Rani prijepisi Kur'ana kao osnovni izvor multivarijantnosti kur'anskog skeletonskog teksta

Kur'anski konsonantski tekst posljednjih godina privlači toliko pažnje da uopće nije čudno kada francuska agencija zadužena za financiranje naučno-istraživačkih projekata ANR (Agence Nationale de la Recherce) ili s istom funkcijom njemačka organizacija DFG (Deutsche Forschungsgemeinschaft) među brojnim istraživačkim programima izaberu baš one koji se tiču historijata kur'anskog teksta. Upravo su ove institucije novčano podržale projekat Codex Amrensis 1 kojim je rukovodila Eleonore Cellard a koji je završen 2017. godine. Riječ je o projektu predstavljanja kodeksa fragmenata kur'anskog konsonantskog teksta pronađenih u džamiji Amra ibn al-Asa u Kairu a koji datiraju iz prve polovine 8. stoljeća. Kada je projekat završen izdavačka kuća BRILL je objavila izdanje ovog veoma značajnog kodeksa kur'anskog konsonantskog teksta i o ovom manuskriptu ću napisati zaseban tekst, a sada se zadržimo na govoru o tome zbog čega je kur'anski konsonantski tekt posljednjih godina postao toliko interesantan da naprosto u posljednjoj dekadi svake godine imamo barem nekoliko što knjiga što radova koji se bave vrlo ozbiljno historijatom kur'anskog teksta.

Proučavanje kur'anskog konsonantskog teksta nije uopće novina u zapadnim orijentalnim krugovima, i već od 19. stoljeća opsežnije se kreće sa tekstualnom kritikom kur'anskog konsonantskog teksta ali razvojem tehnologije posljednja dekada je period opsežnog proučavanja kur'anskog teksta. Imajmo na umu da kur'anski konsonanstski tekst se istražuje i proučava iz različitih vizura, međutim, u ovom tekstu striktno imam na umu istraživanja koja se tiču direktnog proučavanja ortografije kur'anskog teksta a manje sadržajno-interpretativnog karaktera. Primjeri takvih istraživanja su radovi: A New Document in the Early History of the Qur'an Morteze Karimi-Niaa ili Arabe 334a. A Vocalized Kufic Qur'an in a non-Canonical Hijazi Reading Marijna van Puttena. Oba rada su objavljena skoro, tačnije prvog dana mjeseca novembra u Journal of Islamic Manuscripts kojeg publikuje BRILL. Prvi tekst se bavi konkretnim kur'anskim rukopisom poznatim pod nazivom Codex Mashhad i ovo je jedan od ranih primjeraka kur'anskog teksta gdje su sure drugačije raspoređene u odnosu na raspored koji je općenito poznat. Drugi tekst odličnog mladog istraživača Marijna von Puttena istražuje varijacije u čitanju koje postoje u rukopisu Arabe 334a, te u kojoj mjeri su drugačije nego li standardna kanonska čitanja. Još nekoliko značajnih imena ću spomenuti, pa ću vam predstaviti na koji način se posredstvom ranih fragmenata kur'anskog konsonantskog teksta mogu vršiti različita istraživanja na primjeru jednog kur'anskog stavka. Shady Nasser je objavio odličnu knjigu 2013. godine The Transmission of the Variant Readings of the Qur'an a u martu 2020. godine očekuje se njegova nova knjiga The Second Canonization of the Qur'an (324/926) i obje su BRILL-ova izdanja.

Među najznačajniji doprinos kur'anskom konsonantskom tekstu u posljednjoj dekadi bih izdvojio rad Benhama Sadeghija i Mohsena Goudarzija San'a 1 and the Origins of the Qur'an. Autori sa Standforda i Havarda su ponudili odličan uvid u polemiku o historijatu samog kur'anskog konsonatskog teksta na primjeru jemenskog palimpsesta Sana 1 koji je trenutno ponajznačajniji fragmenat kur'anskog teksta kojeg posjedujemo. Posrijedi govora o ovome tekstu ukratko se upoznajmo s  tri dominante grupe naučnika o kojima govore Sadeghi i Goudarzi kada je riječ o historijatu kur'anskog teksta, te na koji način se može tradicionalna literatura koristiti uporedo sa ranim fragmentima kur'anskog teksta, i koliko uopće tradicionalni izvori o Kur'anu poput tefsira i knjiga o različitim varijantama čitanja određenih kur'anskih stavaka nam mogu vjerodostojno ponuditi slike ranog skeletona kur'anskog konsonantskog teksta.

