utorak, 29. prosinca 2015.

Između 'alawī i ṣafawī šiizma




U postratnom periodu islam u BiH se suočava s mnoštvo novih izazova što posredstvom institucije IZBiH što djelovanjem formalnih i neformalnih organizacija s islamskih diskursom djelovanja u javnom životu. U općim crticama postratni period karakterizira naglo i stalno bujanje novih, u kontekstu BiH, ali globalno odveć prisutnih islamskih narativa koji su svoje mjesto našli i okviru bosanskohercegovačkog govornog područja, ali i šire regije. Dva dominantna narativa su: oficijalni - otjelovljen u IZBiH koji je uglavnom oblikovan pričom o potrebi za očuvanjem tradicionalnog tumačenja islama koji je vijekovima prisutan na ovim prostorima, i fundamentalistički čija je osnovna ideja povratak i oživljavanje poslaničke tradicije na osnovu srednjevjekovne interpretacije. O sličnostima i razlikama u ova dva dominantna diskursa se stalno govori ali sad bih da se pozabavim jednim islamskim interpretativnim narativom koji je na margini ali ipak prisutan, i sve više mu se daje pažnje, a riječ je o šiizmu. Šiizam sam po sebi nije nepoznanica u globalnom smislu ali u kontekstu BiH riječ je o novijoj pojavi s obzirom da je tradicionalno BiH sunitska sredina. S tim u vezi mogli bi se tražiti razlozi zbog čega je vrlo teško naći adekvatno artikulisan prikaz šta šiizam u osnovi jeste i kako se on manifestira. Bitnost govora o šiizmu ogleda se kako u kulturološkom smislu tako i u političkom s obzirom da riječ šiizam uvijek asocira na Iran, pa se i na opće političke težnje i djelovanje Irana gleda kroz prizmu šiizma koji istina za volju uživa političku moć u Iranu i u mnogome upravlja samom organizacijom iranskog društva. 

