Hatma dova što saže sve vrline jezika

Sedmo poglavlje

Doprinos prevodilaštva

Djela o povijesti prevođenja – koja teže da oslikaju opću sliku epohe prevođenja , tako što neke među njima teže tome da prikažu gravure tih antičkih vremena ili tako što polaze od egzemplarnih djela-  insistiraju na procesu prijenosa integralnih djela u prijevode koji će se izučavati, a to je vodilo do pretvaranja prevodilačkih pokreta u jednostavne pokušaje prijenosa i do sredstva da se neki traktat iz izvornog jezika prenese u drugi jezik, i iz jedne kulture u drugu kulturu, te pojave u kojoj bi prevodilac potpuno utonuo u djelo koje prevodi ukoliko bi svoj zadatak obavljao u pravoj formi. Ako mislimo da bi bagdadski prevodioci – koji bi utonuli u ta djela – samo puko prenosili djelo iz jednog jezika u drugi time bismo učinili nepravdu i pravili bismo se da ne znamo sav trud koji su oni uložili radeći na zahtjevnim analizama  i promišljanjima, kojima se odlikuju prevodilačka djela.

Doprinos ovih prijevoda moguće je pratiti na tri nivoa: prvo na nivou jezika, i to putem konstruisanja novih tehničkih arapskih leksema, te o samom promišljanju o jeziku; potom na nivou arapsko-islamske civilizacije, i to oko uloge koju su ovi prijevodi odigrali gradeći filozofski sistem i na kraju u odnosu na Okcident koji će poslije svoju klasičnu baštinu otkriti upravo putem arapskih prijevoda.

   

a)      Posmatranje prijevoda na nivou jezika:

1)      Konstruisanje novih tehničkih termina:

Prevođenje filozofskih i znanstvenih tekstova u okviru arapskog jezika je pobudilo sljedeće pitanje: kako ćemo na arapskom jeziku izraziti orginalne pojmove koje je uvela grčka filozofija, a za koje u tom vremenu nisu postojali ekvivalenti u arapskom jeziku? Ili problem tehničkih termina, kao što su imena biljaka ili nazivlje bolesti, a koji su u početku pravili probleme definisanja i istraživanja? 

Vidjeli smo da su prevodioci nalazili dva rješenja za ovaj problem: ili bi posuđivali izvorne nazive iz grčkog jezika i prenosili ih u arapski jezik u njihovoj izvornoj formi doslovno ih prenoseći u arapski jezik, ili bi kosntruisali nove termine na osnovu korijena arapskog jezikoslovlja.

Možemo kazati da je Ḥunayn ibn Isḥāq  i njegova škola kosntruisala tehnička nazivlja derivirajući nove termine ili davajući novi sadržaj već postojećim terminima koji se do tada nisu koristili u znanstvenoj terminologiji. Ḥunaynovo djelo al-Wiqāya min al-amrāḍ wa mu'ālağa al-asnān  sadrži kompletnu grupu znanstvenih termina. Isti je slučaj i sa njegovim djelom  Ḥawla adawiya al-'ayn gdje je lijekove klasifikovao shodno tome da li su sintetičkog ili biljnog porijekla.

Ovaj napor se nastavio do današnjih dana tako što Arapski univerzitet i Akademija za studije i istraživanje rade na arabizaciji riječi koje dolaze sa Zapada, a oni teže konstruisanju tehničkih termina koji će pratiti potrebe tehnološkog napretka, i to na osnovu izvornih arapskih termina – a koristi se ista metoda koju je koristio Ḥunayn. U svim arapskim zemljama problem terminologije zauzima veliko mjesto , pa da li je moguće da ova aktivnost zaustavi najezdu stranih tehničkih termina u arapski jezik? Al-Badawī u svom djelu Dawr al-'Arab fī takwīn al-fikr al-ʼūrubī  (Uloga koju su Arapi odigrali na polju formiranja evropske misli) navodi primjer nebrige za upotrebom termina koji se mogu izvesti iz korijena riječi arapskog jezikoslovlja.

