četvrtak, 25. prosinca 2014.



Pregled djela Moralnost kapitalizma


Djelo Moralnost kapitalizma predstavlja zbir nekolicine eseja koji kazuju kako o riječi tako i o sistemu kapitalizma, te njegovom načinu konstruisanja ljudske osobenosti. Prvobitno je pažnja usmjerena na riječ kapitalizam, toj riječi što je nabijena mnoštvom negativnih konotacija. Kada je posrijedi govor o kapitalizmu sam spomen ove riječi u našem društvo u većini slučajeva izaziva zgražanje ili određen vid odbojnosti. Riječi izazivaju ili pozitivne ili negativne reakcije shodno tome šta označavaju u svijetu realija.

S tim u vezi, ako prihvatimo teoriju da riječi svoje značenje tvore u datom kontekstu, te da se njihova značenja ne tvore konvencionalnim metodama, pa tim prije ne treba da nas iznenade negativne konotacije koje se pridodaju ovoj riječi. Kapitalizam bi tako u našem ustaljenom poimanju svijeta predstavljao riječ uz koju se bez ikakve dvojbe mogu dodati izrazito negativne konotacije, pa ako primjera radi govorimo o nepravdi koja vlada u društvu, eksploataciji radničke klase, nejednakostima u društvu, gubljenju kulturnog identiteta, te imperijalizmu sve to ćemo objediniti pod jedan nazivnik, a to je kapitalizam.

Ovakvim činom sustav kapitalizma se svodi na veoma negativnu pojavu, zlo protiv kojeg se treba boriti svim silama. Knjiga Moralnost kapitalizma svojim jednostavnim jezikom čini jedan semantički preokret, te pojam kapitalizma određuje sasvim drugim konotacijama, onim pozitivnim. Na scenu stupaju drugi semantički pojmovi kao što je poduzetništvo, inovacije, razumijevanje tržišnih informacija, te kreativno razaranje. Upravo sintagma kreativno razaranje ponajviše određuje sistem modernog tržišta koje neprikosnoveno spontanim poretkom  svakog ponaosob stavlja pod određen domen kušnje. Tržišta se razvijaju strahovito brzo, te kroz cjenovni sistem odašilju vrlo jasne informacije. Kako je  riječ kapitalizam obavijena s mnoštvo značenja jednostavno rješenje nije samo odbaciti ovu riječ i upotrebljavati druge termine.

Tržište je vrlo često riječ koja se nudi kao adekvatna zamjena za kapitalizam. Međutim, da bi se jasno stavila crta razgraničenja između modernog i antičkog tržišta korisno je upotrebljavati riječ kapitalizam. Kapitalizam bi tako označavao najjednostavnije rečeno slobodnu razmjenu vrijednosti koje se proizvode na tržištu. To je sistem sadržan u instituciji privatnog vlasništva, poduzetništva i u konačnici stvaranju onih vrijednosti za kojima postoji očevidna potražnja ili vrijednosti u kojima poduzetni um vidi očitu primjenu u realnom svijetu. Negativne konotacije koje se stavljaju u kontekst kapitalizma svakako nisu imaginarni proizvod, već svijet realija, ali da bi se prema njima kvalitetno odnosilo potrebno ih je imenovati pravim nazivnikom.

U knjizi Moralnost  kapitalizma nailazimo na vrlo zanimljivu sintagmu kroni kapitalizam. Akumulacija kapitala je naša stvarnost, i ona sama po sebi nije negativna niti pozitivna. Da bismo joj dali etički karakter, te time donijeli sud valjanosti ili nevaljanosti potrebno je vidjeti način na koji se dolazi do određene akumulacije kapitala. Kroni kapitalizam je svijet u kome se kapital ne akumulira zahvaljujući vašem znanju i vještinama, već prevashodno prisnošću s određenim ljudima koji koriste svoje pozicije kako bi nekome osigurali ili dodijelili takvu tržišnu poziciju da jednostavno ne morate da pratite tržišne informacije i budete sveopći učesnik tržišne utakmice u kojoj se zahtjeva razmjena dobara,  a ne prisne veze. 