Koliko sam do sada pratio bosankohercegovačku scenu čini mi se da niti sami predstavnici šiizma niti njihovi protivnici uspijevaju da progovore o centralnom i suštinskom a to je da artikuliraju šta šiizam jeste. Problem je vjerovatno u tome što govoriti o samom šiizmu je vrlo kompleksno jer unutar šiizma takođe ne postoji jedna vizija šta bi to šiizam trebao da predstavlja. Tokom 20. stoljeća i dvaju revolucija kojima je Iran svjedočio samo u osamdesetak godina šiizam je igrao veoma bitnu ulogu, tako da su nastajale koherentnije teorije šta je to šiizam i kako on treba da se manifestira kako u kulturnom tako i u političkom životu. Na društvenim mrežama a i u kontekstu izdavaštva u BiH mnoštvo je tekstova o šiizmu i uglavnom su negativnog karaktera. Ne bih sada da detaljno o tome govorim, ali problem koji je konstantno prisutan u tim tekstovima jeste što se oni šiizmom bave na potpuno paušalan i holistički način. Uglavnom se sve svodi na citatnost šiitskih autoriteta kojima se treba manifestirati kako je šiizam opasan po sam sunizam i sunitsku interpretaciju islama. Da citati nisu dovoljni niti uopće adekvatni da se prozbori o određnoj pojavi mislim da je suvišno govoriti, tako ću odmah da pređem na govor o tome šta šiizam jeste dominatno kroz tekst 'Alī Šarī'atīja koji je igrao veoma bitnu ulogu u kreiranju šiizma kao modernog pokreta otpora i revolucije, i to posredstvom knjige Al-tašayyu'a al-'alawī wa al-tašayyu'a al-ṣafawī ('Alawī i ṣafawī šiizam). Raskol između sunizma i šiizma opće je poznat iole informisanom čitaocu o ovoj tematici, a naknadno će u tekstu da se vidi jasnija razlika između sunizma i šiizma. Ono što je manje poznato i što u našoj javnosti gotovo da nije predstavljeno jeste kako se šiizam manifestovao u svom internom mikrosvijetu, te koji su to dominatni narativi koji predstavljaju šiizam. U knjizi Al-šī'a' wa al-taṣḥīḥ: al-ṣarā'a bayna al-šī'a wa al-tašayyu'a (Šiiti i reforma: sraz između šiita i šiizma) autora Mūse al-Mawsawiya, koja je izdata 1988. godine, autor pokušava da što jednostavnijim i prijemčivim jezikom razjasni probleme unutar samog šiizma. Za  Mūsu al-Mawsawiya povijesno postoji stalni sraz između šiita kao religiozne grupe unutar islama i šiizma kao konkretizovane ideologije. Za 'Alī Šarī'atīja ta antagonistička binarnost izražena je podjelom na  'alawī i ṣafawī šiizam o čemu ću govoriti detaljnije, ali za početak navodim ova dva naslova naprosto da prikažem složenost i problematiku predstavljanja šiizma na jedan potpuno holistički način kako se to kod nas čini gdje je šiizam naprosto psovanje sunizma u kratkim crticima. To nije prisutno samo kod raznih spisatelja na društvenim mrežama već i kod akademskih profesora koji se takođe ne libe da u svojim nastupima, da li pisanim ili oratorskim uvijek sunizam sagledavaju kroz različite naracije dok se šiizam spominje na način da se dobija vizija da je riječ o samo jednom vidu interpretacije i manifestacije islama koji nema svoje dodatne razgranete intepretacije. Istina, postoje radovi u kojima se govori o različitim šiitskim grupacijama, ali je uvijek riječ o prikazima razlika u domenu teologije ili prava. To je svakako bitno, ali u konačnici nemamo ono najvažnije a to je artikulisanje šta šiizam jeste sam po sebi ili koji su to dominantni šiitski svjetonazori koji se manifestiraju u svakodnevnom životu a u konačnici i političkom. Na tom tragu knjiga koja je vrijedna spomena na našem jeziku je Politička geografija Hamida Dabashija u kojoj se jasnije može vidjeti odgovor šta šiizam jeste u skladu s predstavom Hamida Dabashija iako to nije centralna tema, pa s toga i dalje ostaje da se pričeka ozbiljniji prikaz odgovora na pitanje šta šiizam jeste sam po sebi. Za Dabashija šiizam je manifestacija religije protesta i njen diskurs je uvijek usmjeren protiv ideje upotrebe moći, tako da kada god se nađe na poziciji vlasti time se šiizam negira što je slučaj i u kontekstu Irana. Da ovakvo viđenje nije orginalno Dabashijevo već je izraz konkretne povijesti šiizma svjedoči upravo 'Alī Šarī'atī koji je pokušao općenito da napravi prikaz i odgovor šta je šiizam sam po sebi te kako se on manifestuje u svakodnevnom socio-političkom životu.

'Alī Šarī'atī (1933-1977), se smatra jednim od vodećih iranskih intelektualaca 20. stoljeća, a predmet njegovog zanimanja je bila sociologija religije, s tim da nije rijetkost čitati da je on rodonačelnik iranske revolucije koja se zbila 1979. godine. O kvaliteti njegovih djela ne bih diskutovao s obzirom da mi to nije cilj ovog pisanja, ali važno spomena je da je  'Alī Šarī'atī bio pod utjecajem Sartreovog egzistencijalizma, Marxove kritike kapitalizma, te Fanonove filozofije o kolonijalizmu i poziciji kolonijaliziranog kao objekta. Fanonovu knjigu Les Damnés de la Terre je preveo na perzijski jezik, a u uvodu knjige Al-tašayyu'a al-'alawī wa al-tašayyu'a al-ṣafawī nalazi se i Fanonovo pismo 'Alī Šarī'atīju. U konktestu njegovog spisataljskog djelovanja 'Alī Šarī'atī nije baš sasvim jasan i decizan u razlaganju svojih teoretskih postavki, ali ostavimo to sada po strani, i pozabavimo se njegovom predstavom šta je to u suštini šiizam. Za početak, u knjizi Al-tašayyu'a al-'alawī wa al-tašayyu'a al-ṣafawī se bavi općom problematikom predstavljanja i manifestacije šiizma kako kroz kompletnu povijest tako i u kontestu 20. stoljeća. Kod 'Alī Šarī'atīja temeljno postoje dvije osnovne manifestacije šiizma koje su potpuno suprotstavljene jedna drugoj i to prvenstveno jer jedna nastupa iz pozicije diskurska moći (ṣafawī šiizam) kojoj je suprotstavljen diskurs protesta ('alawī šiizam). U pristupu obrazlaganja šta je to šiizam i kakav je njegov odnos kako prema sunizmu tako i prema općoj zbilji u bosanskohercegovačkom govornom području kao što sam već rekao ne postoji jasan teorijski prikaz, a da ne govorim o tome da li je uopće šiizam religija u smislu institucionalizacije vjere ili je tek manifestacija diskursa protesta koji funkcionira stalno i konstantno kao pokret a ne kao institucija ili šta je uopće šiizam kao politička ideologija. 

