Pregled knjige ''In Praise of Commercial Culture'' Tyler Cowena




Knjiga In Praise of Commercial Culture (U slavu komercijalne kulture) Tyler Cowena tematski je veoma intrigantna, jer prevashodno intelektualno izaziva i demaskira filozofiju kulturnog pesimizma, tu ideju da živimo u vremenu kulturne nazadnosti, te da tržišne sile ponude i potražnje negativno djeluju na ljudsku aktivnost u domenu kulture. Tyler Cowen kulturni pesimizam oslikava kao aktivnost koja se prožima još od vremena Platona, a ne tako davno u 17. i 18. stoljeću Wiliam Temple i Jonathan Swift su pisali da moderna pisana ostvaranja ne dosežu vrijednost ranije pisanih djela iz antike. Max Horkheimer, Theodor Adorno i Herbert Marcuse su takođe podražavali filozofiju kulturnog pesimizma, te da komercijalizacija kulture u konačnici dovodi do negativnih ishoda po samo kulturu. Prepuštena zakonima ponude i potražnje kultura se demokratizira, omasovljava, te postaje krajnje decentralizirana, a to je u krajnosti negativno jer dovodi do produkcije gnusnih djela koja nisu vrijedna umjetničkog divljenja. Nerijetko su upravo zagovornici kulturnog pesimizma najveći protivnici kapitalizma i tržišnih sila koje vode ka većoj decentralizaciji i konkurentnosti. U tom tonu Tyler Cowen ne da kritikuje komercijalizaciju kulture, već ju slavi i prikazuje kakve sve benefite je tržište u konačnici donijelo u domenu kulture.

Status umjetnosti u tržišnoj ekonomiji

Osnovni benefiti u domeni umjetnosti ogledaju se prvenstveno u internim i eksternim tržišnim silama. Interne sile podrazumijevaju preferencije autora određenog djela, njegovu volju za kreacijom, potrebu za novcem i slavom, te u konačnici lično ostvarenje. Sve to je opet nemoguće bez eksternih faktora koji su neophodni, a to su prevashodno resursi kojima se obezbjeđuju potrebni materijali, modeli pokroviteljstva te stvaranje prilika za privlačenje publike koja je konačni konzument datog djela koje umjetnik kreira. Umjetnicima su kvalitetni ekonomski uslovi i jako komercijalno tržište neophodni za stvaranje neovinosti i za daljnu umjetničku produkciju. Tržišno društvo koje posjeduje bogatstvo i koje je prosperitetno umjetnicima nudi različite oblike i mogućnosti da se ostvare upravo kao umjetnici, te da zadovolje svoje kreativne potrebe. Zbog toga je tržišna ekonomija veoma bitna. Filozofija kulturnog pesimizma između ostalog počiva na ideji da tržišni akteri neće kvalitetno vrednovati vrijedna umjetnička ostvarenja, te da je to negativni tržišni ishod zbog čega je nužno da umjetnost ne bude prepuštena decentraliziranim tržišnim silama. Istina, moguće je da određene vrste umjetnosti neće biti dovoljno prepoznate na tržištu, te samom kreatoru neće ponuditi dovoljno financijske podloge da bude neovisan. Zbog toga kapitalizam kao sistem privatnih inicijativa i tržišnih razmjena omogućava stvaranje bogatstva i pružanje prilike samim umjetnicima da imaju financijsku potporu iz drugih izvora kao što su privatni fondovi, mecene, a uz sve to moderni svijet informacionih tehnologija dodatno olakšava kako umjetničko stvaralaštvo tako i dolazak do publike i ostvarivanje potrebne zarade.

Wiliam Baumol i Wiliam Bowen su smatrali da ekonomski rast stvara dodatne troškove kada je posrijedi govor o umjetnosti. Njihovo mišljenje je da ukupna produktivnost u određenim oblastima umjetnosti se ne povećava, a poznati primjer koji se navodi je gudački kvartet, koji bez obzira na tehnološki napredak ostvaruje istu produktivnost kao i u 18. stoljeću za izvedbu recimo neke Mozartove kompozicije. Takozvana Bowenova kletva pokazuje da se uprkos rastu opće ekonomske produktivnosti u određenim specifičnim zanimanjima iz oblasti umjetnosti produktivnost nije povećala. Međutim, problem s Baumolovom i Bowenovom tezom je što ne uzima u obzir računanje produktivnosti po jedinici konzumacije. Tehnološkim napretkom, i to konkretno mogućnošću snimanja, produktivnost po jedinici konzumacije se povećava tako da veliki broj ljudi može slušati izvedbe Mozartovih kompozicija a da pri tome ne budu živi svjedoci date izvedbe. Mimo toga, tehnološki progres i sve veći broj inovacija koje tržište nudi stvara raznolike i višestruke prilike za povećanje produktivnosti na različitim poljima umjetnosti i kulture.

Dobro organizovano i razvijeno tržište kreira kulturnu raznovrsnost. Podjela rada i specijalizacija, te razvijeno tržište stvara pregršt prilika za razvijanje različitih umjetničkih djela, s potpuno drugačijim sadržajem i formom. Rast tržišta, te tehnološki napredak koji je kapitalizam donio značilo je jedno, a to je sve veću decentralizaciju i rast tržišta muzike, literature, slikarstva itd. Dok su mecene ranije igrale veoma bitnu ulogu za sam razvoj umjetnosti, današnje tržište umjetnicima omogućava da  imaju direktnu komunikaciju s recipijentima. Kako britanski violinista Nigel Kennedy kazuje, u svijetu muzike samu komunikaciju je moguće mjeriti kvantitativnim zbirom novca kojeg nekog ostvari izvođenjem određenog umjetničkog performansa. Upravo ta direktna tržišna komunikacija koju je tehnološki napredak još više olakšao ostavlja mnogo prostora za samostalno financiranje bez upliva neke vrste mecenata.