Obitavanje između tradicionalne literature i ranih materijala kur'anskog konsonantskog teksta

Sadeghi i Goudarzi kazuju o revizionistima i skepticima koji čine širi krug autora koji naprosto ili potpuno odbijaju sav sadržaj o historiji kur'anskog teksta koji se nalazi unutar tradicionalne islamske literature ili postupaju s određenim otklonom u smislu da ne potvrđuju da je za vrijeme Osmana 650. godine se desila kodifikacija kur'anskog konsonantskog teksta u jedan fiksni standardni tekst koji će postati predak ostalim kasnijim prijepisima. Ukoliko sagledamo rane primjerke koji su nam dostupni nekoliko je vrlo ozbiljnih argumenata koji ukazuju na to da svi ti tekstovi pripadaju jednoj istovjetnoj grupi ili naprosto istom stablu porijekla te se da vidjeti da su prijepisi rađeni na osnovu jednog temeljnog arhetipa što znači da se zaista desio period kodifikacije o kojem tradicionalna literatura govori neovisno o kakvim sljedbama da je riječ. Revizionisti poput Johna Wansbrougha, Patricie Crone ili Davida Powersa konačnu kanonizaciju kur'anskog teksta smještaju ili čak u 9. stoljeće što je stav Wansbrougha ili Crone koja smatra da se to desilo u periodu 685/705. godina. Sana 1 je palimpsest koji ne pripada istom stablu ranih primjeraka kur'anskog skeletonskog teksta. S tim u vezi potvrda je prvo tradicionalnog stava o multivarijantnosti kur'anskog tekta koji egzistira u više varijanti tokom perioda poslanstva, te na temelju radio-karbonske i tekstualne analize takođe pospješuje stav o kodifikaciji koja će se desiti shodno tradicionalnoj literaturi 650. godine. To je godina kada Kur'an postaje fiksni tekst temeljen na Osmanovoj skeletonskoj ortografija ali koji i dalje nastavlja da egzistira u različitim varijacijama kao multivarijantni tekst ili što se unutar tradicije prepoznaje naprosto pod terminom kiraeti (različite varijante čitanja kur'anskog teksta).

Tradicionalisti ili kako se još počesto koristi naziv neo-tradicionalisti su autori koji ne odbacuju tradicionalnu literaturu, štaviše, smatraju a što se takođe može adekvatno i pokazati, da data literatura nudi mnoštvo vrijednih informacija o ranom periodu kur'anskog konsonantskog teksta te bi njihov zaključak otprilike bio: vrijedna rana kur'anska rukopisna građa služi kao vrlo dobar uvid uopće u to koliko je kasnija literatura vjerodostojno predstavljala rani period kur'anskog teksta te uopće prijepise kur'anskog konsonantskog teksta i ne treba da bude stavljena u stranu niti zbog toga što je nastala u kasnijem periodu niti zbog toga što može izazvati niz različitih polemika. Na koji način se može čitati rana kur'anska građa te upoređivati sa tradicionalnom literaturom o Kur'anu poslužit će vrlo dobro primjer kur'anskog stavka br. 130, sura al-Saffat. Dok sam čitao suru al-Saffat iz kuranskog primjerka koji datira iz 16. stoljeća a nalazi se u Nacionalnoj biblioteci Francuske pod signaturom Arabe 429 iznenadio sam se kada sam uočio da je riječ Ilyasin (Ilijas) napisana faktički po standardu kojeg očekujemo a to je pisanje alifa i lama spojeno s ostatkom riječi budući da je riječ o vlastitom imenu što međutim nije slučaj ako bolje pogledamo trenutna izdanja i primjerke Kur'ana.