Autor je proučavao pojam Algorithmes , ime koje je izvedeno iz imena autora logaritamskih tablica: al-Hawārzmī: a u savremenom arapskom jeziku se koristi u svojoj evropskoj arabiziranoj formi: logaritmi; umjesto da se izvede iz svog arapskog korijena.

Ne smijemo zapostaviti prevodilački pokret koji je bio prisutan u devetnaestom stoljeću za vrijeme arapske renesanse, kada je na arapski jezik prevedeno mnogo evropskih djela iz oblasti tipa povijesti, geografije, vojnih i političkih znanosti itd. Prevodilačka škola – koja je osnovana 1836. , i koja se zatim preoblikovala u Školu jezika, a nakon toga u Knjižnicu prevodilaštva (1841-1842)- je ovom aktivnosti učestvovala u velikoj mjeri pod upravom koju je osnovao Rāfi' al-Ṭahṭāwī.

Studija o arapskim prijevodima završava sa medicinskim tekstovima uz mnogobrojne različite arapske rukopise prijepisa i radi samog prevođenja. Tako je prostudiran grčko-arapski rječnik , a na engleski jezik ga je preveo gospodin Leon u nekoliko dijelova koje je izdao Kambridžov centar za Bliski Istok.

2)      Gramatičke studije:

Studije o gramatici su rođene tokom pitanja koja su pobudili učenjaci Kur'ana , i one su u velikoj mjeri bile povezane sa  vjerskim znanostima, i one su bile pod utjecajem pravne oblasti u domenu teorijske metodologije (Aḥkām ahlāqiya wa muṣṭalaḥāt qānūniya). Gramatičari su težili da definišu jasan i precizan jezik Svetog teksta, a njihovi prvi ciljevi su bili čuvanje arapskog jezika od bilo kakvog vanjskog utjecaja svejedno da li to bilo uvođenjem posuđenica iz stranih jezika ili gramatičke strukture koja bi utjecala na arapski jezik ili putem dijalekta stranaca, a posebno zato što je na arapskom jeziku bilo to da postane glavni jezik imperije koji bi pokrivao vrlo različite kulturne i jezične oblasti.

Zbog potreba muslimana nearapa i drugih da nauče arapski jezik bilo je nužno postaviti norme arapskog jezika.

Uprkos tome što je gramatika i znanost o arapskom jeziku ostala u okvirima arapskih znanosti, i što su bile vrlo malo pod utjecajem izvanjskih kultura , ipak je Aristotelova logika ostavila utjecaja na ove studije iz jezika.

Studije o jeziku su uveliko prethodile prevodilačkom pokretu kojeg su vodili Ḥunayn i njegova škola. Spomenut ćemo sljedeće gramatičare: Al-Duʼalī (umro 668.), Abū 'Amr ibn 'Alā (umro 771.), Al-Halīl (umro 791.), - a pred njim je Ḥunayn učio arapski jezik, a prema nekim historiografima ovaj navod nije logičan zbog vremenske razlike – i njegov učenik Sibawayh (umro 793.). U drugom stoljeću po hidžri se desio rascjep između dvije škole, Kufske i Basrijske. (Neki govore da je Ḥunayn učio arapski u Basri). Dok je Basra težila tome da uspostavi konačni logički pogled na arapski jezik , i dok je bila pod velikim utjecajem mu'atazila, koji su težili tome da naprave ravnotežu između vjere i razuma na polju šerijata škola u Kufi je radila na eksperimentalnoj metodologiji. U njoj se predmet jezika studirao onakvim kakav on jeste bez težnje ka izvođenju sistema sa jasnim semantičkim poljem određene riječi. Al-Farrāʼ(umro 882.), je bio jedan od predstavnika kufske škole, koja će se u trećem stoljeću po hidžri sjediniti sa basrijskom školom kako bi iznova započela svoje aktivnosti u Bagdadu, a da se pri tome nije desila potpuna asimilacija sa preovladavajućom basrijskom školom. (Al-Mubarrad, umro 898., njegovo djelo al-Kāmil).

