srijeda, 31. prosinca 2014.



Trgovci vs. ulema


Još je al-Ğāhiz početkom devetog stoljeća pisao slavu trgovcima, a u trgovini je vidio aktivnost koja donosi društvene promjene. Dio je to povijesti koji svjedoči o dvije intelektualne snage, o dva antagonizma koji se ne daju ugasiti. Kada je al-Ğāhiz pisao poslanicu ''Madaḥ al-tiĝāra wa ḏamm 'amal al-Sultān'' (''Pohvala trgovini i pokuda aktivnosti Sultana'') bio je to odgovor jednom autoru što je kudio trgovce, a ime te poslanice nazvaše ''Ḏamm al-tuĝĝār wa madaḥ 'ummāl al-Sultān'' (''Pokuda trgovaca i pohvala radničkoj sviti Sultana''). U to vrijeme je i Muḥammad al-Šaybānī pisao pohvalu stjecanja bogatstva, a pohvala je opet bila odgovor grupama asketa koji su interpretirali religijske tekstove u kontekstu pohvalnosti monasticizma i odricanja od bogatstva. Koliko je abasidski period predstavljao svijetlu tačku srednjevjekovnog perioda i rušio mit o srednjevjekovlju kao periodu koji samo predstavlja dekadencu i crnilo ljudske povijesti, jer abasidska elita je oživjela antičku misao i dala joj nove okvire, tako je bio i odraz sučeljavanja starih snaga, protrgovačkih i antitrgovačkih ideologa.

Jednu je činio al-Ğāhiz koji je ukratko bio sve samo ne pisac koji je pisao po uzusima prevladavajućih ideja tog perioda. Trgovci su uvijek bila kategorija omraženih, pa i srednjevjekovni period Abasida je ispunjen podacima o trgovcima kao osobama koje utjelovljavaju osobine prevare, laganja, i bezosjećajnosti. Sultanova svita je s druge strane predstavljala nit koja treba da utjelovljuje pravednost, te da trgovce dovodi u red kako se ne bi oteli vidljivoj ruci vlasti. Iz takvog miljea su i dolazila antitrgovačka pisanja. Međutim, genijalac kakav je bio al-Ğāhiz se odlikovao autentičnošću i neuobičajenom pisanju. Znao je al-Ğāhiz da dvor maksimalnu ulogu može da odigra u tome da bude otvoren ka slobodnijem društvu ali da su trgovci ti koji čine prevagu i pomjeraju centralističke sile moći ka periferiji. Slavio je tako al-Ğāhiz trgovce ali ulemanski krugovi u BiH i ne slaviše protrgovačku ostavštinu, pa danas niti znamo mnogo o al-Gāhizovoj slavi trgovcima niti o recimo al-Dimašqijevim protopisanjima o subjektivnim preferencijama kao bitnom faktoru razumijevanja tržišnih odnosa, ali o tome više na kraju teksta.

Više lokalne slobode veća trgovinska aktivnost

Kao što je al-Ğāhizova slava trgovcima ostala za sada neadekvatno obrađena još jedno ime je za naše govorno područje totalna nepoznanica. Ime je to jednog egipatskog trgovca, a riječ je o Ismail Abū Taqiyyi. Trgovac je to s kraja 16. i početka 17. stoljeća, vremena dok je Egipat bio pod upravom Osmanskog Carstva. Nije to period historije koji je prepun dokumentacije da bismo o tome mogli naširoko zboriti, ali dokumentacija koja je dostupna i radovi novijeg vremena kao što je djelo Nelly Hanne ''Making Big Money in 1600: The Life and Times of Isma'il Abu Taqiyya'' svjedoče o trgovačkim poduhvatima koji su pravili mnogo veće promjene nego li one grupe od kojih se to prvenstveno očekivalo. Trgovina je mijenjala društvene odnose ali i pokazivala sve slabosti tadašnjih državnih institucija s jedne strane te neadekvatnost trgovaca idejama (uleme) da odgovore na potrebe s kojima su se susretali. Ismail Abū Taqiyya je pripadao trgovačkoj sviti, bio je to čovjek koji je pokazao sve vrijednosti trgovine i svu limitiranost ljudskog uma makar to bio i um ulemanske naravi.