Arabe 429, 16. stoljeće

Tradicionalna literatura pišući o ovome kur'anskom stavku ponudila je nekoliko vrlo interesantnih uvida u ranije primjerke prijepisa kur'anskog teksta te uopće interpretacija koje su uslijedile u vezi s ovim stavkom. Čitajući tefsir Rumuz al-Kunuz (13. stoljeće) Izudina al-Hanbelija kada je riječ o ovome stavku napisano je da Nafia i Ibn Amir vlastito ime Ilyas čitaju ustvari kao genitivnu vezu āli Yasin te da oni koji stavak čitaju na ovaj način tvrde da se u mushafu alif i lam na ovom mjestu pišu odvojeno, te zbog toga stavak se ne čita u ustaljenom prijevodu na bosanski jezik Nek je u miru Ilijas već bi se čitalo Mir neka je porodici Jasina. Tefsir pisan u 19. stoljeću čiji je autor Mahmud al-Alusi, al-Ruh al-Meani, donosi nekoliko zanimljivosti ili sažimanje svih polemika u vezi s čitanjem ovog stavka koje se mogu naći u srednjovjekovnoj literaturi. Nafia, Ibn Amir, Yakub i Zejd ibn Ali su dati stavak čitali u genitivnoj vezi a u Osmanovom mushafu piše al-Alusi alif i lam se pišu odvojeno, pa je to i dokaz onih koji shodno datoj ortografiji ne vide jednu imenicu i to vlastitu Ilyas (u datom stavku verzija imena je Ilyasin) već genitivnu vezu pri čemu je prvi upravni član āli (porodica) a drugi Yasin (vlastito ime). Dodat će al-Alusi još nekoliko poznatih interpretacija ovoga stavka nastalih tokom intenzivnih polemika o zbunjujućoj ortografiji: Yasin je ime Ilijasovog oca, pa je spominjanje porodice Yasina metonomija; Yasin je ustvari jedna varijacija imena Ilijas, pa je mir upućen njegovoj porodici; Yasin je jedno od imena za Kur'an pa sintagma āli Yasin se odnosi na pobornike Kur'ana pa bi recimo prijevod glasio (Mir neka je pobornicima Kur'ana), te da je Yasin ustvari ime Poslanika, pa bi prijevod glasio (Mir neka je porodici Poslanika). Kontekst sure i struktura teksta smatra al-Alusi ne podržavaju ove spomenute stavove dok će upravo šiitska tradicija navodeći takođe sve ove raznolike mogućnosti čitanja i razumijevanja datog stavka pohrliti ka mogućnosti da se baš ovaj stavak odnosi konkretno na porodicu Poslanika a ne na poslanika Ilijasa koji uživa posebno vrijedno mjesta u okviru judaizma i kršćanstva.

Baš će al-Fayd al-Kašani u svom tefsiru al-Safi zastupati ovaj stav, a bez ikakvih polemika Sejjid Hašim Bahrami u djelu Tafsir al-Burhan fi Tafsir al-Quran  (17. stoljeće) navodi niz predanja kojima nedvojbeno ističe da jedino čitanje ovog stavka je da se odnosi na porodicu Poslanika. U vokaliziranom prijepisu Kur'ana iz 14. stoljeća, kojeg sam takođe čitao na stranici Nacionalne biblioteke Francuske dotični stavak je napisan tačno u skladu sa čitanjima Nafie, Ibn Amira, Yakuba i Zayd ibn Alija.

 