Upoznavanjem sa sintagmom kroni kapitalizma  pravi se određen vid balansa u odnosu na dominantnu literaturu koja se negativno izražava o sistemu kapitalizma.
Od početne tačke individualizma, te samosvjesnosti našeg bića i potrebe za ostvarenjem unutar društva,  kapitalizam nas uči kako da postanemo neovisne jedinke, da budemo oni koji stvaraju vrijednosti i time unapređuju zajednicu. Kapitalizam je tako prevashodno sistem dinamičnosti, i time je protivan statičnosti.

Ta dinamičnost traži rizik i takav kulturni ambijent u kome se sloboda ne žrtvuje zbog sigurnosti i statičnosti, već se sloboda promiče kao temeljna vrijednost koja u ulozi kotača cjelokupnu zajednicu dinamičkim kretanjem vodi ka prosperitetu. Ta dinamičnost podrazumijeva i konstantnu ekonomsku mobilnost.

Nakon uvodnog objašnjenja pozitivnog poimanja riječi kapitalizam slijede eseji u kojima se što jednostavnijim jezikom pokušava obuhvatiti srž etičke naravi kapitalizma. Ta narav počinje sa konstatacijom Joel Mokyra da ekonomski uspjeh najprije ovisi o onome u što su ljudi ubjeđeni, jer ideje su te koje donose promjene, a ne samo puki ekonomski programi.

U tom svijetu ideja dominantna nota je negativni odnos spram bogatstva i bogatih ljudi. Naime, reči će se da odnos prema bogatstvu je prvi korak kojim se korača ili ka uspjehu ili ka neuspjehu. Problem bogatstva i siromaštva nije u sučeljavanju ova dva pojma, već u samom pronicanju u uzroke koji su doveli do jednog ili drugog.

Koji su to uslovi koji su nekoga učinili bogatim ili siromašnim je detalj na koji treba obratiti pažnju. S tim u vezi, problem bogatstva i siromaštva prevashodno ovisi o načinu organizacije a svaka ponuda nečega vrši se na osnovu alokacije resursa, finansija i načina distribuiranja dobitaka.

Kada je posrijedi govor o distributivnoj funkciji organiziranosti, u djelu Moralnost kapitalizma ovaj entitet biva obrazložen ne temelju dvaju etičkih vrijednosti ili nevrijednosti, ovisno o posmatraču i njegovoj etičkoj poziciji. Te dvije jedinice su sebičnost i altruizam. Dok se altruizam uopćeno poima kao vrlina, sebičnost se s druge strane postavlja u ravan negativnih pojmova.

Kada je riječ o sebičnosti David Kelley predstavlja esej o revoluciji kapitalizma i to na temelju doprinosa Ayn Rand, te čitaocu nudi kopernikanski prevrat time što osobinu sebičnosti stavlja na pijedestal moralnih vrijednosti, a altruizam u svijet negativnosti.
Ayn Rand nastupa s pozicije uopćene kritike političke ekonomije, pa i one koja brani poziciju kapitalizma, tako da prema njenom mišljenju način na koji se čovjek posmatra je neprimjeren. 

Jedinka se postavlja u poziciju društvenog vlasništva, te se na temelju toga vrše istraživanja kako i na koji način osoba X doprinosi društvu, te kako se taj doprinos može najbolje distribuirati. Takav odnos prema čovjeku, kao entitetu koji je dio opće proizvodnje Ayn Rand u zbirci svojih eseja Capitalism: The Unknown ideal  naziva tribalističkim. Kultura koja dominira Zapadom kazat će Ayn Rand je altruistička, pri čemu se podrazumijeva samožrtvovanje i brisanje sopstva. Koncept slobodnog i nezavisnog čovjeka bi bio ravan nekoj vanzemaljskoj predstavi.