Period 16. i 17. stoljeća kada je posrijedi govor o Mediteranu mnogo više nam je poznat kao vrijeme dekadencije Osmanskog Carstva i trgovačkog napretka sjevernog dijela Mediterana koji je pripadao evropskom kontinentu. Međutim, koliko god da je centralistička vlast sultanata u Istanbulu gubila tlo pod nogama to je s druge strane značilo veću vlast lokalnih jedinica. Kako su trgovina a time i sami trgovci djelovali na smanjenje moći sultanata i prebacivanje političkih polutki moći ka periferiji možda najbolje svjedoče trgovačke porodice iz Egipta među kojima je Abū Taqiyya igrao ulogu vrlo razboritog trgovca i poduzetnika. Abū Taqiyya je shvatao važnost impersonalne trgovine te nedostatke tadašnjeg pravnog sustava da odgovori na potrebe trgovaca. Tako je jedan egipatski trgovac s kraja 16. stoljeća i početka 17. stoljeća vodio bitku kako s institucijama zakona tako i s institucijama uleme koja je imala problema s novim robama, kao što je slučaj s kafom, koje su trgovci uvozili i načinom na koji su to robu plasirali na tržište.

Život Abū Taqiyye nudi drugačiji uvid u dosadašnje poglede na razvoj trgovačkih aktivnosti tog perioda. Dok su sjeverni dijelovi Mediterana doživljavali pravi trgovački procvat Osmansko Carstvo se kretalo nizbrdo ali to u konačnici i nije značilo opću stagnaciju trgovačkih aktivnosti. Naprotiv, istočni dijelovi Mediterana, i to veliki centri kakav je bio Kairo su dekadenciju centralističke vlasti Osmanskog Carstva pratili s većim lokalnim ovlastima a opći procvat trgovačkih aktivnosti direktno je djelovao i na egipatsko društvo. Iako se Osmanskom Carstvu često prilazi holistički, parcijalni pristupi određenim regijama, kao u ovom slučaju Egiptu daju mnogi bolji uvid i stvarniju sliku općeg stanja Carstva. Studije o trgovcima općenito a tako i o egipatskim parcijalno sadrže odgovore na ustaljeno pitanje odnosa tržišta i države. Abū Taqiyya je primjer egipatskih trgovaca koji podrivaju teoriju da s dekadencijom i slabljenjem centralnih vlasti opada i ekonomska aktivnost, te da uspješnost trgovačkih aktivnosti ovisi o političkoj kontroli.

Abou El Haj, istraživač osmanske i arapske kulture, u svojim radovima sugerira da značajan efekat u vezi s  pojavom povećanja trgovine i trgovaca u Kairu jeste to da im je država manje regulirala trgovinske odnose nego li je to bio slučaj ranije, a rezultat je pojava vrsnih i razboritih trgovaca koji su počeli da preporađaju Kairo. Ovi navodi podrivaju ustaljeno mišljenje među historičarima da je slabljenje centralne vlasti značilo svakako i ekonomski pad ili nazadak periferija. Slučaj s Egiptom krajem 16. i početkom 17. stoljeća svjedoči drugačije. Veća lokalna vlast, udaljavanje od sultanata u Istanbulu i manje administrativno uplitanje Osmanlija u rad egipatskih trgovaca za Kairo je značilo stvaranje jednog novog društvenog poretka, te procvat trgovačkih aktivnosti. Trgovci poput Abū Taqiyye za razliku od uleme i političkih moćnika su se brzo snalazili u datim okolnostima, tako da su kvalitetnom upotrebom kako zakonodavnih institucija tako i trgovinskih izvlačili maksimum iz trenutnog sistema, te su jasno odašiljali signale gdje i kakvi su to institucionalni problemi koji onemogućavaju njihov kvalitetniji rad.

Više regionalne i trgovinske slobode veći prosperitet za kairske trgovce

Abū Taqiyye nije tek tako izabrao da bude trgovac. Naime, Kairo je u periodu od 1580. godine pa do 1625. bio grad čije temelje društvene strukture su činile porodice, različite etničke skupine, cehovi, i zakonodavne institucije. Sve ove grupe su na svoj specifičan način obrazovale strukturu društvene organizacije Kaira.  Abū Taqiyya je tako poticao iz sirijske etničke grupe, i to iz porodice trgovaca. Njegov otac Ahmed, amidža 'Abdulrāziq, amidžin sin Jasin, pa i sin Abū Taqiyye su bili trgovci. Abū Taqiyya je kao i većina stanovnika Kaira se kretala od jedne grupe ka drugoj, ali za njega je kao i za ostatak stanovništva porodica bila osnovna polazna tačka. Porodica je tako igrala veoma bitnu ulogu, pa se Abū Taqiyya odgajao već od malena da bude trgovac. Naravno, sva trgovina i kapital se kretao u krugu porodice, pa su tako i brakovi bili dogovarani unutar porodice. Sve je to prevashodno bilo važno zbog same strukture društvene organizacije pa je i Abū Taqiyye svoje prve trgovačke korake pravio uz porodicu.

