Dramatizacija životopisa poslanika Muḥammada

Februara, 1936. godine, profesor Tawfīq al-Ḥakīm objavio je svoju povijesnu dramu ''Muḥammad''. Drama je to koju je napisao o poslaniku islama, a koja se bazira na islamskim izvorima: životopisima Poslanika, i njenim sadržajima iz knjiga povijesti, enciklopedija biografija historijskih ličnosti (al-tabaqāt), tradicije Poslanika (al-ḥadīṯ), i specifične literature o postupcima Poslanika (al-šamāil). Međutim, autor spomenute izvore nije čitao okom povjesničara, ili umom pravnika, niti metodom stručnjaka poznavaoca tradicije Poslanika (muḥaddiṯ), već je te izvore koristio iz svog umjetničkog ugla. Događaje je ispričao na osnovu knjiga o životopisu Poslanika, onako kako su doprli do nas, ali je to uradio nakon što ih je ugradio u okvir dijaloškog kazivanja, i u kontekst dramske forme. U tome je umjetnički trag koji se javlja kod profesora Tawfīq al-Ḥakīma.

Drama se zasniva na uvodu, tri poglavlja i kraju. Po njoj su raspršeni pejzaži životopisa arapskog Poslanika od dana kada je rođen pa sve do dana kada je uzdignut Bogu. I tu je izvor drame kao originalnosti, s tim da ta orginalnost počiva na tome da o životu Poslanika nije napisan pozorišni komad, pa je zbog toga uvod u to nešto novo. Vrijednost ovog djela počiva na umjetnosti pričanja događaja, a ona se ne bavi prikazivanjem ličnosti Poslanika u skladu s konkretnom autorovom idejom o Poslaniku, s kojom autor izlazi iz okvira historijskih učenja o Poslaniku. Tako je postupio Edmond Fleg u dramama koje je napisao o Abrahamu (Ibrahimu), Mojsiju (Musau) i Solomonu (Sulejman). Tu uviđamo očiglednu razliku između umjetnosti kao umjetnosti Edmonda Flega u prikazu ličnosti oca judaizma, te lika poslanika Mojsije i kralja Solomona,  te umjetnosti Tawfīqa al-Ḥakīma koji je ovaj dramski komad zasnovao na umjetničkom prikazu događaja (fann al-ḥawādiṯ).

Nema sumnje da je Tawfīq al-Ḥakīm imao na umu da obradi život Poslanika na temelju svoje subjektivne zamisli  i moguće da je imao ideju o tome. A bez ikakve sumnje od toga su ga okrenuli društveni kontekst, te činjenica da je pisac koji piše na arapskom jeziku i da piše muslimanskom žitelju koji govori arapski. Iz tih razloga pisac se neće upustiti u bavljenje i umjetniziranje slike života Poslanika iz bojazni da na sebe ne navuče bijes Al-Azhara i da postane cilj mržnje cjepidlaka, fanatika i nazadnjaka. Neminovno je postigao pozitivan efekat ali na račun stila kojim se vodio, tako da ova drama predstavlja potpuno odstupanje od Tawfīqovog al-Ḥakīmovog umjetničkog mentaliteta i viđenja književnosti.

Ovu dramu Tawfīq al-Ḥakīm je napisao u periodu između 1934-1935 godine. Početna misao o pisanju životopisa Poslanika u dramskom narativu javila se 1927. godine, dok je bio u Francuskoj s tim da nije počeo nikakav ozbiljan rad na tome sve do 1934. godine. Tada je časopis al-Risāla tražio od njega da napiše za njih jedno poglavlje ili bilo šta o hidžri što bi se našlo u petom broju časopisa, koji se štampa početkom svake nove hidžretske godine. Profesor Tawfīq al-Ḥakīm se poslužio životopisom (al-sīra) Ibn Hišāma, komentarom dotičnog djela al-Suhaylija, knjigom al-Tabaqāt Ibn S'ada i Taberijevom povijesti. Za časopis je napisao poglavlje iz života Poslanika po glumačkom šablonu, te je kod većine prosvjetljenih čitalaca al-Risale doživio uspjeh, tako da pisac nije doživio ništa čega se bojao. Time se ohrabrio, te se vratio koliko je mogao čitanju knjiga životopisa Poslanika, tradicije Poslanika (al-ḥadīṯ), i specifične literature o postupcima Poslanika (al-šamāil), tako da je počeo pisati životopis Poslanika u vidu dramskog teksta. 

Koliko god da je nešto postojalo, trag kojeg je profesor Al-Ḥakīm ostavio pisanjem životopisa Poslanika po glumačkom obrascu bio je velik, čak je i predstavnik tradicionalne škole književnosti Muṣṭafā Ṣādiq al-Rāfi'ī hvalio dramu i smatrao ju je umjetničkom dobiti za poslanički životopis. Nema sumnje da je  Tawfīq al-Ḥakīm postigao ogroman napredak ovom dramom u domenu umjetničkog prikaza događaja, i bez ikakve dvojbe on je pisanjem životopisa Poslanika u ovom stilu unio svoj lični doživljaj koji polazi iz njegovog umjetničkog mentaliteta. S tim u vezi u govoru profesora Maẓhara ne nalazimo nikakvu smislenost: '' Profesor Tawfīq al-Ḥakīm ispričao je događaje onako kako su se desili i prenio je govore kako su i izrečeni na standardnom arapskom jeziku. Nije ništa dodao svoje događajima a i to bi se manifestiralo kao zakrpa starom odijelu. To je u nekoj mjeri umanjilo snagu zacrtanog stila na nekim mjestima priče. Sve što je novo u onome što je Tawfīq al-Ḥakīm napisao su slike kojima je oslikao likove u nekim događajima, pa je ovaj namrštio svoje obrve a onaj opet se sklopčao ukazujuči opet da je mnoštvo toga moguće povaditi iz knjiga životopisa Poslanika koje potpuno prikazuju događaje tog doba.''

Ako je umjetnost pisanje, oblikovanje i životno pripovijedanje stvari, pa nemoguće je klevetati Tawfīqa al-Ḥakīma za sve navedeno budući da iako ono što je napisao o Poslaniku je čvrsta materija, za osnovnu građu umjetnika je da iskoristi materiju za izgradnju umjetničkog traga kojeg on želi. A nema sumnje da je Al-Ḥakīm svojim umjetničkim mentalitetom uzeo tu materiju s njenog izvorišta u djelima životopisa Poslanika, te ju je  navodio umjetničkim pripovijedanjem kako bi izdvojio novi umjetnički trag. Međutim, on je citirao datu materiju sa strane umjetničkog prikaza događaja jer je bio primoran na to a ne jer je to izabrao, i tu je bilo njegovo odstupanje od ličnog umjetničkog mentaliteta i književnog obzorja. Jezik ove priče je po dramskom šablonu, koji je među najbriljantnijim formama pisanja općenito, na klasičnom arapskom jeziku. Povod toga je što je profesor  Tawfīq al-Ḥakīm tvorio efekat navodeći govor iz povijesnog teksta kako je pribilježeno u djelima životopisa Poslanika. Tu počinje ta savršena građa i stilsko izražavanje u drami.

Iz ugla citiranja, vođenja dijaloga i stvaranja ambijenta drama je dostigla svoj vrhunac, a možda je najočitije kod profesora Al-Ḥakīma u njegovom pisanju životopisa Poslanika po šablonu drame - rad na postavljanju dijaloga, ambijenta i genijalnosti u određen kontekst.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Prijevod dijela knjige ''Tawfīq al-Ḥakīm''; Ismāīl Adham i Ibrāhīm Nāğī, Tawfīq al-Ḥakīm, Kalimāt, al-Qāhira, 2011, str. 99-102.