četvrtak, 28. rujna 2017.

Dan Ašure




Moć religije počiva u njenim simbolima i sposobnosti da na jedinstven način posredstvom rituala poveže niz važnih historijskih događaja sa sadašnjim zbivanjima. Sam način odnosa religije prema historijskom nužno ne počiva na težnji ka približavanju historijskim činjenicama, već nastojanju da se kreira sopstvena hijeropovijest koja primarno ima za cilj da posredstvom simbola kreira jedan kompletan vrijednosni sustav. Čini mi se da danas unutar samih religija na momente elemenat sjećanja išćezne, pa se zaboravi uopće šta konkretno određeni ritual predstavlja na simboličkoj ravni. Saznanje o ritualu prvenstveno se bazira na formalnom učenju kako i na koji način pravilno izvršiti dotični ritual, ali se uporno potiskuje sama bit i želja da se nauči šta uopće neki ritual predstavlja.


Budući da Jevreji iščekuju Yom Kippur a muslimani Yawm 'Ašura (''Dan Ašure'') vrijedno je posjetiti mnoge koji će obilježiti Dan Ašure šta uopće deseti dan prvog mjeseca nove kalendarske godine za muslimane predstavlja u odnosu na Yom Kippur, te zbog čega je ašura možda i najznačajniji dan tokom godine ako se u obzir uzima simbolička vrijednost koju ašura posjeduje i reflektuje u odnosu na muslimansku religijsku zajednicu. Dok je u judaizmu Yom Kippur poseban blagdan kojim se ističe vrijednost oprosta, ali i posljedica grijeha, u islamskoj tradiciji Dan Ašure je nastavak abrahamovske tradicije čije osnovne vrijednosti počivaju na oprostu, ali uz vrlo važnu nit i napomenu da grijeh nije bezazlen čin, jer uvijek sljeduju određene posljedice. Ta simbolička crta bila je izražena ritualom supstitucije,  jer Kippur je u suštini Keffaret (iskup za grijeh), a što ukratko znači čišćenje ali posredstvom iskupa. U određenim ritualima iskup za grijeh je podrazumijevao žrtvovanje životinje, koja bi po načelu supstitucije preuzimala grijehe i samim aktom žrtvovanja ukazivala na posljedice grijeha. Žrtvovanje je podrazumijevalo smrt, a sam ritual žrtvovanja životinja je ne zaboravimo sastavni dio najvećeg blagdana unutar islamske tradicije, a to je Kurban-bajram.


U judaizmu ideja brisanja grijeha ili pročišćenja posredstvom supstitucije pri čemu se nevin život (što imamo uveliko prisutno u kontekstu kurbana) žrtvuje zarad očišćenja jednog života koji sadrži grijehe na simboličkoj ravni predstavlja jasno razgraničenje između profanog i sakralnog. Da ta simbolika nije tek obična, i zbog čega se ne smije zaboraviti sam koncept na kome su sazdani određeni rituali, svjedoči nam sadašnjost unutar islamske tradicije.  Poigravanje sa određenim ritualnim konceptima može se učiniti zlo, a što je suprotno onome što je namjereno ritualom poznatim kao keffaret (iskup za grijehe). Infinitivni oblik glagola kafara jeste takfir, a to je imenica koju uglavnom danas poznajemo u značenju hereze i apostazije. Nije rijetkost da čitamo o radikalnim militantnim pokretima čija se osnovna učenja i vrijednosti baziraju na tekfiru, pri čemu se imenica takfir razumijeva kao proces unutar kojeg se vrši ''pročišćenje'' ispravnih od neispravnih. Problem sa tim pokretima jeste što su oni obezglavili sam koncept kefareta ili tekfira kao primarno rituala koji podrazumijeva čišćenje duše od grijeha i zloće posredstvom supstitucije koja je tradicionalno podrazumijevala žrtvovanje životinje s naglaskom na razlikama između profanog (uprljanog grijesima) i sakralnog (potpuno čistog). Iskup se postiže samo sakralnim, a militantni islamistički pokreti su koncept tekfira potpuno doveli u domen profanog, pa su koncept iskupa grijeha i sam proces pokajanja i čišćenja od grijeha doveli u ravan međuljudskih odnosa. Svako protivljenje njihovom radikalnom islamističkom političkom poimanju religije tumači se kao čin apostazije, a za što je jedini mogući iskup žrtvovanje života ogrezlog u apostaziji, a nekada i sopstvenog što bi predstavljalo najveći čin pročišćenja budući da je riječ o samožrtvovanju. Ovakav odnos prema grijehu jeste potpuno izvitoperavanja osnovne simbolike takfira  što prvenstveno podrazumijeva iskup za počinjeni grijeh i djelovanje koje je potpuno nijekanje razlika između profanog i sakralnog, pri čemu je sakralno potpuno poništeno.


