srijeda, 14. listopada 2015.

Stanovnici pećine Tawfīqa al-Ḥakīma





Drama Stanovnici pećine je tekst u kojem autor na vrstan način postavlja pitanje odnosa dva konstituenta: vremensko-prostornog konteksta i čovjeka kao aktivnog sudionika. S obzirom da je mnogo jednostavnije govoriti o vremenskim jedinicima nego li o samom pojmu vremena autor preuzima motiv iz religijskog teksta i na osnovu njega postavlja matricu, a to je sukob čovjeka i vremena. Na krupnom planu riječ je o tri osobe koje provode tri stotine godina spavajući u pećini, a potom se iznenada bude, ali njihovo buđenje je ustanuće u svijetu sa drugačijim vremensko-prostornim kontekstom što će za posljedicu imati nemogućnost opstanka u svijetu koji nije njihov. U drami dominira dijalog što na planu izraza omogućava dramskom tekstu da na najbolji način prikaže sukob koji se dešava na ravni sadržaja, a u konkretnom slučaju, to je odnos čovjeka prema vremenu i prostoru i konstantna borba da se odgonetne sama suština vremena, da se pređe preko vremenskih jedinica i započne govor o samoj supstanciji vremena.

Drama Stanovnici pećine je skup dijaloga koji se odvija među glavnim akterima drame koji su u izravnom sukobu sa vremenom, što ih dovodi u poziciju međusobnog sučeljavanja, pa tako na poziv pastira Yamlihe: ''Vratimo se u pećinu! Mi smo mrtvaci! Mi smo utvare'', Marnuš i Mašilina ne odgovaraju potvrdno, štaviše, Mašilina ukazuje da je broj tri stotine godina samo vremenska jedinica, pa kazuje: ''Mi smo prije svega živi, živimo, osjećamo, doživljavamo. Plaši te kad se kaže ''tri stotine godina''? Neka bude koliko god hoće!'' Tawfīq al-Ḥakīm izvrsno pozicionira likove u dati okvir vremensko-prostornog konteksta i putem dijaloga konstruiše značenja i dozvoljava dramskoj radnji da teće svojim prirodnim tokom, koja završava tako što glavni akteri drame se vraćaju u pećinu svjesni da vrijeme traje, tako '' da možda ne tečemo i ne prolazimo Mi, nego samo Ja, da život ostaje nepomičan u svojoj vječnosti, ali je umrla, s vremenom protekla, individualna svijest koja je taj život reflektirala.''[1]

 Motiv za pisanje drame Stanovnici pećine

Prije nego li započnem sa konkretnijim uvidom u sam dramski tekst sumirat ću historijski pregled, ili da budem precizniji, religijski pogled na priču o stanovnicima pećine, i njeno mjesto u religijskoj tradiciji. Sama priča o stanovnicima pećine je ispričana u Qur'anu, ali takođe je nalazimo i u okviru hrišćanske tradicije. Riječ je o skupini ljudi, po jednom predanju trojici, a za što se i sam autor drame opredjelio, koji tajno prihvataju hrišćanstvo, ali ta njihova odluka ne biva pozitivno prihvaćena. Marnuš i Mašilina su bivši ministri paganskog kralja Diqyanusa, koji ih osuđuje na smrt zbog njihove odluke da napuste tradicionalno pagansko vjerovanje. Takva odluka kralja rezultira bijegom njegovih bivših ministara u pećinu kako bi sačuvali svoj život, a na tom putu im se pridružuje i pastir Yamliha sa svojim psom. Njihov boravak u pećini će potrajati duže nego li je to iko od njih mogao i pretpostaviti, tri stotine godina, a da to neće ni osjetiti, štaviše, mislit će da su samo jedan dio dana proveli u snu.