Decentralizirane sile tržišta odgovaraju na različite podražaje i ukuse, a sveukupno to nas dovodi do moderne kulture koja je prevashodno vrlo dinamična i živahna. U takvom ambijentu dolazi do stvaranja i rasta različitih vidova kulturnih formi koje uobličavaju niz raznovrsnih emocija i stilova. U tom tonu Tyler Cowen primijeti da pjesme Buddy Hollija ili slike Howarda Hodgkina obiluju vedrinom i optimizmom, film Persona  Ingmara Bergmana ili pjesme Hanka Wiliamsa već odišu estetikom tuge i šokantnosti, a u muzici Sex Pistolsa ili filmu Last Tango in Paris Bernarda Bertoluccija odzvanja ekstravagancija. Dobar primjer kako tržište pruža raznolike prilike, te također podstrekuje inovativnost koja potom donosi benefite u vidu povećanja zarade i slave, jeste gudački kvartet Kronos Quartet[1] koji pokriva nekoliko muzičkih žanrova i to od meksičkog folka, afričke muzike, jazza i tanga pa do izvedbe filmskih muzičkih ostvarenje, a tu su i adaptacije pjesama tipa Purple Haze Jimi Hendrixa ili Bob Dylanova Don't Think Twice, It's All Right'. Tako je Kronos Quartet revolucionizirao djelovanje gudačkog kvarteta, te pokazao da se njihov potencijal može proširiti na višerazne muzičke forme. 



Kompetitivnost i tržišni signali usmjeravaju stvaraoce umjetnosti ka inovativnosti i promjeni forme izražavanja. Tako su Stravinsky, koji je postao poznat kao jedan istinski muzički inovator, te Picasso ili Beatlesi nadmašili svoju konkurenciju na osnovu preobražaja forme izražavanja i raznolikosti. Inovacije mogu biti različitog tipa, od toga da određeni autori se izražavaju u potpuno novoj formi do toga da ranija ostvaranje koja služe sada kao egzemplari dožive preoblikovanje u drugu formu ili žanr. Tako je jazz bivao u ritmu klasične muzike, film je ekranizirao raznolika književna ostvarenja, a inovacije su bivale i u pravcu poboljšanja kvalitete ranijih djela mijenjanjem samog značenja datih djela. Za Tyler Cowena Verdijeva opera Otello[2] i Orson Wellesov film Otello zbore mnogo više o samom Šekspirovom djelu Otello nego li bilo koje literarno djelo koje se bavi književnom kritikom.  Razmjena tako biva obostrana, kako je Šekspir doprinio i utjecao na stvaralaštvo Verdija i Orson Wellesa tako su i oni dali novu vrijednost Šekspirovom Otellu. Tržište umjetnosti je takve prirode da inovacije ne dovode nužno do kreativne destrukcije, već na djelu imamo kreativnu reinterpretaciju koja se može izraziti i na planu sadržaja ali i na planu forme. Moć reinterpretacije ranijih djela, izražavanje egzemplara u novim formama jeste čin kojim djela iz prošlosti bivaju konstanto živa i neiscrpna. Dobar primjer nalazimo u okviru iranske rep muzičke scene gdje poznati muzički bend Taham koristi nekoliko stihova iz poznatog svjetskog epa Šahnama za svoju muzičku izvedbu, te tima preoblikujući Šahnamu u novu formu prezentira veoma bitan dio iranske bogate kulture.[3]

 

O bogatstvu moderne kulture najbolje svjedoče predstavnici filozofije kulture pesimizma kako s lijevog tako i desnog političkog spektra, i to svojom brojnošću. Da je moderna kultura tako siromašna teško da bi proizvela tako velik broj kritičara koji cijene ranija monumentalna umjetnička ostvarenja. Razvojem profesionalnog bavljenja kulturnim kriticizmom tržište umjetnosti je dobilo na još većem značaju i vitalnosti, a konzumenti mnoštvo informacija koje im olakšavaju kvalitetniji intelektualni pristup različitim umjetničkim kreacijama. Takođe, ne treba ispustiti iz vida da mogućnost profesionalnog bavljenja kulturnim kriticizmom je omogućeno bogatstvom kojeg kreira upravo kapitalizam a kojeg na sva vrata kritikuju desetine intelektualaca koji se upravo bave kritikom umjetnosti i kulture.

Inovacije i očuvanje ranijih kulturnih ostvaranja

Inovacije koje tržište nudi i koje konstantno u svijetu informacionih tehnologija bujaju učinile su ogromnu uslugu mnogim djelatnostima, a izuzetak nije ni u domenu umjetnosti. Tržište kao učinkoviti mehanizam decentralizacije otvara vrata mnogima da vrlo jednostavno pristupe ne samo svijetu umjetnosti već kulturi općenito, da je oplemenjuju te kvalitetno konzerviraju ono što je vrijedno čuvanja i prenošenja sljedećim generacijama. Danas su te mogućnosti i mnogo veće nego li za vremena kada je Tyler Cowen pisao o pozitivnim pojavama komercijalizacije kulture. Danas teško da ko nije čuo za  Mozarta, a da ne govorimo o dostupnosti njegovih muzičkih ostvarenja. Klasici, da li govorili o muzici, slikarstvu, pisanoj riječi ili drugim formama ostvarenja ljudskog duha, su dostupni na različitim jezicima, vrlo su jeftini ili nerijetko i potpuno besplatno dostupni.

Kao neko ko se i sam bavi klasicima i to srednjovjekovnim arapskim rukopisima mogu samo potvrditi da je užitak živjeti u vremenu u kome vam treba uz poznavanje jezika određene kulture tek nekoliko klikova kako biste čitali nekada gotovo nedostupnu literaturu. Brojni rukopisi do 20. stoljeća nisu bili ni poznati široj javnosti, a sada ih je moguće za kratko vrijeme pronaći i čitati. Naprimjer, ekonomski traktak Abu Fadla al-Dimašqiya iz 12. stoljeća Uputa o uspješnoj trgovini, koji još uvijek nije dobio značajnu pažnju, zahvaljajući internetu i onome što internetski svijet slobodnog tržišta ideja i roba pruža je dostupan na arapskom jeziku uz samo nekoliko klikova. Ostavim li po strani klasike, želite li čitati detaljnije o razvoju drame u arapskoj književnosti, čitati o jednom od najpoznatijih pisaca drama u arapskom svijetu, Tawfiqu al-Hakimu, takođe sve što vam treba je poznavanje jezika. Za ostalo vam je potreban internet kako biste za vrlo kratko vrijeme u svojoj biblioteci posjedovali veliki broj pisanih djela Tawfiqa al-Hakima. Ukoliko ne poznajete arapski jezik u tom slučaju svakako je pohvalno poznavati engleski jezik i sasvim kvalitetno ćete se upoznati sa životom i djelom Tawfiqa al-Hakima, a da pri tome nećete morati potrošiti mnogo novca ili obilaziti mnoštvo biblioteka.