Prijevodi su sa potpunom sigurnošću ostavili traga na polju studija proisteklih iz prijevoda kroz nove ideje koje su se pojavile djelovanjem arapskih učenjaka. Međutim, Š. Fersteg piše u svom djelu al-'Anāṣir al-yūnāniya fī fikr al-'arabī da je postojala direktna veza sa grčkom gramatikom koja je bila prije ostvarena nego li je to bila veza koju su uspostavili prijevodi; tokom helenističke ere kroz koju su prošle zemlje koje su Arapi osvojili, i u kojima je grčki jezik bio zvanični jezik sve dok nije počela borba za arabizacijom, a koju je pokrenuo umejadski halīfa Abdulmelik , koji je vladao od 685. do 705.

I živa aktivnost na polju gramatike nije bilo jedino polje u okviru kojeg su gramatičari na Bliskom Istoku bili pod utjecajem Aristotelove logike.

Autor nakon toga navodi razliku između onoga što se naziva zakučastim putem prenošenja, a to su prvi ostvareni kontakti, i enciklopedijskog puta ostvarenog tokom prijevoda i unošenja Aristotelovih pojmova.

Čini se da je ova podjela između između zatrtih veza i prijevoda ponajviše zvanična, i to u najširem smislu, da je riječ ta koja je bila najvažnija. Ovaj drugi put se smatra primjerom indirektnog utjecaja prevođenja, put koji će uvesti Aristotelove pojmove u logiku i u kontekst podjele vremena , i pokrenuti studije o osnovi riječi uz potrebe konstruisanja novih termina. Gramatičar Ibn Ğinnī ( 912-1002) je dao važan doprinos na polju učenja o osnovi riječi u svom djelu al-Haṣāʼiṣ gdje kaže:  

'' Arapski gramatičari su tokom razmišljanja o osnovi riječi i njenoj derivaciji došli do saznanja o povezanosti riječi sa idejom, te o povezanosti između govora i htijenja, i na kraju između imenovanog označenoga, i biti koja imenuje, između ideje o kojoj se govori i biti ideje koja kazuje o označenom.'' 

3)      Rasprave o jeziku:

Pitanje o porijeklu jezika o kojem su raspravljali antički Grci još odavno je pitanje o kojem su kazivali i Arapi – a Platonovo Creatyle koje se navodi u al-Fihristu – će arapski gramatičari i mislioci obrađivati na dva načina, da je jezik u osnovi božanskog porijekla, i da je to sistem proistekao iz društvenog konsenzusa, ili sinteza ova dva mišljenja, koja smatra da je objava parcijalno slijeđena grupom ljudskih konsenzusa.

Prvo mišljenje je stav vjerskih tradicionalista koji se zasniva na kur'anskim argumentima: a to je da se Bog obratio ljudima na jeziku koji je nemoguće da je proizašao kao rezultat društvenog konsenzusa, već je rezultat božanske objave.

A kada je u pitanju drugi stav, a to je da je jezik rezultat društvenog konsenzusa je stav kojeg su se pridržavale mu'atazile, koje su odbijale postojanje veze između Boga i ljudi putem jezika kroz samu Objavu, i to zbog njihovog stajališta o božanskoj apsolutnoj transcedentnosti i to zbog postojeće distance koja vlada između Boga i ljudi. Ovaj stav mu'atazila je blizak stavu grčkih antičkih učenjaka o jeziku, tj. jedne sinteze o prirodnom porijeklu jezika i o jeziku koji je nastao kao rezultat društvenog konsenzusa. U ovom slučaju primijetimo utjecaj grčkih prijevoda na uvođenje pojmova koje su koristili neoplatonisti poput sintagme jezični dualizam , te govor o povezanosti jezika i ideje ( škola u Basri).

