Hatma dova što saže sve vrline jezika

Poslanica Briga o blagostanju

Autor poslanice Briga o blagostanju je Naġmuddīn al-Ṭūfī, rođen davne 1260., u selu Ṭūf nedaleko od Bagdada. Poslanica Briga o blagostanju  u pisanoj formi pripada žanru risāle, a  što bi u današnjim okvirima u kvantitavnom smislu odgovaralo najviše eseju. Međutim, na planu forme, žanr risāle je karakterističan po tome što autor teži da sažeto i jasno obuhvati jednu tematsku jedinicu, te argumentativno ponudi ili objašnjenje nekog problema ili sasvim novi uvid koji je do tada bio nepoznat ili marginalan.

S tim u vezi poslanica Briga o blagostanju pripada onom žanru risāla u kojima ne da se pojašnjava određen problem, već autor nudi i svoj sopstveni novi uvid u datu problematiku kojom se bavio. Da ne bih duljio, riječ je o poslanici koja je na planu sadržaja izazvala mnoge kontroverze kako za vremena autora, tako i poslije. Rezultat će biti takav da će sama poslanica ostati na margini, a autor i ne tako poznat široj čitalačkoj publici.

Ako je već riječ o poslanici koja je tako kontroverzna, pa šta je to što je Naġmuddīn al-Ṭūfī ustvari pisao?

Naime, u okviru islamske jurisprodencije, a što uopće nije strana pojava ni danas u okviru poimanja konvencionalnog zakonodavstva, zakonodavni tekst se smatrao svetim u toj mjeri da je najbolji način ispravljanja negativnosti nastalih u civilnom sektoru podrazumijevalo uvođenje određenog zakona ili regulative koja bi se pronalazila u sakralnim tekstovima.

Kazano današnjim rječnikom, zakon sam po sebi je smatran svetim, jer je njegov izvor Božija riječ. Dakle, zakon je sakralan, a njegova pisana forma je sama po sebi rješenje društvenih problema. Zakon kao takav ili zakonodavni model je vrlo rijetko dovođen pod znak pitanja, pa jedini problem nefunkcioniranja datog zakona se tražio opet u djelovanju civilnog društva. Ljudi su ti koji svojim djelovanjem se protive zakonu, i time narušavaju red koji bi trebao da egzistira. Takav odnos prema slovu zakona se nerijetko rješavao upotrebom sile od strane izvršne vlasti, a manje problematiziranjem samog modela određenog zakona, jer religijski argument je uglavnom u određenim zakonima uviđao Božansku nit koja nije dostojna bilo kakvog propitivanja. Da sumiramo, zakon nije problem sam po sebi već društvo bio bi odgovor mnogih pravnika iz vremena  Naġmuddīn al-Ṭūfīja.

Riječ Božija i tradicija Poslanika sakralnog je karaktera, te je to opće prihvaćeni stav. Međutim, Naġmuddīn al-Ṭūfī ne opovrgava sakralno, ali ga u kontekstu zakonodavnog dovodi u konkretnu vezu s realnom svakodnevnicom. Ako bismo metodologiju Naġmuddīn al-Ṭūfīja posmatrali u okvirima savremenosti, vrlo jednostavno bismo kazali da je osnova njegove metodologije sagledavanja korisnosti određenih zakonodavnih regulacija. Da li su određene regulacije ili deregulacije korisne ovisit će o mnogim elementima kao što su historijski, politički, administrativni i ekonomski faktori.

U takvom jednom kontektu Naġmuddīn al-Ṭūfī piše poslanicu Briga o blagostanju u kojoj će obrazložiti po njemu neophodnost konstruisanja nove metodologije čitanja pravnih tekstova.

U islamskoj jurisprodenciji temeljni zakonodavni izvori su bili sveti Tekst i poslanička tradicija, a potom konsenzus učenjaka, analogija, dedukcija, indukcija, običaji i druga aparatura. Ono što je važno za ovaj rad jeste da autor problematizira temeljne izvore zakonodavstva, te sasvim smiono tvrdi da zakonodavni tekst, pa time i tekst svete Knjige ne mora nužno da stvori prosperitet u društvu. Za većinu islamskih pravnika ovakva metodologija je u mnogome sporna. I da, tačno je da je ona sporna ali ako se posmatra samo na nivou odnosa sakralnog i profanog. Međutim, u kontekstu rasprava o efektivnosti zakonodavnih regulatornih programa metodologija Naġmuddīn al-Ṭūfīja nudi  potpuno osvježenje kada je posrijedi govor o pristupu islamskim sakralnim tekstovima koji su zakonodavnog karaktera.

