevoda kroz nove ideje koje su se pojavile djelovanjem arapskih učenjaka. Međutim, Š. Fersteg piše u svom djelu al-'Anāir al-yūnāniya fī fikr al-'arabī da je postojala direktna veza sa grčkom gramatikom koja je bila prije ostvarena nego li je to bila veza koju su uspostavili prijevodi; tokom helenističke ere kroz koju su prošle zemlje koje su Arapi osvojili, i u kojima je grčki jezik bio zvanični jezik sve dok nije počela borba za arabizacijom, a koju je pokrenuo umejadski halīfa Abdulmelik , koji je vladao od 685. do 705.

I živa aktivnost na polju gramatike nije bilo jedino polje u okviru kojeg su gramatičari na Bliskom Istoku bili pod utjecajem Aristotelove logike.

Autor nakon toga navodi razliku između onoga što se naziva zakučastim putem prenošenja, a to su prvi ostvareni kontakti, i enciklopedijskog puta ostvarenog tokom prijevoda i unošenja Aristotelovih pojmova.

Čini se da je ova podjela između između zatrtih veza i prijevoda ponajviše zvanična, i to u najširem smislu, da je riječ ta koja je bila najvažnija. Ovaj drugi put se smatra primjerom indirektnog utjecaja prevođenja, put koji će uvesti Aristotelove pojmove u logiku i u kontekst podjele vremena , i pokrenuti studije o osnovi riječi uz potrebe konstruisanja novih termina. Gramatičar Ibn Ğinnī ( 912-1002) je dao važan doprinos na polju učenja o osnovi riječi u svom djelu al-Haāʼi gdje kaže:  

'' Arapski gramatičari su tokom razmišljanja o osnovi riječi i njenoj derivaciji došli do saznanja o povezanosti riječi sa idejom, te o povezanosti između govora i htijenja, i na kraju između imenovanog označenoga, i biti koja imenuje, između ideje o kojoj se govori i biti ideje koja kazuje o označenom.'' 




3)      Rasprave o jeziku:

Pitanje o porijeklu jezika o kojem su raspravljali antički Grci još odavno je pitanje o kojem su kazivali i Arapi – a Platonovo Creatyle koje se navodi u al-Fihristu – će arapski gramatičari i mislioci obrađivati na dva načina, da je jezik u osnovi božanskog porijekla, i da je to sistem proistekao iz društvenog konsenzusa, ili sinteza ova dva mišljenja, koja smatra da je objava parcijalno slijeđena grupom ljudskih konsenzusa.

Prvo mišljenje je stav vjerskih tradicionalista koji se zasniva na kur'anskim argumentima: a to je da se Bog obratio ljudima na jeziku koji je nemoguće da je proizašao kao rezultat društvenog konsenzusa, već je rezultat božanske objave.

A kada je u pitanju drugi stav, a to je da je jezik rezultat društvenog konsenzusa je stav kojeg su se pridržavale mu'atazile, koje su odbijale postojanje veze između Boga i ljudi putem jezika kroz samu Objavu, i to zbog njihovog stajališta o božanskoj apsolutnoj transcedentnosti i to zbog postojeće distance koja vlada između Boga i ljudi. Ovaj stav mu'atazila je blizak stavu grčkih antičkih učenjaka o jeziku, tj. jedne sinteze o prirodnom porijeklu jezika i o jeziku koji je nastao kao rezultat društvenog konsenzusa. U ovom slučaju primijetimo utjecaj grčkih prijevoda na uvođenje pojmova koje su koristili neoplatonisti poput sintagme jezični dualizam , te govor o povezanosti jezika i ideje ( škola u Basri).

Rasprava o porijeklu jezika , koja i dan danas pobuđuju znatiželju, je pokrenula razmišljanje arapskih gramatičara, i prevazišla je samo puki govor o jeziku, i uvela je pravne izraze koji su bili pomiješani sa jezičnim izrazima kao vid upotrebe većine arapskih gramatičara. Posebno ćemo navesti al-Suyūṭiya iz petnaestog stoljeća, i njegovo djelo al-Muzhir. Ovo djelo kazuje o ovoj raspravi koja se odvijala među Arapima. Ne želimo ovdje samo da preletimo problematiku, koja je u stvarnosi predmet i jezičke i pravne (šerijatske) rasprave u isto vrijeme. Naše ubjeđenje je da prevođenje – koje može da nabije ideje povezane sa jezikom- treba da se u samom svom izrazu obrađuju kao znanstvene marginalije.

4)      Utjecaj na nivou arapsko-islamske civilizacije:

Već smo uvidjeli da prijevodi nisu imali za cilj da konstruišu jednu baštinu, ili da ukrase police vladarevih biblioteka ili police učenjaka već su bili predmet komentara i analiza, a što je te prijevode upotpunjavalo apsolutnim idejnim djelanjem i hranilo samom idejom, i ti prijevodi su u formi činilaca učestvovali u izgradnji jednog idejnog sistema.

Ḥunayn je tokom svojih prevodilačkih aktivnosti i unovljenja se pitao: zar nije prevođenje jedna forma stvaranja ili obnova stvaranja budući da se integralni tekst podvrgavao analizi prije nego li bi se njegov sadržaj prenio u drugi jezik, ili  s druge strane, zar kroz njegova lična djela, kao što su al-Masāʼil al-ṭibbiyya (Medicinska pitanja), al-Masāʼil ḥawla al-'ayn (Pitanja o oku), al-Maqāla ḥawla al-asnān (Esej o zubima), i da ne spominjemo druga, postavila temelje arapskoj medicini, posebno na polju oftamologije, koju su poslije dostatno razvili učenjaci tipa al-Rāziya (umro 932.), Ibn Sīnāa (umro 1037.), ta imena koja u latinskoj varijanti nalazimo u zapadnim znanstvenim djelima iz trinaestog stoljeća.

Prijevodi sa grčkog jezika, kao što su Euklidovi Elementi takođe su dali svoj doprinos u okviru istraživanja na polju matematike, te takođe na polju astronomije, važne arapske znanstvene grane, a Ptolomejeva knjiga Almagesta je postala temeljnim izvorom, ona se komentarisala i kritizirala na opservatorijima u Bagdadu.

Neki ugledni savremeni islamski mislioci su koristili prijevode Ḥunaynove škole ili onih prevodilaca koji su došli poslije njih, prijevode koje je prevela Ḥunaynova škola.

Već smo spominjali al-Kindiya, arapskog filozofa , i prvog filozofa među Arapima koji je posegnuo za grčkim filozofskim djelima koje je preveo Ḥunayn i njegovi prethodnici. Napisao je esej o Spoznaji   (Ḥawla al-Idrāk) , djelo u kojem nalazimo utjecaj Aleksandra Afrodizijskoj, komentatora Aristotelovih djela, a upravo njemu se pripisuje jedan istraživački rad pod nazivom Fī al-idrāk istovjetno Aristotelovom radu kojeg je preveo na arapski jezik Isḥāq ibn Ḥunayn.

