petak, 17. travnja 2015.

''Totalitarno poimanje pojma slobode''



''That whoever refuses to obey the general will shall be compelled to do so by the whole body. This means nothing less than that he will be forced to be free.''
( J.J. Rousseau,The Social Contract, 1762)

Ovako je govorio J.J.Rouseau, a slično će kazivati i Salih al-Munadžid koje stoljeće poslije. Salih al-Munadžid je na našim prostorima poznat po tome što nije rijetkost vidjeti prijevode njegovih pravnih odgovora (fetvi), ali jedno predavanje je posebno interesantno. Da budem precizniji, otkriva samu srž njegova učenja. Predavanje koje je dostupno online na arapskom jeziku (http://almunajjid.com/khotab/1494), al-Munadžid kazuje o razumijevanju pojma 'slobode'. Poimati slobodu na način da se ne povređuje tuđi privatni prostor za al-Munadžida nije dovoljno, jer 'sloboda je u islamu ograničena i time da čovjek ne nanosi štetu sam sebi'. Nema tu jasnog razgraničenja između moralističkog i legalističkog, ali kako se da naslutiti iz datog predavanja upotreba političke moći postaje regularni oslonac pri ograničavanju slobode. Naime, ako činite određeni 'grijeh', dakle nanosite sebi štetu, pa dužnost je onih u čijim rukama je vlast da interveniraju u privatni prostor osobe x koja čini grješno djelo 'y'. Dakle, tanka je nit različitosti između slobode kakvu je nalazimo kod J.J.Rousseaua i Salih al-Munadžida. S tim u vezi vrlo interesantan rad napisao je David A.J. Suurland, istina u detaljima problematičan - i ne potpuno jasan -, ali ako ostavimo detalje po strani, vrlo dobro je primijetio određene pojave kada je posrijedi govor o radikalnim islamskim pokretima.

Industrijskom revolucijom i urbanizacijom religiju nadvladava racio, međutim, nije spor između iracionalnog i racionalnoga bio glavna ideološka spona oko koje će se voditi sukob. Kako udesiti ljude da se ponašaju po tačnim i striktnim pravilima bilo je glavno pitanje. Recimo da su iz tog pitanja proizašla dva temeljna odgovara - ostalo su samo različite forme istovjetne suštine - i to: liberalna koja je kako ljudske akcije tako i samo poimanje znanja tumačila kroz prizmu neizvjesnosti (uncertainty) i antipod liberalnom - ideološko učenje koje počiva na premisi historijskog determinizma, iz čega proizilazi da se sva dešavanja odvijaju po tačno određenim zakonima, te da nema mjesta spontanosti.

Što će Voegilin nazvati 'gnostičkom spekulacijom', momenat kada će znanje biti u toj mjeri prisutno da će historijske procese biti vrlo jednostavno razumjeti, te će s tim u vezi međuljudski odnosi biti određeni historijskim silama determiniranosti, a ne međuljudskim interakcijama baziranim na ugovorima. S obzirom na postojanje 'Istine' ljudske akcije se moraju bazirati na 'općem dobru' shodno datoj predstavi utopijanskog društva. Zbog toga je individue potrebno 'prisiliti da budu slobodne' (forced to be free), jer ukoliko znanje ne počiva na principu neizvjesnosti i spontanosti, pa u tom slučaju nisu individue te koje svojim slobodnim djelovanjem na temelju pokušaja i pogrešaka vode ka dobru, već determinističke sile historije.

Kada je posrijedi govor o islamskim pokretima, ili da se opet držimo Saliha al-Munadžida, veoma bitan pojam jeste 'palingenesis' što bi u osnovi predstavljalo hronotopski ritual ponovnog rađanja. Već sam ranije govorio u tekstu 'Hronotopska idolatrija' kako islamskim učenjem kola duh šafijske metodologije i općeg htijenja mnogih islamskih pokreta ka ponovnom rađanju društva kakvo je postojalo za vremena Poslanika, a potom i u prvim stoljećima nakon njegove smrti. Palingenesis je tako možda i ključan pojam za razumijevanje pojma selefizma. Nije imenica selefizam (za što bi ekvivalent u našem jeziku bio tradicionalizam) negativan sam po sebi, jer salafa - ono što je prethodilo je veoma bitno ne samo za religije već i za svako društvo. Obazirati se na tradicionalne institucije, te postepeno vršiti društvene korekcije nije sporno - međutim problem nastaje u momentu kada tradiciju zamjenjuje učenje o palingenesisu. Determinističke sile historije, i to one iz vremena Poslanika i nekoliko stoljeća poslije su te koje određuju ponašanje i interakciju jedinki, te s tim u vezi korekcije su nedopustive ili su vrlo sužene,a društvo je opet nužno 'prisiliti da bude slobodno' jer što bi Salih al-Munadžid rekao, ukoliko jedinka čini štetu prema sebi nužno ju je osloboditi putem sile. Uvođenjem učenja o palingenesisu teologija postaje politika, i to vrlo nezgodna - jer odveć je sve određeno i utemeljeno, znanju se ne pristupa iz konteksta limitiranosti, štaviše, realni svijet je tu da se transformira u skladu s datom ideologemom ma kakve informacije dolazile iz svijeta realija.

