Hatma dova što saže sve vrline jezika

Predgovor knjizi ''Avanture Džonatana Galibla''

Knjiga ''Avanture Džonatana Galibla'' je splet imaginarnih kazivanja koja otjelovljavaju zbir pitanja s kojima se svakodnevno suočavamo. Ako ustvrdimo da je pitanje osnovno načelo književno-umjetničkog teksta,a ne odgovor pa centralna ideja knjige ''Avanture Džonatana Galibla'' počiva  na postavljanju niza pitanja koja prevashodno dovode pod znak upitnosti javne politike koje se temeljito baziraju na pesimističkoj antropologiji. Antropologija je to onih javnih politika koje svakodnevno međusobno kooperiranje jedinki posmatra izrazito negativno, te smatra da je sveukupne međuljudske odnose potrebno što više regulirati kako bi se postigao opći društveni red. Jedinke koje konstantno operiraju na tržištu su iracionalni agenti koji su skloni akcijama čiji su ishodi negativni. S obzirom da su subjekti tržišnih odnosa skloni svojim akcijama prouzrokovati negativne ishode neophodno je voditi javne politike koje će te odnose regulirati i u konačnici promijeniti same ishode sveukupnih međuljudskih odnosa. Međutim, kazivanja koja pratimo tokom čitanja djela ''Avanture Džonata Galibla'' demistificiraju takvu antropologiju te postavljaju pitanja koja problematiziraju same agente javnih politika. Centralno pitanje jeste koliko su uopće regulatori i agenti javnih politika racionalni. Ako pesimistička antropologija počiva na dobrim namjerama i želji da se planski kreira društveni red pa glavni akter ove knjige Džonatan Galibl se pita koliko su to sami planeri društvenog reda racionalni agenti, ne dešavala li se vrlo često da budemo svjedoci planskog haosa. Dobre namjere su bitne, međutim, ishodi određenih politika su još važniji. Nisu dobre namjere to što treba da se propituje, već ishodi javnih politika. Akteri dnevnih politika svojim težnjama da urede postojanje određenih negativnosti koje se javljaju na tržištu nerijetko ne bivaju ono što su prvenstveno trebali da budu, jer ishodi njihovih akcija ne dovedu do poboljšanja situacije, naprotiv, datu situaciju samo još dodatno pogoršaju. Od aktera koji treba da budu reformatori u konačnosti dobijemo aktere koji svojim planovima i regulacijama kreiraju dodatni nered.  Poetika spontanog poretka koja cirkulira tokom svih Džonatanovih kazivanja za početak analize i promišljanja o ljudskoj svakodnevnici za polaznu tačku uzima nesigurnost i nepredvidivost ljudskih akcija, kako onih koji su učesnici tržišnih razmjena tako i onih koji su dio političkog tržišta. Svakodnevni međuljudski odnosi koji podrazumijevaju i razmjenu različitih dobara i vrijednosti površinski i sasvim plošno predstavljaju jedan nekoherentan i neuređen sistem. Kao takvoga neophodno je ga urediti, tačnije, konstantno ga uređivati dodatnim regulacijama kako bi se u konačnici dostigla maksimalna uređenost. Međutim, u svojoj dubinskoj strukturi tržišni odnosi posjeduju samoregulirajući faktor organizacije koji istina je nije savršen, jer je savršenstvo strano samo po sebi u kontekstu ljudskih akcija. Ti tržišni odnosi razmjene iznova i iznova djeluju kreativno i u kvalitetnom ambijentu javnih politika pružaju vrlo dobre ishode.  Međusobni odnosi kooperacije jedinki na tržištu je model koji pored svih svojih nedostataka konstantno uspijeva metodom pokušaja i pogrešaka da se prepravlja, rekonstruira, i reformira. Tržišna ekonomija će uvijek sadržavati negativnosti i padove, ali u svojoj srži ona ima regulirajući faktor koji ispravlja te greške koje nastaju prevashodno zbog problema znanja. U momentima temeljni problem s kojim nas suočava knjiga ''Avanture Džonatana Galibla'' jeste znanje. Džonatan je na nepoznatom otoku, a kao potpuni neznananac i došljak uči o sistemu na kojem počiva uređenost otoka. Kako bi naučio i stekao znanje o otoku na kojem se zatekao Džonatan se pokazuje kao pravi ljubopitac, međutim pitanja koja je postavljao i nisu se uvijek dočekivala dobronamjerno. Knjiga ''Avanture