srijeda, 10. lipnja 2015.

Stihovi bitku vode
Želite li razumjeti kulturu džihadizma čitajte njihovu poeziju!

Prema twiter računima ''Islamske države'' jedanaestog oktobra 2014. godine, u sudnici u gradu Raqqa, u Siriji, žena po imenu Ahlam al-Nasr udala se za Abu Usamu al-Ghariba, borca rođenog u Beču koji je blizak vodećim strukturama pokreta. ISIS-ovi socijalni mediji rijetko najavljuju sklapanje braka, ali al-Nasr i al-Gharib su moćni džihadski par. Al-Gharib je vrlo iskusni propagandist, prvobitno radeći za Al-Qaidu, a sada za ISIS. Njegova nevjesta je rastuća književna zvijezda bolje poznata pod imenom ''Pjesnikinja Islamske države''. Njena prva knjiga poezije ''Bljesak istine'' objavljena je online prošle godine na ljeto i vrlo brzo je počela kružiti među militantnim mrežama. Muzikalno recitiranje njene poezije, koje se izvodi a capella s obzirom na ISIS-ovu zabranu instrumentalne muzike, lahko je pronaći na youtube kanalu. Knjiga ''Bljesak istine'' sadrži stotinu i sedam poema na arapskom jeziku – elegije mudžahidima, jadikovke za zatvorenicima, ode pobjedama, i kratke pjesme koje su izvorno ustvari tvitovi. Gotovo sve poeme su napisane u monorimi – jedna rima za nekada veoma dugi niz stihova – i arapskoj klasičnoj metrici.

Malo toga je poznato o Ahlam al-Nasr. Čini se da je rodom iz Damaska i da  je u ranim dvadesetim. Njena majka, bivša profesorica prava, napisala je da je al-Nasr ''rođena s rječnikom koji progovara iz nje''. Počela je pisati poeziju u tinejdžerskim godinama, uglavnom za podršku Palestini. Kada su na proljeće 2011. godine, u Siriji izbili protesti protiv režima Baššara al-Asada, al-Nasr je stala na stranu demonstranata. Nekoliko poema sugeriraju da je svjedočila iz prve ruke režimskoj represiji i vrlo moguće da je zbog onoga što je vidjela postala radikalna:

Njihovi meci što raznesoše naš mozak u dijelove
bijahu poput zemljotresa;

čak i jake kosti prvo napuknuše pa se prelomiše.
Grla nam i udove probušiše, bijaše to ko čas iz anatomije!

Ulice su prali dok krv je još tekla,
ko bujica iz oblaka se spuštala.

Al-Nasr je prvobitno pobjegla u jednu od zaljevskih zemalja, ali se vratila u Siriju prošle godine u ranu jesen, a došla je u Raqqu, mjesto koje je de facto glavni grad ISIS-a. Ubrzo je postala kao glavni poeta, i zvanični propagator ISIS-a. Pisala je poeme u slavu Abu Bakr al-Bagdadija, samoproklamovani halifa ISIS-a, a u februaru je napisala esej na trideset stranica u kojem brani odluku lidera ISIS-a da se zapali živ jordanski pilot Moaz al-Kasasbah. U napisanom iskazu o svojoj emigraciji Al-Nasr opisuje halifat islamističkim rajom, državu čiji vladari nisu koruptivni i čiji podanici se ponašaju u skladu s pobožnim normama moralnosti. Napisala je ''U halifatu sam vidjela da žene nose veo, svako se odnosi prema drugome plemenito, a ljudi zatvaraju svoje radnje kada je vrijeme molitve''. Pobjede pokreta u Mosulu i zapadnom Iraku su svježe u memoriji militanata. Na ulicama grada ''djeca se igraju sa štapovima, pretvaraju se da je to oružje kojim se bore protiv heretika i nevjernika''. Al-Nasr slavi ISIS-ov vojni trijumf kao novo svanuće za Irak:

Upitaj o lavovima Mosul, što grad islama je
oslobođenje bijaše plod žestoke borbe

Zemlja ponosa prolila je svoje poniženje i poraz
I odjeću slave je odjenula.

ISIS, Al-Qaida, i ostali islamski pokreti skladaju veliki broj stihova. Veliki broj tih stihova kruži po internetu, u tajnim socijalno-medijskim mrežama, miror i proksi sajtovima, brzopleto se pojavljujući i nestajući, zahvaljujuči prismotri i hakiranju. Na web sajtovima militanata forumi na kojima se diskutuje o poeziji u glavnoj ulozi su poetski kupleti koji se odnose na trenutne događaje, takmičenje između dva suprotstavljena pjesnika, pri čemu pokušavaju da nadmaše jedan drugoga u virtuoznim podvizima, te poetske kolekcije koje se mogu skinuti s interneta i to su popraćena naučnim aparatusom. (''Bljesak istine'' uključuje i fusnote u kojima se objašnjava zakučasta sintaksa i neobične kombinacije rime)[1]

Analitičari su općenito zanemarili ove tekstove, kao da je poezija primamljiva ali ipak u konačnici zbunjujuća nuspojava džihada. Međutim, to je pogrešno. Nemoguće je razumjeti džihadizam- njegove ciljeve, obraćanje novim regrutima, trajnost – bez izučavanja kulture džihadizma. Ova kultura se izražava u nekoliko formi, uključujući himne i dokumentarne video zapise, ali u srcu ove kulture je ipak poezija. Za razliku od video sadržaja obezglavljivanja i spaljivanja koji su primarno urađeni za eksternu konzumaciju, poezija predstavlja otvor putem kojeg pokret komunicira sa samim sobom. Stihovi su ti u kojima militanti najjasnije artikuliraju životne fantazije džihada.