Sve je manje prostora za kulturni pesimizam i strah da nam kulturni život doživljava period dekadencije. Kako su ranija ostvarenja sve više prisutna i lahko dostupna sve je veća potražnja i koncentracija energije za stvaranjem inovacija i kreiranjem nečega novoga ili preoblikovanje starog u nove forme izraza. Takvu vrstu potražnje danas je mnogo lakše zadovoljiti jer su informacije dostupne, pristup različitim kulturama, te njihovim umjetničkim ostvarenjima nikada nije bio jednostavniji, a isto tako ni predstavljanje sebe javnosti. Učenje zahtijeva i konzervaciju ranijih ostvarenja, te njihovu reprodukciju a što moderno dobro može potpuno da ispuni, te da lokalne kulture obogati kao nikada ranije saznanjima o ostvarenjima drugih kultura.

Tržište pisane riječi

Pisana riječ izaziva mnoštvo pažnje iz razloga što tržište riječima kreira trgovce ideja i u konačnici vrlo isprepleteno tržište ideja. Mimo toga što pisana riječ omogućava da različite ideje se natjeću i pokažu svoju kvalitetu u realnom svijetu, te kako uopće mogu funkcionirati u okviru raznovrsnih mreža koje su ljudi stvorili tokom vremena, ona je takođe omogućila konzerviranje informacija i znanja ranijih generacija. Danas je znanje veoma lahko dostupno, međutim to nije datost, štaviše, ne tako davno bilo je veoma komplikovano doći do određenih informacija i znanja. Tri su stvari uzdrmale i potpuno promijenile tržište pisane riječi:

a)      Raširena upotreba papira i štamparska mašina promijenile su tržište pisane riječi. Štamparska mašina omogućila je reprodukciju knjiga, a kopije su bile dostatne kvalitete, tako da nije postoja razlika u odnosu na prvo i orginalno izdanje. 

b)      Pojavom štamparske mašine i sve većim razvojem tehnologije u domeni štampanja marginalna vrijednost knjiga se smanjila. U odnosu na slike knjige su uglavnom jeftinije iz razloga što autor knjige se ne može zadovoljiti prodajom stotinjak primjeraka svoje knjige. Za razliku od knjiga koje je lahko multiplicirati tržište slika je drugačije, te i sama klijentela želi da posjeduje originalnu sliku, a ne kopiju. Zbog toga slikari mogu da se zadovolje manjim tržištem i da imaju tačno ciljanu bogatiju grupu kupaca koji su zainteresirani za dati sadržaj. Pisac već mora da načini kompromis, ili će pisati za mase, te time pisati ono što zadovoljava recipijente i što mu donosi prihode ili će pisati za manje grupe koje imaju istančaniji ukus, ali će vjerovatno morati i da traga za drugim putevima ostvarenja prihoda. 

c)      Kada su posrijedi recipijenti, tržište knjiga je takođe specifično iz razloga što konzumenti moraju uložiti mnogo više vremena kako bi donijeli konačnu ocjenu o samom proizvodu. Za razliku od vizualne umjetnosti u kojoj recipijenti mogu direktno uživati i imati svoj subjektivni stav autor neke knjige prvobitno mora da ubijedi kupce da je njegov proizvod vrijedan njihovog vremena. Takođe, razlika je u samom reklamiranju slike kao konačnog proizvoda i knjige. Slika, kao vizualna umjetnost, može se reklamirati kao finalni produkt mogućim kupcima, tj. moguće je cijeli proizvod pokazati i predstaviti publici. S knjigom to nije moguće, tek određeni dijelovi knjige bivaju dostupni ili kvalitetni prikazi koji potom treba da privuku pažnju čitalaca. Dakle, tržište pisane riječi mnogo je kompleksnije, i zahtijeva prodaju velikog broja kopija određene knjige kako bi se ostvario prihod.

S obzirom da su izdavačkim kućama ukupni prihodi veoma bitni nije rijetkost da publicitet a ne literarna vrijednost diktira pravac u kojem će izdavačka kuća djelovati što s druge strane kreira val nezadovoljstva kod pobornika filozofije kulture pesimizma. S obzirom da je ukupni zbir prodaje koji određena knjiga ostvari s ekonomske strane za izdavačke kuće važniji komercijalizacija pisane riječe i davanje prednosti publicitetu se uveliko koristi kao argument protiv kulture kapitalizma. Međutim, sve veći rast i poboljšanje životnih uslova rezultirali su i popularizacijom raznolike literarne kreativnosti i različitosti. U globalnom svijetu kakvom trenutno živimo na mapu su isplivali autori poput Janeta Framea i Keria Hulmea iz Novog Zelanda, Wolea Soyinka i Beni Okria iz Nigerije, a romani Nedžiba Mahfuza su popularizirali arapsku modernu književnost, tako da i na bosanskom jeziku imamo nekoliko prijevoda Mahfuzovih romana.