Džonatana Galibla'' nas suočava s problemom znanja, na jednoj strani prevladava potpuna nesigurnost u budućnost, a s druge strane neodoljivi poriv da se ovlada vrijeme koje je pred nama. Džonatan Galibl na svom putovanju po otoku će naučiti jednu veoma važnu lekciju, da proricanje budućnosti je najstariji zanat. Mnoštvo ljudi ima različite interese i motive, ali svi neumoljivo se suočavaju s neizvjesnošću onoga što tek predstoji, to neznanje o ishodima našeg djelovanja oduvijek je pobuđivalo veliko interesovanje za znanjem i informacijama kako bi se sigurnije dočekala budućnost koja je sve samo ne sigurna i poznata. Moderno doba je došlo s pitanjem da ako je moguće upravljati prirodom u službi naših interesa da li je u tom slučaju moguće slično činiti i s ljudima kako bismo budućnost koja je pred nama učinili sigurnijom i izvjesnijom. Zajedno s Džonatanom naučit ćemo da najstariji zanat, proricanje budućnosti, je dominantan elemenat dvaju politika koje stoje na dva različita pola, a čije polazište se temelji na odgovoru na prethodno pitanje koje je u moderno doba postojalo sve izvjesnije. Jedna se bazira na nesigurnosti i nepredvidivosti, jer je naše znanje limitirano i ograničeno, te s tim u vezi svaki model društvenog uređenja trebao bi da počiva na tim premisama. Antipod takvoj politici je upravljanje društva koje se bazira na tome da je prošlost i budućnost znana, jer se povijest ljudskog djelovanja zasniva na tačno preciziranim zakonima koji determiniraju dalje odnose koji prema tome mogu biti očekivani  i znani iako je posrijedi govor o onome što bi trebalo da se desi. Modeli koji se baziraju na ovim premisama za razliku od politika, koje se temelje na principu nesigurnosti i koje poštuju dobrovoljne akcije razmjene i međuljudske interakcije, počivaju na 'ultimativnoj istini' na temelju koje je potrebno reformirati društvo. Kako bi se to postiglo individue je potrebno osloboditi silom ukoliko se usprotive 'ultimativnoj istini' svojim akcijama djelovanja i međusobne interakcije s drugim jedinkama. Prvi model koji se bazira na nesigurnosti iznjedrio je liberalne ideje koje smatraju da s obzirom da je naše znanje limitirano i ograničeno, te da s tim u vezi individue u svako vrijeme samostalno i na temelju svog znanja dobrovoljnim kooperacijama i suradnji najbolje otkrivaju šta je to dobro za njih u datom momentu. Na drugoj strani su modeli koji bazirani na 'ultimativnoj istini' polaze od tačke da su ljudske akcije same po sebi determinirane zakonima historije, a sve što treba je sofisticiranim 'proricanjem budućnosti' kako nas to uči Džonatan regulirati međuljudske odnose, te uz pomoć sile osloboditi one koji se ne budu povinovali datim zakonima. To je momenat koji samog Džonatana tokom njegova putovanja po otoku, nakon što se odveć upozna s načinom funkcioniranja samog sistema, dovodi u situaciju da problematizira ideju o uređenju društva koja se u svojoj nutrini bazira na sili a ne na optimističnoj antropologiji koja vjeruje u individue i njihovu sposobnost da kreiraju svoje živote. U konačnici pitanja koja Džonatan sve vrijeme postavlja su tu prevashodno kako bismo sami sebi dali odgovore i vidjeli kakvoj antropologiji naginjemo. Za Džonatana reklo bi se pesimizam je neophodan ali u kontekstu regulatora/birokrata koji kreiraju javne politike, onih iza kojih stoji sila koja u slučaju nepovinovanja ima ulogu da 'oslobodi individue' sve za cilj reformisanja društva i uspostave boljeg sistema vladanja. Definitivno, knjiga ''Avanture Džonatana Galibla'' jednostavnim kazivanjima i imaginacijama uči nas da je kvalitetno postavljanje pitanja početak svakog dobrog odgovora, a u konačnici to je i svrha svakog književno-umjetničkog teksta, postaviti pitanja i ponikati recipijenta da samostalno kreira odgovore.

Knjiga ''The Adventures of Jonathan Gullible'' prevedena je bosanski jezik, te je u prodaji, a više o tome pogeledati link: http://cpa-bih.org/avanture-dzonatana-galibla/