Al-Kindī je napisao komentar Bromezova djela L'Isagoge, koje je na arapski jezik preveo jedan od prvih prevodilaca na arapski jezik, Ibn al-Muqaffa'a, koji je umro 762. Potom je ovo djelo poslije preveo Abū 'Uṯmān al-Dimašqī, koji je radio kao prevodilac uz Ḥunayn ibn Isḥāqa.
Yaḥyā ibn 'ādī, bagdadski filozof, umro 974., se koristio sirskim i arapskim prijevodima koje su bili sačinili Ḥunayn i njegovi asistenti. Kritike koje je Yaḥya pisao o ovim prijevodima nalazimo na margini prijepisa Aristotelovog djela Organon, čiju recenziju je uradio Ibn Siwār, učenik Yaḥye.
Al-Farābī, filozof i sufija, umro 950., i učitelj Yaḥyā ibn 'ādī, su koristili Aristotelove logičke pojmove na nivou metafizike, a kod ovog filozofa nailazimo Aristotelove ideje zasičene neoplatonizmom, i to je bila ta forma u kojoj je Aristotelova ideja doprla do Arapa, dakle, putem sirskih prijevoda i Aristotelovih komentatora.

Ibn Sīnā, kojeg smo već spominjali, se mnogo koristio komentarima Temesteosa i komentarom Aristotelovog djela al-Rū (Duša), čiji je jedan dio preveo Isḥāq ibn Ḥunayn. Ibn Sīnā, učenik al-Farābiya, je komentarisao Aristotelova djela u svjetlu svojih vjerskih osjećanja, i ostavio je velikog traga na kršćane trinaestog stoljeća. Badawī tvrdi da je na Ibn Sīnu u domenu metafizike utjecalo djelo Brokawsa 'Ilal (Uzroci), koje su na arapski jezik preveli Ḥunayn i njegov sin Isḥāq.

Kod Ibn Rušda – komentatora Aristotelovih djela, koji je želio da na površinu izvede čistu aristotelijansku ideju bez primjesa neoplatonizma – nalazimo isječke komentara Aleksandra Afrodizijskog, a kaže se da je Ḥunaynova škola prevodila njegova djela na arapski jezik. Ibn Rušd je takođe napisao komentar Platonove Republike oslanjajući se na arapski prijevod koji je bio Ḥunaynovo djelo.

Ovi primjeri koje smo naveli predstavljaju samo malu nit toga kako su se arapski mislioci srednjeg vijeka služili grčkim djelima zahvaljući generacijama prevodilaca. U ovom radu mi ne težimo da prikažemo kompletnu sliku utjecaja grčkih djela. Grčka djela su u arapsko-islamski svijet prenijeta putem Aleksandrijske škole, i komentara koje su pisali sirski komentatori i prevodioci, naprotiv, mi težimo samo da prikažemo kako su neki slijedili prijevode , te kakvu su ulogu prijevodi imali u domenu sazrijevanja jednog potpunog filozofskog sistema. Radi studija koje govore kako su arapski mislioci upotrebljavali ove grčke tekstove mi vam savjetujemo da pogledate djela koja govore o tome.

5)      Prijenos na Zapad:

Ponudit ćemo primjer arapskih prijepisa filozofskih i znanstvenih grčkih djela koji su prevedeni na latinski jezik kao što smo isto uradili i u prethodnom dijelu teksta. Ti prijevodi na latinski jezik su učestvovali u stvaranju filozofske struje na krščanskom Zapadu  u srednjem vijeku. Naravno, ograničit ćemo se na prijevode koji se pripisuju Ḥunaynu i njegovoj školi. Naš cilj zasigurno nije samo studiranje utjecaja arapsko-islamskog svijeta na kršćanski svijet u tom periodu, ili povezanosti ta dva svijeta putem krstaških ratova, nego takođe i elaboracija srednjepolarizirane kulture koju je predstavljala arapska Španija. Želimo da ukažemo na važnost ovih prijevoda koji su na Zapad prenijeli temeljni dio grčkoga nauka obogaćenog analizama koje su bile djelo prevodilaca. 

Posmatrajući bitnost sadržaja ovih prijevoda ova produkcija ima zaslugu ponovnog otkrivenja antičkih grčkih znanosti za Zapad – tih nauka koje su samo dijelom bile poznate – i naučnih istraživanja, te novog  filozofskog promišljanja koje će dovesti do pojave renesanse.
Španija, koju su Arapi osvojili 711. se upoznala sa kulturnim napretkom početkom desetog stoljeća, i ona je u stvarnosti postala kulturni i misaoni centar islamskog svijeta u jedanaestom stoljeću učestvujući u orginalnoj formi putem svojih islamskih maurskih kultoroloških elemenata u arapsko-islamskoj civilizaciji, svejedno da li to bilo putem filozofije uz mislioce kakav je bio Aristotelov komentator Ibn Rušd, koji je bio poznatiji na latinskom jeziku više li nego na svom maternjem, i Ibn Ṭufayl (umro 1186.), andaluzijski ljekar i filozof.   
 
Kada su Španci povratili Toledo 1080., ovaj grad je postao kružok koji je spajao dva svijeta, islamski i krščanski i to zahvaljujući prevodilačkoj školi koji je bila stacionirana u ovom gradu. I prije nego li počnemo detaljno govoriti o ovoj prevodilačkoj školi, čini nam se korisnim da napomenemo da je  arapski nauk na Zapad takođe stigao putem Sicilije i južne Italije. Sicilija  ( koju su 1090. osvojili Normani) je postala pokrajina pod direktnom upravom Arapa i zadržala je arapski utjecaj putem akademije koju je osnovao kralj Rodžer II, i sa prevodilačkim pokretom koji je radio na prevođenju arapskih znanstvenih tekstova na latinski jezik (ili arapskih tekstova na grčki jezik), i s druge strane, od desetog stoljeća,  Gerbert d'Aurillac , koji će postati u međuvremenu papa Silvester II će doći u Španiju kako bi naučio arapski jezik i kako bi se upoznao sa arapskim naukom.

Svijet kojim je dominirao latinski jezik se putem prevoda upoznaje sa znanostima koje su bile čuvane u velikim bibliotekama Toleda. Biskup ovog grada, Rejmon (1126-1151) je podstrekivao prevođenje Aristotelovih djela na latinski jezik upoređujući ih sa prijevodima arapskih mislilaca tipa al-Fārābīya, Ibn Sīnāa, al-Gazālīya i dr.

Čini se da prevodilačka škola u Toledu nije imala samosvojnu pravu formu i podjelu rada kakav je bio slučaj sa Kućom mudrosti u Bagdadu, već je predstavljala snažan prevodiličaki pokret na latinski jezik, tako što je svaki prevodilac radio u skladu sa svojim viđenjem, potpuno neovisan o drugima.