Dani pred Yom Kippur se još nazivaju Ašarat Yemei Teshuvah što bi značilo deset dana pokajanja pri čemu je upravo deseti dan Yom Kippur kruna cijelog procesa pokajanja što počinje sa Rosh Hashanom (novom godinom). U tom tonu unutar islamske tradicije nastaje Dan Ašure ili naprosto ašura kako mi to volimo lokalno da kažemo a što bi u prijevodu značilo deseti dan. Po nastupanju nove godine desetog dana mjeseca muharema nastupa ašura čija osnovna nit unutar sunitske islamske tradicije počiva upravo na nastavku judaističke tradicije. Moramo priznati da bi bilo poprilično zamorno navoditi detaljno kako i na koji način sunitska tradicija sagledava sam historijat ašure ali osnovno što tradicija saopćava jeste da je ašura dan kojeg su postili mekkanski idolopoklonici, pa je to bila i Poslanikova tradicija do momenta kada je ašura zamijenjena postom mjeseca ramazana, tako da je post ašure ostao na dobrovoljnoj bazi. Dolaskom u Medinu Poslanik je po slovu tradicije zatekao medinske Jevreje kako poste na dan ašure a na njegov upit zašto to čine odgovorili su da je to dan kada je Bog izbavio Israelćane iz ropstva pa je Musa/Mojsije u znak zahvalnosti postio taj dan.


Jasna je simbolika kojom se postom obilježava sjećanje na dane ropstva, međutim ono što će dovesti do ozbiljnih rasprava unutar tradicije jeste da li su to medinski Jevreji smatrali ili mislili da je to razlog i osnovna simbolika tog njima svetoga dana ili je eventualno baš u tim momentima ustvari bio Pesah. Neovisno o tim tradicionalnim raspravama za Jevreje je to bio festival ili blagdan a za islamsku tradiciju to je značilo nastavak abrahamovske tradicije zbog čega je Poslanik ustanovio ašuru kao značajan dan tokom godine koji se da obilježiti postom a u čijem središtu je takođe keffaret – iskup grijeha. Značajno spomena je takođe da se unutar tradicije navodi da je to bio dan kojeg su uz Jevreje štovali i kršćani. U takvom tradicionalnom korpusu neminovna je simbolika koju posredstvom historijskih događaja sunitska islamska tradicija gradi tokom vremena, a to je postepena izgradnja tradicionalnih institucija i prije svega vrlo pažljiv odnos prema zatečenoj lokalnoj tradiciji. Popularno je kod progresivaca ma kojih denominacija da se na tradiciju često gleda s podozrenjem i da se sve više teži iracionalnom urušavanju dugovjekovnih tradicionalnih institucija bez posjedovanja jasnog odgovara kakve rezultate će polučiti supstituti. Sunitska tradicija se u kontekstu ašure  gradi u odnosu na zatečenu tradiciju, i osnovni njen vrijednosni sustav jeste prvobitno propitivanje tradicije i djelovanje u skladu sa znanjem o datoj tradiciji. Ašura je tako kod sunita znakoviti nastavak abrahamovske tradicije pri čemu se gradi suptilan i istančan osjećaj za saznanjem o strukturi tradicije zatečenih rituala. Ašura je dan posta, dan iskupa od grijeha nakon kurban bajrama, gdje se iskupljenje postiže simbolikom supstitucije, ali prevashodno dan kojim se demonstrativnim postom štuju abrahamovske tradicije.


