ponedjeljak, 19. siječnja 2015.



Sloboda i škole mišljenja o politici vlasti

Tokom povijesti naroda rotirale su se raznolike vlasti s različitim ciljevima, suprotnih pojavnosti i rezultata. Ono u čemu su se razlikovale jesu politički pravci. Svaki pravac posjeduju određen broj literature koja taj pravac potpomaže, te ljude koji stoje uz njega. Svako potpomaže svoj pravac i smatra da je provedba te politike opće dobro.

Što se nas tiče, pa mi smatramo da među školama mišljenja o politici vlasti put koji treba da se slijedi u arapskom svijetu u vremenima u kojima živimo jeste  škola liberalizma iako je civilizacijski starijega kova nego li socijalističke škole mišljenja čija se sprovedba razlikuje od zemlje do zemlje.

Ne negiramo činjenicu da je do sada nepoznato da je jedan narod bio pod monopolom jedne škole mišljenja i da je vlast tog naroda nastala na takvim temeljima, da nije uključila i druga načela iz drugog političkog pravca, pa vidimo jednu vladu kako se u svom programu slaže između načela liberalizma i načela socijalizma kao što to trenutno čini liberalna vlada u Engleskoj. Vlada se naziva liberalnom, rojalističkom ili socijalističkom samo zbog politike koja prevladava. Ovo stanovište je podržano prirodom stvari i zdravim razumom. Nepravedno je svoditi sve parcijalnosti pod jedan kurs i jedno načelo.

Indukcija nas podučava u vezi s događajima, bili oni prirodni ili društveni, da je izuzimanje iz općih načela postojano i da to ne treba potcjenjivati. Čak je i pravilo izbora vlasti u demokratskim zemljama, pravilo većine, takođe manjkavo u određenim segmentima, pa su neke demokratske nacije uvele novi izuzetak u vezi s ovim pravilom a to je učestvovanje manjina u zakonodavnim tijelima vlasti koliko je to moguće.

Ovo navodimo kao uvod u pojašnjenje da je načelo svih škola mišljenja o politici vlasti postizanje opće korisnosti. Svaki postulat počiva u odnosu na društvenu korist i odnose uzroka i posljedica.

A ako ćemo suditi o korisnosti pri izabiru pravca za kojeg smatramo da je najpreči da se slijedi pri našem egipatskom zakonodavastvu pa nema sumnje ni na momenat da pravac koji treba da se prati je liberalizam.

Škola liberalizma ili škola liberala u osnovi polazi od toga da nije dozvoljeno kolektivu, u slobodnim državama, i vlasti ''u bilo kojoj arapskoj državi'' da žrtvuje slobodu pojedinca i njihovu individualnu korist zarad slobode kolektiva ili vlasti da upravlja općim dobrima. Ovaj pravac ustvari tvrdi da vlast smije da ima ovlasti samo nad onim što nužda nalaže, a to su tri stvari: policija, sudstvo i odbrana države (vojska). Sve što je mimo toga kao što su općekorisna dobra pa ovlast pripada pojedincima i sustavu slobode.

Država u osnovi svoga sistema ma kakva da joj je struktura postoji zbog nužde te je s toga obavezno da njene granice ovlasti budu unutar granica nužnosti. Njene granice ne smiju da se prelamaju na ovlasti pojedinaca i njihove aktivnosti, jer svako pravo koje država prebaci na sebe oduzima ga jedinkama i svaka dodatna ovlast koju uvede znači potiskivanje slobode pojedinaca.

Ono što govorimo od svega navedenog i što potvrđujemo u vezi s ovim pravcem nisu gole činjenice koje potvrđuje samo logičke postavke.

Ne, osjetila nam svjedoče svakodnevno da vlada bilo kojeg naroda kada se lati ovlasti koje izlaze iz tri već spomenute kategorije, samo napravi loše postupke pa rezultati budu negativni. 

