Don't immanentize the eschaton

Preoblikovanje srednjevjekovlja

''The locus of legal expertise, therefore, was not the qadis, but rather a group of private individuals whose motivation to engage in the study of law was largely a matter of piety. While it is true that a number of these did serve as qadis, their study of the law was not necessarily associated with this office or with benefits or patronage accruing therefrom. Nor was it – in this early period – associated with a search for career opportunities in government, accumulation of wealth, or any form of worldly power. Rather, they were driven above all by a profoundly religious commitment which demanded of them, among other things, the articulation of a law that would deal with all the problems of society. (...) Private study prepared one for the often intense debates that went on in the halaqa, and this latter activity must have challenged the minds of the learned and encouraged their individual pursuit of knowledge. The halaqa was usually held in the mosque, which had served as a place of public discussion and instruction since the first two or three decades of Islam. (...) On the basis of a comprehensive study of the law, the jurists came to realize that there are five universal principles that underlie the law, namely, protection of life, mind, religion, private property and offspring. In one sense, therefore, the law has come down to protect and promote these five areas of human life, and nothing in this law can conceivably run counter to these principles or to any of their implications, however remotely. Thus, in a case appertaining to private ownership a choice may be made not to judge it according to the letter of a particular revealed text, but instead to solve it by istislah ,on the principle that private property is sacred in the law and must therefore be protected. (...) Devolving as it did upon the individual jurists who were active in the scholarly circles, legal authority never resided in the state, and this too was a prime factor in the rise of the madhhab. Whereas law – as a legislated and executed system – was state-based in other imperial and complex civilizations, in Islam the ruling powers had virtually nothing to do with legal governance or with the production and promulgation of law. Therefore, in Islam, the need arose to anchor law in a system of authority that was not political, especially since the ruling political institution was, as we shall see in the next chapter, deemed highly suspect. The scholarly circles, which consisted of no more than groups of legal scholars and interested students, lacked the ability to produce a unified legal doctrine that would provide an axis of legal authority. For while every region, from Kufa to Medina and from Fustat to Damascus, possessed its own distinct, practice-based legal system, there was nevertheless a multiplicity of scholarly circles in each, and oftentimes the scholars within the same circle were not in total agreement. (...) When the Persian secretary Ibn al-Muqaffa' (d. ca.139/756) suggested to the Abbasid caliph that he, the caliph, should be the supreme legal authority, promulgating laws that would bind his judges, his suggestion was met with complete disregard. For while his proposal insinuated that legal authority could have been appropriated by the caliph, the fact that nothing whatsoever came of it is a strong indication that the jurists’ control over the law was, as before, irreversible. The legal specialists and the popular religious movement that had emerged by the 130s/750s were too well entrenched for any political power to expunge or even replace, for it is precisely this movement and its representatives that gave rise to the wedge between political power and religious authority. (...) . To put it differently, Islamic law did not emerge out of the machinery of the body-politic, but rather arose as a private enterprise initiated and developed by pious men who embarked on the study and elaboration of law as a religious activity. Never could the Islamic ruling elite, the body politic, determine what the law was. This significant fact clearly means that, whereas in other legal cultures the body politic was the source of legal authority and power, in Islam this body was largely, if not totally, absent from the legal scene. The rise of doctrinal schools was the compensation, the alternative solution. The lack of governmental legal authority and power were made up for by the evolution and full emergence of the madhhab, an entity which came to possess even greater legal authority than that produced in other cultures by the body politic. (...)