Tako Naġmuddīn al-Ṭūfī kazujući o argumentaciji koja je primarna da se uzme u obzir prilikom govora o nekom zakonu govori sljedeće: '' (...) Najjači u svojoj argumentativnosti su Tekst i konsenzus učenjaka, a potom, ti argumenti ili idu pod ruku s blagostanjem ili ne. Ukoliko je odgovor potvrdan, pa tu se onda nema šta sporiti, jer i Tekst i konsenzus, i blagostanje ukazuju na valjanost zakona shodno govoru Poslanika: ''Nema štete niti nanošenja štete.'' Međutim, ako je odgovor negativan, prednost se daje blagostanju nad Tekstom i konsenzusom metodom specifikacije i pojašnjenjem, a ne u smislu napada ne ta dva izvora ili njihova nijekanja kao što poslanička tradicija biva pojašnjenje za Qur'an.''

Pod blagostanjem (ṣulḥ) Naġmuddīn al-Ṭūfī podrazumijeva model u okviru kojeg postojanje određenih zakona ne šteti općem blagostanju društva. Nasuprot toga je šteta (ḍarar) koja prema autorovom viđenju može da bude prouzrokovana određenim zakonskim regulativama. Za Naġmuddīn al-Ṭūfīja mjerenje blagostanja biva time što su na pijadestal postavljenje tri stvari: život, imetak i čast. Dok čast potpada pod opće moralne principe život i imetak se kreću i djeluju unutar određenih zakona. Zakoni kako mogu biti korisni i pri tome stvarati opće blagostanje, tako mogu i biti štetni, i ukupni trošak po zajednicu. U ovim pisanim redovima Naġmuddīn al-Ṭūfīja prepoznajemo pozivanje na detaljnu evaluaciju korisnosti i štetnosti  (cost-benefit analysis) određenih zakona koji su tekstualno dio sveopće islamske tradicije.

S tim u vezi Naġmuddīn al-Ṭūfī nastavlja riječima: '' Zakonski propisi su takođe tu zbog životnog blagostanja, jer oni čuvaju ljudski život, imetak i čast. Život je nemoguć bez toga, te je nužno ustvrditi da se takvi zakoni brinu o tome. Kada se potvrdi da zakoni čuvaju navedene entitete nije dozvoljeno ih uzurpirati na bilo koji način. Ukoliko Tekst, konsenzus i drugi zakonodavni izvori podržavaju blagostanje spora nikakvog nema. Međutim, ukoliko se zakonski tekst protivi blagostanju u tom slučaju će se zakonski tekst i blagostanje pomiriti na način specifikacije koju smo obrazložili, a kojoj će se dati prednost na temelju detaljne analize.''

Bez ikakve sumnje sasvim je jasno zašto je Naġmuddīn al-Ṭūfī bio izložen općoj kritici, a njegova poslanica ostavljena na margini društvenih zbivanja. Kako to da zakonodavni tekst čiji je izvor sveta Knjiga može da bude neproduktivan ili neefikasan, i suprotan općem društvenom blagostanju? Naġmuddīn al-Ṭūfījeva tvrdnja je nedvosmislena, on kaže da je to moguće, štaviše, da svaki zakonodavni tekst treba mjeriti na temelju korisnosti i štetnosti. Da ne bismo stvorili pogrešnu sliku o Naġmuddīn al-Ṭūfīju treba imati na umu da on ne dovodi pod znak pitanja sakralni tekst sam po sebi, već se jednostavno vodi time da društva evoluiraju, postepeno se mijenjaju društvene organizacije, a da bi te promjene išle u pravom smjeru potrebno je činiti konkretne analize određenih zakona, te regulacija. Sakralni tekst nam može sugerirati i ponuditi određen splet zakona koji bi trebali da budu dio zakonodavnog sustava, međutim, s obzirom na kompleksnosti društvenih organizacija sadržaj zakona ne mora uvijek da bude efikasan. Naġmuddīn al-Ṭūfī teži efikasnosti, te smatra da su rezultati određenih zakonodavnih regulacija mjerljivi, i da se jasno može ustvrditi da li su oni u datom momentu više štetni ili korisni.