                   ''Svaki dan ašura je, a sva                                                   zemlja jeste Kerbela''
                                                       

Ašura simbol protesta i otpora apsolutističkoj vlasti


Ašura
postaje tek interesantna na simboličkoj razini kada se u obzir uzme način na koji šiitska islamska tradicija doživljava ašuru. Ašura u šiizmu je sušta suprotnost sunitskom poimanju ašure i ona je primarno nastala usljed stvarnih historijskih događaja. Na deseti dan muharema ubijen je Poslanikov unuk Husejn u mjestu zvanom Kerbela za što šiitska tradicija primarno smatra odgovornim Umejade koji su preuzeli političku vlast nakon smrti Alije. Tu velikim dijelom počinje i rascjep između šiizma i sunizma i to izrazito na simboličkoj ravni, a ašura je potvrda tih razlika. Dok će suniti obilježiti Dan Ašure masovno u privatnim prostorima, šiitima je ašura blagdan i festival, te kao takav zaslužuje javnu pažnju, pa se obilježava javno s vrlo jasnom simbolikom sjećanja na Kerbelu. Budući da je ašura u šiizmu sva prožeta s mnoštvo simbolike tradicija će nam kazati da je lokalitet na kojem je ubijen Husejn (Kerbela) ime sazdano od dvije riječi, kerb i bela, a što bi značilo jad i tuga. Upravo na ova dva termina počiva simbolika ašure u šiitskoj tradiciji. Ašura je uslovno rečeno festival, budući da festival primarno podrazumijeva izražavanje radosti, dok u slučaju šiita ašura je blagdan tokom kojeg se tuguje i izražava niz negativnih osjećanja što se u radikalnijim krugovima izražava i demonstrativnim ritualnim činom samokažnjavanja kako bi se potpuno oživio sami smisao rituala a to je proživljavanje prvog čina kakav je on doista i bio. Prvi čin je smrt Husejna i muka njegovih najbližih, a to se ritualno može najjasnije izraziti demonstrativnim samokažnjavanjem.


Ašura se da obilježavati na različite načine, ali osnovna nit koja spaja sve šiite tokom ašure jeste protest.  Osnovna nit vodilja šiitske zajednice počiva na ideji ašure, jer ašura okuplja kompletnu šiitsku zajednicu ritualom sjećanja na tužne i tragične dane Kerbele. Uspostavom Safavidske vladavine u 16. stoljeću šiizam postaje ozvaničena dinastijska religija, pa u takvom ambijentu će Husein Kashifi napisati monumentalno djelo Rawzat al-šuhada (''Vrt mučenika'') koje će sadržavati opise hrabrosti i žrtvu Husejna i njegovih sljedbenika, te niz elegija i kratkih narativnih priča koje su događaje na Kerbeli učinile još prijemčivijim posredstvom književnosti. Vremenom će takozvani Rawza žanr postati sastavni dio rituala tokom obilježavanja ašure. Čitanje Rawzi postaje zahtjevan ritual pri čemu orator kao glavni činilac rituala kazivanjem o tragičnim događajima na Kerbeli kod ostalih učesnika treba da izazove plač i tugu. Taj tužni ton kojim šiiti oslikavaju Dan Ašure predstavlja osnovnu razliku o odnosu na ašuru kako je predstavlja sunitska tradicija.