Tribalistički mentalitet podrazumijeva poglavara, poglavicu plemena koji određuje kako i na koji način će pojedinci da iskoriste svoje resurse za opći boljitak plemena. Ayn Rand se radikalno suprotstavlja tom viđenju, pa tvrdi da bogatstvo koje se proizvode pripada nekome, tačnije, onome ko ga proizvode. Nastupanjem kapitalizma, te ideje o slobodnom čovjeku oživljava institucija privatnog vlasništva koja će čovječanstvo dovesti do rasta do tada neviđenih razmjera. Kapitalizam je taj kojeg treba shvatiti,  a tribalističke premise preispitati.
Svaki odnos prema društvu treba da počinje od jedinke, jer pojedinac je najmanja manjina i od njega treba da se počinje, ne od društva kao nekog etiteta otjelovljenog u datom organizmu.
Razmišljanje i sila uma su kompleksni entiteti koji čovjeka čine čovjekom, koji mu omogućavaju da se ostvari kao pojedinac. Ne postoji takva stvar kao što je kolektivni um kazat će Ayn Rand. 

U skladu s njenim viđenjem, čovjek može doći do saznanja u suodnosu sa drugim jedinkama, ali taj momenat slobodnog promišljanja ga čini neovisnim entitetom.
S obzirom da je znanje disperzivno svaka jedinka ima određene informacije koje su svojstvene samo njemu, te na temelju kvaliteta tih informacija stvara određene vrijednosti. Te vrijednosti pripadaju njemu kao pojedincu, a odnos s drugim jedinkama biva na temelju dobrovoljne kooperacije. Taj odnos dobrovoljnosti narušava principe tribalizma time što jedinka na sebi svojstven način određuje kako će vršiti distribuciju onih vrijednosti koje proizvede.

S obzirom da svaki društveni koncept počiva na određenoj vrsti etike osnovni koncept kapitalizma ne počiva na ideji samožrtvovanja, ili na poziciji dugovanja, tako što posmatramo društvo kao entitet koji nam duguje ono što nam je potrebno u datom momentu. Ne, kapitalizam gaji etiku individualizma, tu etiku koja će kazati da trebamo razmišljati u pravcu toga kako da ostvarimo svoju sopstvenu sreću i zadovoljstvo i to na temelju naše lične proizvodnje i dobrovoljne kooperacije. Što bi rekao Hans-Hermann Hoppe u svom djelu Theory of Socialism and Capitalism nepatvoreni kapitalizam (pure capitalism) je sistem kojeg treba braniti i štititi. Taj nepatvoreni kapitalizam počiva na posmatranju čovjeka kao nezavisnog entiteta koji na temelju svoga znanja radi i djeluje, a sa drugima surađuje putem dobrovoljne razmjene.

Vrijednosti se moraju otkriti na osnovu čovjekova uma: promišljanjem, stjecanjem znanja, te razmjenom informacija. Svoja promišljanja čovjek pretaka u fizičke predmete koje potom razmjenjuje na tržištu u određenom kontekstu. Taj kontekst ispunjen nabujalim informacijama određuje da li je dato promišljane bilo ispravno ili ne. Ukoliko je odgovor potvrdan, čovjek će biti nagrađan za ono što je ponudio, a ako ne, morat će da snosi posljedice, ali prevashnodno tako uči i napreduje.

Na osnovu takvog odnosa prema sebi tvori se poduzetnički um, koji vođen svojim samointeresom stvara vrijednosti za kojima potrebuju i drugi, ali te vrijednosti prenosi drugima na bazi ugovora i dobrovoljne razmjene.

Problem ideje ''nasilne redistribucije'' koja se često sprovodi od strane države prema Ayd Rand je etika koja ima temeljni problem u tome što jedinka gubi svoje sopstvo i djeluje samo u okvirima nekog većeg organizma zvanog društvo. Takva jedinka ne dolazi do stadija poduzetničkog uma, već se pretaka u osobu koja prvenstveno u drugima traži krivca, a društvo tuži za sve ono što samostalno ne ostvari. Ta etika dovodi do imitativnosti, time što se proizvodni duh ubija, a gaji se duh ''instinkta rulje'' koji se ne bavi time kako da svoje ideje pretoči u fizičko dobro, već kako da na račun drugih bez institucije ugovora, koja podrazumijeva međusobnu razmjenu dobara dođe do određenih vrijednosti.