Makiyy ibn Abi Talib (10/11. stoljeće) će ponuditi prikaz svih ranih polemika kada je posrijedi govor o ovom stavku pa nakon što prigodno se upoznamo s pisanjima u okviru tefsira al-Hidaya ila Bulug al-Nihaya predstavit ću šta sve možemo izvesti iz ovih tradicionalnih zabilješki u odnosu na rane primjerke prijepisa Kur'ana te koliko se uopće tradicionalna literatura slaže sa onim što nalazimo u okviru materijalne građe. Prvobitno Makiyy navodi dva moguća jezička objašnjenja: a) Ko ne čita alif i lam odvojeno (čitanje u formi Ilyasin) smatra da je to samo jedna varijacija imena Ilijas kao u slučaju Ibrahim/Ibraham ili b) da je riječ o obliku množine o čemu je govorio Sibavajh pa je značenje da se selam donosi svakome ko je vrevnosno slijedio poziv Ilijasa i prijevod bi u tom slučaju glasio: (Mir neka je podržavateljima Ilijasa). Makiyy navodi još jedno čitanje u kojem se alif i lam sastavljeno čitaju kao određeni član pri čemu se i dalje sadržaj odnosi na poslanika Ilijasa. U drugom veoma značajnom djelu Makiyy ibn Abi Taliba al-Kašf 'an Wudžuh al-Qiraat al-Sab'a da oni koji čitaju ovaj stavak riječima (salamun 'ala āli Yasine) to čine temeljeno na ortografiji kur'anskog konsonantskog teksta budući da se alif i lam pišu odvojeno od imenice Yasin(e). Za koji trenutak vidjet ćete i primjerke ranih prijepisa Kur'ana, te kako je ortografski prikazan ovaj stavak. Ko odveć dati stavak čita jednom riječju mišljenja da se radi o vlastitom imenu Makiyy Ibn Abi Talib piše da u tom slučaju riječ o imenu poslanika Muhammeda i da je riječ o obliku množite pa se selam odnosi na Poslanika, njegovu porodicu i sljedbenike. Al-Taberi navodi i čitanje Ibn Mas'uda (salamun 'ala Idrasine) pri čemu ovo čitanje ne bilježimo među kanonskim čitanjima niti sam upoznat s time da je ostalo svjedočanstvo ovoga čitanja u okviru rukopisnih materijala koje posjedujemo danas. U tom slučaju prijevod glasi (Mir neka je Idrisu/podržavateljima Idrisa). Al-Taberi kao i al-Qurtubi izabire da je najprigodnije čitanje (salamun 'ala Ilyasin)  pri čemu je Ilyasin tek jedna varijacija imena Ilijas za koje srednjovjekovni autori nisu sigurni da li je posredstvom aramejskog ili hebrejskog došla u arapski jezik, te da Arabljani po običaju za strana imena uvijek imaju raznolike varijacije te se poigravaju u tom smislu i dopuštaju sebi izrazitu jezičku slobodu.

Jedan od rijetkih andalužanskih primjeraka djela al-Hidaya ila Bulug al-Nihaya kojeg je predstavio Abdelaziz Essaouri

Nakon što sam probrao nekoliko primjera iz tradicionalnih rukopisa uz primjere kako se dati stavak ortografski pisao u kasnijim stoljećima te imajući na umu standardiziranje i kodifikaciju multivarijantnosti čitanja kur'anskog skeletonskog teksta što je učinio Ibn Mudžahid u 9. stoljeću, inače učenik al-Taberija, uzgred je spomenuti da on navodi dva čitanja ovoga stavka koja ustvari pored svih spomenutih i postaju standardizirana a to su čitanja kako on spominje u djelu Kitab al-Sab'a fi al-Qiraat – Nafia i Ibn Amir = Salamun 'ala Ali Yasin te ostali = Selamun 'ala Il-Yasin. Budući da tradicionalna literatura navodi nekoliko raznolikih varijanti čitanja ovog stavka kao i ortografskih varijacija potpuno je jasno da kasniji prijepisi kur'anskog teksta nude upravo obje verzije o kojima govori Ibn Mudžahid što se može vrlo jasno vidjeti na kur'anskim primjerima iz 14. i 16. stoljeća. Interesuje nas koliko i šta nam rani materijali kur'anskog teksta mogu pomoći u ovom smislu te koliko se uopće podudaraju s onim što nalazimo kasnije u pisanoj literaturi. Ponudit ću nekoliko fotografija datog stavka koje sam preuzeo iz ranih prijepisa kur'anskog teksta, tako da možemo vidjeti u kojoj mjeri su poklapanja između rane materijalne rukopisne građe i literarne tradicionalne građe:

a)

                                  Paris, Bibliothèque nationale de France: Arabe 355 (a)

b)

    Kairo, al-Maktaba al-Markaziyya li-l-Maḫṭūṭāt al-Islāmiyya: Großer Korankodex, druga polovina VII stoljeća ili VIII stoljeće

c)

Berlin, Staatsbibliothek: Kodex Samarkand (Faksimiledruck Sankt Petersburg 1905), druga polovina VIII stoljeća

d)

   Gotthelf-Bergsträßer-Archiv: "Saray Medina 1a" (= Istanbul, Topkapı Sarayı Müzesi: M 1), prva polovina VIII stoljeća

e)

Berlin, Staatsbibliothek: Wetzstein II 1913 (Ahlwardt 305), druga polovica VII ili prva polovica VIII stoljeća