Na udaru  kritike su posebno bestseleri, knjige koje zadovoljavaju ukuse mase nauštrb literarne kvalitete. Bestseleri su na udaru kritike, pa se nerijetko poseže za sudom da komercijalizirana kultura ne nudi kvalitetnu literaturu, te da prepustiti knjige tržištu ponude i potražnje podrazumijeva slabljenje kvalitete literarnih proizvoda kako na planu sadržaja tako i na planu forme. Iako bestseleri uistinu ne pružaju uvijek i kvalitet kojim bi određeni književni kritičar bio zadovoljan činjenično je da recipijent kao krajnji korisnik određenog literarnog proizvoda ima svoju subjektivnu ljestvicu vrednovanja određenog djela. Razlike u vrednovanju književnih ostvarenja nisu samo na nivou odnosa stručna kritika/recipijent, već takođe i u okvirima samih poetika. Hiljadu i jedna noć , djelo koje je općenito svima nama poznato, potpuno je različito vrednovano u arapskoj kulturi u odnosu na evropsku koja je u mnogome popularizirala dato djelo. Dok u arapskoj srednjovjekovnoj književnoj kulturi djelo Hiljadu i jedna noć uopće nije bilo visoko vrednovano ostvarenje u odnosu na poeziju, tek početkom osamnaestog stoljeća, a vrlo moguće i ranije, ovo djelo u prijevodima postaje sve popularnije u evropskoj književnoj kulturi. Tako nam recimo Robert Irwin konstatuje u svom poznatom djelu The Arabian nights: a companion da djelo Hiljadu i jedna noć u arapskoj poetici prvenstveno nije kvalitetno vrednovano na nivou forme, tj. da je stil pisanja vrlo siromašan i nekvalitetan. Dakle, samo određivanje uzusa po kojima će se vrednovati određeno književno djelo je vrlo kompleksan posao, koji u odnosu od kulture do kulture može polućiti potpuno različite rezultate.

Prihvatimo li ipak ocjenu da su bestseleri uglavnom djela nekvalitetnog ostvarenja, s tim da to u mnogom ovisi o kojim uopće bestselerima govorimo, opet  nemamo razloga da stvaramo prostor za kulturni pesimizam. Globalno tržište je ogromno, tako da na samom tržištu vlada izrazita pluralnost. Historijski posmatrano literarna komercijalizacija je učinila tržište knjigom različitim i veoma decentraliziranim kao nikada do sada. Dok je ranije recimo u kasnom 16. stoljeću i početkom 19. stoljeća na tržištu postojala apsolutna dominacija jedne knjige poput John Foxove Book of Martyrs ili knjiga Johna Bunyana The Pilgrim's Progress, koja je u periodu od 1678. do 1792. godine doživjela 160 edicija, danas to nije slučaj. Istina, bestseleri su prisutni, što je potpuno prirodno s obzirom da je i pismenost veća a nabavka knjiga vrlo jednostavna, tako da i mase mogu uživati u literarnim ostvarenjima za kojima žude. Osjetna je prisutnost i da mnoge druge knjige imaju veliku potražnju, te da postoji potražnja za raznolikom literaturom. Tržište je dakle veoma decentralizirano, dostupnost knjiga je takođe na visokom nivou kao nikada do sada, što omogućava svima nama da čitamo literaturu koja nas interesira i to vrlo često bez potrebe da napravimo bilo kakav korak izuzev nekoliko klikova na internetu.

Sukob između kulturnog pesimizma i s druge strane kulturnog optimizma je gotovo pa konstanta još od srednjeg vijeka. Još je u 14. stoljeću Richard De Bury, u svojstvu monaha, pisao i nadao se da će doći vrijeme kada pisanje i kopiranje knjiga neće imati ograničenja. Iako je za njegova vremena Crkva igrala veoma značajnu ulogu, te je često bila i negativna spram cirkuliranja sekularne poezije i literature za De Buryja je knjiga općenito imala veliki značaj, te samim time i sloboda izražavanja. Ipak u kasnom periodu 15. stoljeća Filippo di Strata je bio izrazito kritičan zbog pojave nove literature. Te nove knjige su prema mišljenju Filippa di Strate bile nekvalitetne na nivou forme, s greškama, ali najgore od svega što su na planu sadržaja širile nemoralne ideje. Kako Tyler Cowen navodi, popularno je u to vrijeme bilo govoriti Pero je djevica, a štamparska mašina je kurva.

Štamparska mašina je ipak činila svoje, sve većom ponudom knjiga na tržištu i komercijalizacijom tržišta knjiga ukupna pismenost se povećavala, jezici su se standardizirali, a biblioteke su bile sve popularnije. Privatne biblioteke su takođe bile na glasu, pa je tako krajem 18. stoljeća u Engleskoj postojalo oko hiljadu privatnih biblioteka, a svako naselje s oko dvije hiljade i više stanovnika moglo je sebi obezbijediti pristojnu biblioteku. Uz rast biblioteka i druge pogodnosti su dobile priliku da dođu do svojih potencijalnih kupaca. Uz čitanje knjige tako ste mogli kupiti šešir, popiti čaj, kupiti miris i sl. Na tržištu je bilo takođe sve više ženskih autora, pa tako sredinom 18. stoljeća u Engleskoj su na glasu bile Eliza Haywood, Charlotte Lennox, Charlotte Smith, Ann Radcliffe, Frances Brooke, Sarah Fielding itd.  Poslije su taj trend nastavile Goerge Eliot i Mary Shelley.

Sve veći ekonomski rast omogućio je ženama da ne moraju tragati za mecenom, već da im direktni izvor financija mogu biti upravo kupci njihovih literarnih ostvarenja. I ne samo to, sada su se hljeb, svijeće, sapun i druge potrepštine mogle nabaviti na tržnici, tako da je bilo sve više slobodnog vremena koje se moglo koristiti kako za čitanje tako i za pisanje. Komercijalizacija kulture i pozitivni odnos engleskog društva spram tržišta indirektno su omogućili ženama da imaju više slobode, te da ka istoj sve više naginju. Bez obzira na pozitivne ishode do kojih je dovela štamparska mašina, kultura pesimizma se nastavila.     