Etika kapitalizma prema tome gaji odnos u kojem se jedinka uči da prevashodno ovisi o samom sebi, da stvaranjem određenih vrijednosti može postići svoje zadovoljstvo i to na način da svoje vrijednosti razmjenjuje s vrijednostima koje drugi stvaraju. To je taj nepatvoreni kapitalizam, poduzetni duh.

Međutim, problematični koncept radikalnog individualca u  rukopisama Ayn Rand će dovesti do toga da će Ayn Rand uistinu doprinijeti razvoju poduzetničkog duha i promoviranju kapitalizma novim generacijama na Zapadu, ali i do onoga što s početka ove zbirke eseja, nazvanoj Moralnost kapitalizma, nalazimo u riječima Johna Mackeya koji kazuje da je slobodarski pokret došao u slijepu ulicu zajedničkim djelovanjem Ayn Rand i nekih ekonomista.

Naime, taj radikalni individualac kreiran u djelima Ayn Rand, a takođe predstavljen i u ovim esejima, je otuđeni individualac koji svoju sudbinu ne kroji kroz ono što bismo nazvali tradicionalnim institucijama. Takvo poimanje etike kapitalizma ili radikalnog liberalnog individualca ne nalazimo u djelima Edmunda Burkea ili Friedricha von Hayeka.  Burke i Hayek razvijajući nasljeđe škotskog provjetiteljstva su imali drugačiji odnos spram društvenog nasljeđa. Slobodno društvo i time civilizirano egzistira na određenom društvenom nasljeđu. 
 Ono se ne konzervira u okvire tradicionalizma, ali gaji pozitivan odnos spram tradicije, te ima specifične norme ponašanja. To je sistem koji održava kontinuitet s tradicijom, i nastavlja dalje da je unapređuje s postepenim korekcijama, a ne radikalnim zahvatima.

Tradicija je splet konkretnih iskustava koja su bila oprobana tokom historije. S tim u vezi, splet društvenih iskustava dobiva primat nad radikalnim individualcem, jer društvene institucije su te koje otjelovljuju spontani razvoj mnoštva umova vođenih racionalnim, iracionalnim, nadracionalnim i drugim oblicima vjerovanja.

Novi prosvjetiteljski čovjek ili radikalni individualac Ayn Rand mora da se oslobodi okova tradicionalnih ustanova, a nužnost je stvaranja takvog ambijenta u kojem je razum temeljni konstruktivistički autoritet.

Razum je taj koji nas može dovesti do nevjerovatnih otkrića ukoliko se njime upravlja pažljivo uz odnos kontinuiteta spram tradicije, tog ogromnog skupa informacija koji se prenosi iz generacija u generaciju. Međutim, stvaranje radikalnog individualca može  nas dovesti do neugodnih troškova, i to na način naglog prekida informacione veze s tradicijom.

Tradiciji i historija u takvom ozračju bivaju poput jedne vrste objave iz koje se crpe informacije o iskustvenom. Taj čin iskustvenog nam ukazuje na valjanost ili nevaljanost određenih ideja i postupaka. Živjeti u skladu s tradicionalnim nasljeđem ne podrazumijeva autoritativnu izgradnju konzervativnih načela, već evolutivan način razvoja nasljeđenih tradicionalnih institucija.  Razlika između prvog i potonjeg  je najprije u tome da li određena tradicija pristaje na konkurenciju i izazov utrke na tržištu ideja ili ipak koristi moć državnog aparata na način da vladajuća struktura određuju koja vrsta tradicije je dobra a koja ne.