S obzirom na svoje etničko porijeklo Abū Taqiyya je bio u dobrim vezama sa sirijskim trgovcima u Kairu. Ti odnosi su bili veoma važni pa su mu česti trgovinski partneri bili upravo Sirijci. Treća bitna skupina su svakako bili sami trgovci čije društvo je takođe imalu vrlo jasnu hijerhijsku strukturu. Kako je trgovačko društvo funkcioniralo najbolje svjedoče titule koje su se dodjeljivale trgovcima. Te titule su omogućavale hijerahijsku mobilnost a ona je s obzirom da se radilo o trgovini i kapitalu ovisila prvenstveno od učinka. Abū Taqiyya je krenuo od najniže titule pa je u početku nosio titulu tāĝir saffār(تاجر سفّار) a što je značilo da se radi o putujućem trgovcu. Među istaknutijim titulama su bili nazivi faẖr al-tuĝĝār (ponos trgovaca), te titula šayẖ koja je značila da je osoba s datom titulom nadređena svim cehovima određene tržnice ili određene tržišne branše. Najveća titula koja se mogla imati je šāhbandar a što bi značilo da ste glavni nadređeni trgovačkoj grupi. Prema dokumentima koji su dostupni Abū Taqiyya je ovu titulu stekao 1613. godine i zadržao ju je sve do svoje smrti. To je titula koju je nosio trgovac predvodnik cehova trgovaca Crvenog mora, a to su bili najeminentniji kairski trgovci.



Titula šāhbandar nije samo značila visoku pozicioniranost među trgovcima već i najveću titulu unutar civilnog društva. Dakle, ako ste bili van politike i državnih institucija dotična titula vam je značila najveći prestiž koji ste mogli imati. Ovom titularnom klasifikacijom trgovcima je bila omogućena društvena mobilnost, da od jednog prosjećnog trgovca dostignu vrlo uglednu poziciju u društvu, te da u konačnici budu blizu političke svite.
Šāhbandar je s obzirom na svoju poziciju predstavljao takođe balans moći. Naime, njegova funkcija nije više bila sama trgovina već i suradnja s autoritetima političke moći. Ta njegova titula među trgovcima stavljala ga je u poziciju da pregovara u korist trgovaca te da im omogućava što jednostavnije obavljanje trgovinskih poslova.  Promjene koje su trgovci uviđali nisu u konačnici mogle da promjene konačnu strukturu društva, jer na vrhu hijerarhije je bila vojska – u kontekstu Egipta što Osmanslijska što Memlučka – tako da su trgovci i dalje bili na nižim društvenim pozicijama. Međutim, ono što je trgovcima dalo slobodu nisu bile nikakve reforme odozgo već slabljenje centralističke moći Osmanlija.

Kraj 16. stoljeća je period kada periferije Osmanskog Carstva uviđaju da moć Carstva opada, te da Istanbul sve manje može da kontrolira periferije. Tada je i Hasan Kafija Pruščak pisao o negativnostima koje slabe Carstvo, a u Egiptu su trgovci vrlo dobro osjetili promjene u političkoj klimi. Posebnost trgovaca je prevashodno ta što oni vrlo brzo primaju informacije na tržištu, jer u konstantnom su odnosu sa zakonodavnim regulacijama. Al-Ğāhiz je pisao da izrazita važnost trgovaca leži u tome što su oni grupa koja mora da prati kontekst pa i da ide ispred njega kako bi opstali na tržištu. Kako je periferija postajala slobodnija time su trgovci poput Abū Taqiyye postajali učinkovitiji te su svoje zahtjeve i potrebe mogli mnogo lakše da obavljaju. Jednostavno kazano, imali su manje restrikcija, tako da su s većom trgovinskom slobodom dobili priliku da razviju kairski trgovinski život. Manje državne intervencije, i više lokalne suradnje za kairske trgovce je značilo imati odriješenje ruke za stvaranje što povoljnije trgovačke klime.