Naprimjer, kod nas u Egiptu vlada je pokrenula projekat velike farme, te je preuzela ovlasti nad zemljištem kako bi ga iskoristila. Dala nam je sjemenke, stoku i poljoprivredne alatke da na njen račun kultivišemo dvije četvrtine zemljišta, pa je program propao, vladino bavljenje poljoprivredom je bilo neuspješno a zemlja nije ništa dala od svojih plodova.

Nakon toga egipatska vlada je uvidjela veliku pogrešku koju je načinila pa je ostavila poljoprivredu po strani i dugo vremena se nije bavila tim programima jer je to posao pojedinaca i civilnog društva a ne vlade. Evo recimo navedimo drugi primjer, mirijsku zemlju[1]: njenu količinu, prihode i rashode. Bez neke muke vidjet ćemo da je četvrtina feddana uvijek bila niže vrijednosti nego li četvrtina feddana[2] u poljoprivredi privatnih lica i privatnih kompanija uprkos tome što je korist mirije bila kvalitet navodnjavanja i odvodnjavanja, održavanje rizika, te mogućnosti izlaska iz okvira općih zakona o regulisanju smjena. Sve to nije učinilo da zemljišni prihodi budu veći nego li prihodi onih zemljišta koja su bila pod upravom seljaka.   

Takođe ukoliko bi vlada se bavila trgovinom soli konkretno ili nekim drugim trgovačkim dobrim nemoguće je da to obavlja kvalitetno i pohvalno sa zadovoljavajućim rezultatima. Ukoliko se vlada pozabavi proizvodnjom pa to će onda biti najgora proizvodnja a prihodi će biti dostojni svakog prezira. Ukoliko vlada pokušava da bude učitelj pa rezultati tog učenja će biti stvaranje uniformisanosti funkcionisanja ljudskih umova a koje je Bog učinio da se razlikuju više nego li naša tijela. Niko do sada nije rekao da vladi pripada primat u vezi sa znanjem. Vidjet ćemo da liberalni intelektualci i slobodnomisleći učitelji izvode svakodnevno neko novo pravilo u različitim naučnim oblastima, te ljudskim dostignućima u domenu inovacija pridodaju nove inovacije. Nije nam poznato da je vlada donijela neko znanstveno pravilo koje je pridodato načelima aritmetike i astronomije niti je pridodala neko načelo o pravilima ponašanja i bontona. Ukoliko vlada nije ni učitelj ni odgajatelj i ako to nisu njene pojedinosti kojima se bavi pa sasvim razumno je da njeno bavljenje javnim obrazovanjem ne treba da onemogućava želju naroda za učenjem. Uprkos svemu tome treba da priznamo da vlada ima ipak svako pravo da nadgleda sustav obrazovanja kako se ne bi potkralo nešto što je štetno za opći društveni obrazac ponašanja koji policija treba da štiti.

Pretpostavimo da  socijalistička vlada ili neka druga koja zalazi u društvene odnose mimo tri kategorije koje smo naveli je korisna i dobra u demokratskim državama da li bi takvo djelovanje vlade bilo korisno u nedemokratskim državama?

Zdrav razum svjedoči da nema koristi u tome da oduzimamo pravo pojedincima kako bismo ga dali vladi, u kojoj niti imamo udjela niti imamo kakvu moć nad njome.

Sve loše što nas je trenutno zadesilo, svejedno da li to bilo moralne prirode ili ekonomske ili političke izvorni uzrok toga je ogroman nedostatak slobode u nama samima, a do toga nas je dovelo robovanje arhaičnim modelima i nedostatnom socijalizmu u kojem smo bili dugo vremena.

