četvrtak, 19. ožujka 2015.



''Opsada Islama''

Knjiga ''Opsada Islama'' kao zbornik intervjua kojeg je sačinio Mirnes Kovač predstavlja prvenstvenu vrijednost u tome što na jednom mjestu zaokružuje skup misli eminentnih islamskih učenjaka, te političkih i drugih aktivista. Pogovor akademika Enesa Karića rekao bih potcrtava dvije bitne note kojima su ispunjeni ovi intervjui: a) '' (...) Intervju je razgovor dvaju ili više trendova mišljenja, dvaju ili više pogleda na stvarnost (...)'' b) ''Opsada Islama'' je kako izvana tako i iznutra.

Te dvije note i odražavaju uistinu splet ako ne svih, dakako većinu intervjua čiji subjekti prenose istina ne samo svoje stavove i viđenja stvarnosti već i služe kao prijenosnik nekih općih tokova unutar islamskih krugova misli. Intervjui s Akbar Ahmedom, Ali Allawijem, Louay Safijem, Abdullahom Basfarom, Jusufom al-Qaradavijem, Jasser Audom, Iqbalom Sacraniem, Chandrom Muzafferom, Tarikom Ramadanom, Ibrahimom Kalinom, Muhamedom Abdul Barijem, Muhammad Said Ramadan al-Butijem, Anis Ahmadom, Anwar Ibrahimom, Rashid al-Gannušijem itd. Tu su i intervjui s nemuslimanima koji su na ovaj ili onaj način povezani s BiH i muslimanima, što ovaj zbornik čini dosta raznolikim i privlačnim za čitanje.

Međutim, u ovom momentu me interesira način kako ovi intervjui fungiraju kao odraz dvaju ili više trendova mišljenja kada je posrijedi pogled na stvarnost kako to kaže akademik Enes Karić. Istina, naslov ''Opsada Islama'' se postavlja u veoma jaku poziciju i time prenosi mainstream sliku stvarnosti koja je prisutna među islamskim intelektualcima, a to je da je islam pod opsadom, i to dvojakom, jedna je dakako izvanjska a druga dolazi iznutra čime dijalog s nama samima biva potrebniji vrlo često nego li s drugima. Nisam ljubitelj pesimističkog pogleda na stvarnost pa sam se već u startu pobojao pozicije ovog naslova koji će mi potvrditi ono što sam pretpostavio. Poslanička tradicija igra krucialnu ulogu u okviru raznolikih islamskih institucija a jedno nasljedstvo te tradicije jeste optimizam. Tu bih rekao postoji krucialna razlika između današnjih islamskih tokova i nekih ranijih klasičnih koji nisu polazili s pesimističkom interpretacijom stvarnosti ma kako ona na momente se činila teškom. 

Taj pesimizam isijava u dosta intervjua pa se odražava prvobitno u kontekstu terminologije u intervjuu s Ali Allawijem koji opasnost po muslimane današnjice vidi u ideologiji haridžija koja je za njega ustvari vehabistističa ideologija što opet vodi ka problemu ''selefizacije islama''...Ima li šta divnije nego li kada stvarnost isijava kroz vas pa zbrke stvarnosti postaju i vaše da više ne znamo šta kojim terminom određujemo pa ono i što nije istovjetno to postaje kako bi se problem jednostavnije artikulirao. 

Louay Safi romantičarskim pogledom na Iran i njegovu politiku spram Sirije, razočaranje pozicijom koju je Iran zauzeo i njihovom pozitivnom odnosu spram Hezbollaha, možda i najbolje svjedoči rasulu sirijske opozicije, jer u politici romanticizam bit će da nije zahvalna pozicija. Kad sam kod romanticizma Abdullah Basfar ga najmilije oslikava riječima ''Rješenje za sve te stvari je pomirenje''...milozvučan je Abdullah Basfar, i sam sam bio romantičar do odlaska u Egipat, ali tumačiti stvarnost romantičarskim željama me danas već zabrinjava.

Jaser Aude i Tarik Ramadan fokusirani na interne pravne probleme muslimana više okrenuti ideji maqasida (pozornost se pridaje intencijama teksta a ne njegovoj vanjštini samoj po sebi) ostaju vrlo nedorečeni - ne odgovaraju na problem koliko su njihove polazne tačne utilitarističke, jer i ideje maqasida su milozvučne ali počevši od Šatibija i njegova remek djela al-Muwafaqat do sada nisam našao filofozsko koherentno teorijsko obrazloženje gdje postaviti crtu i šta kada drugačije intepretiramo intencije Teksta...mislim da je to bilo vrijedno pitanje, ali nije postavljeno tako da sam tu ostao uskraćen, a živo me interesira vidljivije obrazloženje tih postavki. Tu se i Ramadan hrvao u knjizi ''Radikalna reforma'', pa je na nekim mjestima ostao vrlo nedorečen.

