Hatma dova što saže sve vrline jezika

Ideje liberalizma u Osmanskom carstvu

Početkom devetnaestog stoljeća Osmansko carstvo će doživjeti veliki preobražaj kako u domenu tradicionalnih institucija tako i na polju političke misli. Ekonomski sistem se zasnivao na instituciji mirije a što bi podrazumijevalo da je država zemljoposjednik, te da ne postoji institucija privatnog vlasništva, ili je njeno postojanje veoma ograničeno i suženo. U vezi s tim, Osmansko carstvo će krajem osamnestog stoljeća krenuti sa liberalnim reformama čiji će glavni propagatori u 19. stoljeću biti nova intelektualna snaga koja je stasala u okviru administrativnog ureda za prevodilaštvo.

Tradicionalno su funkciju administrativnih prijevoda obavljali Grci ali u 19. stoljeću se dešava promjena i primat preuzimaju Osmanlije. Ova institucija će stvoriti kako nove diplomate i obrazovane birokrate tako i generaciju novih intelektualaca koji će predstavljati glavni kotač za razvoj liberalne misli. Među najpoznatijim imenima su svakako Sadik Rifat Paša, Mustafa Rešid Paša, Ali Paša i Fuad Paša.

Godine 1839. počinje reorganizacija u Osmanlijskom carstvu i ova etapa je poznata kao period Tanzimata (institucionalna reorganizacija) a što će trajati do 1876. Među glavnim značajkama ove sveopće reorganizacije je priznavanje privatnog vlasništva, te zabrana konfiskovanja imovine i arbitrarne podjele. S tim u vezi, ozakonjenje privatnog vlasništva je period u kojem Osmanlijsko carstvo se usmjerava ka reformama liberalizacije, jer uvođenjem ovog zakona prestao je sistem mirije. Liberalne reforme su bile vidljive u različitim društvenim aspektima, u prvom planu onim administrativnim.

Međutim, mimo toga, i pokušaja instaliranja liberalnih reformi shodno datom kontekstu važnu ulogu su igrala ranije spomenuta imena. Naime, oni su činili drugi dio ove priče o  liberalnim reformama, i to onaj idejni. Tvorac Tanzimata je bio Sadik Rifat Paša, koji je u svojim pisanim djelima analizirao uspjeh kojeg je dosegla Evropa. U skladu s njegovim viđenjima, zaštita individue, privatnog vlasništva i zakonodavni sustav koji se temelji na pravdi su osnove kojima jedna država bi trebala da teži. Sadik Rifat Paša je bio prvi državnik u Osmanlijskom carstvu koji je predstavio liberalno viđenje države i njene uloge. Tako će Sadik Rifat Paša da zbori da je vlast tu zbog društva, a ne društvo zbog vlasti. Svojim spisateljskim radom koji se kretao u okvirima liberalizma gdje je funkciju države predstavljao u vidu alatke koja treba da koristi društvu kako bi se ono što efikasnije u skladu sa individualnim slobodama i privatnim vlasništvom što efikasnije razvijalo bio je pionir liberalne misli u Osmanskom carstvu.

Mustafa Paša, Ali Paša i Fuad Paša su bili glavni reprezenti liberalne misli u Osmanskom carstvu. Fuad i Ali Paša su zahtjevali zaštitu privatnog vlasništva, te su smatrali da je jedino na taj način moguće osigurati društveni prosperitet. Sa zakonom o zemljištu koji je obznanjen 1858. zemljišta koja su bila u državnom vlasništvu transformisana su u privatno vlasništvo. I ne samo to, zastupat će takođe ideje o ekonomskom liberalizmu i propagirati ideje slobodnog tržišta, te da Carstvo u ekonomskom pogledu treba da ide tim smjerom, tako što će trgovina da se liberalizuje na principima tržišne ekonomije. U domenu industrije su smatrali da država treba da kontroliše industrijalizaciju, te da formira industrijske zone. Proces liberalizacije koji je trajao do 1860. nije bio tako uspješan, što zbog nedostatka ekonomskog znanja što zbog tehničkog zaostatka za Evropom i nerazvijenosti privatnog sektora.

Međutim, ono što je najvažnije jeste da je ova prva generacija liberalno orijentiranih intelektualaca stvorili jedan novi val ideja koje će da uzdrmaju islamski svijet i faktički ožive klasični period islama koji se zasnivao na jakom civilnom društvu čija karakteristika je bila institucija privatnog vlasništva i zaštita imovine koja se u tom periodu smatrala svetinjom. S obzirom da je taj klasični period nakon izvjesnog vremena doživio propast, te da je institucija privatnog vlasništva doživjela degradaciju  Sadik Rifat Paša, Mustafa Rešid Paša, Ali Paša i Fuad Paša su zaista bili pravo osvježenje u idejnom smislu, jer sada su sve to mnogo jasnije teoretski pokrivali nego li je to bilo u klasičnom periodu za vremena Omejada i Abasida.

Na njihovim radovima će ubrzo stasati jedna nova generacija predvođena Ibrahim Sinasijem koji će svoje ideje iznositi u časopisu ''Taswir-i Efkar'' čiji će prvi broj se pojaviti 1862. U skladu s njegovim viđenjima, država bi trebala da štiti  interese društva, te je smatrao da je za zdravo društvo neophodno postojanje institucije poduzetništva i privatnog vlasništva. Već 1865. osniva se društvo ''Mladih Osmanlija'' a čiji su osnivači bili Namik Kemal i Zija Paša. Mimo toga što se pojam panislamizma veže upravo za ovaj pokret u ekonomskom smislu Namik Kemal je bio strogo protiv protekcionizma i državnog monopola, te je smatrao da je temelj sveukupne dekadencije Osmanskog carstva nepostojanje poduzetništva i privatnog sektora. Kako je vrijeme prolazilo osmanski intelektualci su sve više pisali i smatrali da je ideja ekonomskog liberalizma jedini put kojem treba da se stremi.