San u ovoj priči čini prevrat, aktere samog događaja izmješta iz datog vremensko-prostornog okvira u potpuno drugi okvir, gdje se ne vrši represija nad pripadnicima hrišćanstva, naprotiv, i sam kralj u novom kontekstu je osoba koja je raskrstila sa prijašnjim paganskim vjerovanjem. Imena likova možemo naći u djelu Tafsīr al-Nasafī, gdje autor dotičnog djela kazuje da se kralj paganski zvao Daqyanus, pas Qitmir, a takođe spominje i Yamlihu, Mašilinu i Marnuša, s tim da je Yamliha prema ovom autoru bio bivši ministar kralja[2], dok je u dramskom tekstu Yamliha pastir, i ovo je pokazatelj kako umjetnik preoblikuje dati svijet u njegovoj vanjštini, a ono što Tawfīq al-Ḥakīm želi svojim djelima je da se traga za suštinom, a ne za historijskim činjenicama. U religijskim tekstovima ova skupina aktera je čvrstom vjerom u Boga bila spašena i to na način vremensko-prostornog prevrata izraženom u vremenskoj jedinici tri stotine i devet godina.  

U drami Tawfīqa al-Ḥakīma ovo kazivanje je kamen temeljac na kojem se gradi komplektna struktura ovog dramskog teksta,  s tim da autor kao umjetnički stvaralac dati motiv koristi da kreira ''mogući svijet'', u kojem na sadržinskom planu postoje određena odstupanja od samih religijskih kazivanja, ali ako je suština ovog kazivanja pripadanje ovom ili onom vremenu, pitanje definisanja vremena i prostora, apsolutnih i konkretnih kategorija rekao bih da se autor izvanredno snašao kada je prenio suštinu kazivanja na ''mogući svijet'' u drami i time postavio temeljno pitanje odnosa čovjeka i vremena, ili odnosa čovjeka prema vremenu. U okvirima religijskog kazivanja akteri svoj spas nalaze u snu, a istinu o spasenju uviđaju buđenjem, dok u dramskom tekstu glavni likovi svoj spas nalaze u pećini kao datom prostoru, a samo spasenje je san koji je spona sa njihovim vremenom. Na taj način autor uzima izvanredan motiv za prikaz vremensko-prostornog konteksta i čovjeka u datim okvirima tog stanja.

Vrijeme kao čin dramatizacije

Drama Stanovnici pećine nastaje u jednom kulturnom ozračju koje kao da živi u međustanju, međuprostoru, između ovoga ''sada'' i onoga ''tamo''. Nako što Arapi gube primat subjekta na svjetskoj sceni nastaju problemi odnosa prema vremenu i prostoru, tako da je u krupnom planu istaknut sukob modernizma i tradicionalilzma, ovog ''ovdje'' i onoga ''tamo''. Taj problem će autor uokviriti u dramski tekst gdje će glavni akteri drame se suočiti s datim problemom, koji će biti riješen onako kako to sam autor i smatra da je jedino moguće, življenjem ovoga ''ovdje'' i poštovanjem onoga ''tamo'', ali nikako življenjem onoga ''tamo'' sada i ovdje. Ovaj elemenat jeste i smisao ove drame, što će kazati i Sulejman Grozdanić:

 '' Tako je vrlo naglašena poruka ''sve u svoje vrijeme'', koje se posebno odnosi na društvo u jednom generacijskom smislu. Svako pokoljenje ima svoje vrijeme. Ono je njegovo ograničenje, ali i jedina šansa. Ideje i vrijednosti koje uporno nastoje da se održe i u drugim i drukčijim vremenima, a koje ima ne odgovaraju, mi nazivamo prevaziđenim. A kako shvatanja pripadaju ljudima onda su i ljudi tih shvatanja i ideja prevaziđeni. Prema takvima se Tawfīq al-Ḥakīm veoma radikalno odnosi: po njemu, oni jednostavno treba da odu. Pisac im ne daje ni najmanje šanse za opstanak. Lako se može zaključiti, da je on, pišući ovu dramu, kao i ostale iz ove serije, svakako izrazio svoje osjećanje krize arapkog svijeta danas. Intelektualno-moralne i idejno-političke strukture savremenog arapskog svijeta još se nisu oslobodile mnogih prevaziđenih, starih, okoštalih i konzervativnih elemenata i uporno nastoje da ih što duže održe, što je jedan od osnovnih faktora zaostalosti tog svijeta.'' [3] Ovakav odnos autora prema vremenu kojeg je doživljavao na svoj sopstveni način prenešen je u okvire ove drame, pa na nivou likova rekao bih da dominira mehanički hronotop.

Mehanički hronotop je doživljaj vemena i prostora kao dva neodvojiva fenomena koji su u odnosu na ljude i ostale pojave u svijetu superiorni i dominatni. Vrijeme i prostor su dva fenomena na koji čovjek ne može utjecati ali ih može doživljavati i ovisno kako ih doživljava i živi takvu priču kazuje. S obzirom da je Tawfīq al-Ḥakīm pisac koji se napajao sa vrela grčke antičke književnosti treba spomenuti i to da junaci grčkog romana izlaze iz pripovijesti uglavnom onakvi kakvi su u nju i ušli[4], oni su posmatrači, a  upravo to Tawfīq al-Ḥakīm čini sa svojim likovima, s tim da oni tek treba da postanu svjesni da su ''turisti'' i da treba da se vrate tamo gdje je njihovo pravo prebivališta. Likovi u okviru mehaničkog hronotopa prolaze pored svijeta i događaja ali nisu stvarni njegovi učesnici, oni na kraju djela bivaju onakvima kakvi su i bili kada su ušli u samu priču. Glavni likovi u drami Stanovnici pećine , Mašilina, Marnuš i Yamliha ulaze u priču iz ''drugog svijeta'' u svijet kojem ne pripaduju, a sukladno tome njihove ličnosti se ne razvijaju, oni su poput sjena koje će nestati zalaskom Sunca, oni su samo prolaznici i niti jedan od ovih likova neće načiniti promjenu u ''drugom svijetu'', svi do jednoga će završiti onako kako su i počeli. Dodir s ''drugim svijetom'' bio je jasan ukaz da glavni akteri ne pripadaju ''ovom'' vremensko-prostornom kontekstu, da oni dolaze od ''tamo'', te kao takvi ovi likovi se neće razviti, niti će promijeniti novi svijet, oni će samo biti medij putem kojeg se saznaje nešto o prošlosti.

''Ljudi: ( Uzmičući u strahu) Prikaze! ... Mrtvaci...! Prikaze...! ( Svi su izašli bez ikakvog reda, neki ostavljajući svoje baklje. Pećina je ostala za ova tri mladića i njihovog psa. Svjetlo se raširilo ali su oni blijedi i ukočeni kao kipovi. Kao da su njih same prepale ove riječi: ''Prikaze i mrtvaci.'' Ili kao da nisu ništa pojmili od onoga što su vidjeli i čuli.) ''[5]

Ovo je  ključni momenat u drami, kada se stvari imenuju tačno onakvim kakve i jesu, i ovim dijelom autor određuje ostatak dramskog teksta da se kreće u tačnim okvirima koji kao da su mehanički određeni. Do izražaja dolaze dva pola, ljudi ''odavdje'' i prikaze od ''tamo''. Oni koji treba da ostanu i da žive su ljudi, a oni koji treba da ostanu u pećini su tri glavna aktera drame koji ne pripadaju ovom vremenu, ili da budem precizniji, ovoj vremenskoj jedinici, jer odgovor na pitanje šta je vrijeme je vrlo kompleksno, i zbog toga postoje vremenske jedinice kojima određujemo pojmove prije i sada. Mašilina, Marnuš i Yamliha su kao i ljudi koji su ušli u pećinu elementi vremena, svi oni pripadaju vremenu, ali ne i istoj vremenskoj jedinici, a time i vremenskom kontekstu, a ta distinkcija je iskazana prostorom u vidu pećine, i tamo glavni likovi i pripadaju, i ''tamo'' će ih autor i smjestiti, tačnije, vrijeme ih je tamo smjestilo, i prema tome likovi ne mogu da se ostvare, jer postoji određena viša sila koja rukovodi njima, tako da su likovi već određeni, i sve što se dešava u vezi njih.

Mašilina nosi sa sobom sjećanja na ljubav prema djevojci Priski, koja je bila kći despostskog kralja Deqyanusa, i koja je primila hrišćanstvo iz ljubavi prema Mašilini. To sjećanje će Mašilina prenijeti ''ovdje'', ali ta nova ljubav koju će Mašilina mehanički prenijeti na Prisku u ''ovom'' vremenskom-prostornom kontekstu već je osuđena na neuspjeh. U mehaničkom hronotipu ljubav je neostvariva, jer uvijek postoje određene prepreke, a ako bi se one prevazišle to bi značilo da dati lik djeluje na svoju okolinu, jer to iziskuje akciju, te prema tome ova ''nova'' ljubav biva nemoguća i neostvarljiva, jer između dvoje voljenih stoji prepreka koja se ne može savladati, a to je vrijeme. Pitanje je da li su likovi uistinu živi, što u ovoj drami i nailazi  na samu raspravu među glavnim likovima, a to je pitanje: da li smo živi ili mrtvi? U mehaničkom hronotopu likovi ne doživljavaju, ne osjećaju, vrijeme kao da prolazi pored njih, kao da stoje na litici a jak vjetar uopće ne mijenja njihovo stanje.

Sveci i grješni ljudi

Autor postupkom upotrebe mehaničkog hronotopa kazuje da generacije koje su bile i prošle, ostale upamćene po dobru treba da budu poštovane, ali one takođe treba da budu van novog vremena, van ovog ''sada'', jer njihovo mjesto nije ''ovdje'', ono je ''tamo'', njihovo mjesto je u prošlosti, oni su dio historije, i kao takvi ne mogu niti treba da oblikuju sadašnjost. Glavni likovi vode bitku sa vremenom i prostorom, ali kao da je sve već određeno, oni ne mogu okončati drugačije osim da uvide da ne pripadaju datom kontekstu, pa tako da i sam prostor u mehaničkom hronotopu nema drugog značenja, onog prenesenog figurativnog, i sam prostor je mehanički određen, on  je takav kakav jest. U djelu Tawfīq al-Ḥakīma prostorni kontekst zadržava svoju doslovnost i to u određenom domenu varke, tako da sami likovi uviđajući prostor onakvim kakav on jeste, smatraju da su oni dio njega i da mu pripadaju, što dovodi do međusobne rasprave, a što uviđamo na sljedećem primjeru:

'' Mašilina: (Galameći vani) Ništa se nije promijenilo Yamliha! Evo ovo je hol kakav smo i juče napustili!
Marnuš: Da, hol se nije promijenio...
Yamliha: ( Glasa poput lelekovog) Sve se promijenilo, sve se promijenilo...!'' [6]

Hol je poput pećine ostao nakon tri stotine godina, ali to i jeste smisao vremensko-prostornog konteksta, da je porstor uzajamno povezan s vremenom, i da kao takav sa svom svojom doslvnošću može i biva u konstantnom odnosu s vremenom. Međutim, ljudi kao bića koja doživljavaju, osjećaju i sa sobom nose određena sjećanja, informacije i ideje nisu u konstatnom odnosu s vremenom kao jedinke, i zbog toga imamo historijske ličnosti koje su sada dio historije, oni su dio ''tamo'' neke priče, ne ove ''ovdje'', ali to je nešto što Mašilina ne želi da prihvati. Za njega je pitanje prostora istovjetno konstataciji da su oni živi, da čak i ako je prošlo tri stotine godina to ne treba da predstavlja smetnju samo po sebi. Ako su vrijeme i prostor konstantni ono što nije konstatno je ljudsko sjećanje, njihovi karakteri, i uloge. To će Yamliha dobro da zamijeti, pa će povikati:

'' Yamliha: (Šapčući iznenađen Marnušu): Ovaj kralj je hrišćanin!''[7]

Prostorni okvir možda se i nije promijenio u svojoj doslovnosti, ali ono što se jeste  promijenilo je ljudsko iskustvo koje s novim saznanjima, idejama, učenjima, i kulturnim okvirima čini da samo vrijeme i prostor ne budu isti u svom figurativnom značenju, a taj ideološki društveni prevrat čini da vrijeme i prostor budu u drugačijem ozračju, pa će Marnuš kazati sljedeće:

''Marnuš: (Promatrajući mjesto i odjeću kralja) Zaštitniće moj, tako mi Boga brzo si načinio ovu promjenu, u odijevanju i samom prizoru, u odnosu na to kako je bilo stanje za vrijeme vladavine idolopoklonika Deqyanusa, tako da se tvoja hrišćanska vlast razlikuje od njegove. Da, kako li je samo predivna sada odjeća ljudi, ali ono što je divnije od toga je da ti se sve ovo desilo za nekoliko dana (...)''  [8]

Ono što karakterizira mehanički hronotop jeste da su ljudi mehanički dovršeni i programirani, kao da određena metafizički sila upravlja njima i određuje njihovu putanju. Primjer ovog hronotopa sam koristio prvenstveno da iskažem ono što se nameće kao realna slika ove drame, a to je određenost da glavni akteri drame su već dovršene ličnosti. To su osobe koje su živjeli određen vremenski period i kao takve su ostvarile svoje živote u datom vremensko-prostornom kontekstu koji iako nije bio onakav kakvim su ga oni zamišljali on je bio za njih predodređen. Samo u tom kontekstu oni su mogli biti junaci i kao takvi su ostali u pamćenju ljudi, ali u novom ambijentu koji ni vremenski  ni prostorno nije određen za njih oni nisu mogli i nisu ni uspjeli da učini prevrat, te da postanu junaci, jer nisu predodređeni da djeluju u datom vremenu i prostoru. Marnuš je radostan što vidi da je kralj hrišćanin, da su se stvari naizgled promijenile, ali bez obzira na to, ovaj lik kao ni druga dva neće ostvariti svoje ličnosti u okviru novog ambijenta, štaviše, njihovo dobro je samo u činjenici da se vrate u pećinu, i da ostanu u sjećanju ljudi kao značajne historijske ličnosti.

Trauma koju proživljavaju glavni akteri drame rezultat je datog fenomena, jer njihovo kulturalno pamćenje nakon izlaska iz pećine ulazi u okvire drugačijeg društvenog konteksta, te kao takvo ne uspijeva da egzistira, što se najbolje očituje na primjeru ljubavi između Mašiline i Priske:

'' Mašilina: Upravo sam ti rekao: između tebe i mene ne postoji nikakva veza...
Priska: A kamoli da se naše duše povežu jedna s drugom...
Mašilina: Između nas je strašna provalija...provalija od tri stotine godina...''  [9]

Mašilina u ovom dijalogu izvanredno percipira odnos ''tamo'' i ''sada'', a taj odnos je izražen sintagmom strašna provalija jer provalija vodi ka dolje, ka padu, ka propasti, ona je sušta suprotnost stabilnom tlu, i to je ono na što Tawfīq al-Ḥakīm stavlja akcenat, da temporalnost ima svoj dinamični, a ne statični karakter.

''Vrijeme ne podrazumijeva samo linearno razmišljanje od prošlog ka budućem, to je kompleks multidimenzionalnog fenomena koji uključuje biografsko vrijeme, pri čemu se misli na životni period od rođenja do smrti, generacijsko vrijeme, koje podrazumijeva veze i iskustva ostvarena putem generacija, i historijsko vrijeme, koje locira individualni i familijarni život u širim okvirima eksternalnih slučajeva, prirodnih i političkih pejzaža.'' [10]

Mašilina je, sjetit ćemo se, na početku drame kazao: '' Dobro, tri stotine godina, pa šta? (...)''

Jedini pomak na individualnom planu koji se dešava kod Mašiline je transformacija percepcije vremena, tako da za njega vremenska jedinica od tri stotine godina nije više samo broj, to je provalija, jer to je izvjestan period spavanja, temporalne statičnosti, a s obzirom da smo konstatovali da je vrijeme dinamično i multidimenzionalno za Mašilinu postaje jasno da broj nije samo broj, da je to jedan kompleksan simbol koji u sebi sadrži kod biografskog, generacijskog i historijskog vremena. Tawfīq al-Ḥakīm, kao vrsni dramaturg, prikazuje iracionalnost samog linearnog razmišljanja, te reklo bi se da potcrtava nužnost svjesnosti o dinamičnosti vremena, a što podrazumijeva socijalnu tranziciju. Tu tranziciju treba da učine oni Arapi koji žive ''ovdje'', a ne ''tamo'', jer samo na taj način, prijenosom ideja, a ne formi moguće je shvatiti svoje vrijeme i njegove osobenosti, i tada određena vremenska jedinica kao što je broj tri stotine godina nema više samo doslovno značenje broja, štaviše, taj broj ukazuje na određeno individualno, kolektivno i historijsko vrijeme.

U ovom kontekstu se očitava konstatacija S. Grozdanića, kada kaže: ''Druga stvar koja se može uzeti kao piščev stav i kao njegova poruka jeste činjenica da je al-Ḥakīm bivše borce za hrišćanstvo proglasio svecima, ali im nije dopustio da se vrate i ostanu u vremenu kojem ne pripadaju i koje njima ne pripada. On će im, u znak počasti i primanja, podići hram, ali oni moraju ostati izvan novog vremena, izvan istorije. Mogu poslužiti novim generacijama kao svijetli uzorak, ali neka idu i ostanu tamo gdje im je istorijsko mjesto.''  [11]

I sam autor ukazuje na to dijalogom između Galijasa i Priske:

'' Galijas: '' (...) Bog će posvjedočiti da u mojim prsima je strahopoštovanje i odanost, samo što ja želim da kažem da je najbolje za svece da ostano na Nebu nego li da obitavaju među nama na Zemlji...
Priska: O Galijas, oni su samo sišli kako bi nas poveli sa sobom na Nebo. ''[12]

Ponovo će autor da uzburka pitanje vremena i njegove dinamičnosti govorom Mašiline:

''Mašilina: Da, o Marnuše! Vidio sam da ljudi kao da su čudnog izgleda, ušli su nam u pećinu i odveli nas na dvor, pa smo vidjeli da se tamo sve promijenilo. Kralj nije Diqyanus. Tarsus nije Tarsus. A žalosti! A Priska...čak sam i Prisku vidio, i nije me prepoznala, a jamčio sam da joj liči, ali nije ona...druga je umrla kao djevica prije tri stotine godina! A i mi smo takođe živjeli tri stotine godina!'' [13]

Pitanje rasprave o vremenu je krunsko pitanje koje se prožima tokom cijele drame, i odnosa sinhronijskog i dijahronijskog. Mašilinin govor ukazuje na činjenicu temporalne dinamičnosti, što je najbolje primjetno na na njegovoj konstataciji da Tarsus nije Tarsus, a to je grad iz kojeg potiču tri glavna aktera drame. Ime je isto, imena se ne mijenjaju, toposi na nivou imenovanja ostaju identični, ali ono što to ime obuhvata nije identično okviru koji je to ime označavalo prije tri stotine godine. Drama Stanovnici pećine postavlja pitanje o vremenu, te kako individua i zajednica razumiju ili treba da poimaju problem temporalnosti.

Odgovor koji autor nudi je društvene naravi, i kazuje o problemu socijalnog kulturnog rezonovanja problema temporalnosti. Čovjek treba da shvati da je živ, i da kao takav pripada datoj vremenskoj jedinici koju on treba da oblikuje, da bude akter , u okvirima književnosti da bude junak, jer samo junak preuzima odgovornost i mijenja dato stanje. Živjeti u onome što je prošlo i oživljavanje generacijskih dostignuća koja su ostvarena u datom vremenskom periodu na društvenom planu rezultira statičnošću i kulturnom izražavanju u formi koja je bila izraz određene ideje u tačno preciziranom vremensko-prostornom kontekstu.

Oživljavati ''svece'' je čin kojim se oživljava ono što je išćezlo u vremenu, a predavanje tome iznuđuje kretanje u mehaničkom hronotipu gdje individua ne može mijenjati svoje stanje, a time i društvo. Potrebno je kostituirati dijalog između sinhronijskog i dijahronijskog, ali taj dijalog se mora bazirati na jasno omeđenim granicama. Primjer takvog dijaloga je odnos na relaciji: Mašilina-Priska. Ljubav koja se rodila među njima je nemoguća, jer njih dvoje pripadaju dvama različitim kontekstima, pa za Prisku ne preostaje ništa drugo nego da ide u pećinu gdje je mjesto na kojem obitavaju ''sveci''. Granice koje postavlja autor su radikalne, ali po njemu nužne, jer samo ako ljudi koji žive ''sada'' i prihvate da su tu, mogu iz reakcije preći u akciju, postati nositelji svoga vremena, a ako nastave živjeti u prošlosti, ako nastave da izbjegavaju svoju odgovornost u datoj vremenskoj jedinici ne preostaje im ništa drugo nego da završe u pećini kao i Priska, jer takav odnos iziskuje marginalizaciju i življenje u formama koje nisu aktuelne i koje ne nude odgovore na novonastala pitanja i probleme.

Prošlost i generacije koje su živjele ''tamo'' su ''sada'' u koricama knjiga, i tamo treba da ostanu, s njima se treba komunicirati, vidjeti uzore u njima, jer su bili junaci svoga vremena, ali ne dozvoliti im da žive vrijeme koje nije njihovo, jer to je stvaranje fikcije, a autor ovim dramskim tekstom i izražava tu bojazan, da Arapi žive u svijetu fikcije i sna, da ne vide stvarni svijet, pa kao da je ta granica potcrtana u odgovoru Marnuša na pitanje Mašiline:

'' Mašilina: (veseo) Da li je tačno Marnuše? Da li ja mogu živjeti!
Marnuš: Da...među koricama knjige!'' [14]

Tawfīq al-Ḥakīm ne negira činjenicu da je vrijeme jedna vrsta metafizičke sile koja se ne može premostiti i savladati, on ustvari potvrđuje da je vrijeme silno, i da je usponskog i dinamičnog karaktera, te da čovjek unutar njega može i mora da se pita, da bude aktivan, tako da oblikuje svoje vrijeme, jer postoji ''naše'' vrijeme i prostor, i to je trenutak gdje mi kao generacija oblikujemo društvo shodno našem poimanju vremena, i zbog toga je rasprava o vremenu važan sociološki fenomen koji ima praktični i konceptualni značaj.

Hronotopska idolatrija

Rekao bih da je drama Stanovnici pećine književno-umjetnički tekst koji od čovjeka traži i zahtjeva akciju. Kao što smo mogli vidjeti, glavni akteri drame su konstantno u sukobu sa vremensko-prostornim kontekstom, a razlog tome su njihove ideje i shvatanja. Ukoliko se čovjek oda mitovima i legendama, ili s druge strane ako tradiciju proglasi svetom, pa ga to odvede na put okoštalog tradicionalizma, jedini mogući rezultat za njega je mehanički život. Posljedica je statičnost i neaktivnost, jer slijepo vjerovanje, a to je vjerovanje u nadracionalnu moć tradicije, transformiše čovjekovo stanje, iz pozicije subjekta ga postavlja u poziciju objekta. Tradiciju treba baštiniti, ali tako da joj se odrede njene granice. Ona nije sveta, i sve sveto treba da ostane u prošlosti. Tradiciju treba prihvatati kao transfer znanja s jedne generacije na drugu, pri čemu svaka generacija mora imati ideje kako da unaprijedi znanje koje je naslijedila.

U drami preovladava mehanički hronotop, i tim postupkom autor oneobičava samu dramsku radnju i ukazuje da takav odnos prema vremenu je problematičan i sporan. Vrijeme treba shvatiti ozbiljno, i prema njemu se ne odnositi fatalistički, ono ima svoja pravila kauzaliteta koja zahtijevaju aktivnost.  Čovjek je intelektualno-motoričko biće, i kao takav treba i mora da bude u centru, on ne smije da bude jednoličan, štaviše, mora da bude pokretna snaga koja će u društvenim okvirima ponuditi zajednici ono što joj je potrebno, a da bi se to uspjelo potrebno je promijeniti shvatanje vremensko-prostornog konteksta i kloniti se utopije oživljavanja prošlih vremenskih jedinica što decenijama kreira sukobe dramske prirode na Bliskom Istoku.


[1] Uredili: Almir Bašović i Sava Anđelković, Drama i vrijeme, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010, str. 18
[2] Abdullah al-Nasafī, Tafsīr al-Nasafī, Maktaba al-Bāz, str. 635
[3] Sulejman Grozdanić, Na horizontima arapske književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 120
[4] Uredili: Almir Bašović i Sava Anđelković, Drama i vrijeme, Dobra knjiga, Sarajevo, 2010, str.21
[5] Tawfīq al-Ḥakīm, Ahl al-Kahf, Dār Miṣr, Kairo, 1933, str. 45-46
[6] Ibid., str. 63
[7] Ibid., str. 65
[8] Ibid., str. 71
[9]   Sulejman Grozdanić, Na horizontima arapske književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 118
[10] Halliki Harro-Loit i Ene Koresaar, Revising time in cultural research.
[11]  Sulejman Grozdanić, Na horizontima arapske književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str.120
[12] Tawfīq al-Ḥakīm, Ahl al-Kahf, Dār Miṣr, Kairo, 1933, str. 137-138
[13] Ibid., str. 152
[14] Ibid. , str. 165

Nema komentara:

Objavi komentar