Kako to Ralph Raico u svom djelu Classical Liberalism and the Austrian School kazuje pri govoru o Benjamin Constantu, da su njegove analize društva se direktno ticale onoga što bismo nazvali sukobom kultura. Određene grupe teže tome da iskoriste moć države kako bi nametnule svoju kulturu – religiju, moral, etiku itd. Oni desnu promoviraju tradiciju, porodične vrijednosti, a oni lijevo promoviraju progresivne, egalitarne i prosvjetiteljske ideje. Ta kulturološka borba se odvija na mnogim frontovima, a glavni mejdan sukoba su institucije obrazovanje i mediji, jer to su kanali kojim se najprije dolazi do željene publike.
Nasljeđe Benjamin Constanta je u ovom smjeru vrijedno hvale, i eseji u djelu Moralnost kapitalizma bi imali zasigurno veću intelektualnu snagu da su koncipirani na tom modelu. Djelujući protiv onih grupacija koje su htjele da se raskrsti za sva vremena s tradicijom Constant je cijenio važnost dobrovoljnih tradicija nastalih slobodnim aktivnostima i organizacijom civilnog društva. S druge strane, bio je veliki protivnik onog konzervativnog uma koji ima za želju strukturu države koja bi ''čuvala'' stanje prirodnog čovjeka i ne bi mu dozvoljavala da ulazi u čin grijeha.

Idejno rješenje bi bilo da se država ne miješa u domen kulturnih sukoba, već da ih prepusti društvu da se na temelju iskustvenog uvidi koje tradicije su vrijedne i efikasne a koje ne, te da bude čuvar toga da se sukob odvija na razini ideja.
Posljednji esej napisan perom Mario Vargasa Llose Kultura slobobe se upravo bavim u određenom domenu ovim što smo ranije naveli. Naime, M.V. Llosa kritikuje birokratsku odbranu kultura, pa konstatuje:

''Najzadivljujuća lekcija kojoj nas uči kultura je da ona ne treba zaštitu od birokrata i komesara, ili da je drže iza željeznog zastora, ili da je odvojena od običaja kako bi i dalje bila živa i bujna. Zapravo je suprotno, ti procesi izvitoperuju i trivializuju kulturu. Kulture moraju da žive slobodno, u stalnoj viteškoj borbi naspram drugih kultura. Ovo, zapravo, jača i obnavlja kulturu, i dozvoljava joj da se razvija i prilagođava savremenom životnom toku. U antici, latinska kultura nije ubila grčku. Suprotno tome, helenistička kultura je prožeta kroz rimsku kulturu, tako da su preko nje djela Homera i velikih mislilaca kao što su Platon i Aristotel postala dostupna. Globalizacija neće uništiti lokalne kulture, ona će ih otvoriti ka svijetu, i sve što je vrijedno opstanka i održavanja u lokalnim kulturama će ostati i naći plodno tlo gdje će rasti i cvjetati. ''


Kritike koje dolaze od strane lijevih politika su vrlo često usmjerene ka tome kako kapitalizam i sve veća otvorenost granica djeluje negativno spram lokalne kulture i tradicije. Globalizacija i utjecaj engleskog jezika nove generacije odvajaju od lokalnih vrijednosti i utapaju ih u opći globalni kulturološki hegemonizam. M.V. Llosa se ne slaže s time, i izražava sasvim suprotan stav, da je moć informacionih tehnologija ta koja nam upravo omogućava da oživimo svoju tradiciju, da je predstavimo i pokažemo svijetu, te da u relaciji s drugim kulturama unaprijedimo ono što je kvalitetno u našim sopstvenim kulturnim identitetima.

Knjiga eseja  Moralnost kapitalizma na planu sadržaja je vrlo intrigantna, ali i u isto vrijeme otvorena za kritiku, ne samo od strane onih koji ne zastupaju etiku kapitalizma, već i onih koji su pobornici kapitalizma, ali imaju drugačiji odnos spram tradicije. Za nekoga ko se tek upoznaje sa kulturom kapitalizma ovi eseji mogu biti razlog ozbiljnijeg upuštanja u valorizaciju ideja koje su navedene u datim esejima, jer cilj ovog djela i jeste što jednostavnijim i površnijim jezikom pristupiti recipijentu i razviti kod njega svijest o samoodgovornosti.   


Knjiga Moralnost kapitalizma je projekat sproveden od strane CPA, nevladinog udruženja iz Zenice koje se bavi promoviranjem poduzetničkog etičkog duha.

Nema komentara:

Objavi komentar