Dok kod sunita se izražava povezanost abrahamovskih tradicija i poštovanje spram zatečenih tradicija kod šiita se akcentuje tužna emocija kojom se izražava žal za nepravdom. Budući da sunitsko-šiitski sraz nije nikakva novina, tako ni Dan Ašure nije momenat kada obje tradicije se naprosto prepuštaju svojim specifičnim načinima obilježavanja ašure. Budući da u šiitskoj tradiciji kompletan momenat ašure se vezuje za događaje na Kerbeli i ubistvo Poslanikovog unuka Husejna ašura je poprilično poprimila i političke konotacije oko čega se razvio poseban sistem vrijednosti unutar šiizma. Taj sistem vrijednosti se početno bazirao na negativnom odnosu spram Umejadske dinastije, što će vremenom izrasti u jedan opći talas nezadovoljstva predstavljenm pokretom šuubije (pokret opće pobune protiv arapske dominacije). Nisu šiiti bili usamljeni u svom negodovanju spram Umejada i njihovog nasljeđa. Na sunitskoj strani, i to sada već više poznatoj kao heretičkoj sunitskoj tradiciji, kod mutezilita se takođe Umejadska dinastija posmatrala negativno. Naime, al-Džahiz, kao vrsni srednjovjekovni arapski polimat, i po vokaciji mutezilit, će pisati da Umejadi deklarativno predstavljanju negaciju osnovnih islamskih vrijednosti koje su poništene onog momenta kada se uveo hereditarni sistem vladavine čime je isključen princip biranja vlasti. Nije rijetkost da šiitski autori problematiziraju sunitski tradicionalni pogled na ašuru. Cijela argumentacija počiva upravo na suprotstavljanju Umejadima za koje se tvrdi da su uveli post za vrijeme ašure i drugačiji koncept Dana Ašure kako bi zanijekali i marginalizirali šiitski koncept ašure. Taj mutezilitsko-šiitski povik i negodovanje spram Umejada početno je značilo protivljenje hereditarnom sistemu vlasti ali i još ozbiljnijim posljedicama koje su slijedile iz tih političkih poteza. Ne treba smetnuti s uma da su politike dinastije vrlo često oblikovale i sam sistem religijskih vrijednosti, pa se vremenom sunitska politička literatura mahom bavila samim osobinama vladara nego li principom biranja vlasti i mehanizmima ograničenja političke moći. Šiizam je sve do 16. stoljeća dobrim dijelom odrastao u drugačijem ambijentu, koji se zasnivao na principima ašure a to je svesrdna opozitnost političkoj moći koja po svom karakteru kvari i najmoralnije osobe.


Imajući to na umu Ali Šeriati je načinio dinstinkciju unutar samog šiizma, pa je safavidskim šiizmom zvao svaki oblik šiitske težnje da se preuzme vlast i postane vladalac što podrazumijeva napuštanje osnovnih vrijednosti ašure oko kojih se šiiti dominantno okupljaju kao zajednica. Ašura u tom kontekstu predstavlja srž alawi šiizma, tog šiizma što teži da ispuni vrijednosti ašure koje se manifestuju u opozitnosti spram političkog narativa i političkih institucija koje pretežito počivaju na sili. Ubistvo Husejna na Kerbeli je historijski pokazatelj da ma kakve bliskosti postojale među učesnicima određenih događaja te bliskosti će iščeznuti kada je posrijedi politička moć. Ašura je time događaj koji poput Yom Kippura  čini jasnu distinkciju između profanog i sakralnog, a potom te razlike i demonstrira nizom rituala. U šiizmu samo sjećanje na ubistvo Husejna predstavlja demonstrativni čin kojim se pokazuje kako u datim momentima kada se relativizira razlika između profanog i sakralnog gubi se osjećaj za svetim. Ašura je vrlo često predstavljala i postajala simbol otpora tokom niza historijskih događaja,  a tako je bilo i pred iransku revoluciju 1979. godine, s tim da je to momenat kazat će se kada je šiizam zanegirao sam sebe. U momentima simboli Kerbele su znak protesta a u drugom momentu nakon revolucije sve što Kerbela predstavlja se negira zarad ustoličenja vlasti. Ti momenti kojima se ašura sagledava kao osnovni simbol kojim se izražava nužnost odvojivosti profanog (političke institucije) od sakralnog (religijske institucije) šiizam živi svoj stvarni smisao pretežito kao institucija protesta i glas korekcije svih onih koje zaborave na tu distinkciju. Šiizam se tako primarno oživljava tokom Dana Ašure kao pokret otpora spram političkih institucija koje kada ih se ne ograničava rado će u sve većoj mjeri zalaziti u privatnu sferu. Šiizam je tako posredstvom ašure razvio istančan osjećaj za protestom protiv institucija sile kada sila postane osnovni motiv djelovanja tih institucija. Ašura je time simbol protesta i korektor u odnosu na politički narativ sile, a emocije tuge su osnovni ritualni elementi kojima se te vrijednosti nastoje održati živima.