Između kulture optimizma i pesimizma

Samuel Johnson, autor vrlo vrijednog i sistematičnog rječnika engleskog jezika Dictionary of the English Language (1755), izrazito je bitan takođe kada je posrijedi govor o komercijalizaciji kulture. Prije svega za Samuela Johnsona komercijalizacija je skinule okove mecenata. Mecenat je dobar izvor financija, međutim, decentralizirano tržište sa svim svojim finesama je najbolji izvor financijske pomoći i najefikasniji mehanizam. U tom kontekstu za Samuela Johnsona nije bilo dvojbe, tržište je moćni decentralizirani mehanizam koji nudi najbolje ishode kada je riječ o tržištu knjige. Johnson je smatrao da komercijalizacija literature dovodi do decentraliziranih odnosa pri ćemu se proizvodi različita literatura. Takvo tržišno funkcionisanje vodi ka vrlo prisnom odnosu između pisca i čitaoca. Danas je taj odnos i još prisniji, tako da zahvaljajući internetu možete biti nerijetko u direktnom odnosu s autorom nekog teksta, knjige i sl. Međutim, najvažnije od svega za Johnsona je što komercijalizacija literature dovodi do toga da se proizvode različite ideje koje potom slobodno cirkuliraju i međusobno se takmiče za prevlast, a čitaoci su glavni arbitri koji na osnovu svojih subjektivnih preferencija i znanja donose sud o određenom literarnom djelu. Da stvar bude interesantnija kako navodi Tyler Cowen, Samuel Johnson je podržavao i uličnu literaturu, jer za njega je to bio takođe korak ka širenju znanja i poticanju javne debate, te je smatrao da proučavanje takve literature takođe nudi vrijedan nauk o društvu, njegovim preferencijama i sl.

Komercijalizacija literature u Engleskoj tokom 19. stoljeća dovela je do pojave popularnog žanra pod imenom penny dreadful. Naime, riječ je bilo o literaturi koja se prodavala za jedan peni sedmično, a na planu sadržaja i forme je bila užasavajuća. Rastom kapitalizma viktorijanska Britanija se sve više susretala s naglim promjenama u domenu tržišta knjiga, tako da je pojedinačno čitanje knjiga i novela postala jedna sasvim posebna industrija. Ljudi su sve više novca trošili na zabavu, a kupovina sedmičnih zabavnih priča je bila izrazito popularna. Ubrzo su priče koje su potpadale pod penny dreadful žanr dobile konkurenciju i to u periodičnjacima koje je objavljivao Alfred Harmsworth. Ostavština penny dreadful žanra se očitovala u različitim aspektima, a među posljednjim ostvarenjima jeste serija pod istoimenim nazivom Penny Dreadful u čijoj glavnoj ulozi je Eva Green. Serija Penny Dreadful vizuelno oživljava ostavštinu novela koje su se prodavale za jedan peni, i uspješnost serije na planu forme se ogleda upravo u tome što je ispunjena zabavnom horor poleđinom uz blisku dozu komičnosti. Gledanje serije Penny Dreadful vam u prvom planu nudi priliku da vizuelno doživite viktorijanski žanr sedmičnih priča za jedan peni, s uvidom kako je tržište novele postalo omasovljeno i veoma popularizirano. Tako je tržište u 19. stoljeću u Britaniji učinilo svoje, čitanje je sve više postajalo popularno, dio svakodnevnice i prevashodno zabavni dio života. Iako ne tako formom kvalitetne sedmične novele, za jedan peni su popularizirale kulturu čitanja, a tržište pisane riječi je nudilo sve više noviteta koji do tada nisu bili poznati.



Dok je Samuel Johnson imao vrlo pozitivno mišljenje o komercijalizaciji tržišta pisane riječi nije nedostajalo ni onih koji su uveliko sumnjali u pozitivne ishode komercijalizacije kulture poput Oliver Goldsmitha, Alexandera Popea, Josepha Addisona, Wiliama Warburtona i dr. Pobornici filozofije kulturnog pesimizma kako kazuje Tyler Cowen su bili uspješni kada je trebalo kritikovati loše ishode komercijalizacije ali su bili vrlo neuspješni kada je trebalo ponuditi alternativu. Komercijalizacija literature u svakom slučaju nije ponudila savršene ishode, ali problem kritike same komercijalizacije je u tome što se ona zasniva na prikazu samo jedne slike, i to one negativne. S druge strane potpuno se potcjenjuje uspjeh komercijalizacije literature, a tu se svakako izdvaja stvaranje slobodnog tržišta ideja, jačanja institucije slobode izražavanja, popularizacija čitanja, rast pismenosti, sve manja ovisnost o mecenama i stvaranja uslova za financijsku neovisnost autora, te decentralizacija koja je ponudila produkt raznolike literature i kritika. Dok je ranije tržište pisane riječi bilo vrlo slabo, autori su uveliko ovisili o mecenama i političkim konekcijama, štamparska mašina i moderna tehnologija su omogućile da autor bude neovisniji, a ogromno tržište pisane riječi onemogućava stvaranje uslova za monopolizaciju određene ideje.

Strah od samih ishoda komercijalizacije pisane riječi 18. stoljeće nam je ponudilo nekoliko autora koji su se borili protiv komercijalizirane kulture koja je postajala sve više fragmentirana. Za rezultat smo dobili potrebu da se kreiraju kanoni umjetničkog ukusa uobličenim u teorije filozofije umjetnosti. Suočavanje sa sve većom raznolikošću kako samih literarnih ostvaranje tako i kritika istih sve više se težilo ka stvaranju objektivnih standarda na osnovu kojih bi se vrednovala određenja ostvaranja. Oliver Goldsmith je tako argumentovao da se mora stvoriti vladina akademija koja bi potom evaluirala literarnu produkciju i pohvaljivala one autore koji bi ispunjavali zadate uzuse pisanja. Wiliam Warburton je takođe napadao komercijalizaciju literature, te je smatrao da pisanje konkretno ne smije da bude prepušteno tržišnim silama ponude i potražnje. Joseph Addison je opet smatrao da treba da postoji centralni autoritet koji bi vrednovao literarnu produkciju. Homogeno centralno vrednovanje bi tako ispravilo negativne ishode koje stvara nekontrolirano decentralizirano tržište literature.