Da bi se dao sud o određenoj regulativi potrebno je vidjeti kako se ona ponaša spram kvaliteta ljudskog života. Za Naġmuddīn al-Ṭūfīja dva pojma su najvažnija, a to su život i imetak. Dakle, ako zakonodavna vlast ne temelju pravnih izvora izvede određen zakon najvažnije je pratiti kako se taj zakon odnosi u odnosu na čovjekov život i njegovu imovinu. Zakon je tu da štiti ta dva entiteta, ne da ih narušava. Kada je posrijedi govor o životu i imovini u igri su uvijek odnos državnih institucija s jedne strane i društvenih institucija s druge strane. Društvene institucije djeluju u okvirima tržišta, a državne institucije načelno teže tome da prepravljaju tržišne nedostatke i negativnosti zarad čuvanja ljudskih života i imovine.

Shodno tome mnogi klasični islamski pravnici, a čija ostavština i danas dominira unutar internih muslimanskih diskusija jeste da su sve negativne pojave tržišnog karaktera i kao takve su dio civilnog društva, a način njihovog ispravljanja je u sprovedbi različitih zakonskih regulativnih programa. Smatralo se da je politička moć ta koja će da uređuje društvo, ispravi negativne eksternalije i da pravedni vladar treba samo da sprovede u praksu ono što je eksplicite bila naredba svetog Teksta.

Naġmuddīn al-Ṭūfī će tu načiniti korak naprijed, pa tvrdi da kada je riječ o interpretaciji sakralnog teksta da je neminovno praviti razliku između obrednog i normativnog. Domen obrednog je ona oblast koja je striktno propisana svetim Tekstom i ona kao ritualni hronotop uopće ne podilazi pod analizu korisnosti i štetnosti. Međutim, međuljudski odnosi podilaze pod ono što je racionalno i mjerljivo, tj. omjer korisnosti i štetnosti je moguće sagledavati određenim analizama, pa se tako danas primjera radi susrećemo sa CBA (cost-benefit analysis) modelom ili WBA (well-being analysis) modelom.

Naravno, Naġmuddīn al-Ṭūfī nije razvio teoriju na temelju koje bi obrazložio kako i na koje načine je moguće pratiti korisnost i štetnost određenih regulativa, pa se zbog toga pozabavio ukratko filozofskim dokazivanjem, da kada je riječ o međuljudskim odnosima da ljudi jednostavno na temelju razuma i običaja koji prevladavaju u određenoj sredini posjeduju znanja na temelju kojih samostalno mogu uvidjeti da li je određeni zakon koristan ili ne. Znanje i informacije su disperzivne, a i sam Bog potvrđuje u govoru o duši da nam je samo malo znanja darovao. Taj problem disperzivnosti informacija je ono što nam pravi prividnu pometnju, pa često smatramo da će određene regulacije ili deregualcije same po sebi donijeti prosperitet.

Društvo je mnogo kompleksnije nego li se to nekada čini, tako da je nemoguće  tvrditi prema Naġmuddīn al-Ṭūfīju da postoji zakonodavni tekst čija se svrha ne može razumjeti, štaviše, u skladu s njegovom metodologijom jedino valjano mjerilo jeste sagledavanje korisnosti i štetnosti. To je princip kojim se sagledava svaka regulativa, a prije toga ne može stajati ni sakralni Tekst ni poslanička tradicija kao primarni izvor za donošenje određenih rješenja. Oni jesu temeljni izvori, ali osnovni cilj je blagostanje društva, a  ono se ne postiže tek uvođenjem određenih zakonskih regulativa, već sagledavanjem štetnosti i korisnosti.

Tačno je da se u samom društvu dešavaju negativne pojave, međutim samim povjerenjem u zakonodavni sustav i zakonodavce kao konačni vid rješenja tih negativnosti Naġmuddīn al-Ṭūfī smatra nepovjerljivim. U tom smislu, koliko je meni barem poznato, bio je jedinstven pravnik u klasičnom periodu koji je model korisnosti i štetnosti uzdigao na takvu ravan.

Nove informacije koje je Naġmuddīn al-Ṭūfī uzimao u obzir jeste da u društvu postoje nekvalitetnosti i negativnosti. Međutim, zakonodavci takođe moraju da budu vrlo ubjedljivi. Mjere koje donose ili sprovode kako bi povećali društveno blagostanje ili uklonili negativnosti se ne mogu promijeniti izuzev na način boljeg definisanje odnosa zakonodavnog sustava spram života i imovine pojedinca, jer to su da ne zaboravimo dva glavna društvena entiteta na koje se poziva Naġmuddīn al-Ṭūfī.