U ovom slučaju, riječ škola ne znači da su svi prevodioci bili pod jednim okupom , i sva ona značenja koja ova riječ obuhvata uprkos tome što smo u mogućnosti da zamislimo da se taj  preoces dešavao veoma brzo, kao što je bio slučaj u Bagdadu. Ovdje postoji druga važna sličnost, a to je da se prevodilački rad odvijao etapno, štaviše, prvo bi se prevelo na posredni jezik prije nego li bi se počelo sa prevođenjem na latinski jezik a što naliči metodama koje su provodili Ḥunayn i njegovi asistenti , koji su sa grčkog jezika prevodili na sirski prije nego li bi ponudili arapski prijevod. Gerard de Sabloneta, jedan među mnogim prevodiocima na latinski jezik (1130-1170), tražio je pomoć jednog Maura koji je poznavao arapski i latinski jezik kako bi mu arapski tekst prevodio usmeno na latinski jezik, a  Gerard de Sabloneta je ono što bi Maur preveo  pismeno prevodio na latinski jezik. 

Ovaj prevodilac je istim ovim usmenim putem preveo al-Gazāliya i dr. I on sam je bio pod utjecajem ovih prijevoda jer je bio autor, među njegovim djelima spomenut ćemo jednu njegovu knjigu o djelima arapske filozofije.

U tom periodu su prevođena Aristotelova djela koja su obrađivala materijalnu fiziku i metafiziku, te Politika, Moral, i Nikomahova etika, a ova djela je koristio kršćanski kler, poput Tome Akvinskog i Velikog Albera. Oni su ova djela u okviru racionalnog kalupa uveli pod zakonik, pa je Toma Akvinski koristio Aristotelovu podjelu između esencije i biti, dok su sljedbenici Ibn Rušdove filozofije na latinskom jeziku bili protiv ove Tomine interpretacije.

Gerard de Sabloneta, Italijan, (1114-1186) je preveo Qānūn al-ibb Ibn Sīnāa, i ova knjiga je ostavila velikog traga  u oblasti medicine na Zapadu, i korištena je stoljećima na dva univerziteta, Allofanu i Menelehu. Takođe je prevedeno Ibn Sīnāovo djelo Kitāb al-šifā, koje je bilo jedna filozofska enciklopedija, a ovo djelo je preveo  Domingo Gundisalvo i Ḥanā al-Asbānī. Takođe je prevedena al-Rāziyeva enciklopedija al-āwī , a preveo ju je Gerard de Sabloneta . Evropa je putem ovih prijevoda na latinskom jeziku upoznala Ḥunaynove teorije o preventivnoj medicini i stomatološkim tretmanima.

Gerard de Sabloneta, Mārk al-Ṭulayṭalī, i Konstantin Afrički  na latinski jezik su preveli Galijanosova djela koja su već ranije bili preveli Ḥunayn i pripadnici njegove škole.
Alfred al-Inglīzī je preveo u trinaestom stoljeću Kitāb al-nabaāt Nikole al-Dimašqiya, Aristotelovog komentatora – na arapski jezik ovo djelo su preveli Isḥāq ibn Ḥunayn i Sābit ibn Qurra, a al-Nabaāt je djelo koje se pripisuje Aristotelu , a prijevod Isḥāq ibn Ḥunaynu.

Ptolomejevu Almagestu i Euklidove Elemente na latinski jezik je preveo Gerard de Sabloneta, a ova djela na arapski jezik preveli su Ḥunayn ibn Isḥāq i Sābit ibn Qurra. Elemente je takođe preveo i Abelar Dobāṯ u jedanaestom stoljeću.

Počevši od jedanaestog stoljeća prijevodi na latinski jezik počeli su se vršiti putem rasprostranjenih grčkih orginala, i ovo nas podsjeća na trud koji je ulagao Ḥunayn , jer on je tragao za grčkim rukopisima, i potom bi pregledavao prevedene tekstove koje je izvorno preveo sa sirskog jezika.

Latinski prijevodi su omogućili čuvanje osnove, tj. suštine onoga što su Arapi napisali s obzirom da su se arapski prijepisi pogubili. Muslimanska Španija će u dvanaestom stoljeću u porodici Ali Muḥdaṯ naići na val netolerancije prema filozofskim rukopisima što je vodilo ka gubljenju brojnih arapskih tekstova. Isto su uradili bagdadski prevodioci kada su povratili građu grčkih tekstova čiji su izvori bili zagubljeni a sačuvani njihovi prijevodi na arapskom jeziku. Isti slučaj je i sa nekim Galijanosovim djelima poput knjige al-Mabdaʼ o Aristotelovoj metafizici koju je preveo Isḥāq ibn Ḥunayn na arapski jezik.

                                                ▲     ▲    ▲   ▲   ▲    

     
Naslov djela: La traduction A l'epoque Abbaside
Autorica djela: Myriam Salama-Carr 
Prijevod s francuskog na arapski: dr. Nağīb Gazāwī
Prijevod s arapskog na bosanski: Dženan Smajić 

nedjelja, 5. svibnja 2013.



Šesto poglavlje

Prevedeni tekstovi

Ukoliko osmotrimo cjelokupnu aktivnost prevođenja na arapski jezik tokom srednjeg vijeka, tj. od prvih arapskih osvajanja pa sve do misaone renesanse koja se desila u devetom i desetom stoljeću, ili ako pogledamo školu Ḥunayn ibn  Isḥāqa možemo primijetiti jedan slijed koji povezan sa prirodom onih tekstova koji su birani za prevođenje. Sigurno je da smo spoznali razvoj, konkretizovan između direktnih ciljeva prvih vladara, koji su ih vodili tome da administrativne i ekonomske dokumente arabiziraju, i njihove težnje za prirodnim naukama , i tokom perioda čuvara naučnika, al-Maʼmūna, za čije vrijeme je prevedena većina Aristotelovih djela. 

Ostaje takođe činjenica da je ovaj veliki prevodilački pokret u najvećoj mjeri zanemario grčku književnost, s obzirom da je ona najmanje obrađivana, ako se uzmu u obzir druga djela koja su se bavila drugom problematikom, a koja su bila na grčkom jeziku. 

Prijevodi filozofskih i medicinskih tekstova, naprimjer, u okviru programa studija, koja su se obavljala u ovim oblastima, predstavljaju običaje koji su bili prisutni u sirskim samostanima, aleksandrijskoj školi i u medicinskoj školi u Gundišapuru, tako da nije postojala potreba za prevođenjem  grčkih književnih tekstova, a  s druge strane i potpuno razumljivo, antička arapska poezija je ostala egzemplar uz svoje posebne kulturne i civilizacijske odlike uprkos tome što su strani utjecaji , a posebno perzijski, doveli do nekih promjena na nivou izabira motiva, kao što je bio slučaj sa vinskom poezijom. A kada je u pitanju proza tu je dominirao perzijski utjecaj, koji je davao inspiraciju, iako je forma ostala arapska, međutim, promijenio se sadržaj, budući da su se djela na perzijskom jeziku prevodila na arapski. U suštini, Perzijanci su konkurisali Arapima koristeći upravo njihovo vlastito oružje, a to je arapski jezik. 