Al ši'ar diwan al-arab – stara je maksima da ''Poezija je divan Arapa'', arhiva historijskog iskustva i oličenje njihove literature. U arapskoj kulturi stih je dominantni autoritet koji ne poznaje sebi rivala. Prvobitne poeme skladali su nomadi, i to u stoljećima prije objave Kur'ana. Poeme su u monorimi i u jednom od šesnaest poznatih kanonskih metara što olakšava njihovo memoriziranje. Pjesnici su bili plemenski glasnogovornici, slavili su vrline svojih bližnjih, proklinjali neprijatelje, prisjećali se neostvarenih ljubavi, te su jadikovali za umrlima, posebno onima koji su pali u bitkama. U Kur'anu su izrečene teške riječi o ovim pjesnicima: ''Samo zalutali slijede pjesnike'', a u suri al-Šua'ra (''Pjesnici'') kazuje se: '' Zar ne vidite da oni blude svakom dolinom, govore ono što ne rade?''; Međutim, pjesnike se nije moglo tako jednostavno otpisati, i Muhammed je uglavnom vidio korisnim saradnju s njima. Brojni plemenski pjesnici su konvertirali i postali njegovi saputnici, slaveći ga tokom njegova života, i veličajući ga nakon njegove smrti. [2]

Arapska kultura klasičnog perioda – otprilike period između osmog i trinaestog stoljeća – bila je smještena u halifatskim dvorovima Damaska, Bagdada, i Kordobe. Iako danas veliki broj pjesnika živi daleko od pašnjaka prijašnjih plemenskih pjesnika, i što su pisani tekstovi zamijenili oralnu tradiciju, osnovna karakteristika klasičnog perioda i dalje žive. Poetski metri su ostali nepromijenjeni. Glavni žanrovi – poeme slave i krivnje, elegije mrtvima – su održavane a novine su izrasle iz stare baštine. U urbanoj atmosferi dvorova, pjesma o vinu, koja je bila minorni elemenat u antičkoj poeziji postala je punopravni žanr.

Savremeni pjesnici koji pišu na arapskom jeziku i čitaju i prevode različitu vrstu poezije iz inostranstva, za mnoge među njima slobodni stih i poezija u prozi su norme. Međutim, iako su stare forme djelomično izgubile svoju poletnu snagu, još uvijek postoji značajan kontinuitet poetske ekspresije u tim formama. Za edukovane arapske govornike, jezik klasičnog perioda je vrlo jednostavan za uživanje. Skromni prodavač knjiga u Kairu ili Damasku će čuvati edicije srednjevjekovne poezije, a  preislamske poeme predaju se srednješkolcima.

Štaviše, antička poezija vrlo dobro živi i u popularnoj sferi društvenog života. Među najuspješnijim televizijskim programima na Bliskom Istoku je ''Šair al-miliyun'' (''Pjesnik milioner'' ili ''Pjesnik naroda''), koji je urađen po uzoru na emisiju ''Američki idol''. Svake sezone, amateri iz svih krajeva arapskog svijeta recitiraju svoje stihove ispred velike i cijenjene publike u studiju u Abu Dabiju. Pobjednici takmičenja dobiju 1.3 miliona dolara – više nego li se dobije za nobelovu nagradu iz književnosti kako to pristalice ovog programa vole istaknuti. Prošle godine, program je imao sedamdeset miliona pregleda širom svijeta. Poeme koje se recitiraju u programu ''Šair al-miliyun'' su vrlo konvencionalne i formom i sadržajem. One evociraju ljepotu voljene i rodnog kraja, slave plemenitost lokalnih lidera ili jadikuju za društvenim negativnostima. U skladu s pravilima programa, poeme moraju da budu u metru i da se rimuju, pa su i sudijske odluke često bile usmjerene na takmičarevu tehniku. Program je proizveo nekoliko književnih zvijezdi. Saudijka, Hissa Hilal, je 2010 god. postala omiljena u publici nakon što je izrecitovala poemu u kojoj kritikuje ultra-konzervativni saudijski kler. Tokom arapskog proljeća, Egipćanin po imenu Hisham Algakh se pojavio u spinoff programu recitirajući nekoliko poema u znak podrške demonstrantima na Tahriru. Postao je medijska zvijezda, i nedugo zatim njegove poeme će se recitirati i na samog trgu.

Pogledi iznešeni u džihadskoj poeziji su ipak krvoločniji nego li bilo šta u programu ''Šair al-miliyun''. Šije, Jevreji, Zapadne sile, i suprotstavljenje grupacije su nemilosrdno oklevetane i tretirane su prijetnjom uništenja. Ipak, to je prepoznatljivi podskup ove popularne umjetničke forme. Ona je sentimentalna, na momente čak i kičasta, i više je komunalna nego li usamljenička. Video prilozi grupe džihadista kako recitiraju poeme ili tamo i ovamo spomenu po koji stih jednostavno je naći kao i video priloge o njima kako raznose neki neprijateljski tenk. Poezija se smatra društvenom umjetnošću više nego li nekom profesionalnom aktivnošću, a subjekti uživaju u tome da pokažu svoje umijeće.