Fotografije a), d) i e) nude oblik čitanja (salamun 'ala Ali Yasin) dok fotograije b) i c) nude obje moguće varijante budući da nema vokala pa ko god se bavio ovim prijepisima prvobitno a i kasnije ostavio je tekst potpuno skeletonsko-konsonantski. Uočljivo je da tradicionalna literatura i to počevši od 9. stoljeća sa Ibn Mudžahidom što revizionisti i skeptici smatraju poprilično kasnim periodom ipak vrlo kvalitetno bilježi varijacije čitanja kur'anskog teksta i čak nam nudi određene varijante koje još uvijek ne možemo materijalno potvrditi kao što je slučaj sa Ibn Masu'dovim čitanjem. Očito je da imenica Ilyasin u najstarijim primjercima kur'anskog teksta se piše s odvojenim alifom i lamom, te da u tom slučaju imamo upravo ova dva standardizirana čitanja u opticaju: 1) vlastito ime Ilyasin te se u tom slučaju mir donosi konkretno njemu kao poslaniku što odgovara strukturi ostalih stavaka ove sure; 2) riječ je o genitivnoj vezi pri čemu imamo dvije imenice posrijedi, Ali= porodica + Yasine = vlastito ime.

Čitamo li pažljivo al-Taberija koji je kako sam već rekao bio učitelj Ibn Mudžahida očita je situacija u kojoj u 9. stoljeću još uvijek nemamo jedan istančan stav odnosa prema multivarijantnom tekstu kakav je Kur'an. Ibn Mudžahid teži da sagleda koja čitanja su unutar zajednice bila najdominatnija i najprihvaćenija shodno tradiciji, pa na primjeru ovoga stavka i ranih prijepisa kur'anskog teksta jasno je da ostaju dvije spomenute ezistirajuće opcije. S druge strane njegov učitelj al-Taberi uzima sve moguće varijacije koje su njemu očito bile poznate, te budući da za njegova života još uvijek nije uspostavljen standard prihvaćenih multivarijantnosti on poseže za time da na samoglasnike koji se pridodaju kao eksterni faktor osnovnom kur'anskom skeletensko-konsonatskom tekstu gleda kao fenomen koji se da razriješiti idžtihadski. Sve date varijacije al-Taberi nužno ne osporava ali izdvaja svoje lično mišljenje o tome šta bi bilo najvaljanije kada je posrijedi upravo ovaj stavak. Po njemu je izbor br. 2 neadekvatan budući da struktura sure je takva da se selam uvijek odnosi na određenog poslanika pojedinačno a nikada na porodicu niti njihove sljedbenike. pa on sebi dopušta ozbiljnu polemiku sa prisutnim varijacima, te izabire i nudi izbor najadekvatnijeg čitanja.

Zaboravimo li na trenutak na al-Taberija i al-Mudžahida rukopisna građa ranih prijepisa kur'anskog teksta nudi bajkovit i fenomenalan uvid u niz detalja koji se tiču historijata kur'anskog teksta i niz pitanja koja čekaju na odgovore. Kakva li pitanja mogu uopće da se jave svjedoči ovi materijali u kontekstu 130. stavka sure al-Saffat. Ostanemo li pri tome da se dati stavak čita kao genitivna veza pa je prijevod (selam neka je porodici Yasina) riješili smo probleme na nivou jezika te ostaje samo polemika u vezi s time da li se u ovom slučaju donošenje mira odnosi na porodicu poslanika Ilijasa pa imamo primjer metonomije ili na porodicu poslanika Muhammeda što je prihvaćenije mišljenje unutar šiitske tradicije. Prelazimo dakle sa ortografije i jezika na odnose različitih tradicija te kako je multivarijantni tekst kakav je Kur'an utjecao na tadašnje zajednice koje su mu svjedočile i kasnije koje su nastavljale datu tradiciju. Mene ipak lično zanima šta se dešava u slučaju br. 1 kada stavak čitamo riječima (selamun 'ala Il-yasin) budući da nam materijalna građa a i tradicionalna literatura postavlja nepoznat fenomen kojeg treba razjasniti a što shodno mojim trenutnim saznanjima nije jednostavno ali iziskuje dosta istraživanja u kontekstu arapskog jezika prijeislamskog perioda. Pitanje je jednostavno: zašto se dakle alif i lam pišu odvojeno ukoliko se vodimo time da je riječ o vlastitoj imenici? Odgovor ne mogu ponuditi, jer to je tek pitanje koje zahtijeva mukotrpniji lingvistički podvig i odgovor se vjerovatno krije negdje u prijeislamskom periodu.