Poduzetni trgovci i krnjave institucije

Pojam poduzetništva se u literaturi koristi raznoliko ali u ovom tekstu koristit ću ga uz imenicu trgovci kako bih dosljedno dočarao samu ulogu trgovaca. Kada vam govorim o trgovcima možda pomislite o ljudima koji su samo trgovali određenom robom ali pri tome nisu pravili neke veće društvene promjene. Ne griješite mnogo u vezi s time da uloga jednog Abū Taqiyye jeste bila nabavka robe za kojom je postojala vidna potražnja ali to je tek početak. Abū Taqiyya je kao mladi trgovac, početnik s titulom tāĝir saffār (putujući trgovac) morao da putuje, da se otisne u veoma rizična putovanja kako bi naposljetku obogatio kairske tržnice. Pokretačka sila koja ga je gonila da to čini je nemirni poduzetni duh koji reaguje na svaku priliku i mogućnost da ostvari dobit.

Poduzetnici svojim odlukama stvaraju novu neravnotežu na tržištu čime stvaraju prilike za druge. Djelujući decentralizirano, globalno, i u potrazi za najboljim rješenjima poduzetnici stvaraju nova tržišta, kreiraju nove forme organizacije, te pronalaze puteve za preoblikovanjem starih formi institucionalnog djelovanja. U isto vrijeme poduzetni trgovci su bili predvoditelji promjena ali i omražena pojava koja utjelovljuje najniže ljudske porive. Međutim, takav je život poduzetnih trgovaca, što se prije naviknu da su oni ti koji generiraju promjene a što prije zaborave na sve one koji ih neprestano kude tim bolje po njih.

Kao što sam već rekao, poduzetni trgovci prave promjene ali da bi te promjene u konačnici bile što uspješnije nužno je da ih prate i institucionalne promjene. U slučaju s Bliskim Istokom to je jedan od ključnih faktora dekadencije. S obzirom da je islamsko pravo igralo najznačajniju ulogu problem s kojim su se mnogi autori suočavali jeste kako religija koja gaji pozitivan stav spram trgovačkih aktivnosti nije bila inicijator većih ekonomskih promjena. Timur Kuran problem vidi u institucionalnoj organizaciji. Naime, institucija ugovara koja se zasnivala na islamskim načelima a tako i islamske trgovačke prakse nisu se znatno promijenile u periodu od 10. pa do 17. stoljeća. Institucionalna stagnacija je tako išla u korak s općom stagnacijom i nazadovanjem do juče moćnog Bliskog Istoka.

U prvim stoljećima islamske dominacije srednjevjekovnim periodom veliku ulogu su imali pravnici koji su shodno datom kontekstu razvili u tom momentu najkvalitetnije institucionalne okvire za razvoj trgovinskih aktivnosti. Timur Kuran smatra da je razlog jednog takvog pozitivnog ambijenta bio taj što je ulema sama u 9. i 10. stoljeću se bavila trgovinskim aktivnostima. Dakle, želje ''omražene'' spisateljice Ayn Rand za stvaranjem novih intelektualaca, grupe poduzetnih trgovaca koji bi uz to bili i vrsni trgovci ideja, imamo u srednjevjekovnom periodu. Koliko je procenat takvih učenjaka bio teško je govoriti, ali ako pogledate biografije tadašnje uleme nemojte da vas iznenadi činjenica da su mnogi zarađivali na osnovu posjedovanja nekog biznisa.

Među glavnim institucionalnim problemima s kojima su se kairski trgovci susretali je nepostojanje korporacija i korporativnog prava. Dionice korporacije su se mogle prenositi na nove generacije a korporacija bi tako nastavila svoj život samo s novim članovima. Međutim, s obzirom da se islamsko pravo u tom konceptu nije značajno promijenilo ono je prepoznavalo samo privatna lica a ne i pravna. Nepostajanje korporativnog zakonodavstva za trgovce je predstavljalo veliki institucionalni nedostatak a neupoznavanje Bliskog Istoka s korporativnim zakonodavstvom značilo je ništa više do li dekadenciju. Da bi trgovac poput Abū Taqiyye napravio uspješnu i veliku korporaciju on je prenstveno morao da promijeni strukturu sudskog sistema, te da potom ubijedi svoje partnere da posluju po sasvim novom modelu poslovanja. Takav ogroman inovativni zahvat bio je moguć samo na teorijskom smislu. Zbog toga je Abū Taqiyya kao veoma dobar trgovac morao da se fokusira na kratkoročna ulaganja i partnerstva. U poređenju s današnjim Egiptom Abū Taqiyya je u organizacijskom smislu bio veoma limitiran s obzirom na nepostojanje korporativnog zakonodavstva i drugih ekonomskih institucija. 