Čini se zanimljiv da je jedan od najtraženijih ljudi na svijetu treba uzeti određeno vrijeme kako bi uredio poeme u klasičnom metru i monorimi – što je mnogo lakše činiti na arapskom jeziku nego li na engleskom, ali ipak nešto što zahtijeva praksu. I ovo su samo neki od očiglednih simbola džihadske predanosti formi. Poeme su pune aluzije, odabranih termina, i baroknih detalja. Akrostihovi, pjesma u kojoj početna slova stihova i čitana odozgo prema dolje daju neko ime ili frazu, su posebno popularna. Jedna od al-Nasrovih poema, njena deklaracija predanosti ISIS-u, je bazirana na akronimu pokreta Daiš. (''Daiš'' je inače negativan atribut, ali ga je al-Nasr prigrlila kao izraz prkosa.) Očigleno uživanja militanata u njihovoj virtuoznosti pretvara poeme u predstave. Pjesnici žele biti sigurni da znamo da su oni uistinu pjesnici – polažući pravo na specijalni autoritet koji dolazi uz status poezije u arapskoj kulturi. Ipak, iza te arogancije stoji strepnja: svaki džihadista je izabrao da bude daleko od opće zajednice, uključujući i njihove porodice i religijske zajednice. Ovo je uglavnom vrlo težak izbor, sa trajnim posljedicama. Stavljajući sebe u svijet pjesnika, kao kulturnih aktera s dubokim tragom u arapsko-islamskoj tradiciji, militanti pokušavaju da ublaže svoj strah od nepripadanja.     

Racija izvedena u maju, 2011. godine, u kompleksu Abbotabbad u Pakistanu gdje je ubijen Osama bin Laden takođe je otkrila vrijedne prepiske. U jednom pismu, koje je napisano 6. avgusta, 2010. godine, Bin Laden je pitao glavnog poručnika da preporuči nekome ''da izvede veliku operaciju na tlu SAD-a''. U sljedećoj rečenici zahtijeva ''da ako ima bilo koji brat s tobom koji poznaje pjesnički metar, molim te informiši me o tome, i ako imaš bilo kakvu znanstvenu knjigu koja se bavi klasičnom prozodijom molim te pošalji mi je.''

Od svih džihadskih pjesnika, Bin Laden je bio najviše slavljen, a i on je sam sebe hvalio kako poznaje tu umjetnost. Ime njegovog prvog kampa u Afganistanu bilo je al-Ma'sada (''Lavova jazbina''), inspirasanog stihom K'ab ibn Malikom, jednim paganskim plemenskim pjesnikom koji je konvertirao i postao saputnik Poslanika. Veliki dio Bin Ladenove karizme kao vođe bilo je njegovo dobro vladanje klasičnim elokventnim govorom.

Jedna od Bin Ladenovih najkvalitetnijih poema napisana je kasnih devedesetih, negdje nakon njegovog povratka u Afganistan, 1996. godine. Poema je iz dva dijela, sastoji se od četrdeset i četiri reda, prva polovina predstavlja glas Bin Ladenovog mladog sina Hamze a druga polovica je očev odgovor. Mnoge džihadske poeme koriste taštinu dječijeg govora što im daje notu nevinosti i istine. Hamza počinje s pitanjem svoga oca zašto je njihov život tako surov i zbog čega ne mogu da se stacioniraju na jednom mjestu. Retorika i ambijent ove scene otvaranja poeme posuđena je iz preislamskog žanra zvanog rahil u kojem pjesnik evocira teškoću svoga puta, žali se na samoću i opasnost, i poredi svoju sudbinu s mnogim pustinjskim životinjama:

Oče, već sam putovao mnogo
po pustinjama i gradovima.

Bijaše to dugo putovanje, Oče,
između dolina i planina.

Tako dugo putovah da zaboravih na pleme svoje,
rodbinu moju, pa i ljudski rod.

Hamza priziva odiseju Bin Ladenu i njegovoj porodici: njihovom izgnastvu iz Saudijske Arabije, boravku u Sudanu i kasnijem protjerivanju i konačnom dolasku u Afganistan, ''gdje su muškarci hrabriji od najhrabrijih''. Čak i tako militanti ne mogu da nađu svoj mir, jer Amerika ''šalje oluju krstarećih projektila poput kiše'' (aludira se na napade krstarećim raketama u operaciji Infinite Reach 1988 god.).

Bin Laden potom koristi isti metar i rimu koja je upotrijbljena u redovima gdje progovora njegov sin. Time pjesmu ne da samo odvodi u svijet formalnosti već i u svijet intimnosti. Bin Laden govori svom sinu da ne očekuje da će njihov život biti išta jednostavniji. ''Žao mi je sine moj, ali ne vidim ispred ništa do li težak i trnovit put/ godine seljenja i putovanja.'' Podsjeća Hamzu da je svijet u kome žive svijet koji ignoriše patnje nevinih, posebno muslimana, a ''djeca se kolju poput stoke''. Međutim, muslimani su izgleda očvrsnuli na ponižavanje, ''ljudi su obuzeti uspavanošću''. Najteže riječi su upućene na račun impotentnosti arapskih režima. ''Cionisti ubijaju našu braću a Arapi organizuju konferencije'', podsmijava se Bin Laden. '' Zašto ne šalju vojnike kako bi zaštitili dječicu od nasilja?''