Takođe, ne možemo u potpunosti da napravimo otklon prema grčkoj književnosti budući da se ona pojavljuje u formi odlomaka u izrekama i sentencijama pripisivanim mudracima iz antičkog perioda, a koje su objedinjene u djelima arapske književnosti. Dimitri Guta u svojoj studiji  o arapsko-grčkim poslovicama ukazuje na to da je na arapski jezik prevođena književnost koja je između folklora i narodnih sentencija, te takođe klasični tekstovi koje nalazimo u arapskim književnim djelima u vrijeme škole Ḥunayn ibn Isḥāqa, i ova vrsta književnosti je bila mnogo cijenjena , jer je ona u isto vrijeme kod Arabljana bila zabavna, odgojna i jednostavna, i oni su koristili ovaj književni žanr sve do prije objave Qur'ana. 

Ḥunayn je ostavio jednu manju knjigu Okupljanje filozofa u Kući mudrosti   , a to je djelo o izrekama i moralnim sentencijama grčkih filozofa, koje su prevedene na arapski jezik. Većinu ovih izreka nalazimo u sljedećim djelima:

- Al-Kalimu al-rūḥānī min al-ḥikam al-yūnānī: Ibn Hindū (umro 1019. ili 1029.), a to je prijevod grčkih izreka i poezije.
- Ṣīwān al-ḥikma: Abū Sulaymān al-Siğistānī (umro nakon 978.) 
- Al-'Imtā' wa al-mʼuānasa: al-Tawḥīdī (umro 1023.), a autor ovog djela prenosi imaginarne dijaloge o superiornosti jedne kulture nad drugom. 
- Al-Ḥikam al-hālida: Ibn Miskawayh (umro 1030.).
- Muhtār al-ḥikam: Mubaššir ibn Fātik. To je knjiga s kraja jedanaestog stoljeća, koja obrađuje filozofiju, i obimni diio izreka koje se pripisuju antičkim Grcima poput Homera. Autor tvrdi da je sabrao ove izreke od grčkih filozofa putem prijevoda koji su zagubljeni. 
- Al-Malal wa al-Niḥal: al-Šahrastānī (1076-1153), koji je bio vođen prethodnom knjigom, i on u ovom djelu nudi preglede filozofije i njihovim teorija.

Na ovu vrstu izreka nailazimo takođe u djelima kasnijih autora i historičara, i takođe ih nalazimo u sklopu književnih djela iz vremena Ḥunayn ibn Isḥāqa i njegove škole, poput djela Kitāb al-Ḥayawān, i Kitāb al-bayān wa al-tabyīn Ğāḥiẓa (776-869) i u djelu 'Uyūn al-ahbār Ibn Qutayba (828-889). 

Ovi autori su radili na procesu konstruiranja arapske kulture u skladu sa govorom Ğamāluddīn ibn Šayha u njegovom djelu Fann ši'ar al-ğāhilī. 

On tvrdi da je dio Ilijade na arapski jezik preveo Teofil ibn Toma al-Rahāwī (umro 785.), a koji je radio kao zvjezdar na palati halīfe al-Mahdiya, koji je naslijedio al-Maʼmūna i koji je vladao od 775. do 785. Historičari kazuju da je Ḥunayn poznavao Homerovo književno stvaralaštvo. U tome nema nikakva pretjerivanja, jer je Ḥunayn posjećivao Grčku i Aleksandriju kako bi naučio grčki jezik, a Ibn Abī 'Uṣayba'a prenosi da je Ḥunayn na jednom sijelu citirao Homera. 

Ḥunaynova škola je posebno prevodila djela iz filozofije i medicine. A kada je u pitanju Aristotelova Poetika , pa ona je prevedena u desetom stoljeću, a preveo ju je Matā ibn Yūnūs. Astronomija je takođe zauzimala posebno mjesto , pa smatramo da je korisno, shodno mogućnosti, detaljno navesti prijevode koje je obavila ova škola uprkos tome što je većina tih naslova spomenuta u prethodnim poglavljima. 

  
U velikoj mjeri smo se oslanjali na al-Fihrist Ibn al-Nadīma radi ovog pobrojavanja; a kada su u pitanju filozofska djela koristili smo al-Badawiyawa istraživanja. A kada su u pitanju djela iz oblasti medicine i Ḥunaynov Traktat u osnovi smo se koristili djelima M. Majerhofa. I nećemo ukazivati na to da li su Ḥunaynovi prijevodi na sirski bili modifikovani prijevodi ranijih sirskih prijevoda ili ne, i to s ciljem pojednostavljenja.


a) Filozofska djela:

Korisno je da potvrdimo da upotreba termina filozofska  u ovom slučaju dolazi više u svom širem značenju, a manje u užem, i zbog toga smo pod ovim naslovom objedinili djela iz stilistike i metafizike. 

a) Aristotel:

Ḥunaynova škola je sa grčkog i sirskog jezika prevodila sljedeća djela:

- Organon (Logika); koji obuhvata: Pojmove: na arapski jezik ovo djelo je preveo Isḥāq ibn Ḥunayn. Ibn al-Nadīm smatra da je možda Ḥunayn prevodilac arapskog prijepisa Pojmova. Međutim, arapski prijepis koji se nalazi u okviru rukopisa pod rednim brojem 2346 u odjelu za arapski jezik u Nacionalnoj biblioteci (u Parisu) se pripisuje Isḥāq ibn Ḥunaynu. 

Nakladničar Ibn al-Siwār ukazuje na sirski prijevod  ovog djela , a kojeg je preveo Ḥunayn. Ovaj problem se veže za harmoničnu metodološku uređenost Ḥunaynove škole, u okviru koje je Ḥunaynova uloga bila prevođenje na sirski jezik, budući da su njegovi učenici i asistenti prevodili sa sirskog na arapski jezik. Treba spomenuti da je Isḥāq prevodio isključivo djela iz oblasti filozofije:

-   Al-Amākin (Toponimi): Arapski prijevod je sačinio Abū 'Uṯmān al-Dimašqī, i to prvih sedam knjiga, a Ibrāhīm ibn 'Abdullah je preveo osmu knjigu, prevodeći sa sirskog prijevoda Isḥāqa ibn Ḥunayna. 
- Al-Taḥlīlāt al-ūlā: Ovo djelo je sa sirskog parcijalno preveo Ḥunayn, a na arapski al-Tadārī (Teodor). 
- Al-Taḥlīlāt al-ṯāniya: Na sirski jezik ovo djelo  je preveo Ḥunayn ibn Isḥāq ( arapski prijepis je ponudio Abū Bašar, a kasnije Matā ibn Yūnus).
- Al-Taʼwīl: Sirski prijevod je sačinio Ḥunayn , a arapski prijevod Isḥāq. 
- Al-Fīzīyāʼ: Arapski prijevod je sačinio Isḥāq.
- Fī al-samāʼ: Ovo djelo je preveo Yāḥyā ibn al-Baṭrīq , a prepravio ga je Ḥunayn. 
- Al-Nušūd wa al-Fasād: Sa grčkog jezika na sirski ga je preveo Ḥunayn , a sa sirskog na arapski Isḥāq i al-Dimašqī. 
- Fī al-Rūḥ: ( uz komentar Timistiosa, a arapski prijevod je ponudio Isḥāq.) 
- Mā warāʼ al-ṭabī': Prijevod je sačinio Isḥāq. 