Rasprava o porijeklu jezika , koja i dan danas pobuđuju znatiželju, je pokrenula razmišljanje arapskih gramatičara, i prevazišla je samo puki govor o jeziku, i uvela je pravne izraze koji su bili pomiješani sa jezičnim izrazima kao vid upotrebe većine arapskih gramatičara. Posebno ćemo navesti al-Suyūṭiya iz petnaestog stoljeća, i njegovo djelo al-Muzhir. Ovo djelo kazuje o ovoj raspravi koja se odvijala među Arapima. Ne želimo ovdje samo da preletimo problematiku, koja je u stvarnosi predmet i jezičke i pravne (šerijatske) rasprave u isto vrijeme. Naše ubjeđenje je da prevođenje – koje može da nabije ideje povezane sa jezikom- treba da se u samom svom izrazu obrađuju kao znanstvene marginalije.

4)      Utjecaj na nivou arapsko-islamske civilizacije:

Već smo uvidjeli da prijevodi nisu imali za cilj da konstruišu jednu baštinu, ili da ukrase police vladarevih biblioteka ili police učenjaka već su bili predmet komentara i analiza, a što je te prijevode upotpunjavalo apsolutnim idejnim djelanjem i hranilo samom idejom, i ti prijevodi su u formi činilaca učestvovali u izgradnji jednog idejnog sistema.

Ḥunayn je tokom svojih prevodilačkih aktivnosti i unovljenja se pitao: zar nije prevođenje jedna forma stvaranja ili obnova stvaranja budući da se integralni tekst podvrgavao analizi prije nego li bi se njegov sadržaj prenio u drugi jezik, ili  s druge strane, zar kroz njegova lična djela, kao što su al-Masāʼil al-ṭibbiyya (Medicinska pitanja), al-Masāʼil ḥawla al-'ayn (Pitanja o oku), al-Maqāla ḥawla al-asnān (Esej o zubima), i da ne spominjemo druga, postavila temelje arapskoj medicini, posebno na polju oftamologije, koju su poslije dostatno razvili učenjaci tipa al-Rāziya (umro 932.), Ibn Sīnāa (umro 1037.), ta imena koja u latinskoj varijanti nalazimo u zapadnim znanstvenim djelima iz trinaestog stoljeća.

Prijevodi sa grčkog jezika, kao što su Euklidovi Elementi takođe su dali svoj doprinos u okviru istraživanja na polju matematike, te takođe na polju astronomije, važne arapske znanstvene grane, a Ptolomejeva knjiga Almagesta je postala temeljnim izvorom, ona se komentarisala i kritizirala na opservatorijima u Bagdadu.

Neki ugledni savremeni islamski mislioci su koristili prijevode Ḥunaynove škole ili onih prevodilaca koji su došli poslije njih, prijevode koje je prevela Ḥunaynova škola.

Već smo spominjali al-Kindiya, arapskog filozofa , i prvog filozofa među Arapima koji je posegnuo za grčkim filozofskim djelima koje je preveo Ḥunayn i njegovi prethodnici. Napisao je esej o Spoznaji   (Ḥawla al-Idrāk) , djelo u kojem nalazimo utjecaj Aleksandra Afrodizijskoj, komentatora Aristotelovih djela, a upravo njemu se pripisuje jedan istraživački rad pod nazivom Fī al-idrāk istovjetno Aristotelovom radu kojeg je preveo na arapski jezik Isḥāq ibn Ḥunayn.

Al-Kindī je napisao komentar Bromezova djela L'Isagoge, koje je na arapski jezik preveo jedan od prvih prevodilaca na arapski jezik, Ibn al-Muqaffa'a, koji je umro 762. Potom je ovo djelo poslije preveo Abū 'Uṯmān al-Dimašqī, koji je radio kao prevodilac uz Ḥunayn ibn Isḥāqa.