Bin Laden priznaje Hamzin žal, ali mu takođe objašnjava da su surovost i egzil neizostavni. To nije samo iz razloga što je nepravda svud oko nas, mnogo važnije je to da je nedaća stvar izbora. Čvrsto ubjeđenje džihadskih pokreta jeste da su oni ti koji formiraju posljednji nukleos autentičnog islama, avangarda koja se referira na tradiciju al-guraba (''stranci''). Ovo je ujedno naziv za ISIS-ovo medijsko tržište i naslov popularne džihadske himne. Ovaj trop ima svoj izvor u poslaničkoj tradiciji koja je izrazito važna militantima: ''Islam je počeo sa strancima, i vratit će se na ono kako je i počeo, kao stran. A blagoslovljeni su stranci.'' Islam je počeo sa strancima u smislu da su prvi Muhamedovi sljedbenici u Mekki bili proganjani od strane mekelijskih nevjernika, period surovosti koji je doveo do toga da se isele u Medinu. Za džihadiste, njihov egzil u strane zemlje je dokaz da su oni ti predskazani stranci. U suštini, džihadisti sebe smatraju strancima čak i kada žive u nominalno muslimanskim državama, i njihovo isključenje iz svijeta mainstream vjernika samo je ustvari pokazatelj njihove potpune ispravnosti.

Struktura Bin Ladenove poeme čini sveukupni poduhvat dramom nasljeđivanja. Naime, Bin Laden zavješta političku dužnost i etičku narav. Prenošenje općih kulturnih normi na sljedeće generacije je konstanta zabrinutost džihadista. Militanti su okruženi neprijateljima – arapskim državama, suprotstavljenim islamistima, udaljenim Zapadnim silama – pa su u bijegu. Hamza tako pita: '' Gdje možemo pobjeći Oče, i hoćemo li se stacionirati ne jednom mjestu?'' Činjenica da je tako mnogo džihadske kulture online nego li u materijalnim stvarima čini dodatnu poteškoću kada je posrijedi kontinuiranost tradicije. Za rezultat, džihadisti, kao i mnoge druge zajednice dijaspore opsjednute su bilježenju njihovih dostignuća za nova pokoljenja. Infrastruktura njihovih online arhiva – poput Abu Muhamed al-Makdisijevog djela ''Minbar al-Tawhid wa al-džihad'' (''Govornica Božijeg jedinstva i džihada''), koja sačinjava religijska mišljenja, manifeste i poeziju – je izrazito sofisticirana.  Nije slučajno što je elegija najučestaliji žanr u džihadskoj poeziji: poeme palim ratnicima (uključujući samoubilačke napade), su način memoriziranja bitnih događaja što militantnima daje jedan okvirni zajednički kalendar događaja. Za džihadiste, djela mučeništva su građevinski blokovi zajedničke povijesti. Bin Laden lično je izrecitovao elegiju za devetnaest otmičara aviona 9/11: '' Prihvatanjem smrti kraljevi slave pronašli su svoj mir/ Zahvatili su tornjeve rukama bijesa i prošli kroz njih poput bujice.''

U centru džihadske politike je odbacivanje nacionalne države. Mapa većeg dijela Bliskog Istoka uspostavljena od strane Britanije i Francuske krajem prvog svjetskog rata je stalni izvor gorčine. Jedan od ISIS-ovih najočevidnijih video uradaka prikazuje džihadiste kako uništavaju granični prijelaz između Iraka i Sirije, granična linija uspostavljena zloglasnim Sykes-Picot dogovorom 1916. Drugi video sadržaji prikazuju spaljivanje pasoša i nacionalnih ličnih karti. ''Sveti ratnici'' nalaze dom samo u propalim državama poput Afganistana – ili sada istočna Sirija – tako da džihadska poezija obznanjuje novu političku geografiju. Ova geografija odbija granice uspostavljene od strane stranaca i umjesto toga organizira se oko mjesta gdje je izražena militantnost i muslimanska patnja. Poema Ahlam al-Nasr ilustrira ovu mapu na način kombinacije politike džihada sa vizionarskim kosmopolitizmom:

Moja rodna gruda je zemlja istine,
sinovi islama braća su moja...

Ja ne volim Arape s juga
ništa više nego li Arape sa sjevera.

Moj brate što u Indiji si, ti si moj brat,
kao i vi, moja braćo na Balkanu,

U Ahvazu i Aksi,
U Arabiji i Čečeniji.

Ukoliko Palestina plače,
ili Afganistan u pomoć zove.

Ako je na Kosovu nepravda.
ili u Assamu ili Pattaniju,

Moje srce se do njih proteže,
u čežnji da pomogne onima koji za time potrebuju.

Nema razlike među njima,
pa to je učenje islama.

Svi smo mi jedno tijelo,
ovo je naše sretno učenje...

Razlikujemo se po jeziku i boji,
ali svi zajedno dijelimo iste tendencije.