1- Platon:

- Al-Ḥiwārāt.
- Al-Qawānīn: Prijevod je Ḥunaynov, a poslije je ovo djelo preveo Yaḥyā ibn ādī.
- Al-Safsṭāiyyūn: Prijevod je Isḥāqov.
- Falsafa al-Tabī': Ovo djelo je preveo Ḥunayn a ono je bila prepravka Ibn Baṭrīqova prijevoda, a potom ga je preveo Yaḥyā ibn ādī, koji je pregledao ovaj Ḥunaynov prijevod.
- Al-Ğumhūriya: Prijevod je sačinio Ḥunayn.
Al-Badawī smatra da rukopisi ovih prijevoda nisu sačuvani. 

2- Bruklus:

- Fī abadiya al-ālam: Prijevod ovog djela je sačinio Isḥāq: Prvih devet argumenata.
- Kitāb al-'ilal: Arapski prijevod je sačinio Ḥunayn. Pogledati al-Badawiyawe studije oko osnova ovih prijevoda. 

3- Borfil:

Izagor: ( Uvod u pojmove Aristotela) , a ovo djelo je preveo Abū 'Uṯmān al-Dimašqi. 

b) Znastvena djela:

- 'Anāṣir Iqlīdis (Euklidovi elementi): Ovo djelo je preveo Ḥunayn ,  a pregledao ga je Sābit ibn Qurra. 
- Almagesta Ptolomeja: Ovo djelo je preveo Ḥunayn ibn Isḥāq , a pregledao ga je Sābit, i druga manje bitna djela. 

c) Djela iz oblasti medicine: Djela Hipokrata i Galijanosa.

Ovaj dio se ne odnosi samo na Galijanosova djela, već i na njegove komentare Hipokratovih djela. 

- Kitāb al-ṭabaqāt fī al-ṭibb: I na sirski i na arapski ovo djelo je preveo Ḥunayn. 
- Taqāna al-šifā: I na sirski i na arapski ovo djelo je preveo Ḥunayn.
- Al-Nabḍ: I na sirski i na arapski ovo djelo je preveo Ḥunayn.
- Risāla ilā Glūkūn: I na sirski i na arapski ovo djelo je preveo Ḥunayn.
- Al-Iẓām: I na sirski i na arapski ovo djelo je preveo Ḥunayn.
- Al-Maqālāt ḥawla al-'aḍalāt wa al-'aṣāb wa al-ʼaw'iya: Ovo djelo je na arapski jezik preveo Ḥubayš. 
- Al-Maqāla ḥawla al-'anāṣir wifāqā li Abqarāṭ: Ovo djelo je na sirski i arapski jezik preveo Ḥubayš.
- Al-Maqāla ḥawla al-amziğa:  Ovo djelo je preveo Ḥunayn i na sirski i na arapski jezik.
- Al-Quwā al-ṭabī'iya: Na sirski jezik ovo djelo je preveo Ḥunayn , i takođe je preveo na arapski jezik prvi tekst ove poslanice.
- Al-'Ilal wa al-ẓawāhir: Na sirski jezik ovo djelo je preveo Ḥunayn, a na arapski Ḥubayš. 
- Al-ʼA'aḍā' al-dāhiliya: Ovo djelo je preveo Ḥunayn i na sirski i na arapski jezik.
- 'Anwā' al-ḥumā: Ovo djelo je preveo Ḥunayn i na sirski i na arapski jezik.
- Al-Haḏayān: Ḥunayn je pregledao Sergiosov prijevod ovog djela na sirski jezik , a na arapski ga je preveo Ḥubayš. 
- Ṭarīqa al-šifā:  Na sirski jezik ovo djelo je preveo Ḥunayn, a na arapski Ḥubayš. Tu je i nekoliko prijevoda traktata o disekciji: sirski prijevod je djelo Ayyūba al-Rahāwiya, a ovaj prijevod je pregledao Ḥunayn, da bi ga potom na arapski preveo Ḥubayš.
- Al-Ragāmī wa al-riʼatān: Ovo djelo je na arapski jezik preveo Asṭafān ibn Bāsīl. Prijevod je pregledao Ḥunayn, a na sirski ga je preveo Ḥubayš, a za izvor je koristio arapski prijevod. 
- Amrāḍ al-tanaffus: Arapski prijevod je sačinio Asṭafan ibn Bāsīl, a pregledao ga je Ḥunayn. 
- Al-Ṣawt:  Ovo djelo je preveo Ḥunayn.
- Al-Waẓīfa al-'aḍaliyya: Sirski prijevod je sačinio Ḥunayn, a arapski Asṭafan. Arapski prijevod je pregledao Ḥunayn i to na osnovu grčkog orginala.
- Ahamiyya al-nabḍ: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a arapski prijevod je ponudio Ḥubayš.
- Al-Waẓīfa al-tanaffusiyya:  Sirski i arapski prijevod je sačinio Ḥunayn, a takođe ovo djelo na arapski jezik je preveo Asṭafan. 
- Al-dawra al-damawiyya: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo 'Isā ibn Yaḥyā. 
- Quwwa al-mushilāt: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo 'Isā.
- Al-'ādāt: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Ḥubayš. 
- Al-ārāʼ li Abqarāṭ wa Aflaṭūn: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Ḥubayš.
- Al-Ḥarakāt: Sirski i arapski prijevod je uradio Ḥunayn.
- Al-Šamm: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Isḥāq.
- Istihdām 'aḍāʼ al-ğism: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Ḥubayš. 
- Al-Takwīn al-afḍal li al-ğism: Sirski i arapski prijevod je uradio Ḥunayn.
- Al-Ḥāla al-ğayyida li al-ğism: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Ḥubayš.
- Al-Mazāğ al-šāḏ: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn.
- Al-Adawiya al-basīṭa: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Ḥubayš.
- Marāḥil al-maraḍ: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo 'Isā ibn 'Alī.
- Al-Amziğa al-haṣaba: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Asṭafān ibn Bāsīl.
- Al-awrām: Na arapski jezik ovo djelo su preveli Ibrāhīm ibn al-Ṣult i Ḥubayš. 
- Asbāb al-amrāḍ: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Ḥubayš.
- Furū' al-ṭibb al-muhtalifa: Jedan dio ovog djela na Sirski je preveo Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Isḥāq. 
- Al-Maniyy: Sirski i arapski prijevod je uradio Ḥunayn.
- Al-Wilāda fī al-šahr al-sābi': Sirski i arapski prijevod je uradio Ḥunayn.
- Al-Mizāğ al-sawdāwī: Arapski prijevod je sačinio Asṭafān. 
- Al-Ḥamayāt:  Sirski  prijevod je uradio Ḥunayn.
- Ihtilāf al-tanaffus: Prijevod je  Ḥunaynov, i to korekcija prethodnog sirskog prijevoda.
- Nuqāṭ hāṣṣa min al-madhal ilā al-m'arifa: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo 'Isā ibn Yaḥyā.
- Al-Nazīf: Ovo djelo na sirski jezik je preveo Sergios, a parcijalni prijevod na arapski su ponudili Asṭafān i 'Isā.
- Al-Ḍ'af: Arapski prijevod je Asṭafāna, a pregledao ga je Ḥunayn. Sirski prijevod je Ḥunaynov, a u to vrijeme na arapski ga je preveo i 'Isā.
- Šāb muṣāb bi al-ṣara'i: Sirski i arapski prijevod ovog djela je ponudio Ibrāhīm ibn al-Ṣult.
- Faḍāil al-agḏiya: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Ḥubayš.
- Le Kimos: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski su ga preveli al-Sābit ibn Qurra i Ḥubayš.
- Al-adawiya sahla al-manāl: Na sirski ga je preveo Ḥunayn.
- Mu'ālağa al-amrāḍ al-ḥādda wifāqā li Abqarāṭ: Sirski i arapski prijevod nam je ponudio Ḥubayš.
- Al-agḏiya al-murakkaba: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo takođe Ḥunayn.
- Al-'ilāğāt al-munāsiba li al-'amrāḍ: Ovo djelo uz pomoć Ḥunayna na sirski jezik je preveo Yūḥanā ibn Bahtīšū' , a na arapski ga je preveo 'Isā ibn Yaḥyā.
- Al-'ilāğāt: Ovo djelo na arapski jezik je preveo 'Isā.
- Fann al-muḥāfaẓa 'alā al-ṣiḥḥa: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski su ga  preveli Isḥāq i Ḥubayš. 
- Maqāla Thrasybulus: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Ḥubayš, a  Isḥāq je izvršio korekturu drugog prijepisa.