I najvažnije, da zakonska rješenja koja nude zakonodavci su uistinu korisnija za društvo od postojećeg stanja. Važna napomena jeste da i dan danas mnogi zaboravljaju na ovaj dio kada je riječ o negativnim pojavama koje se primjera radi dešavaju i uočavaju na tržištima. Postojanje tržišnih negativnosti uglavnom iziskuje potražnju za regulatornim programima kako bi se uočene negativnosti uklonile. Prvo pitanje bi bilo da li uopće treba i da li postoji tolika potreba da se intervenira, a drugo pitanje da li određen splet državnih regulacija poboljšava tržišne anomalije, te maksimizira ekonomsko balgostanje. Trenutno postojanje određenih negativnosti nužno ne podrazumijeva da će djelovanje zakonodavaca promijeniti  stvari na bolje, štaviše, dešava se da niz određenih regulacija ili deregulacija kreira dodatne probleme te da stvara veći kvanitet negativnih pojava nego li je to ranije bilo iz prostog razloga što regulacije nisu bile potrebne na prvom mjestu ili se radi o slučaju kada su se određeni problemi mogli riješiti mnogo efikasnije.

Istovjetna pojava je prisutna i danas, i to ne samo kod onih koji su socijalno konzervativni, a to je uvjerenje da se određenim zakonodavnim regulativima uvijek može postići veće blagostanje ili društvo u ukupnosti promijeniti nabolje. Međutim, u skladu sa metodologijom koju razvija Naġmuddīn al-Ṭūfī u 13. vijeku takav odnos spram teksta zakona ne smije biti u domenu sakralnog, već profanog. I to profanog u smislu da su zakonodavne regulatorne mjere empirijski provjerljive, tj. njihova korisnost i štetnost je mjerljiva. Primarni izvori Naġmuddīn al-Ṭūfīja prema tome u kontekstu međuljudskih odnosa ne bivaju više Tekst i tradicija Poslanika već empirijski dokazi koji pokazuju da li su određene zakonodavne mjere dovoljno efikasne, te  da li su uopće efikasne.

Društvo posjeduje svoje mehanizme regulirajućeg faktora. Na temelju razuma i običaja mogu da uvide korisnosti i štetnosti određenih pojava. To ne podrazumijeva da određeni zakoni kao regulatorni faktori ne mogu doprinijeti većem blagostanju, već da za takvo nešto mora postojati moćna argumentacijska sila. Ni zakonodavci kao ljudi nisu ništa perfketniji da bi im se zbog toga priklanjalo samo na temelju vjere da su oni ti koji magično ispravljaju negativne pojave i društvo vode ka većem blagostanju. Problem takve pojave je često klasično pribjegavanje određenim rješenjima koja su ustaljena pri svakom uočavanju određenih negativnih pojavnosti na tržištu koje predstavlja prostor međuljudskih odnosa. Kako tržište može da stvori negativnosti jednako tako to mogu i zakonodavci raznim regulatornim mjerama.

S tim u vezi u drugoj polovini 20. stoljeća nastaju pisana djela koja se bave tematikom odnosa između tržišnih propusta (market failures) i vladinih propusta (government failures). Vladine mjere regulacije postaju predmet istraživanja i mjerenja jednako kao i tržišna rješenja. Najveća uneobičajnost Naġmuddīn al-Ṭūfīja je mimo svega bila ta da sakralni Tekst, kada je riječ o međuljudskim odnosima, svodi na domen profanog, informacija koje se na temelju korisnosti i štetnosti moraju provjeravati i sagledavati u okvirima društvenog blagostanja.

Naġmuddīn al-Ṭūfī je upravo doprinio tome da se razvija metodologija u kojoj Tekst kada se bavi međuljudskim odnosima takođe treba da bude podvrgnut evaluaciji njegove konačne efikasnosti. Iako je određeni zakon dio sakralnog teksta on je nastao u datim okvirima međuljudskih odnosa koji su promjenjljivi. Ta promjenjljivost i evolucija državnih i društvenih institucija je sila koja diktira konačne rezultate tekstualnih intencija sakralnog teksta, te je skladu s time mjerljivost korisnosti i štetnosti regulatornih mjera prema mišljenju Naġmuddīn al-Ṭūfīja nužno učiniti prvim izvorom islamskog zakonodavstva.