Ahvaz je arapski naziv za provinciju na jugu Irana gdje arapski suniti se već duže žale na progone. Pattani je muslimanska većinska pokrajina u Tajlandu gdje malajske pobude datiraju još iz šezdesetih godina prošlog stoljeća i koje postaju sve više islamističke. Al-Nasrina empatija spram za muslimane dalekim mjestima je centralna karakteristika njene književne persone. Među mnogim elegijama u knjizi ''Bljesak istine'' jedna je pisana za istaknutog čečenskog džihadistu i druga za kuvajtskog filantropa. Ovi momenti internacionalne ekstaze su uobičajeni u džihadskoj poeziji. Pjesnici uživaju u prijelazu granicu u svojoj imaginaciji koje su u realnosti nepremostive.

ISIS-ov halifat, koji još uvijek nije priznat niti od strane bilo koje države, je svijet fantazije s flukturajućim granicama gdje se može desiti bilo šta, uključujući i preotimanje stare slave. U martu, 2014. godine, kraljevina Bahrein izvijestila je da sve osobe koje se bore u Siriji imaju dvije sedmice roka da se vrata u domovinu ili će biti lišeni svog državljanstva. Turki al-Bin'ali, istaknuti ISIS-ov ideolog i bivši državljanin Bahreina odgovorio je kratkom poemom ''Odricanje nacionalnosti'' koja zadire u kraljevinu i ismijava samo ideju o nacionalnoj državi - ''Reci im da njihovu nacionalnost stavljamo pod noge, kao i njihove kraljevske odluke''. Za džihadiste nove granice se pišu: '' Zar vi mislite da mi ćemo se vratiti kad smo ovdje u Siriji, zemlji epskih bitaka gdje je predstraža rata?''

U al-Bin'alijevom stihu ''predstraža'' (na arapskom ribat) je mjesto gdje su bili garnizoni na granici između srednjevjekovnih islamskih država i njenih susjeda – katoličke Španije, i pravoslavne Bizantije. Kako god, ne postoji savremeni ribat.  Termin je oživljen arhaično, kao i upotreba rime i klasičnog metra. Kultura džihada se bazira na takvim anahronizmima. Propagandni video sadržaji prikazuju militante na konjima s mačevima u zraku, zastave što se vihore, ispisane kaligrafijom, urađeno po uzoru na rane muslimanske osvajače. Džihadska poezija je prepuštena sličnim fantazijama. Muhamed al-Zuhajli, jordanski inžinjer, čiji je web pseudonim ''Pjesnik al-Qaide'' slika ovo borilačko raspoloženje u poemi posvećenoj Abu Mus'ab al-Zarqawiyu, prvom poglavaru Al-Qaide u Iraku. Sljedeći redovi upućeni su neimenovanoj ženi:

Probudi nas uz pjesmu mačeva,
kada kavalkada krene, ti reci zbogom.

Njištanje konja ispunjava pustinju
uzbuđujući naše duše i podstičući ih dalje.

Gordost vitezova uzburkava se uz taj zvuk
dok poniženje šiba naše neprijatelje.

Kultura džihada je romantičarska kultura. Ona obećava avanture i ukazuje da su obrasci srednjevjekovnog heroizma viteštva još uvijek relevantni. Odričući se svojih nacionalnosti militantni moraju da izmisle svoj novi identitet. Oni teže tome da se uvjere da taj identitet nije ustvari novi već je veoma arhaičan. Vitezovi džihada vide sebe kao jedine istinske muslimane, i dok se oni možda klate na vjetrenjačama, romantika očigledno funkcionira. ISIS-ovi regruti ne zamišljaju da emigriraju ka prašnjavim granicama između dvije raspadnute države već u halifat čija povijest se proteže na više od milenija.

Ko god čita dosta džihadske poezije ubrzo uvidi da ona u dobrom aspektu sadrži teologiju. Religijska doktrina je esencijalni sadržaj te kulture, i mnogi džihadski teolozi napisali su poeme. Baš kako pjesnici smatraju da oživljavaju autentično pjesničko nasljeđe tako i teolozi misle da oni ustvari otkrivaju i oživljavaju istinska naćela svoje vjere. Džihadisti su uglavnom samouki teolozi. Oni čitaju kanonske tekstove (a koje je jednostavno naći na internetu) i odbijaju interpretacije opće prihvaćenih stavova uleme koje optužuju da skrivaju istinu zbog popustljivosti spram političkih despota. Džihadisti su literalisti, i ono što oni obećavaju jeste stavljanje u stranu stoljeća skolasticizma i omogućavanje vjernicima da dođu u dodir sa stvarnim učenjima njihove religije.[3] Elementi ovog scenarija su vrlo slični reformi protestantizma: masovna pismenost, demokratizacija učenja klera i metodološki literalizam. Pod ovim uvjetima svako može svoje teze da okači na džamijska vrata.

Među principima koje militanti pokušavaju preoteti od učenjaka jeste sam princip džihada. Oružana borba je odveć prepoznata u islamskoj tradiciji ali rijetko da je bila stavljanja u samo srž onoga što znači biti musliman: tokom dvadesetog stoljeća, većina islamskih pravnika gledala je na oružanu borbu malo više nego li na relikvij. Za džihadiste ovakav stav je izdaja koji je islamski svijet odveo u nazadak. Oni vjeruju da je vođenje džihada krucialno za muslimanski identitet – etička obaveza i politička nužnost. Neki od najfascinantnijih izraza ovog pogleda sadržan je upravo u poeziji.