Yaḥyā ibn 'ādī, bagdadski filozof, umro 974., se koristio sirskim i arapskim prijevodima koje su bili sačinili Ḥunayn i njegovi asistenti. Kritike koje je Yaḥya pisao o ovim prijevodima nalazimo na margini prijepisa Aristotelovog djela Organon, čiju recenziju je uradio Ibn Siwār, učenik Yaḥye.

Al-Farābī, filozof i sufija, umro 950., i učitelj Yaḥyā ibn 'ādī, su koristili Aristotelove logičke pojmove na nivou metafizike, a kod ovog filozofa nailazimo Aristotelove ideje zasičene neoplatonizmom, i to je bila ta forma u kojoj je Aristotelova ideja doprla do Arapa, dakle, putem sirskih prijevoda i Aristotelovih komentatora.

Ibn Sīnā, kojeg smo već spominjali, se mnogo koristio komentarima Temesteosa i komentarom Aristotelovog djela al-Rūḥ (Duša), čiji je jedan dio preveo Isḥāq ibn Ḥunayn. Ibn Sīnā, učenik al-Farābiya, je komentarisao Aristotelova djela u svjetlu svojih vjerskih osjećanja, i ostavio je velikog traga na kršćane trinaestog stoljeća. Badawī tvrdi da je na Ibn Sīnu u domenu metafizike utjecalo djelo Brokawsa 'Ilal (Uzroci), koje su na arapski jezik preveli Ḥunayn i njegov sin Isḥāq.

Kod Ibn Rušda – komentatora Aristotelovih djela, koji je želio da na površinu izvede čistu aristotelijansku ideju bez primjesa neoplatonizma – nalazimo isječke komentara Aleksandra Afrodizijskog, a kaže se da je Ḥunaynova škola prevodila njegova djela na arapski jezik. Ibn Rušd je takođe napisao komentar Platonove Republike oslanjajući se na arapski prijevod koji je bio Ḥunaynovo djelo.

Ovi primjeri koje smo naveli predstavljaju samo malu nit toga kako su se arapski mislioci srednjeg vijeka služili grčkim djelima zahvaljući generacijama prevodilaca. U ovom radu mi ne težimo da prikažemo kompletnu sliku utjecaja grčkih djela. Grčka djela su u arapsko-islamski svijet prenijeta putem Aleksandrijske škole, i komentara koje su pisali sirski komentatori i prevodioci, naprotiv, mi težimo samo da prikažemo kako su neki slijedili prijevode , te kakvu su ulogu prijevodi imali u domenu sazrijevanja jednog potpunog filozofskog sistema. Radi studija koje govore kako su arapski mislioci upotrebljavali ove grčke tekstove mi vam savjetujemo da pogledate djela koja govore o tome.

5)      Prijenos na Zapad:

Ponudit ćemo primjer arapskih prijepisa filozofskih i znanstvenih grčkih djela koji su prevedeni na latinski jezik kao što smo isto uradili i u prethodnom dijelu teksta. Ti prijevodi na latinski jezik su učestvovali u stvaranju filozofske struje na krščanskom Zapadu  u srednjem vijeku. Naravno, ograničit ćemo se na prijevode koji se pripisuju Ḥunaynu i njegovoj školi. Naš cilj zasigurno nije samo studiranje utjecaja arapsko-islamskog svijeta na kršćanski svijet u tom periodu, ili povezanosti ta dva svijeta putem krstaških ratova, nego takođe i elaboracija srednjepolarizirane kulture koju je predstavljala arapska Španija. Želimo da ukažemo na važnost ovih prijevoda koji su na Zapad prenijeli temeljni dio grčkoga nauka obogaćenog analizama koje su bile djelo prevodilaca. 