Kulturni pesimizam je usko povezan s ekonomskim pesimizmom, ili onim što Bryan Caplan naziva pesimističkom pristrasnošću.  Naime, u društvu postoje tendencije da se određene pojave ili sveukupna zbilja interpretira negativno, i to po modelu kretanja iz boljeg stanja ka gorem. Da budem precizniji, ranija ostvarenja se uvijek glorifikuju a sadašnjost i budućnost se prikazuju negativno i nedostižno za raniji dati period. Osnova pesimističke retorike jeste da cilja ka idealiziranju određene prošlosti kako bi se trenutno stanje prikazalo potpuno negativno. Pesimistička interpretacija sadašnjosti i glorificiranje prošlosti je univerzalna karakteristika svih kultura, a to su još odavno primijetili David Hume i Adam Smith. Hume je tako konstatovao da pojava kuđenja sadašnjosti i divljenja prošlošću je toliko urođena u ljudskoj prirodi da utječe i na osobe koje su vrlo obrazovane, i profilisanog suda. Herbert Spencer je dobro definisao pojavu pesimističke pristrasnosti  riječima ''da što su stvari naprednije sve su veći povici o njihovim negativnostima''. Ili što Bryan Caplan kaže ''Kada su problemi – maltretiranje žena, nepismenost i siromaštvo – stvarnost i zbilja ljudi ih uzimaju za datosti. Međutim kako se stvari popravljaju javnost vjeruje sve više da stvari nikada nisu bile gore.'' [4]Vrlo česte kognitivne pristranosti jesu upravo antitržišne i pesimističke pristranosti. Navodim ove dvije kognitivne pristranosti jer u kontekstu komercijalizacije kulture one su naročito prisutne. Iako je komercijalizacija pisane riječi i razvijanje tržišta literature donijelo mnogo pozitivnih ishoda, iako je tehnološki napredak znanje učinio dostupnim masama, knjige su nam kao nikada do sada dostupne, pisana riječ je do te mjere decentralizirana da ne možemo apsorbovati sve teorije koje kolaju na tržištu ideja a ipak konstantno prisutne kognitivne pristrasnosti ne nestaju. I dalje vlada veliko nepovjerenje i strah od toga da komercijalizacija kulture podrazumijeva i kulturnu dekadenciju, te da je u prošlosti bilo bolje. Bez obzira na viševjekovnu prisutnost filozofije kulture pesimizma, te antitržišne i pesimističke pristranosti tržište pisane riječi se konstantno razvija pri tome nam omogućavajući da čitamo kako ranija literarna ostvarenja isto tako da revnosno pratimo sve novo što se dešava. Istina, ima prostora i za pesimizam, jer ko će upratiti šta se sve svakodnevno pojavljuje na tržištu pisane riječi.

Razvoj tržišta muzike

Posebnu pažnju Tyler Cowen je izdvojio za tržište muzike. Poglavlje Od Bacha do Beatlesa: razvoj tržišta muzike fokusirano je na posebnost tržišta muzike, njegov razvoj s počecima u doba renesanse, pojava štamparske mašine i razvoj pisanja notne muzike, te kako je u konačnici samo štampanje revolucioniralo tržište muzike. U centru Cowenovog pisanja su Mozart, Haydn, Beethoven,  te potom sam razvoj tržišta muzike tokom 20. stoljeća u kontekstu pojave radija, omogućavanja snimanja muzičkih ostvarenja, te kako je sve to u konačnici djelovalo i na status klasične muzike. Mimo zanimanja za klasičnu muziku, Cowen se takođe posvetio razvoju bluesa kao posebnog muzičkog žanra, te utjecaju afričke muzike na pojavu novih muzičkih ostvarenja u SAD-u, a tu je i nezaobilazni Allan Bloom koji je savremenu muziku ocijenio stravičnom, nekoherentnom i neskladnom. Prije nego li se pozabavim pisanjima Allana Blooma, pa i Rogera Scrutona koji je čini mi se takođe izrazito bitan kada je riječ o savremenoj muzici i samoj filozofiji muzike  sažeo bih Cowenovo pisanje o samom razvoju tržišta muzike.

Za razliku od tržišta pisane riječi, slikarstva pa i skulptura tržište muzike se razlikuje pravashodno u samom načinu i modelu prezentovanja određenog ostvarenja. Upravo su nove mogućnosti prezentacije omogućile tržištu muzike mnoštvo inovacija. Kako će se određeni proizvod razvijati i u kom segmentu uveliko ovisi od načina kako će konačni produkt biti dostavljen i prezentovan na tržištu. Kada je posrijedi govor o tržištu muzike razvoj tehnologije omogućio je kreiranje i prezentaciju muzike na način kakav ranije nije bio moguć. Beatlesi su svoju slavu stekli na osnovu razvoja tehnologije snimanja, te su se tako pridružili tržištu muzike koje je uključivalo Mozarta ili Beethovena a čija muzička ostvarenja su prevashodno zabilježena notnim zapisima na papiru. Štamparska mašina nam je podarila notnu muziku čime se klasična muzika rasprostranila, struja će nam podariti rock and roll, a moderne tehnike upotrebe jednog dijela nekog muzičkog produkta i upotreba istog u drugom dale su nam Karlheinz Stockhausena[5]. Konstantna promjena kako i na koji način će se muzička ostvarenja kreirati i prezentovati na tržištu za samo tržište muzike značilo je konstantne i vrlo često radikalne promjene. 