Prethodni citati su iz Waell B. Hallaqove knjige ''The Origins and Evolution of Islamic Law''. Uvod je to u najosnovnije pojmove i historiju razvoja islamskog zakonodavstva (šerijata). Temeljna karakteristika ovog djela je da počiva na tezi potpune razlike između institucija u okviru kojih se razvijalo islamsko srednjevjekovno zakonodavstvo, te kako i na koji način se pretežito predstavlja moderna islamska pravna misao. Za sam Bliski Istok simbolična je razlika između antičkog Hamurabijevog zakonika koji je bio od strane vladara i islamskog sistema kreiranja legalističkih institucija nakon 7. stoljeća, a koje su razvijane djelovanjem lokalnih pravnih eskperata po modelu privatno-poduzetnih pravnih incijativa. Prethodno navedeni dijelovi Hallaqove knjige jasno ukazuju na centralnu tezu oko koje autor bazira svoje pisanje. Islamsko srednjevjekovno zakonodavstvo baziralo se na Knjizi, te na poslaničkoj tradiciji, ali vrlo lokalizirano, privatno i kontekstualizirano. Poslanička tradicija nije bila aksiomatski sagledavana, to je tek produkt šafijske ''srednjestrujaške'' metodologije. Muftije kao specijalizirane osobe za rješavanje određenih pravnih sporova bili su privatni učenjaci poznati po svom pravnom znanju. Vrlo često u prvim stoljećima islama pravni autoriteti uopće nisu obnašali funkcije kadije (sudac) ili su djelovali po potrebi. U takvom ambijentu zakonodavstvo je dolazilo odozdo, od samog društva, pa je bilo policentrično, tako da smo dobili raznolike islamske pravne škole. U kratkim crtama, islamsko zakonodavstvo se razvijalo potpuno privatno, a muftije su bili konkretni predstavnici društva i iz društva koji su shodno prilikama razvijali različite pravne škole, često potpuno sukobljene kada je posrijedi govor o određenom pravnom problemu, pa i cjelokupnoj metodologiji pristupa kako Knjizi tako i poslaničkoj tradiciji.

Modernistički islamski pokreti koji se pozivaju na srednjevjekovlje i koji crpe parcijalna pravna rješenje tog doba su samo u segmentu pozivanja na tradiciju povezani sa srednjevjekovnim pravnim sistemom, međutim, u formi institucializacije razlike su evidentne. Ti pokreti su potpuno modernistički, te su samo na površini orijentisani prema baštini prvih generacija. Teološki, islam se konstituira kao religija nastavka ranijih formi Božije riječi, ona ih ne oživljava, već kontekstualizira i evolutivno, lokalizirano i postepeno razvija shodno datim društvenim odnosima koji su uveliko bili mnogo više personalni nego li impersonalni. Moderni islamski pokreti, što radikalni što takozvani srednjestrujaški, baziraju se uglavnom na palingenetičkoj idelogiji. Ona podrazumijeva da su zakoni određenog vremena, i to tačno precizirane vremenske jedinice aksiomatske prirode, te je prema tome potrebno kreirati novi sistem koji bi ustvari bio uskrsnuće prošlosti. Realnost se ne poima na temelju eksperimenta pokušaja i pogreške, već se ranija pravna rješenja iz srednjevjekovlja, i to opet parcijalno pobrana, uzimaju kao aksiomi. Palingenesis se tako realizira u formi političke religije koja za razliku od srednjevjekovlja se ne manifestira u instituciji privatnog spontanog legalističkog razvoja i proučavanja stvarnosti, i to kao institucija balansa moći političkom tijelu halife, već se bazira na ideji savršenih zakona koji su historijski determinirani. Norme su poznate, zakoni su jasni, i uvijek primjenljivi. Problemi sadašnjosti su prisutni, jer trenutni politički sistemi su udaljeni od srednjevjekovnih savršenih zakona maksima je palingenetičke ideologije. S tim u vezi, prirodno je da dosta modernih islamskih pokreta ili je po svojoj prirodi totalitarno ili su skloni autoritativnim politikama, jer samo revolucija i potpuna predanost determiniranim zakonima predstavlja raj na Zemlji; ili su naprosto statični i potpuno neadekvatni da se realiziraju u određenom prostoru, pa su skloni mitskom slikanju stvarnosti koja se urušava pod silama tržišne ideologije u kojoj nema moralnih principa do stalnog slikanja kolonijalne politike koja se manifestira političkim podrhtavanjem i stvaranjem haosa na Bliskom Istoku.