Galijanosovi komentari Hipokratovih djela:

- Al-Qasam: Sirski prijevod je uradio Ḥunayn, a na arapski su ga  preveli Isḥāq i Ḥubayš. 
- Ğawāmi' al-kalima: I sirski i arapski prijevod je sačinio Ḥunayn. 
- Al-kusūr: Sirski prijevod je Ḥunaynov, a on je ujedo preveo najvažnije Hipokratove govore. I na arapski jezik ovo djelo je preveo Ḥunayn. 
- Al-Tawaqqu'āt (al-Madhal ilā al-m'arifa): Ovo djelo na sirski jezik je preveo Ḥunayn, a i zbog njegove važnosti on ga je preveo i na arapski. A Galijanosov komentar je preveo Ḥubayš. 
- Al-Amrāḍ al-ḥāmma: Prijevod ovog istog teksta i njegov komentar je sačinio Ḥunayn, a na arapski ga je preveo 'Isā ibn Yaḥyā. 
- Al-awbʼia: ( moguće da su dva dijela, prvi i treći, bili osnove). Na sirski ga je preveo Ḥunayn, a na arapski 'Isā.
- Al-Ṭibā'a: Prijevod je djelo Ḥunayn (integralni tekst i komentar) a prijevod na arapski je sačinio  'Isā ibn Yaḥyā.
- 'Iyāda al-Ṭabīb: Ḥunayn je ovo djelo preveo na sirski jezik i sačinio je rezime ovoga djela, a na arapski ga je preveo Ḥubayš. 
- Al-Hawāʼ wa al-māʼ wa al-makān: Na sirski jezik ovo djelo je preveo Ḥunayn, a arapski prijevod Hipokratovih govora je takođe uradio Ḥunayn, a Galijanosov komentar je preveo Ḥubayš. 
- Ṭabī'a al-ğanīn: Najvažnije iz ovog djela na arapski jezik je preveo Ḥunayn. 
- Al- Ṭabī'a al-bašariya: Na sirski jezik ovo djelo je preveo Ḥunayn, a na arapski jezik prijevod najvažnijeg iz ove knjige je djelo Ḥunayna, a kada je u pitanju komentar, pa to je preveo Ḥubayš. 
- Al-Ṭabīb al-ğayyid yağib an yakūn faylusūf: Na sirski jezik ovo djelo je preveo Ḥunayn, a na arapski su ga preveli Ḥubayš i 'Isā ibn Yaḥyā. 
- Kutub Abqarāṭ al-aṣliya wa al-kutub al-muzayyafa: Na sirski jezik ovo djelo je preveo Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Isḥāq.
- Ḥawla al-tasğī'a 'alā dirāsa al-ṭibb:  Na sirski jezik ovo djelo je preveo Ḥunayn, a na arapski ga je preveo Ḥubayš.



Knjige za koje Ḥunayn kaže da ih Galiyan nije spominjao: 

- Faḥṣ afḍal al-aṭibbāʼ: Ovo djelo na sirski i arapski jezik je preveo Ḥunayn.
- Al-Mu'ataqadāt wifāqā li al-naḏar: Na sirski jezik ovo djelo je preveo Isḥāq, a na arapski jezik su ga preveli Sābit ibn Qurra i 'Isā ibn Yaḥyā, a taj rad je pregledao Ḥunayn. 
- Al-Muṣṭalaḥāt al-ṭibbiyya: Na sirski jezik ovo djelo je preveo Ḥunayn, a na arapski ( prvi odlomak)  je preveo Ḥubayš. 
- Al-Burhana: Parcijalan prijevod ovog djela na sirski jezik je ponudio Ḥunayn, a isto tako parcijalan prijevod na arapski jezik je djelo Ḥubayša. 
- Kayfa y'arif al-marʼ 'uyūbahū al-hāṣṣa: Na sirski jezik ovo djelo su preveli Ḥunayn i Tūmā. 
Ḥunayn je pregledao dio koji je preveo Tūmā, i modificirao ga je. 
- Al-Ahlāq: Ḥunayn je ovo djelo preveo na sirski jezik, a na arapski ga je preveo Ḥubayš. 
- Al-Manhūliyā: Ḥunayn je ovo djelo preveo na sirski jezik, a na arapski ga je preveo Ḥubayš.
- Al-Ṭarīqa al-latī yastaṭī'u afḍalunā an yanāla bi wāsiṭatihā min 'aduwwih: Ḥunayn je ovo djelo preveo na sirski jezik, a na arapski su ga preveli Ḥunayn i Ḥubayš.
- Al-Maqāla ḥawla mā kataba Aflaṭūn ḥawla al-ṭibb fī Le Timee: Ḥunayn je ovo djelo preveo na sirski jezik, a na arapski ga je preveo Ḥubayš.
- 'Alāqa quwwa al-ahlāq bi al-mazāğ: Ḥunayn je ovo djelo preveo na sirski jezik, a na arapski ga je preveo Ḥubayš.  Asṭafān ibn Bāsīl je na osnovu integralnog teksta na grčkom jeziku pregledao ovaj prijevod. 
- ṯibāt al-muḥarrak al-awwal: Ovo djelu na arapski jezik su preveli Ḥunayn, Isḥāq i 'Isā. 
- Al-Madhal ilā al-manṭiq: Ḥunayn je ovo djelo preveo na sirski jezik, a na arapski ga je preveo Ḥubayš uz korekcije koje je sačinio Ḥunayn. 