Ako i jedna država ima potrebu da pravo pojedinca proslijedi na kolektiv ili vladu u okvirima za kojima nema potreba da se djeluje pa mi smo onda u krajnjoj potrebi da proširimo polje slobode djelovanja pojedinca kako bismo povratili ono što je izgubljeno od nužnih svojstava za civilizacijski progres i natjecanje u životnoj borbi kako bismo na kraju odbacili oslanjanje na vladu u uzvišenim i vrijednim stvarima. Moramo da izađemo iz ovog stanja koje kao da je generalno prisutno na Istoku, osjećaj da je narod stado a vlada čoban koji se ponaša prema stadu kako mu volja. Ovaj obrazac koji smo uzeli je pravilo naše politike, štaviše, put našeg ponašanja u narodnom životu koji nas je udaljio od brzog preuzimanja načela savremene civiliziranosti. Put koji nas je razjedinio i otežao nam da hodimo putem slave. Ovaj osjećaj počiva na tome da se što manje oslanjamo na sebe, a naprotiv, ta blagodat, oslanjenje na samoga sebe, je osnova uspjeha jedinki i naroda.

Naši poštovani predstavnici – vi najbolje znate potrebe svoga naroda jer vas je narod izabrao da ih predstavljate kako biste postigli najbolje za njih. Vi ste slobodni da izabarete najbolji pravac koji će biti prevladavajuće načelo u vašem zakonodavstvu.

Međutim, to ne sprječava one što vas posmatraju da uvide uplitanje u zakonodovstvo čiji se trag na moral naroda, njegove običaje i kretanja ne može potcijeniti.

Ukoliko je osnovno načelo zakonodavnosti sloboda pojedinca pa ta sloboda će rasprsiti svjetlost po srcima ljudi a tragovi će se vidjeti na njihovima djelima. Sloboda je osnova odgovornosti i temelj za uspjeh u životu.

Ako se neki budu pitali koja je moja uloga da izvještavam o ovim opažanjima a nisam predstavnik naroda niti sam član zakonodavne skupštine pa navest ću odgovor velikog pisca: ''Da sam ja zakonodavac ne bih gubio vrijeme na pisanje već bih to zamijenio radom.'' Svako od nas radi ono što može, i na nama je da razjasnimo istinu od laži a nagrada narodu je da posluša kazano i slijedi ono što je najbolje.

Naši poštovani predstavnici – znamo da je stanje u kojem je naša zemlja i vlada nedostatno za ostvaranje svih vaših plemenih ciljeva koje žurite da sprovedete čemu se i nadaju iskreni ovoga plemenitog naroda. Jasno predočavanje škole liberalizma ili škole liberala koju bi narod svojim vidom obuhvatio i rukama osjetio korisno je za naš politički odgoj s jasnim tragom za dobrobit naše narodnosti.

Mi ne vidimo međusobno isključivanje između puta hodenja stazom liberala u uskom distriktu koji izaziva kompetenciju naših predstavnika u zakonodavnoj skupštini i između strukture naše sadašnje vlade. Smatramo da kada bi se naša vlada prepolovila da sve što čime bi trebala da se bavi bilo bi čuvanje sigurnosti i nezavisno sudstvo, te povratak ka jačanju slobode pojedinca, slobode mišljenja i pisanja, slobode okupljanja i govora, i slobode djelovanja unutar granica općeg zakonodavstva. To treba da tražimo od naše vlade, i takođe treba da tražimo od nje da bude žestoka i da snažno poštuje ugovor u vezi s akcijama koje su joj prepuštene da obavlja zbog nužde. Ne žalimo za žestinom kada je posrijedi govor o pravu i efikasnosti ali ne prihvatamo napad na slobode individue koliko god to bilo odjeveno odijelom tolerancije i blagosti.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Aḥmad Luṭfī al-Sayyid – tekst napisan 1913. godine, dostupan je u knjizi ''Turāṯ Aḥmad Luṭfī al-Sayyid'' (''Ostavština Aḥmad Luṭfī al-Sayyida''), Dār al-kutub wa al-waṯāiq al-qawmiyya, al-Qāhira, 2008, 1 tom., str. 424-427.

Online na arapskom jeziku tekst je dostupan u knjizi ''Al-Lībrāliyya fī tārīẖ al-fikr al-'arabī'' (''Liberalizam u povijesti arapske misli''), Markaz al-Maḥrūsa, al-Qāhira, 2010, str.86-91.


[1] Zemljište u vlasništvu države.
[2] Feddan: 0.42 hektara.

Nema komentara:

Objavi komentar