Muzika takođe pravi razliku i u aspektu pristupačnosti. Koliko se ljudi zanima za kupovinu knjiga, koliko jedinki uopće u nekom društvo se intenzivno bavi kupovinom knjiga i čitanjem istih, koliko ih tek posjećuje muzeje, kupuje i prati tržište slika je uvijek aktuelno pitanje, međutim, rijetko se kad ko bavi time koliko se individua zanima za muziku. Naprosto, potreba za slušanjem ili barem posrednim zanimanjem za muziku je gotovo pa univerzalna, a veliku ulogu u tome igra pristupačnost muzike. Uz sav tehnološki napredak koji smo ostvarili i koji uživamo muzika nam je stalno dostupna, dok šetamo, pišemo, vozimo, trčimo itd. Dakle, u ovom momentu gotovo pa konstantno možemo uživati u muzici bez obzira čime se dodatno bavimo i gdje se nalazimo. Zbog toga je muzika mnogo više prisutna, i o njoj se mnogo više raspravlja, diskutuje, i u konačnici tržište muzike se uveliko prati za razliku od tržišta knjiga, slika itd. Muzika je tako postala neizostavno interesovanje, što zbog same potreba za skladnim zvukom i uživanjem u auditivnim aktivnostima, te zbog jednostavnijeg i pristupačnijeg načina da se ta aktivnost obavlja za razliku od čitanja naprimjer.

Ako se ipak usmjerimo na svu različitost tržišta muzike takođe je evidentno da nisu sva muzička ostvarenja tako jednostavna za slušanje i uživanje u njima. Određeni muzički proizvodi su vrlo kompleksni, tako da je potrebno mnogo više usmjerenosti i koncentracije da bi se u datom proizvodu moglo uživati a što uveliko djeluje na samu popularnost određenog autora i njegovog djela. Slušati Elliot Cartera[6] ili Pierre Bouleza[7] mnogo je zahtjevnije nego li uživati u muzici Beatlesa. Tehnološki razvoj je naprosto tako djelotvorno djelovao na tržište muzike, a tome u prilog najbolje svjedoči kvantitavnost i raznolikost tržišta muzike. Uporedo su se razvijali i razvijaju različiti muzički žanrovi, sa svojim internim logikama kreiranja i prezentovanja muzike. 



Razvoju klasične muzike doprinijelo je stvaranje buržujske srednje klase u 18. stoljeću, jer je muzika ubrzo postala neodvojivi dio porodične socijalizacije i kućne atmosfere. Izrazitu ulogu su igrale Njemačka i Austrija, koje će postati poznate po tome što se tradicija muzike bazirala na porodičnim sviranjima i uživanju u muzici poslije večere. Ta mala porodična večernja okupljanja stvorila su tržište za notnu muziku i pozitivan ambijent za stvaranje sljedećih generacija kompozitora. Mnoge generacije poznatih kompozitora kao što Bach, Haydn, Mozart, Schubert razvijale su se u datom ambijentu. Sve veća potražnja za notnom muzikom dolazila je upravo od strane njemačkih porodica koje su činile stub buržujske srednje klase. Haydnova karijera je kvalitetan primjer kako se tržište klasične muzike razvijalo, te kako su kompozitori bili sve slobodniji da samostalno kreiraju muziku bez utjecaja mecena. U početku je Haydn služio na imanju austrijskog princa Esterhazyja. Taj odnos se takođe odražavao na njegovu karijeru, jer kompozicije koje je Haydn stvarao morale su zadovoljite potrebe macene, a to je podrazumijevalo i manje slobode i inovativnosti. Međutim, 1779. godine Haydn je promijenio uslove ugovara koje je ranije imao sa svojim mecenom, tako da mu je po novom ugovoru bilo dozvoljeno da radi i za druge. Kako se otisnuo na tržište muzike koje korak po korak raslo Haydn je sada svoje kompozicije mogao da prodaje onome ko najviše ponudi. U takvim uslovima Haydn je stekao veliku popularnost širom Evrope, a nakon smrti njegovog mecene 1790. godine Haydn po prvi puta odlazi u London kako bi predstavio svoju muziku. Nove vrlo plodne muzičke avanture Haydnu će donijet zaradu i slavu što će za rezultat imati i drugačiji ugovorni odnosi spram mecena. Po povratku u Beč Haydn je i dalje imao svoje mecene, međutim sada financijski slobodniji i neovisniji imao je i jaču pregovaračku moć što se odražavalo na njegov ukupni rad i doprinos muzici.

Dakle, Cowen se u poglavlju o muzici osvrće na elemente u kojima je muzika specifična naprimjer u odnosu na tržište pisane riječi, te kako i na koji način je tehnološki napredak utjecao na razvoj tržišta muzike, od pojave štamparske mašine u razvoja klasične muzike pa sve do pojave rock and rolla, jazza bluesa, rapa itd.  Da se ne bih zadržavao i pisao o svemu tome tanahno posvetio bih se detaljnije Cowenom govoru šta komercijalno tržište muzike predstavlja za sam liberalizam, a šta s druge strane muzika predstavlja za jednog Allana Blooma ili Rogera Scrutona. U tom kontekstu same filozofije muzike Cowen ne govori mnogo ali se u poglavlju religija kao izvor kulturnog pesimizma   i kulturni pesimizam i politika pozabavio religijskim i političkim pisanjima koja su kritički usmjerena spram omasovaljanja muzičke kulture koju je donijelo tržište svojim demokratičnim i decentraliziranim djelovanjem. Za Rogera Scrutona muzika je usko poveza s moralnošću, štaviše, Scruton u svom tekstu Music and Morality se približava Platonovom odnosu spram muzike i poezije. Istina, za Platona muzika nije bila tek samo nešto zabavno, muzika je bila instrumentarij na temelju kojeg se mogla pratiti promjena društva. U društvu u kojem bi se mijenjala muzika mijenjali bi se i zakoni određenog društva. Prema Scrutonu muzika može da izazove osjećanja i stanja dostojanstva, izdržljivosti, čednosti s jedne strane, dok s druge strane može nas dovesti u stanje osjećanja senzualnosti, ratobornost, nediscipline itd. Scruton će naglasiti da mi ne zabranjujemo muzičke idiome zakonom ali da problem naše moderne kulture je u tome što ona teži da bude bez suda o određenim kulturnim predstavama. Naime, iskaz da o ukusima se ne raspravlja postao je sud moderne kulture što po Scrutonu nije kvalitetan pristup tržištu muzike i muzici konkretno.