Ovaj pregled, koji je naravno vrlo manjkav, ukazuje da je Ḥunaynova škola u mnogome prevodila djela iz oblasti medicine, a nije s gorega ni da ukažemo na međusobni odnos koji se pojavio između dvije grane, kao što su to medicina i filozofija. Galijanos je rekao: '' Dobar ljekar mora biti filozof.'' Pitagora (540. p.n.e.), je rekao: '' Filozofija je duhovna medicina.'' 

Obim prijevoda znanstvene prirode u okviru Ḥunaynove škole nam omogućava da uporedimo međusobnu povezanost koja vlada među prijevodima znanstvene prirode i prijevoda književne produkcije. Ako prijevodi tekstova književne produkcije općenito uživaju veću produkciju u odnosu na prijevode znanstvene prirode , i to zbog njihove sadržine, jer ona su upućena većem broju čitateljstva, pa onda su prijevodi znanstvene prirode ostali brojniji sa strane količinskog aspekta, uprkos tome što je njihova produkcija i publicitet mnogo manji, jer se ova vrsta tekstova obraća tačno određenom čitateljstvu. 

Vidjeli smo da je izbor prijevoda bio rukovođen htijenjem vladara i njihove svite učenjaka i enciklopedista a povodi su bili raznoliki. Treba takođe kazati da je prevodilačka aktivnost predstavljala jedan dio potpunog kulturnog kretanja te epohe, i da su brojni prijevodi na arapski jezik prethodno bili prevedeni na sirski jezik, i da su se izučavali u okviru Alekesandrijske škole ili u kršćanskim samostanima na Istoku. 

I na ovaj način su se Arapi upoznali sa Aristotelom i njegovim komentatorima ( rekao je al-Dimašqī: prvo stoljeće prije nove ere: Aleksandar Afrodizijski 300. p.n.e.; Temistije 4. st. p.n.e.; Jovan Filopon i Simplicije iz 6. st.p.n.e.) i to putem sirskih prijevoda, posebno knjige o Aristotelovoj logici. Arapi nisu poznavali sav opus Aristotelovih djela,  već su se njima upoznavali postepeno. 

Kada su u pitanju Galijanosova djela, pa ona su se proučavala u okviru Aleksandrijske škole. Važan dio Hipokratovih i Galijanosovih djela je preveo na sirski jezik Hosergeos Recena u šestom stoljeću, a Ḥunayn je pregledao njegove prijevode. Moguće da je stalno prevođenje na arapski jezik predstavljalo odanost grčkoj kulturnoj baštini, ne putem konzervativne metode, već podvrgavanjem prijevoda analizama i studijama. Dr. Arnaldez će kazati: '' (...) Nije filozofija izrodila prijevode i komentare, štavišta, ona je rođena iz ovih prijevoda i komentara.''  

d) Izabir tekstova: 

Glavnu ulogu na ovom polju su imali vladari. Da nije bilo uglavnom njihovog entuzijazma, i političke zainteresiranosti koja je prethodila naučnom istraživanju prevodilački angažman se ne bi susreo sa ovakvom aktivnošću uprkos tome što Ḥunayn i njegova škola nisu prevodili samo zbog potražnje ovoga ili onoga vladara, već radi drugih učenjaka ili uglednih ljudi koji su bili na dvoru svejedno da li se radilo o prevođenju na sirski ili arapski jezik. 

Uloga vladara se ogledala na sljedeća dva nivoa: želja za arabiziranjem nove imperije, te zbog interesa i ličnih koristi samih vladara. 

1) Želja za arabiziranjem:

Posao koji su započeli prvi vladari radi arabizacije osvojenih zemalja, uz čuvanje već postojeće strukture, se ogledao na polju prevođenja administrativnih dokumenata na arapski jezik. I na ovaj način je sačuvana struktura stare bizantijske imperije , koja je postepeno uokvirena u novi sistem. 

Uprkos tome, ova želja za arabiziranjem nije se samo ograničavala na naredbi da arapski jezik bude zvanični jezik, štaviše, ona je arapski jezik učinila jezikom nauke, a jezik objave Kur'ana se nije samo ograničio na vjersko djelovanje, već je na taj jezik preveden veliki zbornik poznatih grčkih naučnih i filozofskih djela. Na ovaj način je arapski jezik nakon što je bio obogaćen ovim stranim elementima postao jezikom kojim su se analizirali i komentarisali grčki tekstovi, nakon što su direktno prevođeni sa izvornika ili podsredstvom sirskih prijevoda. 

2) Lične koristi:

Važno je spomenuti da je interesovanje vladara za ovu ili onu nauku potaknulo prevođenja različitih naučnih djela. Također, halifa al-Manṣūr veliku važnost pridavao je astrologiji koju bi koristio pri donošenju političkih odluka. 

Al-Qifṭī prenosi: '' Jednog dana 156. h.g. ( 772.) halīfi al-Manṣūru došao je čovjek iz Indije koji je poznavao astronomsko računanje i sa sobom je nosio knjigu Ḥaraka al-nuğūm   i račune sa numerisanim povijenim krajevima... Al-Manṣūr je naredio da se ova knjiga prevede na arapski jezik i da se sačini jedan prijepis tog djela kojim bi se Arapi koristili tokom studija o kretanju zvijezda. Muḥammad ibn Ibrāhīm al-Fazārī bi određen da prevede ovo djelo, i ono bi prevedeno u djelo koje su astronomi nazvali al-Sanad al-Hind al-kabīr (...).''  

Al-Qifṭī je predstavio al-Manṣūra na sljedeći način:
'' Bio je odličan poznavatelj astronomije , predskazivač inovacija, znan u kretanja zvijezda, i bio je među prvim muslimanim koji su se bavili ovom oblasti u periodu Abasida.'' 

Al-Manṣūr je pisao bizantijskom vladaru tražeći od njega da mu pošalje djela koja se bave astronomijom. Ovaj vladar je takođe bodrio svaki medicinski izum, i u Bagdad je pozvao ljekare iz Gundišapura među kojima je bio Ibn Bahtīšū' kojeg je nazvao Ljekarom dvora.