Posebno me interesiralo kako se stvarnost muslimanskog mainstreama preslikava u ovim intervjuima kada je riječ o zauzimanju konkretnih političko-ekonomskih pozicija i tu je prvi otvorenije prozborio Chandra Muzaffar (doktorirao u Singapuru 1977., predsjednik JUST-a) i opet je oslikao tu stvarnost koja se u njegovom svijetu svodi na ciljanju hegemoniju SAD koja je za Izrael ''vitalna stvar'' pa je i jedino rješenje arapsko-izraelskog sukoba ne ''dvije države'' već jedna i jedinstvena palestinska država. Možda opet romanticizma ovdje osjetim ili ipak samo presliku općih tokova viđenja globalne politike općenito i arapsko-izraelskog sukoba konkretno.

Ibrahim Kalin (Erdoganov glavni savjetnik), racionalniji sagovornik, dobro je pomrsio račune nekim općim tokovima, možda je tu i temeljna razlika koju je AKP pravio na nekim poljima, a to je da je konačno red da se muslimani vinu iznad viktimizacije i da premoste mentalitet žrtve, tu vrlu pesimističku viziju svijeta. Opet o AKP-u, i njihovom poimanju konzervativizma, liberalnim think-tankovima koji su povezani s AKP nisam ništa saznao - to je izgleda nemoguće saznati na bosanskom jeziku, treba će još vremena da se dosegnu te postavke.

Muhamed Said Ramadan al-Buti je već poznato kako okončao svoj život u sirijskom ratu, ali je rekao dobru stvar ''Bio sam i ostao daleko od revolucionarih ideja''. Sjećam se pred početak rata u Siriji kada je jedna djevojka u amfiteatru GHB medrese za vrijeme susreta o sirijskom konfliktu pitala o mišljenju spram stava al-Butija koji je bio veoma kritičan spram ''revolucionarnog duha'' pa je vrlo brzo joj rečeno da uprkos svemu očigledno je da al-Buti tu čini pogrešku. Evo ni dan danas čini mi se, ispravite me ako griješim, niko nije pisao o tome kako je u BiH odjednom mainstream postalo da se ''revolucija'' mora podržati, da je ''arapsko proljeće'' buđenje i početak vrlog novog svijeta...o revolucijama i njihovoj biti i suštavstvenosti se nije govorilo, niti je ko pokušao da iz tog ugla intepretira ''arapsko proljeće''. Al-Buti je, ne bih rekao, bio dobrano upoznat s teorijama revolucije ali je kvalitetno na temelju tradicionalnog islamskog učenja znao gdje je vrlo plemenito mjesto ''revolucijama''.

Anis Ahmad (trenutno rektor Međunarodnog univerziteta Riphah u Islamabadu) me baš zabrinuo, ali i nije. Zapravo, što bi, on je rekao neke stvari koje su uveliko mainstream veikog dijela islamskog svijeta - pod podnaslovom ''Dinamika kapitalističkog izrabljivanja'' - pa pripovijeda Anis Ahmad: ''Takozvana ''evropsko-američka'' osovina je izašla za zajedničkom strategijom da kontroliše energetske i ekonomske resurse svijeta. Za to im treba da stvore neku vrsta scenarija. Scenario je izgrađen na tri stupa: stub liberalne demokracije, stub ekonomije slobodnog tržišta i stub modernizacije.'' Auuu...a ja koautor djela ''Islam i slobodno tržište''...međutim nije prof. Anis Ahmad ništa rekao svojim pregnućem, naprosto je preslika onoga što dobrani broj muslimana misli, pa i ovdje je negativna kritika knjige ''Islam i slobodno tržište'' napisana od strane jednog profesora s FIN-a, jednostavno takva su gibanja; da su liberalna demokracija i slobodno tržište dva šejtanova roga, sve u cilju pozapadnjačenja i neokolonijalizacije islamskog svijeta...tako to otprilike se artikulira kako u masama tako i akademskim krugovima.

Kod Rashida al-Ghannušija demokratija u arapskom svijetu neće biti podržana jer je kao takva prijetnja Izraelu i njegovom opstanku...u nekoliko intervjua arapsko-izraelski sukob se konstantno artikulira vrlo jednodimenzionalno i površno...no kako mi se čini, što i kaže akademik Enes Karić intervjui su prikaz općih gibanja unutar svijeta realnosti. Još je tu mnoštvo drugih intervjua, pa i različitih tematika koje i nisu usko vezane za islam, ali nekolicina, koje sam i spomenuo su mi bili jedinstvena slika i prilika ''Opsade Islama'', islama koji je okupiran pesimističkim i jednostavnim interpretacijama svijeta.

Nema komentara:

Objavi komentar