Jedna od tih poema je ''Poslanica džangrizalima'', napisana perom 'Isa Sa'd Al 'Awshana. Poema je objavljena 2004. godine, u zbirci ''Antologija slave'', kolekciji poema saudijskih militanata koji su pokušavali da međunarodni džihad dovedu u Kraljevstvo, napadajući lokalne zapadne mete i naftne komplekse. Saudijski režim je ugušio ovaj napad. (Preživjeli članovi grupe izbjegli su u Jemen gdje su postali članovi Al-Qaide na arapskom poluotoku.) 'Awshan, džihadski propagator i izdavač magazina u međuvremenu se pojavio na listi Kraljevine kao najtraženija osoba, te je ubijen tokom jedne pucnjave u Rijadu.

'Awshan započinje svoju ''Poslanicu'' opaskom da nakon što je publikovana lista najtraženijih osoba ''neka moja braća i prijatelji su me grdili žaleći se što sam otišao ovako daleko ovim putem – putem džihada i borbe protiv nevjernika – jer je to trnovit put.'' Džangrizavac je takođe još jedna figura iz antičke arapske poezije. U prijeislamskoj pjesničkoj lirici govornik se uglavnom pozicionirao u ulogu ljubavnika, borca, ili domaćina neprocjenjive velikodušnosti, međutim džangrizavac je bio glas općeg plemenskog super-ega, podsječajući pjesnika na njegove plemenske dužnosti. Kako je to učenjak Andras Hamori napisao: ''Njegov posao je bio da spriječi glavnog protagonistu da učini herojsku gestu.'' U 'Awshanovoj poemi, džangrizavci su pobožni muslimani koji nisu uvjereni u legitimnost džihada i koji su zabrinuti da militanti njihovo društvo dovode u opasnost. 'Awshan objašnjava da je napisao poslanicu ''da razjasnim put koji sam izabrao i razlog zbog kojeg tim putem koračam.'' Poema koja slijedi apologija je džihada.

Dozvolite mi da razjasnim svaku istinu što je zamršena
da otklonim nejasnoće onome ko se pita.

Dozvolite mi da se obratim svijetu i onome što je mimo njega
poslušajte: '' Ja istinu zborim i ne zamuckujem,
vrijeme pokornosti nevjernicima je završeno,
onima koji nam daju pehar gorčine.

Dozvolite mi da kažem u ovom vremenu neistine:
Ja nemam želju za novcem, niti život blaženi
već Božiji oprost i Njegovu milost.

Ta Bog je onaj kojeg se ja bojim,
a ne neke skupine kriminalaca.

Pitate me o putu kojim zelotski i brzo hodim
pitate me, bojeći se za moju sudbinu
'' je li ovo pravi put, put dobra?
Je li ovo put kojim je hodio Poslanik?''

Džihadska poezija često slika džangrizavce, koji oprezno savjetuju, i implicitno blagosiljaju status quo. Oni pričaju jezikom klera što miruje i roditeljskog autoritativnog paternalizma. U drugoj poemi, mučenik se obrača svojoj majci s onoga svijeta govoreći joj da ne plače za njim i da ne propituje njegovu odluku. ''Ostavio sam krv svoju iza sebe majko moja''; veli on, ''trag što u džennet vodi''. Džangrizavci služe za nekoliko ciljeva. Oni omogućavaju pjesniku da pokaže svoje znanje iz književne tradicije, te da konstruiše željenu arhaičnu formu. Oni takođe služe i kao horska pozadina protiv koje pjesnik može izraziti svoje usamljene herojske stavove. I propitivanjem mudrosti džihada džangrizavci omogućavaju pjesniku da svoje vrline učini jasnim.

Javno isticanje nečijeg vjerovanja poput ovoga centralno je za džihadsku etiku. Kada je ostatak svijeta protiv tebe, a tvoji religijski saputnici su previše stidljivi da govore istinu – pojaviti se javno kao džihadski borac – zaklinjati se na odanost emiru Al-Qaide naprimjer ili halifi ISIS-a – je test hrabrosti. ''Poslanice'' sadrže mnoštvo glagola eksponiranja i deklarativnosti. Nakon što je 'Awshan osudio američku invaziju na Irak, 2003, napisao je:

Izjavljujem da mira više neće biti
sve dok naše strijele ne unište neprijatelja.

Zgrabih svoj mitraljez
mudžahidskom odlučnošću
hodeći svojim putem strastvena srca.

Dvije su stvari što želim:
da kao šehid padnem ili despotske čizme se oslobodim.

Za džihadiste, poezija je vrsta manifesta ili svjedočanstvo koje ih povezuje. Nema nagrada za lukavštine. Namjera pjesnika je da otvoreno i lucidno stane u odbranu svoje vjere nasuprot sumnjivaca, lokalnih i stranih. On se mora usuditi da prozbori istinu koju su njegovi roditelji i stariji pokušali da prikriju. Jedna druga poema u zbirci ''Antologija slave'' počinje klasičnim prizvukom ukora: ''Tišina!''Riječi su za heroje/ a riječi heroja su dobra djela.'' Okruženi skepticima džihadski pjesnik smješta se u poziciju kralja riječi ili da tako kažemo, šehida u nastajanju.