Bosanska tradicija ašure


Budući da je sunitska tradicija ašure simbolički usmjerana na odnos ka zatečenoj tradiciji a šiitska s više simbolike političkih konotacija prirodni slijed je sagledati kako se prema tome odnosila lokalna bosanska muslimanska tradicija. Odgovor je u suštini vrlo jednostavan. Postojanje sufijske tradicije na ovdašnjim prostorima značilo je samo jedno, prisustvo simbolike Ahlu al-Bayta i ustoličenje kako sunitskog tako i šiitskog koncepta ašure. Učenje matemskih ilahija (žalopojki), Eto matem opet dođe, Hazreti Fatima, Ej Husejni džan, svjedoče o prisutnosti emocije tuge tokom obilježavanja ašure u našoj ovdašnjoj tradiciji, a dodatno se ta tuga iskazivala matemskim postom. To je post koji se završavao ne obilnim iftarom, već ajranom ili mliječnim napitkom od kiselog mlijeka i soli,  a što je poseban ritualni simbol kojim se iskazuje svijest o ašuri kao danu kojim se ujedno obilježavaju tužni momenti Kerbele. Nije isključeno ni da se u određenim zajednicama uči mersija, žalopojka za pogibijom hazreti Husejna. Podsjetimo li se na pjesme o jelu i piću sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija koji je umro 1854. godine vidjet ćemo jasno prisutvo šiitske simbolike u načinu razumijevanja ašure. Muhibbi piše o vrsti jela koja se sprema povodom ašure, određenoj vrsti kompota koji se sastoji od različitih žitarica, te navodi da je to jelo onima koji ga piju za ljubav imama Hasana i imama Husejna lijek za patnju. Ašura pojmljena kroz prizmu jela se takođe razlikuje od uobičajenog posta, jer kao izraz tuge i žaljena so, voda, i neki mliječni proizvod postaju dio rituala proživljenja teških momenata Kerbele.



Ašura unutar bosanske muslimanske tradicije usljed prisustva dugovjekovne sufijske tradicije na ovim prostorima potvrđuje i određene razlike po kojima bosanski muslimani drugačije doživljavaju tradiciju ašure. Naprosto, ona se ne doživljava kao striktno specificirani ritual, pa od tud je moguće čitati da je razlog ašure sjećanje na Noinu barku kada je prispjela na kopno čime se ašurom simbolika kazivanja o Noi/Nuhu povezuje sa važnošću postepene gradacijske izgradnje institucija kako to nalaže tradicionalna pravda nasuprot revolucionarnih činova univerzalne pravičnosti i anarhističkog vaniinstitucionalnog društvenog djelovanja. Odveć su uobičajeni elementi koji se navode unutar sunitske tradicije uz potpuno prisvajanje ašuri i šiitskih elemenata tuge sa sveukupnom simbolikom protesta spram nepravde. U takvom ambijentu bosanska muslimanska tradicija posjeduje značajan vrijednosni kapital kojim se na temelju ašure može samo dodatno jačati. S jedne strane je tu briga o lokalnoj tradiciji uz istančan osjećaj kada i u kojim momentima se data tradicija da mijenjati što je simbolika ašure poimana kroz sunitsku tradiciju, a s druge strane tu je šiitska poveznica s događajima Kerbele, koji na simboličkoj ravni predstavljaju jasnu distinkciju između profanog (političkog) i sakralnog (vjerskog). Smrt Husejna i uspostava hereditarne vlasti jedne porodice simbolično je predstavljalo usmrtljavanje vjerskog. Na tom planu bosanki muslimani takođe predstavljaju jednu značajnu iznimku budući da se kod dobrog dijela ovdašnjih muslimana potrctava odvajanje profanog i sakralnog, te samim tim i pobuna protiv obesmišljavanja islamske tradicije njenom kvazipolitizacijom.  Kada sadašnji reis kao poglavar IZBiH potcrtava u pismu kardinalu Bozaniću da su oni ljudi od vjere time se ujedno pokazuje sva simbolika ašure, koja potcrtava nužnost  razlikovanja ljudi od vjere u odnosu na ljude od politike. Ašura je divan dan, a uslovno rečeno i blagdan, čiju simboliku treba što konkretnije naglašavati kako bi plamen ašure ostao u svom punom sjaju. Taj sjaj podrazumijeva stalnu skeptičnost prema djelovanju političkih institucija i slavljenje svakodnevnog spontanog života.

3 komentara:

  1. Odličan tekst. Posebno me raduje što je autor jasno pokazao posebnost bosanskih muslimana, koji i na Dan ašure potvrđuju svoju autentičnu pripadnost ummetu.

    OdgovoriIzbriši
  2. Vidiš ti moj Adnane kako je nemoguće ni pred Dan Ašure da neki ljudi ostanu staloženi.

    OdgovoriIzbriši