Kairski trgovci u 16. i 17. stoljeću su tako ne samo da su se morali natjecati s evropskim trgovcima i boljom tehnologijom već i sa zakonodavnim institucijama koje nisu jednakom mjerom odgovarale na globalne promjene u trgovini. Abū Taqiyya i njegovi trgovci saputnici koliko god su uspjevali da budu uspješni na tržištu nisu mogli ipak da se izbore s onim što je bilo nužno za dalje promjene, a to je reforma zakonodavnog sustava.

Kafa -  simbol sukoba trgovaca robom i trgovaca ideja

Kafa je danas tako rasprostranjeno piće da je teško zamisliti što jutro što bilo kakvo druženje i okupljanje a da ga ne prati ovaj dražesni napitak. Sljedeći put kada budete pili kafu sjetite se da dolazak kafe u područja koja su pripadala Osmanskom Carstvu u 16. i 17. stoljeću i nije bio tako dražesan i jednostavan put. Abū Taqiyya je bio trgovac koji se rodio u vrijeme kada se kafa širila po arapsko-islamskom svijetu. Kada je već i sam postao trgovac zajedno s drugim trgovačkim partnerima prihvatio se posla. Iz Jemena je uvozio kafu u Egipat. Potražnja za kafom je postojala, i to ne malo, ali ne samo za kafom. Iako se radilo o vrlo prijatnom napitku dodatno kulturno i društveno bogatstvo bilo je u kafanama. Abū Taqiyya je tako u kafi prepoznao pravu priliku da se ostvari dobit ali i da se tržnice Kaira obogate novom robom, a kulturni život novim objektima koji su prvenstveno služili kafu.

Dobit je bila velika, ali i rizik. Potražnja za kafom, a takođe i ponuda nije ovisila samo o tržišnim preferencijama. S obzirom da je kafa bila potpuno nova roba na tržištima arapsko-islamskog svijeta ulema (trgovci riječi) je morala donijeti svoj konačni sud, a od tog suda je ovisilo i funkcionisanje kafana a time i ukupna isplativost Abū Taqiyyinih putovanja, a i ranijih trgovaca koji su prvi počeli da uvoze kafu. O povijesti kafe i kafana u arapsko-islamskom svijetu korisnu knjigu napisao je Muḥammad al-Arnāūṭ. Djelo je naslovio ''Min al-tārīẖ al-ṯaqāfiyyi li al-qahwa wa al-maqāhī'' (''O kulturnoj povijesti kafe i kafana''), a knjiga je objavljena 2012. godine u Bejrutu. Za naše govorno područje ova knjiga je tim interesantnija jer autor prenosi dva orginalna spisa o kafi koja su nastala s današnje tačke posmatranja u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Muṣṭafā ibn Muḥammad Pruščak napisao je rad pod naslovom ''Risāla 'an al-qahwa wa al-duḥan wa al-ašriba'' (''Poslanica o kafi, duhanu i pićima''), a šayẖ Hasan iz Užica napisao je poslanicu ''Risāla 'an al-qahwa wa al-duẖān'' (''Poslanica o kafi i duhanu''), i obje poslanice su pisane izvorno na arapskom jeziku.

Prije nego li se osvrnem na sadržaj ovih dvaju poslanica parcijalno prvobitno se zadržimo općenito na historiji kafe u arapsko-islamskom svijetu. Kako to Muḥammad al-Arnāūṭ kaže u uvodu svog djela kafa je napitak koji je izazvao takve kontroverze u arapsko-islamskom svijetu da nema napitka koji bi mogao poslužiti kao sličan primjer. Sama kafa i nije bila toliko značajna kao napitak koliko su bili bitni popratni efekti koje je kafa stvarala. Uz kafu su se dešavale takve društvene promjene na kulturološkom nivou da je kafa postala predmet posmatranja što uleme što književnika. Svako iz svog ugla posmatranja hvalio je ili kudio ovaj vrsni napitak. Još devedesetih godina 20. stoljeća historija kafe u arapsko-islamskom svijetu je postala predmet istraživanja.