Relativan i nihilistički odnos prema muzici kreiraju ishode koji sugeriraju da su svi ukusi jednako vrijedni a što Scrutona dovodi do Theodora Adorna i njegove konstatacije da je cijela moderna kultura zahvaćena problemom regresije slušanja. Za Adorna muzika i sam proces slušanja predstavljaju duhovni izvor Zapadne civilizacije, slušati muzička ostvarenja koja pobuđuju dubokoumnu misao o muzici, prepustiti se harmoniji i skladnom ritmu melodije, povezati se s transcedentnim i na momenat staviti prave vrijednosti na zasluženo mjesto a ne svakodnevne prohtjeve jeste istinski prikaz i slika muzičkog ukusa. Problem kojeg Scruton primjećuje kod pop-muzike ili metal muzike jeste odsustvo ritma. Iako se čini da ritam postoji to je naime samo prividno stanje, jer ritam se gubi u taktovima,  a ritam odvojen od melodijske organizacije postaje inertan te time gubi svoj kvalitet kazuje Scruton u tekstu Music and Morality. Scrutonova misao je dakle vrlo jednostavna, o ukusima se da raspravljati, i to na osnovu muzičkog iskustva.

Ples kao skup pokreta kojim tijelo izražava svoju konekciju s određenom melodijom je momenat u kojem prema Platonu vršimu edukaciju našeg karaktera. S tim u vezi Scruton kritizira pop-muziku čija je melodija takva da ples nije nešto što činimo već što nam se naprosto dešava, momenat kada smo obuzeti eksternim i mehaničkim ritmom, to je trenutak kada je naša sloboda i kontrola nad nama samima oduzeta. Zbog takve interpretacije pop-muzike Scruton se približava Platonovom muzičkom idiomu, pa će Scruton kazati kako muzičke idiome ne treba zabranjivati, ali da svakako treba ima kritički stav spram pojave raznolikih melodija na tržištu muzike. Kao i za Scrutona tako i za Allana Blooma muzika igra veliku ulogu u kontekstu odgoja našeg karaktera i ličnosti. Allan Bloom u svom poznatom djelu The Closing of the American Mind izražava divljenje spram Platonovog poimanja muzike. U centru obrazovnog sistema treba da bude muzika jer ona je ta koja priprema dušu za nesputanu upotrebu razuma pisat će Allan Bloom. Za njega rock muzika ne samo da je negativna po razvoj tinejdžera, ona ne samo da vodi ka seksu, nasilju i upotrebi narkotika, štaviše, to je muzika koja nekvalitetno djeluje na razvoj dječije imaginacije što za rezultat ima to da ta djeca teško da se mogu strastveno i predano vezati za istinsku umjetnost.

Ne tako skloni platonizmu u pogledu razumijevanja i intepretacije muzike Jules Evans i Tyler Cowen imaju potpuno drugačija zaključke o modernom tržištu muzike i svemu što je ono ponudilo. U tekstu Is pop music bad for your soul ? Jules Evans odgovara na kritike Scrutona spram pop-muzike riječima: ''Bilo ko ko pomisli da je pop muzika himna mehaniziranom svijetu nikada nije slušao Bruce Springsteena. To je povik protiv mašine, želja za slobodom, za oslobođenjem, za dostojanstvom, za povezanošću s nečim višim nego li je to vaš majušni prostor u fabrici. (...) Za ljude svakodnevnice pop muzika je bila naš ekivalent za Sulam Yaakova. To je bio naš način da se uspnemo i da vidimo ponad naših života, da se povežemo s dubljim i mračnijim emocijama koje nam blistavi svijet kapitalizma tokom sedmice nije dozvoljavao da iskažemo. Način da izrazimo našu usamljenost i vapaj za zajedništvom, način da izrazimo nadu u bolji svijet. Pop muzika, a ne klasična muzika održala je duhovnost živom tokom suhih decenija 20. stoljeća (...).'' [8]

Za Tyler Cowena kapitalizam je stvorio tržište slobodne umjetnosti, omogućio je različitim muzičkim idiomima da se javno izraze i predstave publici, tako da u konačnici komercijalizacija tržišta muzike simbolično predstavlja izraz ljudske težnje da izrazi svoje vrlo često sputane emocije, da se zabavimo i budemo senzualni. U tom pravcu Jules Evans je napisao zanimljivu opasku u vezi ISIS-a. Naime, ISIS zabranjuje kako upotrebu muzičkih instrumenata tako i ples naravno. S obzirom da su klasični islamski pravnici većinom smatrali zabranjenim upotrebu muzičkih instrumenata ISIS kao između ostaloga i veoma puritanski orijentiran i totalitarno nastrojen, u muzici i plesu vidi neprirodne i neskladne pokrete tijela, muzika i ples su previše senzualni i zabavni. Za ISIS postoji samo jedan muzički idiom a to je a cappella muzika karakteristična po izvedbama bez instrumental pratnje. Očevidno da totalitarnim sistemima muzika igra veoma bitnu ulogu i u kontekstu političke organizacije društva, jer slobodno muzičko stvaralaštvo kreira uslove za izražavanje opće težnje ljudi ka više slobode, a što svakako nije intencija totalitarnih politika. U suštini, što i sam Tyler Cowen zaključuje: ''Ironično, ali totalitarni režimi nas mogu naučiti ponešto o liberalizirajućoj prirodi kapitalističke umjetnosti.''[9]

S tim u vezi komercijalizacija kulture donijela je kako napredak i razvoj pisane riječi s time i slobodu izražavanja, uz razvoj tržišta muzike i mnoštvo inovativnosti na datom tržištu uporedu su se razvijale i ostale političke slobode, tako definitivno postoji konekcija između odnosa spram muzike i samih zakona koji oblikuju politiku određenog društva. Monolitan odnos spram muzike, slavljenje jednog muzičkog idioma i zabrana ostali težnja je totalitarnih političkih narativa, dok s druge strane slavljenje raznolikosti muzičkih idioma (a što ne podrazumijeva i nastup da se o ukusima ne raspravlja)  izraz je težnje ka sve više političke slobode i kreiranje što slobodnijeg i otvorenijeg društva.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi