Ali Ahmed Said (Adonis)

Kada je već Sirija konstantno u vijestima, imam potrebu da ukratko napišem koji redak o jednom vrlo poznatom Sirijcu čija su djela uveliko prevođena na nekoliko svjetskih jezika, čovjeku koji je bio nominovan za Nobelovu nagradu ali čiji spomen je izostao na bosanskom jeziku. Riječ je o Ali Ahmed Saidu, poznatijem pod pseudonimom Adonis. Iako se smatra jednim od najvećih savremenih pjesnika arapskog svijeta na našem govornom području je naprosto nepoznat, pa smatram da je idealno vrijeme da predstavim neke glavne ideje ovog poznatog sirijskog pisca. Izdvojio bih dva djela: ''Kur'an i horizonti govora'' i ''Sufizam i nadrealizam''.

Iako tematski potpuno različite dvije knjige Adonisovo zanimanje za jezik, te šta jezik i riječ predstavljaju u arapsko-islamskoj kulturi se prožima stalno u njegovim pisanjima. U samoj srži Kur'ana je riječ jer kako bi to Adonis kazao, riječ je ta koja pokreče stvari, koja nam dozvoljava da opišemo vidljivo i iskustveno, te da metaforom iskažemo nadracionalno, momente koji su van realnog svijeta (mā wara'a al-wāqi'a). Zanimljivo u vezi s Adonisom jeste što on insistira na formi, jer naime stožerni tekst arapsko-islamske kulture jeste Kur'an, a ironično je da mnogi savremeni predstavnici te kulture estetiku u svom njenom značaju stavljaju na marginu. Tako će Adonis u knjizi ''Kur'an i horizonti govora'' kazivati da:

''Kur'anski tekst odgovara na pitanje bivstvovanja, ponašanja i životnosti. Međutim, Tekst o tome odgovara u umjetničko-estetskoj formi, i zbog toga ga je moguće opisati riječima da je to prije svega jezički tekst, tj. da bi ga se razumjelo nužno je razumjeti prvobitno formu njegova jezika. A taj jezik nisu samo sintagme i složenice, jer Tekst nosi konkretno viđenje kako čovjeka tako i svijeta (...)'' (''Kur'an i horizonti kazivanja'')

Adonis je okrenut ka jeziku Kur'ana, ka potrebi da se razumije njegova forma koja se izražava u umjetničko-estetskoj formi. Ne pretenduje Adonis ka govoru da je Objava umjetnički tekst, naprotiv, za njega je Kur'an neimenovani tekst, ne podliježe kategorizaciji pod bilo koji formalni žanr, zbog toga i nosi naziv Knjiga (al-Kitāb). Horizont je u okviru estetike, a forma Kur'ana je za Arabljane sedmog vijeka bila potpuna novina, ali formalno vrlo dotjeran i uređen tekst.

Problem kojim se Adonis bavi je uveliko prisutan, a to je nedostatak posvećenosti estetici unutar arapsko-islamskog svijeta. Estetici u vrlo općenitom smislu, potrebi i svjesnosti da se naše akcije čine na što ljepši način u što krasnijoj formi. Arapsko-islamskom svijetu nedostaje ljepote samog čina postojanja, svjesnosti naprimjer vlade da njena uloga je da bude na usluzi, i da ta usluga treba biti što ljepša a njena ljepota je u efikasnosti. Nije rijetkost da arapsko-islamski predstavnici na sav glas kažu da forma nije bitna, važno je prenijeti poruku, prikazati arapsko-islamsku kulturu u njenom sadržaju. Međutim, stožerni tekst te kulture sija u svojoj formi i estetskoj ljepoti. Drugi problem kojim se Adonis bavi je svjesnost o postojanju neimenovanog teksta, prisutnosti Knjige (al-Kitāb), čiji jezik je stalno živ i aktivan.

''I eto nas, nalazimo se pred neimenovanim Tekstom, za koji književni žanrovi nam ne omogućavaju njegovu kategorizaciju. To je Tekst koji ne uzima pravila i definisane osnove iz vanjskog svijeta, ta načala su unutar samog Teksta. Tako će biti, je li, da jedino njegovo ime jeste ono koje sam sebi nadjeva a to je al-Kitāb. U ovom slučaju al-Kitāb je božansko nazivlje, ili ime je to jezičko i pisano a značenje toga jeste da je Tekst apsolut (al-mutlaq): njegova značenja se ne dosežu, niti ona imaju svoj početak i kraj. Tekst je prema opisu svome apsolutan, realizira se u svakom vremenu i prostoru, čiji označitelj je stalno u pokretu, on je otvoren i beskrajan. On je oduvijeka i bezvremenski. On je iza zastora povijesti koju nastojimo prozreti i čitati kroz samu povijest. '' (''Kur'an i horizonti kazivanja'')