Nekoliko istraživača je počelo detaljnije da piše o ovoj tematici a među njima su bili i francuski orijentalisti R. Deguilhelm, J. Pascual i B. Marino. U 16. stoljeću kafa je preko Jemena počela da nalazi svoj put do Hidžaza, Egipta i Šama. Memlučki sultan Qānṣūh al-Gawrī je 1511. godine oporučio muhtesiba (tržišnog inspektora) Mekke da se raspita o novom napitku koji se pije po ulicama Mekke. Prema navodima Muḥammad al-Arnāūṭa sud o napitku je prvobitno bio pozitivan ali je način na koji se konzumira okarakteriziran negativno. U konačnici je presuđeno negativno o kafi jer i ako je sama po sebi dozvoljena ona vodi u grijeh a što vodi u grijeh je zabranjeno. I tako je počela historija kafe u arapsko-islamskom svijetu. Tržište je odigralo svoje, trgovci su prepoznali kvalitet i priliku a potrošači su odgovorili pozitvno, međutim vlast, ulema i tržišna inspekcija su imali drugačije planove za kafu.

Šayẖ Nurūddīn ibn Nāṣir, tadašnji muftija Mekke, je bio među onima koji su branili pozitivan stav o kafi. Kafa je tako postala predmet velikih rasprava, a ulemanski krugovi su se sporili u vezi s novim napitkom. Među onima koji su pisali pozitivno o kafi bio je Ibn Bāksīr al-Mekkī, koji je takođe napisao i stihove hvale o novom napitku, a o dozvoljenosti kafe pisao je i Muḥammad al-Bakrī al-Ṣidqī. Među onima koji su bili bliski Sultanu bio je Ibn al-Halebī. Bio je to kadija koji se preselio iz Halepa u Kairo gdje je obnašao funkcije kairskog kadije, te je držao predavanja i nudio odgovore (fetve) na novonastale pravne probleme. S obzirom da je kafa bila takve prirode došao je sud i o kafi, a odgovor je bilo da je kafa zabranjena. Među njegovim učenicima je bio poznati šayẖ Muḥammad ibn Sulṭān al-Dimašqī, koji ga je poslije mijenjao na njegovoj funkciji kairskog kadije. Učenik nije imao drugačiji stav nego li učitelj pa je i sam donio sud da je kafa zabranjena.

Kada je posrijedi govor o Kairu uprkos zabrani koja je došla 1532. godine, kafa se nastavila piti a kafane otvarati. Tržište je radilo svoje a tržišna inspekcija opet svoje, pa su kafane počele da se zatvaraju. Sve je ovo bio uvod u stvaranje dobre ekonomske prilike koju će Abū Taqiyya kao vrsni kairski trgovac vrlo znalo iskoristiti. Šayẖ Aḥmad al-Sinbāṭī je bio među poznatom kairskom ulemom koja je djelovala u tom periodu a koji je na pitanje o kafi rekao da je to piće koje je zabranjeno da se konzumira. U periodu od 1534. godine pa do 1536. za vremena Husrev Paše koji je vladao nad Egiptom kafa i kafane su postale uobičajena pojava ali se to naglo promijenilo 1572. godine kada je došla nanovo naredba ne samo o zabrani kafe već o zatvaranju kafana što je izazvalo dodatne društvene tenzije i nerede. Period je to već nakon kojeg će se uskoro pojaviti Abū Taqiyya, kairski trgovac koji će u kafi i šećeru vidjeti mogućnost za velikim prosperitetom uprkos riziku koji ga je čekao.

Kada je posrijedi govor o našem području već spomenute dvije poslanice prikaz su trenda koji je vladao unutar arapsko-islamskog svijeta, Muṣṭafā ibn Muḥammad Pruščak smatrao je da je kafa dozvoljena a šayẖ Hasan iz Užica pisao je negativno o ovom čarobnom napitku. Ne bih se zadržavao detaljnije na argumentacije jednog ili drugog autora, njihove poslanice su dio naše opće kulturne baštine, ali takođe mogu poslužiti kao dobar primjer odnosa uleme spram realnog svijeta i kako su trgovci kao faktori koji primaju mnoštvo tržišnih informacija reagovali na priliku zvanu kafa.