Posmatrajući bitnost sadržaja ovih prijevoda ova produkcija ima zaslugu ponovnog otkrivenja antičkih grčkih znanosti za Zapad – tih nauka koje su samo dijelom bile poznate – i naučnih istraživanja, te novog  filozofskog promišljanja koje će dovesti do pojave renesanse.

Španija, koju su Arapi osvojili 711. se upoznala sa kulturnim napretkom početkom desetog stoljeća, i ona je u stvarnosti postala kulturni i misaoni centar islamskog svijeta u jedanaestom stoljeću učestvujući u orginalnoj formi putem svojih islamskih maurskih kultoroloških elemenata u arapsko-islamskoj civilizaciji, svejedno da li to bilo putem filozofije uz mislioce kakav je bio Aristotelov komentator Ibn Rušd, koji je bio poznatiji na latinskom jeziku više li nego na svom maternjem, i Ibn Ṭufayl (umro 1186.), andaluzijski ljekar i filozof.   

 

Kada su Španci povratili Toledo 1080., ovaj grad je postao kružok koji je spajao dva svijeta, islamski i krščanski i to zahvaljujući prevodilačkoj školi koji je bila stacionirana u ovom gradu. I prije nego li počnemo detaljno govoriti o ovoj prevodilačkoj školi, čini nam se korisnim da napomenemo da je  arapski nauk na Zapad takođe stigao putem Sicilije i južne Italije. Sicilija  ( koju su 1090. osvojili Normani) je postala pokrajina pod direktnom upravom Arapa i zadržala je arapski utjecaj putem akademije koju je osnovao kralj Rodžer II, i sa prevodilačkim pokretom koji je radio na prevođenju arapskih znanstvenih tekstova na latinski jezik (ili arapskih tekstova na grčki jezik), i s druge strane, od desetog stoljeća,  Gerbert d'Aurillac , koji će postati u međuvremenu papa Silvester II će doći u Španiju kako bi naučio arapski jezik i kako bi se upoznao sa arapskim naukom.

Svijet kojim je dominirao latinski jezik se putem prevoda upoznaje sa znanostima koje su bile čuvane u velikim bibliotekama Toleda. Biskup ovog grada, Rejmon (1126-1151) je podstrekivao prevođenje Aristotelovih djela na latinski jezik upoređujući ih sa prijevodima arapskih mislilaca tipa al-Fārābīya, Ibn Sīnāa, al-Gazālīya i dr.

Čini se da prevodilačka škola u Toledu nije imala samosvojnu pravu formu i podjelu rada kakav je bio slučaj sa Kućom mudrosti u Bagdadu, već je predstavljala snažan prevodiličaki pokret na latinski jezik, tako što je svaki prevodilac radio u skladu sa svojim viđenjem, potpuno neovisan o drugima.

U ovom slučaju, riječ škola ne znači da su svi prevodioci bili pod jednim okupom , i sva ona značenja koja ova riječ obuhvata uprkos tome što smo u mogućnosti da zamislimo da se taj  preoces dešavao veoma brzo, kao što je bio slučaj u Bagdadu. Ovdje postoji druga važna sličnost, a to je da se prevodilački rad odvijao etapno, štaviše, prvo bi se prevelo na posredni jezik prije nego li bi se počelo sa prevođenjem na latinski jezik a što naliči metodama koje su provodili Ḥunayn i njegovi asistenti , koji su sa grčkog jezika prevodili na sirski prije nego li bi ponudili arapski prijevod. Gerard de Sabloneta, jedan među mnogim prevodiocima na latinski jezik (1130-1170), tražio je pomoć jednog Maura koji je poznavao arapski i latinski jezik kako bi mu arapski tekst prevodio usmeno na latinski jezik, a  Gerard de Sabloneta je ono što bi Maur preveo  pismeno prevodio na latinski jezik. 