Nakon što je Ahlam al-Nasr stigla prošle godine u Raqqu, nagrađena je kao zvijezda turnejom od strane ISIS-a. Napisala je podug prozni izvještaj o onome što je vidjela, obračajući se svojim ''sestrama'' a što je potom distribuirano putem ISIS-ovih medija. Šetajući ulicama Raqqe, al-Nasr piše da su tezge pune svježeg voća, te da muškarci potiču jedni druge da koračaju stopama Poslanika i da prestanu konzumirati cigarete. Dozvoljeno joj je da bude kuhar što joj ujedno pruža neopisiv užitak: ''Sve mora da bude čisto i u izvrsnom stanju li. Stalno sebi ponavljam: ovu hranu jest će mudžahidi, i ove posude koristit će mudžahidi.'' Takođe je dovedena u radnju oružja gdje je naučila kako da sklopi i rasklopi ruske i američke puške. Tako je napisala ''sve se ovo odvijalo pred mojim očima, ovdje u Siriji, moje voljene ''sestre''!''.

Za al-Nasru halifat je islamska utopija, ne samo zbog toga što je to mjesto gdje se muslimani ponašaju kako bi trebalo da jedan musliman živi već je to najprije mjesto novih početaka. Za većinu posmatrača Raqqa pod vodstvom ISIS-a je rigidno totalitarno društvo, ali za al-Nasr i druge regrute to je granica gdje sve fluktuira, i gdje se sve propituje – ne samo političke granice već jednako tako i lični identiteti. Za jednu ženu poput al-Nasr neobično je imati tako javnu funkciju u džihadskom pokretu, ali ISIS je načion pravi korak kada je isturio ženu na sami front propagandnog rata. Takođe su formirali žensku policiju za moral, grupa što djeluje iz sjene pod nazivom Al-Hansa brigada, koje imaju za cilj da održavaju adekvatno ponašanje u gradovima pod ISIS-ovom kontrolom. Iako mediji ISIS-ove ženske regrute posmatraju kao naivne osobe koje odlaze u seksualno roblje činjenica je ipak da niti jedan drugi islamski pokret nije privukao toliko žena. U skorašnjem izdanju Dabiqa, ISIS-ovog magazina na engleskom jeziku, jedna autorica ohrabruje žene da emigriraju u ''zemlje Islamske države'' pa čak i po cijenu da to putovanje podrazumijeva neprisustvo muškog saputnika, što bi bilo kršenje tradicionalnog islamskog prava. Ovo svakako može biti cinički plan, mamac za odbjeglice. Ali to je u skladu s džihadističkim napadom na roditeljski autoritet i jačanje individualnog autoriteta, uključujući i moć odluke samih vjernica da se odreknu porodica za koje smatraju da nisu ustvari autentično muslimanske.

Radikalne novine ISIS-ove zajednice formiraju čudan kontrast samosvjesnosti arhaične kulture – opsesija puritanstvom, baštinom religijske istine, i klasičnim književnim formama. Al-Hansa brigada je tipičan primjer. Al-Hansa je u stvarnosti bila pjesnikinja prijeislamskog perioda koja je prihvatila islam i time postala Poslanikov saputnik. Njene elegije o muškim srodnicima su kamen temeljac ovog žanra. Samo ime dakle sugerira instituciju koja svoje korijene ima duboko u prošlosti, ali u isto vrijeme nikada nije bilo nešto poput datih brigada u islamskog povijesti niti imaju neki dati ekvivalent u arapskom svijetu. Militanti naravno ne vidi tu nikakvu kontradiktornost. Oni svoj halifat vide kao čisto oživljavanje prošlosti. U njenom dnevniku iz Raqqe Ahlam al-Nasr opisuje glavni grad ISIS-a kao mjesto svakodnevnih čudesa, gdje vjernici mogu otići i roditi se ponovo u antičkoj, autentičnoj formi. U halifatu, veli ona '' svjedočimo takvim pojavnostima koje nikada iskusili nismo do li samo u knjigama historije''.  

AutoriRobyn Creswell i Bernard Haykel

Izvornik: http://www.newyorker.com/magazine/2015/06/08/battle-lines-jihad-creswell-and-haykel?mbid=social_facebook

Prijevod i opaske: Dženan Smajić




[1] Knjiga ''Bljesak istine'' (''Awar al-haqq''), dostupna je na arapskom jeziku na sljedećoj online adresi: http://en.calameo.com/read/0040147384df26e156cc9
[2] Kur'anska kritika pjesnika prevahsnodno je bila na nivou profetske uloge koju su pjesnici igrali u arapskom predislamskom društvu. Riječ bijaše moć, pa ko je vladao riječju, zakučastom sintaksom i umio da priča o stvarnosti konvencionalnim pjesničkim metrom imao je pa gotovo funkciju kahina, plemenskog vrača reklo bi se. Međutim, nije pjesnik bio svakodnevni vrač u tribalističkom poimanju te uloge, naprotiv, za pjesnika se smatralo da posjeduje veća znanja i istine o stvarnosti, da svojim riječima utječe na samo zbivanje društvenih odnosa. Poezija ima krunsko mjesto u islamskoj kulturi i tradicji, ali pjesnikovo prodavanje riječi badava i igranje uloge profeta i spasitelja, onih koji posjeduju vrhunsku istinu je pozicija koja bijaše kritikovana. U tom fonu ISIL-ova upotreba poezije koliko formalno predstavlja ponovno oživljavanje arhaičnosti i jedne date vremenske instance u isto vrijeme, a što autori zanemaraju, nije upotreba poezije kakva dolikuje islamskoj tradiciji, već preislamskoj tirbalističkoj kulturi. Za Ahlam al-Nasr i ISIS poezija ima profetsku ulogu, romantičarsko nagovještavanje stvaranje utopističkog rajskog društva. Objava je u tom kontekstu sušta suprotnost, ona je vrlo realistična, pa i time samo poimanje poezije u islamskoj tradiciji.