Postavljajući ovo pitanje ipak se nazire jedan odgovor kada je barem riječ o samom historijatu kur'anskog konsonantskog teksta. Ni Sibevejh u drugoj polovini 8. stoljeća a ni autori iz 9. stoljeća nemaju potpune odgovore te kako se da uočiti polemike se odvijaju na nivou varijacija stranih vlastitih imena ali niko ne pokušava da se uhvati u koštac s time zbog čega se alif i lam pišu odvojeno. Ko se hvatao rješavao je to čitanjem br. 2. Neovisno o tom rješenju očito je da kur'anski tekst datira dakle mnogo ranije nego li ovi autori o njemu zbore što narušava revizionistički stav o stasavanju Kur'ana u 9. stoljeću budući da na primjeru rane rukopisne građe egzistiraju takva ortografska rješenja za koja kasniji autori nemaju sasvim jasne odgovore. Na primjeru ovoga stakva iz sure al-Saffat definitivno vidimo što je sve više autora naklonjenije tradicionalnoj školi pa će jedan Michael Cook iz grupe revizionista doslovno preletiti u tradicionalni kamp kojem odavno pripada renomirani Francois Deroche.

Kur'an je prevashodno jedan multivarijantni tekst i nažalost kod nas se postupa drugačije, pa mi na Kur'an gledamo očima kao i na ostale knjige, da je riječ o jednom fiksnom tekstu koji se nalazi među koricima što ipak nije slučaj sa ranom historijom kur'anskog teksta zbog čega će se razviti različite tradicije i u konačnici teološke i pravne škole. Riječ je naprosto o tekstu koji podražava decentralizirano organiziranja zajednica ali u isto vrijeme vrši i određenu centralizaciju zatečenih zajednica. To može zazvučati paradoksalno ali naprosto riječ je o tekstu koji teži uspostavi društvenog totaliteta ali posredstvom fragmentarnih intervencija ostavljajući prostor zatečenim zajednicama da se razvijaju prilično decentralizirano. Kur'anski skeletonsko-konsonantski tekst svima postaje baza i osnova djelovanja ali shodno njegovoj prirodi baziranoj na multivarijantnosti islamska tradicija se naprosto razvijala baš kako je možemo vidjeti i danas, egzistirajuću s nizom različitih tradicija.

Proširena tabela čitanja datog stavka uz prikaz koja čitanja se poklapaju sa pet izabranih ranih primjeraka prijepisa Kur'ana u ovom tekstu uz navođenje varijacija koje nisu prethodno spomenute u tekstu:

Na osnovu tradicionalne literature moguće je izvesti nekolicinu navođenih čitanja datog stavka pri čemu naravno ne znači da svako čitanje je imalo isti status, pa čitanja koja u tabeli stoje sa znakom (+) su potvrđena materijalnom građom a i tradicionalno su prihvaćena standardnim. Ostala čitanja pored kojih sam stavio znak (-) nalaze se u tradicionalnoj literaturi ali za sada nemaju potvrdu u materijalnoj građi i kao takva su čak i unutar tradicionalnih rukopisa smatrana manjeg vrednosnog statusa. Ovim se potvrđuje koliko često tradicionalna literatura prati ono što nalazimo u ranim prijepisima, te da može biti dobar oslonac kada se polazi ka istraživanju kur'anskog konsonantskog teksta. Kada je posrijedi govor o mogućim prijevodima na osnovu tradicionalne literature naveo sam nekoliko različitih prijevoda, a moguće je ponuditi i drugačije prijevode pa bi broj datih prijevoda svakako rastao. Zadržimo li pažnju na dvije standardne varijante čitanja pored kojih stoji znak (+) a koje potvrđuju rani rukopisi uglavnom se ograničavamo na ove ponuđene prijevode s određenim varijacijama sukladno različitim mogućim interpretacijama. Sve ove brojke samo potvrđuju multivarijantnu prirodu kur'anskog konsonantskog teksta, ali i čestu pouzdanost tradicionalne literature koju potvrđuju rani prijepisi kur'anskog teksta.