Dakle, drugi problem s Knjigom jeste što ona svojim jezikom teži otvorenosti, njena forma se nije predala zadatim uzusima, već ih je prevazišla, kako na nivou forme tako i sadržaja, ali narativ koji dominira arapsko-islamskim svijetom bi da zatvori Knjigu, da zanegira riječ, njenu životnost i pokretljivost. Knjiga insistira na jeziku, riječ je stalno živa, reći će Adonis da su Božije riječi sami primjer postojanja a time jezik biva suštavstvenost a suštavstvenost jezik. U knjizi ''Sufizam i nadrealizam'' Adonis vrlo dobro to potcrtava riječima:

''Čitanje koje insistira na razumijevanju Teksta literarno i bukvalno i nikako drugačije je suprotno samoj prirodi jezika u njegovoj biti. Bukvalizam je ubistvo za jezik, formom i značenjem a uz to ubistvo čovjeka i njegovih ideja. Na tom nivou moguće ja kazati da Tekst predstavlja intepretaciju jezika.'' (''Sufizam i nadrealizam'')

Problem koji Adonis potcrtava u knjizi ''Kur'an i horizonti govora'' je dominantni narativ unutar arapsko-islamske kulture danas, govor čiji je horizont prošlost. Božije riječi su normirane, određene ali apsolutne, pa sve što je prethodilo potrebno je vratiti, a nove institucije koje je jezik izrodio i kreirao dovesti pod znak pitanja ili ih ukinuti. To je ta tiha revolucija modernih islamskih pokreta koja ne želi i neće da razumije svu kompleksnost društvenih institucija, jer ona u suštini ne priznaje pokretljivost i stalnu životnost Božijih riječi. Za Adonisa, arapsko-islamska kultura, onu koju poznajemo kao klasično doba, je doživjela svoju starost ali problem nije u samoj starosti, jer:

''(...) Sve civilizacije zastarjevaju, ali u našem kontekstu problem je što mi za razliku od ostalih živućih naroda odbijamo da priznamo starost. Pa tu je i još nešto opasnije od toga: mi od starosti pravimo sistem organizacija društva, i iz njega izvodimo vrijednosti i načela za naše živote i ideje, za sadašnjost i budućnost. U tome je ključna razlika između nas i drugih naroda, jer oni naime priznaju da ono što su izmislili u prošlosti je zaključilo svoju aktivnost i ulogu. Ili je ostarilo ili umrlo. Zbog toga ti narodi se uvijek kreću ka budućnosti, i imaju moć da prevaziđu staro i da reformiraju svoje živote i ideje. Mi s druge strane ne priznajemo da je moguće bilo šta što su naši preci izumili da završi svoju ulogu i aktivnost, ili da može uopće ostariti  i umrijeti. Zbog toga mi svoje duše stalno predajemo prošlosti, i ne možemo da reformišemo svoje živote i ideje, štaviše, uglavnom ne možemo da prihvatimo samu ideju reforme.'' (''Kur'an i horizonti kazivanja'')

Dakle, Adonisova knjiga ''Kur'an i horizonti govora'' je suštinski različita od djela ''Sufizam i nadrealizam'' u binarnom odnosu negativno/pozitivno. U knjizi ''Kur'an i horizonti govora'' Adonis ne krije negativan stav spram narativa koji dominira arapsko-islamskom kulturom, a to je kako on kazuje jezik imperativa : ''mora se'', ''obaveza nam je'', ''uradi to'', ''nemoj činiti to'', ''to se mora'' itd. Međutim, Adonis povremeno piše ono što će detaljnije odraditi u knjizi ''Sufizam i nadrealizam'', da rješenje prevashodno biva u poimanju samog stožernog Teksta, i to njegovog jezika. A taj jezik je živ, i kako on sam tvrdi, za njega je jezik živa tvar, mjesto života, jezik je beskrajan, a Bog se očituje i prikazuje u riječima. Jezik ne može da se zatvori, a metafore da se ukinu, i imaginativnost da se ubije. O tome Adonis progovara jasnije u knjizi ''Sufizam i nadrealizam'' riječima: ''Svijet nije ograničen tvarima, njegove granice su naime ideje i imaginativnost: a tu nema granica, jedina granica je ideja i maštovitost.''

Adonis se priklanja formi Knjige, u njenom inzistiranju na melodiji riječi koje opet tvore nove sadržaje koji se ne mogu jasno kategorizirati , u tome je za njega izvor životnosti kako samog jezika tako i čovjeka. Normiranost i okoštali racionalizam negiraju po Adonisu prijeku potrebu za imaginativnošću, za izražavanjem sebe, za pronicanjem u svoju unutrašnjost a tu je spoznaja rekao bi Adonis. Začudno je da Knjiga nema kategorizaciju u arapsko-islamskoj kulturi, da ona insistira na ljepoti i estetici a da je ta ista kultura ograničava i zatvara. Jezik je živ, riječi su žive, štaviše one su pokretač svega, one su te koje iz mrtvila vračaju u život, i to je Adonisova pozitivna slika, da se piše s naumom oživljavanja.