Sljedeći stihovi najbolje oslikavaju romantičarsko-mesijanski koncept ISIL-ove poetske kulture:

'' (...) Bog naš na put borbe nas poziva                            a put je to valjan i ispravan
       To je tajna kako živjeti bismo mogli                        ponosni i prosvjetljeni, vrevnosni i uozbiljeni
       Uskovitla se žudnja u nama pa za                            buđenjem skočismo prašinu od sna skidajući
       Uzvišenost žudnju za susretom budi                        jer ovaj hilafet upostavit će se
       Svakog uspavanog svjetlošću obasut će                   da svakom mjestu što postoji sudi
       Pravovjerni bit će sretni među nama                        jer islam u našoj zemlji će vladati
       Sudit će nam Knjiga prosvjetljena                          uspavanima put pokazati, i pravdu će sprovesti
       Svakom tiraninu što zemljom kroči presudit će       svakom neprijatelju gorkom suprotstavit će se
       Svakog će od nepravde zaštiti                                   i od ludosti jevrejske sačuvati
       I užasti zla vatropokloničkog                                    i tiranstva otrovnog krstaškog
      Uzdignut će  istinu a utrnut nepravdu                       uspostavit će zakon Gospodara moga voljenog
      Religija moja ispravna je, istina i svjetlo                  Religija moja uzvišena je, plemenita i slavna
     Od Gospodara svih stvorenja                                    došao je vladar da svakog roba iz okova izbavi
     Milost svakom slabom i žalosnom                             a vatra što prži svakom prijestupniku gordom
      Isti su mu: i muškarci i žene,                                      bližnji i neznani, bliski i nepoznati
     Razlika je samo u bogobajaznosti i pravdi                   i zadovoljstvu Gospodara moga slavnog
     Neće više biti problema a ni nepravde                         niti će granica tamo negdje biti
     Ni tuge neće biti a ni zloće                                           ni siromaha ni beskućnika
    Ni nepravednika što despoststvo će dozvoljavati        ni prisile a ni siročeta napuštenog (...)'' (str. 44)
[3] Česta je kvalifikacija džihadskih pokreta literalistima, što oni u biti nisu. Zasebno bi se moralo pisati o povijesti literalizma unutar islamske tradicije ali za samo razumijevanje pokreta kakav je ISIS, a čemu svjedoči  i data džihadska kultura poezije nije literalizam, već palingenesis. Istina, palingenesis je samo jedan elemenat, ali veoma bitan i teorijski dobra osnova za razvijanje opće ideje o idelogiji džihadizma. Palengenesis je sušta idolatrijska potreba za ponovnim rođenjem poslaničkog perioda, rođenjem novog prosvjetljenog ali u biti arhaičnog čovjeka. Glavne sile vodilje nisu literalizam, već determinističke sile historije, i to one iz vremena Poslanika i nekoliko stoljeća poslije su te koje određuju ponašanje i interakciju jedinki, te s tim u vezi korekcije su nedopustive ili su vrlo sužene,a društvo je opet nužno 'prisiliti da bude slobodno' jer što bi Salih al-Munadžid rekao, ukoliko jedinka čini štetu prema sebi nužno ju je osloboditi putem sile. Uvođenjem učenja o palingenesisu teologija postaje politika, i to vrlo nezgodna - jer odveć je sve određeno i utemeljeno, znanju se ne pristupa iz konteksta limitiranosti, štaviše, realni svijet je tu da se transformira u skladu s datom ideologemom ma kakve informacije dolazile iz svijeta realija. Zakoni su prema tome opće poznati, u kontekstu islama, to bi značilo da korpus zakona koji su nastali u okvirima nekolicine pravnih škola postaju sredstvo ostvarivanje pozitivnih sloboda. Zakone je zbog toga nužno provesti u djelo jer samo na taj način 'Istina' će biti djelotvorna a ljudi konačno slobodni. Odnos javnog i privatnog postaje nejasan, štaviše, u privatno se sasvim slobodno može zalaziti, jer sloboda je učiniti nekoga slobodnim, ne dozvoliti mu da čini sebi štetu. 

1 komentar:

  1. "Želite li razumjeti kulturu džihadizma čitajte njihovu poeziju!"

    Upravo tako! Riječ uvijek ima moć. Ovaj tekst je jedan od odgovora na pitanje zašto mladi ljudi (a i stariji, a neuki) srcem idu u ISIL, pa u njemu i ostaju.

    OdgovoriIzbriši