Tako je i al-Maʼmūn bio poznat po svojoj ljubavi prema nauci. Legende kazuju da je sanjao Aristotela što ga je nagnalo da zatijeva da se knjige iz grčke antike počnu prevoditi na arapski jezik. Ibn al-Nadīm  posmatra ovaj san kao jednim povodom postojanja brojnih filozofskih djela u njegovo vrijeme. Al-Qifṭī je takođe ponovio ovo mišljenje Ibn al-Nadīma. Međutim, Ibn Abī 'Uṣayba' nudi drugo mišljenje o ovom snu, pa prenosi da je al-Maʼmūn rekao da je vidio jednog starca kako sjedi na stolici i priča, a predstavio se kao Aristotel. Nakon što se al-Maʼmūn probudio iz sna pitao je za Aristotela, pa mu je bilo rečeno da je to jedan stari grčki filozof. 

Al-Maʼmūn je podržavao pravac mu'atazila , taj islamski filozofski pravac , koji je rođen u Basri u Iraku, i on je igrao veliku ulogu pri formiranju jednog islamskog filozofskog sustava. Ovaj pravac je radio na tome da se racio uključi u okvire vjerskih ubjeđenja, te da se protiv neprijatelja islama koristi isto oružje kojim se oni koriste. Kazivano je da vjera mora biti nadracionalna, tj. da bude iznad racia, i da racio treba da služi vjeri, i takođe se težilo pomirenju između grčke filozofije i kur'anske objave, te se podstrekivalo prevođenje grčkih filozofskih tekstova i upotreba istih. 

Historiograf al-Mas'ūdī u svom djelu Murūğ al-ḍahab govori o jednom skupu ljekara kod halīfe al-Wāṯiqa (841.-845.). Ovaj tekst fantastično prikazuje atmosferu koja je vladala kod vladara koji su se brinuli o nauci:    

'' U mjeri u kojoj je al-Wāṯiq volio slobodu mišljenja i koliko je poštovao one koji su se bavili naukom u tolikoj mjeri je mrzio jednoličnost i one koji su doprinosili toj atmosferi. Vrlo znatiželjno je pratio razvoj nauke, filozofskih škola, filozofa i pravnika, što antičkih što savremenih. Jednog dana su se na njegovom dvoru sakupili filozofi i ljekari , i u njegovom prisustvu su vodili raspravu o raznim problemima ontološke i metafizičke prirode, te ih je tom prilikom vladar upitao: Želim da znam kako stičemo znanja o medicini i načelima koja se pojavljuju iz okvira ove znanosti? Da li se oslanjamo na osjetila, ili na analogiju ili na običaje? Da li se ranije ova znanost temeljila na oštroumnosti ili suprotno tome, da se ova znanost i njena metodologija zasnivala na usmenim predanjima kako to tvrde brojni tradicionalni filozofi? Ovom skupu je prisustvovao Ibn Bahtīšū' i Ibn Māsawayh, spominje sa da su među prisutnima bili i Ḥunayn ibn Isḥāq i Salmawayh.'' 

Uprkos tome, samo što je al-Mutawakkil došao na vlast 845. tradicionalisti su ponovo došli na scenu i zaustavili su proces prevođenja ovih tekstova. Međutim, u Bagdadu se nije prestalo sa studiranjem već postojećih prijevoda i sa revizijama prijevoda za kojima je postojala potreba. Izdavanje Aristotelove knjige Organon u desetom stoljeću je primjer tih studija. Rekao je al-Mas'ūdī:

''Samo što se al-Mutawakkil prihvatio vlasti sloboda mišljenja, filozofske rasprave, i sve ono do čega je došao racio tokom perioda al-Mu'ataṣama, al-Wāṯiqa i al-Maʼmūna je bilo odbačeno i vlast je došla u ruke tradicionalista i povinovala se religijskom tradicionalizmu, i od poglavara savremenih škola traženo je da se podučava tradicionalnom poslaničkom korpusu, teologiji, i obredima, na kojima se temeljila poslanička praksa...'' 

Uprkos tome, čini se da je al-Mutawakkil podstrekivao istraživanja na polju medicine, jer je u njegovoj sviti bilo nekoliko poznatih ljekara poput Ḥunayna, i za njegova vremena je prevedeno mnogo važnih Hipokratovih i Galijanosovih djela na arapski jezik. 

Ovdje ćemo navesti veliku ulogu koju su odigrali neki učenjaci i ličnosti pri pokretu prevodilaštva, i to onoj ulozi na koju smo ukazali u trećem poglavlju. Braća Šākīr su se posebno interesirala za prevođenje znanstvenih tekstova, a historiografi kazuju o podstreku kojeg su oni pružali prevodiocima.

Ḥunayn u svom Traktatu nekoliko puta spominje braću Šākīr prilikom govora o prijepisima Galijanosovih djela na sirskom i arapskom jeziku. U osnovi da se primijetiti da je većina prijevoda na arapskom jeziku bila za braću Šākīr ili za ugledne muslimanske ličnosti poput 'Alīya ibn Yaḥye , tajnika halīfe al-Mutawakkila, Isḥāq ibn Ibrāḥīma al-Ṭāhiriya, namjesnik Horasana za vrijeme al-Ma'mūna, dok su sirski prijepisi koji su prethodili ovim arapskim , općenito bili djelo sirskih ljekara poput Ğibrīla ibn Bahtīšū',    Bahtīšū'a ibn Ğibrīla, Yūḥanā ibn Māsawayh i Salmawayh.

Al-Kindī je došao na dvor abasidskih vladara kao filozof, i astronom i bio je učesnik procesa prevođenja. 

Al-Badawī sumnja da li je on prevodio grčka i sirska djela, jer izvori u velikoj mjeri ne ukazuju na to da je al-Kindī poznavao grčki i sirski jezik. Al-Badawī potvrđuje da informacije koje nudi historiograf Ibn Ğulğul da su u ovom obliku pogrešne, jer su obojica, al-Qifṭī i Ibn Abī 'Uṣayba'a  odbacili te navode. Ta pogreška je proistekla iz činjenice da je al-Kindī komentarisao Aristotelova djela i da je kritikovao plagijat arapskog prijevoda djela al-Šarī'a Aristotela, i takođe je dao komentar Inyāde Platona, kojeg je preveo 'Abdulmasīḥ ibn Abdullah ibn Nu'aym al-Ḥimṣī, a koji nije dobro poznavao arapski jezik.

Vidjeli smo da je revizija konačnog arapskog prijevoda predstavljala važan momenat u sklopu prevodilačke aktivnosti, i to je bila etapa koju su obavljali recezenti i korektori. 

U svakom slučaju, al-Kindī je odigrao važnu ulogu, svejedno da li to bilo direktno, tako što je on sam prevodio djela sa grčkog jezika, ili indirektno , tako što bi tražio prijevode tih djela, pa je tako moguće spomenuti i one radi kojih su prevođena djela antičkih grčkih autora.  

                                       ▲     ▲    ▲   ▲   ▲   

     
Naslov djela: La traduction A l'epoque Abbaside
Autorica djela: Myriam Salama-Carr 
Prijevod s francuskog na arapski: dr. Nağīb Gazāwī
Prijevod s arapskog na bosanski: Dženan Smajić