Najveće osvježenje će biti Sakizli Ohannes Paša koji je napisao mnogo radova u kojima je podržavao ideje klasičnih liberala. On je prvi autor koji je upoznao islamski svijet sa djelom ''Bogatstvo naroda'' Adama Smita. Svakako, on će ovo djelo da sumira i predstavi ga u knjizi pod naslovom ''Mebadi-i Ilm-i Servet-i Millel''. U ovom djelu se bavio pitanjima proizvodnje, distribucije i potrošnje. Na slobodno tržište je gledao vrlo pozitivno, te je konkurenciju smatrao veoma značajnom, tako da je bio protiv protekcionizma, državne kontrole i monopola. Zanimljiv je svakako i zbog toga što je kritikovao socijalizam, za kojeg je tvrdio da oponira ljudskoj priroda te da se toj ideji ni u kom slučaju ne smije prikloniti, jer će se društvo kao takvo unazaditi i ljudska priroda promijeniti.

Čovjek koji je najviše predstavljao ideje klasičnog liberalizma je bio Mehmed Cavid Bey. Njegovo najvažnije djelo je ''Ilm-i Iktisat'' ( Ekonomska znanost) koje je objavljeno u četiri toma. Osnovao je nacionalnu banku 1917. godine s ciljem pomaganja privatnog sektora unutar Carstva. U okviru države obnašao je poziciju ministra financija, a i bio je sljedbenik mančesterizma čiji su glavni predstavnici bili Richard Cobden i John Bright. Za Mehmed Cavid Beya rješenje je bilo u privilu stranog kapitala i izlasku Osmanskog carstva na globalno tržište. S tim u vezi protivio se protekcionizmu i vjerovao je u snagu privatnog sektora i njegovu moć da bude glavni kotač društvenih promjena. U svojim radovima je pisao da razmjena dobara koja bi bila oslobođena od bilo kakvih internacionalnih barijera predstavlja suštinu ekonomije, čak i zakon ekonomije koji ne smije da se narušava.

S ovakvim pisanjem i djelovanjem Mehmed Cavid Bey je bio definitivno šampion liberalne misli u Osmanskom carstvu, i teško da se neko može porediti s njime u tom domenu. Spomenut ćemo još jedno važno ime, i zaključiti ovaj period razvoja liberalne misli u Osmanskom carstvu, a time ujedno i u islamskom svijetu u postklasičnom periodu. 

Još jedan poznati zagovornik ideja liberalizma bio je svakako Sebahaddin Bey. Bio je pod velikim utjecajem Edmonda Demolinsa, poznatog francuskog pedagoga. Naime, Edmond Demolins je tvrdio da se društva dijele na dva entiteta: komunitaristički i partikularistički. U komunitarističkom društvu svi teže paternalističkom mentalitetu i za sve probleme očekuju da ih rješava država, tako da se u konačnici i zalažu za jaku državu, ali jaku u smislu da država kontroliše što je moguće više svaki djelić društva. Nasuprot tome je partikularističko društvo u kojem su ljudi odgojeni tako da ovise sami o sebi, skloniji su poduzetnišvu, inovacijama, i državu vide samo kao sredstvo koje treba da im pruži zaštitu i omogući da budu što efikasniji.

Sebahaddin Bey se svakako zalagao za partikularističko društvo, i smatrao je da upravo Osmansko carstvo treba da bude takvo. Takođe je bio pod  velikim utjecajem anglosaksonskog društva, i načina na koji je ono organizovano, i na kraju krajeva ideje liberalizma koja dolazi s te strane zemaljske kugle. Bio je protivnik pokreta koji su vjeru krivili za opće stanje društva, pa je kazivao da nije problem u vjeri već u samom sistemu i načinu na koji je on uređen, te da upravo kao takav dati sistem odstupa od temeljnih načela vjere.

S ovim bih završio kraktko kazivanje o pojavi ideja liberalizma u Osmanskom carstvu i njenim glavnim protagonistima. Ono što je ponajvažnije je svakako da su ovi autori bili konzervativni u socijalnom smislu, ali u duhu liberalizma. Vjeru i tradiciju su smatrali bitnim i važnim faktorom, te prijenosnikom dugogodišnjih iskustava i znanja. Štaviše, u islamu su vidjeli mogućnost kompatibilnosti s liberalnim idejama, tako da su određene institucije u Osmanskom carstvu smatrali otuđenjem od temeljnih islamskih načela, a među tim načelima je svakako bila institucija privatnog vlasništva i poduzetništva.

Da sumiramo, ideje liberalizma u islamskoj povijesti su dosta zapostavljene, a na našem govornom području gotovo da su na margini, posebno kada je riječ o ekonomskom liberalizmu. Kada je već posrijedi govor o tome bitno je upoznati se s glavnim nosiocima tih ideja i kako i na koji način su islamski svijet upoznavali sa klasičnim liberalizmom.

Najbolja nagrada za rad ovih ljudi bi bilo svakako afirmisanje jasnog muslimanskog socijalnog i ekonomskog narativa koji bi se ukratko zasnivao na tradicionalnim vrijednostima i promovisanju jakog privatnog sektora sa državom u ulozi entiteta koji je u službi civilnog društva.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu i-vijesti: http://www.i-vijesti.com/index.php/vijesti/item/799-ideje-liberalizma-u-osmanskom-carstvu