Da se problem teško evidentira pokazatelj je nekoliko skorašnjih događaja, što tribina što izdavanja novih knjiga islamske tematike. Zaključci su između ostalog da  (a) ovdašnji problemi su prirode nestručnog pristupa islamu i tendencioznih tumačenja, te (b) da nam je potreban novi sistem, jer se tržišna ekonomija pokazala groznom. Da budem jasniji, situacija je apokaliptična, tako barem uzvikuju pojedini islamski autori. Ni autor lično, Wael B. Hallaq ne preza da problem vidi u modernom kapitalističkom sustavu koji se bazira na nepostojanju moralnih principa. Kako god, to je tema za drugu priliku, što i zbog čega često čitamo ili slušamo islamske intelektualce kako nastupaju i djeluju na osnovu ljevičarske retorike, a  skoro da smo na pomolu imali borbu za poziciju gradonačelnika Londona između dva muslimana, jednog okorjelog lijevo orijentiranog Sadiqa Khana, i desno orijentiranog konzervativca Syed Kamalla. Kakav bi to sraz bio, mikrosvijet ideološke borbe unutar muslimanskog tijela za pretezanje lijevo ili desno. Syed Kamall nije uspio da bude glavni kandidat za gradonačelnika Londonda ispred Konzervativne partije, tako da je to sada priča iza nas, ali ni malo naivna i bezazlena.  

Da ne duljim s digresijom, problem zaključk (a) - a što iz raznoraznih razloga ne želi da se potcrta -  jeste da mi muslimani nemamo problem toliko sa neukim narodom koji tobože tendenciozno tumači religijske spise, već upravo s gomilom stručnjaka koji i kada vole da kažu da su srednjestrujaši metodologija palingenesisa im je osnova svakog djelovanja, nekada svjesno a nekada potpuno nesvjesno, jer je taj arhetip toliko ukorijenjen da Hallaqovo pisanje o institucionalnim okvirima srednjevjekovnog razvoja islamskog pravnog sistema tek je ideja na margini, potpuno nedovoljno artikulisana. A što bi i bila? Sve je determinirano, sve je već u spisima, samo je potrebno kreirati ambijent za primjenu tih aksiomatskih zakona. Zbog toga je islamski specifikum da stručnjaci islamskog zakonodavstva (ustvari historije parcijalnih pravnih rješenja islamskog srednjevjekovlja) ne mare za moderni društveni sistem koji je impersonalan i specijaliziran do krajnjih mjera za razliku od srednjevjekovnog, pa tako stručnjaci iz oblasti islamskog prava pišu i komentarišu apsolutno sve - od politike, poezije, ekonomije, lingvistike, biologije, fizike, umjetnosti, prevodilaštva, perzijske književnosti, itd. - i to naravno na jedan vrlo sumanut način - ali sve je to prirodno, jer ta ideja o palingenesisu je tako živahna da je naprosto preteško dati odgovor kako se tome idejno suprotstaviti. Stručnjak islamskog prava danas je uglavnom srednjevjekovni enciklopedijski stručnjak za sve međuljudske odnose, rijetko svjestan mehanizma specijalizacije i kako taj mehanizam čini da naši odnosi budu sve složeniji, kompleksniji, i vrlo impersonalni. Još veći problem od toga je kada ideja palingenesisa postaje forma uobličena u političko djelovanje i politički narativ. Tada imamo produkte gnostičkog apsolutizma, nepoštivanje privatnog prostora individue, te težnja da se individua maksimalno kontrolira. U tom kontekstu spas je i rješenje u Voegelinovom poviku: ''Don't immanentize the eschaton.'' Nema raja na Zemlji, i nema Božijeg kraljevstva, tek smjernice da se štiti: život, um, vjera, privatno vlasništvo i potomstvo.