Zakoni su prema tome opće poznati, u kontekstu islama, to bi značilo da korpus zakona koji su nastali u okvirima nekolicine pravnih škola postaju sredstvo ostvarivanje pozitivnih sloboda. Zakone je zbog toga nužno provesti u djelo jer samo na taj način 'Istina' će biti djelotvorna a ljudi konačno slobodni. Odnos javnog i privatnog postaje nejasan, štaviše, u privatno se sasvim slobodno može zalaziti, jer sloboda je učiniti nekoga slobodnim, ne dozvoliti mu da čini sebi štetu. To je model al-Munadžidova razumijevanja pojma slobode, gdje sloboda postaje radikalna, metod težnje iza kojeg stoji gola moć sile. Sve je u manihejskim kategorijama dobra i zla, prevedimo to na naški - ili je određeno djelo halal ili haram - kada se to utvrdi cijelo društvo je potrebno voditi ka najvišim moralnim stupnjevima iz kojih su i proizašli svi zakoni. Totalitarna ideologija time ne biva amoralna, štaviše, ona se konstituira kao suštinski moralističko učenje o spasenju duše, sve što je potrebno jeste da se jedinke prepuste univerzalnim zakonima dobra. Kako bi to lijepo kazao David Suurland: '' (...) totalitarianism is concerned with transforming reality into the image of their ideology, its main focus is not the will of man but the execution of the law of nature and history (...)''

Iz toga proizilaze tri osnovne postavke totalitarističkih ideologija:

1. Transformacija realnog svijeta - s obzirom da su svi zakoni opće datosti društvo je nužno korigovati u tom pravcu - da li je to realno moguće ili ne, kakve su moguće posljedice takvih postupaka nije predmet proučavanja. Poznato vam zvuči? Koliko je fetvi samo od raznih islamskih šejhova koje uopće nemaju nikakve veze s realnim svijetom niti pokušavaju da istraže sam odnos koji vlada u svijetu realija, već naprosto zahtijevaju transformaciju realnog.

2. Svi moraju da se povinuju zakonima, jer samo na taj način je ostvariva sloboda - sloboda u kome svaka individua može da čini što želi po volji svojoj pa i da sebi nanosi štetu - rekao bi Salih al-Munadžid je pogrešno poimanje slobode, zbog toga je nužno osloboditi društvo, prisiliti ih da budu slobodni.

3. Svaki nedostatak ili neuspjeh je zbog eksternih faktora, višebrojnih neprijateljskih sila - samokritičnost kao takva ne postoji.
-----------------------------------------------------------------------

''The tapestry of Islamic political thought, which has developed since the seventh century, is a wide and varied one. Whilst one could conclude that Islamic rule since Muhammad has relied on some sort of divinely sanctioned authoritarianism, the intricacies of each successive period make it well nigh impossible to determine accurately to what degree the demands of religion interacted with the demands of real-world politics. As is the case with its Christian counterparts, Islamic rule has always been a balancing act between these two demands. Furthermore, in the same way the answer to the question “what is Christianity” could only have been answered by Jesus Christ himself, the question “what is Islam” was only fully known to its founder, Muhammad. The rest of us are forced to interpret, evaluate or even speculate as to what Christianity or Islam actually stands for. The ensuing debates have resulted in a multi-tude of theories, sects and religious schisms that simply will not allow for any overt generalisation of ‘Islam’. This concept of uncertainty is not unfamiliar to Islamic theology and the limit of what one
can know about the essence of God and Islam is acknowledged within the rational tradi-tion of Islamic thought ( Mu’tazilite ). In the same way as the uncertainty principle of Hayek prevents the adoption of an enforceable secular totalistic ethical code, so the basic assumption of uncertainty about the nature of the transcendent ought to prevent any attempt at its immanentization. This tradition of rationalism however was one of many traditions and certainly not one of Islam’s most long lived.'' (Totalitarian and radical islamic ideologies, str. 279)

Ta povijest islama koja se bazirala na paradigmi 'neizvjesnosti' uglavnom je bivala prepoznata kao plod mutazilitskog djelovanje, ponajviše jer su upravo oni pokrenuli krunski bitnu teološku raspravu o samoj esenciji Božije riječi. To učenje o 'neizvjesnosti' bazirano na Božijim riječima (...) Mi smo vam samo malo znanja dali (...) nastalo je učenje - da je Božija riječ akcija u datoj vremenskoj jedinici te je stoga Objava povijesni događaj a ne vječno samodostatno svojstvo Božijeg bića - iz toga slijedi i drugačiji odnos prema historiji, nauk da su Kur'an i poslanička tradicija prevashodno baština koja je na sebi svojstven jezik komunicirala s datom kulturom, te je s tim u vezi shodno društvenoj evoluciji povijest promjenljiva i nedeterminirana pa je evolutivnost nužna a samim time i naš odnos prema baštini treba da bude vođen fragmentarnim korekcijama. O tome sam detaljnije pisao u govoru o Nasr Abu Zaydu i njegovom djelu, a u kontekstu poimanja slobode ovakvo naučavanje i odnos spram islamske tradicije je potpuno suprotan u odnosu na definiciju kakvu nalazimo kod Salih al-Munadžida i mnogih drugih koji su se poveli istim modelom razumijevanja slobode. Kako je za mu'atazilite povijest i ljudsko znanje neizvjesno i nedeterminirano iz toga će svakako slijediti učenje o pluralizmu i društvu baziranom na instituciji ugovora. Što se odnos prema islamskoj tradiciji metodološki više usmjeri ka učenju o 'neizvjesnosti' a nauk o palingenesisu i determiniranim silama historije demaskira i razmontira tim prije će ljudi poput Nasr Abu Zayda s margina kulture hereze preći u centar zbivanja, a i šafijski duh srednjeg puta konačno nadvladati.
----------------------------------------------------------------------------
David Suurland: TOTALITARIANISM AND RADICAL ISLAMIC IDEOLOGIES/ https://www.academia.edu/…/totalitarian_and_radical_islamic…

Nema komentara:

Objavi komentar