Ovaj prevodilac je istim ovim usmenim putem preveo al-Gazāliya i dr. I on sam je bio pod utjecajem ovih prijevoda jer je bio autor, među njegovim djelima spomenut ćemo jednu njegovu knjigu o djelima arapske filozofije.

U tom periodu su prevođena Aristotelova djela koja su obrađivala materijalnu fiziku i metafiziku, te Politika, Moral, i Nikomahova etika, a ova djela je koristio kršćanski kler, poput Tome Akvinskog i Velikog Albera. Oni su ova djela u okviru racionalnog kalupa uveli pod zakonik, pa je Toma Akvinski koristio Aristotelovu podjelu između esencije i biti, dok su sljedbenici Ibn Rušdove filozofije na latinskom jeziku bili protiv ove Tomine interpretacije.

Gerard de Sabloneta, Italijan, (1114-1186) je preveo Qānūn al-ṭibb Ibn Sīnāa, i ova knjiga je ostavila velikog traga  u oblasti medicine na Zapadu, i korištena je stoljećima na dva univerziteta, Allofanu i Menelehu. Takođe je prevedeno Ibn Sīnāovo djelo Kitāb al-šifā, koje je bilo jedna filozofska enciklopedija, a ovo djelo je preveo  Domingo Gundisalvo i Ḥanā al-Asbānī. Takođe je prevedena al-Rāziyeva enciklopedija al-Ḥāwī , a preveo ju je Gerard de Sabloneta . Evropa je putem ovih prijevoda na latinskom jeziku upoznala Ḥunaynove teorije o preventivnoj medicini i stomatološkim tretmanima.

Gerard de Sabloneta, Mārk al-Ṭulayṭalī, i Konstantin Afrički  na latinski jezik su preveli Galijanosova djela koja su već ranije bili preveli Ḥunayn i pripadnici njegove škole.

Alfred al-Inglīzī je preveo u trinaestom stoljeću Kitāb al-nabaṭāt Nikole al-Dimašqiya, Aristotelovog komentatora – na arapski jezik ovo djelo su preveli Isḥāq ibn Ḥunayn i Sābit ibn Qurra, a al-Nabaṭāt je djelo koje se pripisuje Aristotelu , a prijevod Isḥāq ibn Ḥunaynu.

Ptolomejevu Almagestu i Euklidove Elemente na latinski jezik je preveo Gerard de Sabloneta, a ova djela na arapski jezik preveli su Ḥunayn ibn Isḥāq i Sābit ibn Qurra. Elemente je takođe preveo i Abelar Dobāṯ u jedanaestom stoljeću.

Počevši od jedanaestog stoljeća prijevodi na latinski jezik počeli su se vršiti putem rasprostranjenih grčkih orginala, i ovo nas podsjeća na trud koji je ulagao Ḥunayn , jer on je tragao za grčkim rukopisima, i potom bi pregledavao prevedene tekstove koje je izvorno preveo sa sirskog jezika.

Latinski prijevodi su omogućili čuvanje osnove, tj. suštine onoga što su Arapi napisali s obzirom da su se arapski prijepisi pogubili. Muslimanska Španija će u dvanaestom stoljeću u porodici Ali Muḥdaṯ naići na val netolerancije prema filozofskim rukopisima što je vodilo ka gubljenju brojnih arapskih tekstova. Isto su uradili bagdadski prevodioci kada su povratili građu grčkih tekstova čiji su izvori bili zagubljeni a sačuvani njihovi prijevodi na arapskom jeziku. Isti slučaj je i sa nekim Galijanosovim djelima poput knjige al-Mabdaʼ o Aristotelovoj metafizici koju je preveo Isḥāq ibn Ḥunayn na arapski jezik.

                                                ▲     ▲    ▲   ▲   ▲    

     

Naslov djela: La traduction A l'epoque Abbaside

Autorica djela: Myriam Salama-Carr 

Prijevod s francuskog na arapski: dr. Nağīb Gazāwī

Prijevod s arapskog na bosanski: Dženan Smajić