Mitovi o mushafu što nosi ime Samarkand-Codex
Na tviteru uvijek nekih zanimljivosti, pa sam danas nabasao na ovaj video o prepisu Kur'ana (mushafu) što se nalazi u Taškentu a poznat je i pod imenom Samarkand-Codex. Ovaj video je navodno produkcija Ministarstva vanjskih poslova Uzbekistana i što se tiče samog projekta lijepo je vidjeti neke od najstarijih prepisa predstavljenih ukratko u video formatu. Međutim, problem s ovim mushafom je što stalno kruže neki mitovi ili informacije koje nisu sasvim tačne. Čak i u ovom videu ovaj mushaf se pripisuje Osmanu r.a., a to je naprosto nemoguće. To je jedan mit koji prati ovaj mushaf a što je nepotrebno i ima još nekih sitnih detalja posrijedi govora o ovom prepisu a što nisu valjanje. Kao što rekoh, ovo je prepis Kur'ana za koji se često mogu naći informacije kako je riječ o najstarijem prepisu Kur'ana, te da se čak radi o Osmanovom arhetipu.
To nije tačno, i ovaj prepis po svojoj ortografiji, pisan kufskim pismom u horizontalnoj formi pripada najranije drugoj polovini 8. stoljeća. Ortografija je u B pismu, vidljive su sličnosti s B.Ib-B.II. Poredio sam danas nekoliko folija sa Arabe 331 koji je prva polovina 8. stoljeća, i teško mi je zamisliti da ovaj prepis može biti ranije od druge polovine 8. stoljeća. Ovaj mushaf se od 1924. godine nalazi u Taškentu, nekompletan, a nekolicina folija se nalazi po drugim ustanovama, i to mahom privatnog karaktera. On definitivno pripada grupi veoma vrijednih prepisa Kur'ana ali uopće se ne radi o najstarijem prepisu Kur'ana. Tekst je nevokaliziran i nema ni dijakritičke znakove za razlikovanje homografa na nekim folijama ali povremeno one jesu prisutne (folija 26v). Na odličnoj stranici islamic-awareness što nudi dosta pregledno osnovne informacije o ranim prepisima Kur'ana o ovom mushafu je napisano kako ne postoje dijakritičke oznake (znakovi za razlikovanje samoglasnika i suglasnika).
I to takoðe nije sasvim tačno iako listajući ovaj mushaf možete vrlo lahko dobiti takav dojam izuzev ako baš zađete i pregledata svaku foliju. Kasnije sam našao još jedan klip o ovom mushafu, dr. Yasira Qadhija, ''The Tashkent Mushaf'', i u jednom momentu on takođe govori kako ovaj mushaf nema dijakritike i da je to kasnije prisutna praksa. Da je to pogrešno pisao sam o tome u ''Preporodu''. Uvriježeno je mišljenje kako najraniji prepisi mushafa nemaju vokale a ni dijakritike za konsonante. Rani prepisi imaju dijakritičke oznake za razlikovanje homografa uz nedostatak vokalizacije. Najstariji prepisi imaju upotrebu dijakritičkih oznaka za razlikovanje homografa, te nisu potpuno ogoljeni iako nije rijetkost čitati u tradicionalnim djelima kako su ashabi ostavili mushafe ogoljene bez bilo kakve upotrebe dijakritika. Sudeći prema dostupnosti najstarijih prepisa Kur'ana priča je drugačija i zbog toga je važno konsultovati materijalnu graðu.
Kada je riječ o ovom mushafu dijakritici za razlikovanje homografa su rijetki ali se pojavljuju kao naprimjer na foliji 26v. Dijakritici nisu u obliku tački kao što je slučaj s najstarijim prepisima već u obliku sitnih dijagonalnih linija. To takođe potvrđuje da ovaj prepis mushafa nije iz 7. stoljeća. Samarkand-Codex (Taškent) je prepis mushafa za koji se često napiše kako je nastariji mushaf. To je daleko od bilo kakve tačnosti, i to bi trebalo izbjegavati. Čak i neki naši medžlisi to znaju napisati, ali to je jedna narodna anegdota, ne više od toga. Vjerovatno zbog promocije, Ministarstvo za vanjske poslove države Uzbekistana, promoviše mit kako je ovaj prepis Osmanov arhetip pa je još uvijek raširena priča kako je baš ovaj primjerak mushafa Osmanov. Druga važna stvar je ne pisati kako imamo sačuvan Mushaf s velikim (M) čime se aludira na Osmanov mushaf. Za sada sve što možemo kazati jeste kako je vrlo izgledno da on nije sačuvan, ali se vrlo dobro može rekonstruisati te porodičnim stablom rukopisa utvrditi kako svi mushafi (s izuzetkom Sana'a palimpsesta) pripadaju istom porodičnom stablu na čijem vrhu je Osmanov arhetip. O još nekim pojedinostima kada je riječ o ovom mushafu vrijedi spomenuti da se na stranici corpuscoranicum.de nalazi faksimil ovog prepisa načinjen 1905. godine. Očevidno je da je nekoliko ruku radilo na ovom mushafu, dvije a možda čak i više. To zahtijeva detaljnije istraživanje. Jedan list ovog mushafa je korišten za radiokarbonsku analizu, i ovo je ustvari prvi primjerak mushafa za koji se koristila ova tehnologija kako bi se imao okvirniji uvid o periodu nastanka ovog prepisa.
Još jedan argument koji bi mogao da se koristi kao dokaz kako ovaj prepis, koji je nacionalno blago Uzbekistana, nije iz Osmanova perioda a niti 7. stoljeća jeste upravo prisustvo dijakritika za razlikovanje homografa. Arabe 331 kao stariji prepis ima mnogo više i zastupljenije pisanje dijakritika za konsonante. Praksa je otprilike bila takva da se tokom 1. hidžretskog stoljeća više upotrebljavaju dijakritici za razlikovanje homografa, a tokom 2. i 3. hidžretskog stoljeća kao što je slučaj i s ovim prepisom iz Taškenta, gotovo da nema nigdje dijakritičkih oznaka za konsonante i mushafi djeluju potpuno ogoljeno. Ta neka gotovo pa potpuna ogoljenost mushafa je ustvari kasnija pojava a ne obratno.
Primjedbe
Objavi komentar