Trgovačka inovativnost prevazilazila je ulemansku statičnost

Abū Taqiyya i trgovci kafom mijenjali su društvenu kulturološku klimu, kairske tržnice su postajale bogatije, a ulice sadržajnije. Kafane su postepeno postajale dio kairske svakodnevnosti ali i općenito arapsko-islamskog svijeta. Kako je centralistička vlast slabila a trgovci dobijali sve više slobode Kairo je postajao bogatiji i sadržajniji grad krajem 16. i početkom 17. Stoljeća. Međutim, trgovci iako jesu bili bitan faktor promjena, jer su svojom domišljatošću podrivali neefikasne državne institucije sami nisu mogli djelovati na svim frontovima. Posao promjene zakonodavnog sustava, stvaranje korporativnog zakonodavstva, fleksibilniji pogledi spram nasljednog prava, te razumijevanje načina na koji tržište funkcioniše bio je posao kako državnih arbitara tako i uleme.

Nažalost, ulemanski krugovi nisu prepoznavali temeljne potrebe poduzetnih trgovaca, ali kao što smo vidjeli zajedno s vlastima i tržišnim inspektorima znali su samo dodatno praviti pometnju i stvarati regulacije kojima su ionako otežano institucionalno djelovanje trgovaca još više otežavali. Nisu se stvarali okviri za daljni razvoj tržnica i sve veću poduzetničku klimu već su predmeti rasprave bili sami trgovci, nova roba koja se plasira na tržnicama a u konačnici predmet istrage su postali i novi objekti. Ulema je tako djelovala po ključu metodološkog pristupa o transvremenskoj savršenosti prvobitnih intepretacija sakralnog teksta pa smo za rezultat dobili zakonodavni statizam.

Međuljudski odnosi se konstantno mijenjaju, evoluiraju, a te promjene postaju u konačnici vidljive i efektivne  samo ukoliko ih prate i institucionalne promjene. Nerazmatranje institucije ugovara, konstantno istovjetna intepretacija zakona o nasljednom pravu, te ulemanska neosjetljivost na inovacije, samo su dio ukupne priče o dekadenciji koja je bila neminovna za arapsko-islamski svijet.


Primjera radi, u BiH i dan danas se kada je posrijedi govor o islamskom nasljednom zakonodavstvu govori na isti način, statično, nefleksibilno i bez ikakvog detaljnijeg uvida u negativne efekte egalitirastički ustrojenog nasljednog zakonodavstva koje je ono imalo po arapsko-islamska društva. Studije koje postoje o tome takođe našoj javnosti nisu dostupne koliko je autoru ovih redaka poznato, a ako i jesu, svakako su na margini.

Govor o Abū Taqiyyi i poduzetnim trgovcima otvara mnoga nerazrješenja pitanja ali i otvara nova koja su vrlo savremena. Trgovci su uglavnom na margini, na njihova djelovanja i promjene koje su donosili raznim društvima vrlo malo se govori, a u fokusu su ljudi od vlasti, te ulemanski krugovi, ili da budem precizniji intelektualci kojima je uloga ''prodaja'' ideja na istoimenom tržištu. Priča o kafi i trgovcima koji su arapsko-islamski svijet upoznali s kafom je vrlo slikovit prikaz na simboličkoj razini načina funkcionisanja aktera tržišta spram izdvojenih netržišnih sila djelovanja. Al-Ğāhiz je veoma rano shvatio značaj trgovaca pa im je odao pohvalu. I zaista, ljudi kakav je bio Abū Taqiyya zaslužuju da im se oda počast i zahvala, jer oni su pored svih poteškoća nadvladavali sistemske opstrukcije i izdizali se iznad svog vremena.

Priča o kafi je figurativno vrlo aktuelna i danas. Koliko smo svjesni u kom pravcu su pozitivne promjene, a koliko neefikasne i nepotrebne regulacije te institucionalna nefleksibilnost mogu zaustaviti kreativne promjene.  Abū Taqiyya je bio samo trgovac, ali je donosio promjene, a Ibn al-Halebī je bio samo učenjak koji je trgovcima poput Abū Taqiyye samo dodatno otežavao kreativno razaranje.

Nema komentara:

Objavi komentar