To je u osnovi početna tačka oko koje 'Alī Šarī'atī započinje svoj govor o šiizmu. Da li je šiizam pokret ili institucija? Prije bilo kakvog odgovora bitno je razložiti kako pojmovi pokret i institucija funkcioniraju u jeziku 'Alī Šarī'atīja. Za 'Alī Šarī'atīja pokret i institucija su osnovni pojmovi za kasnije objašnjenje šta šiizam jeste i kada i u kojoj situaciji šiizam negira sam sebe. Pokret je u skladu s definicijom 'Alī Šarī'atīja kolektivna svijest koja teži društvenim promjenama i čiji sljedbenici ulažu stalnu aktivnost kako bi postigli željeni cilj a na tom putu koriste sva raspoloživa sredstva. Bilo koji pravac, vjera, etnija ili klasa postavlja određene ciljeve  u svrhu postizanja društvenih promjena, a osnova tog kretanja je pokret što semantički implicira stalnu aktivnost i nepristajanje uz status quo. Problem nastaje kada pokret ostvaruje svoj konačni cilj ili kada dostiže maksimum te se pretvara u revoluciju kada dolazi do maksimalnog naboja emocija koje se potom stišavaju i nestaju u momentu prelaska pokreta u okvire institucije ili kako to 'Alī Šarī'atīja govori kada sljedbenici pokreta pređu iz tačke diskursa opozicije pod okrilje diskursa vlasti i moći. 'Alī Šarī'atī se poziva na povijest pa tvrdi da je ona ispunjena takvim primjerima kada pokret negira svoju suštinu i bit postojanja i djelovanja. Kada god bi se pojavio određen pokret koji bi funkcinisao kao oponent trenutnom diskursu moći izgubio bi svoju esenciju i negirao bi sam sebe u momentu kada sam postaje predstavnik statusa quo i čuvanja postignutih ciljeva, te kada se i sam u konačnici pretvori u diskurs moći. 

Pokret je stalni oponent i uvijek obojen sadržajima koji se protive institucijama vlasti koja teži da svoju argumentaciju prebaci na domen argumenta sile, i to je stalni paradoks pokreta – u težnji da postignu promjene i sami negiraju svoju bit djelovanja. Kada je posrijedi govor o šiizmu pa u rječniku 'Alī Šarī'atīja moguće je evidentirati dva povijesna toka unutar šiizma. Te razlike počinju još u prvom stoljeću po hidžretskom kalendaru ili u prijevodu u 7. stoljeću, a osnovni karakter tih razlika počiva na tome da je prvobitna forma šiizma predstavljala pokret koji se formira u okviru islama ali koji je predstavljao opoziciju zvaničnom diksursu tadašnje vlasti koja se otjelovila u sunizmu. Temeljno je šiizam zadržavao tu osnovnu karakternu crtu – pokreta protesta i otpora – iako je s vremena na vrijeme imao vlast kao što je slučaj s Fatimidima u Egiptu, ali trenutak kada šiizam definitivno počinje da negira samog sebe je za vrijeme vladavine Safavida. 'Alī Šarī'atī će kazati da je to trenutak kada se šiizam kao diskurs otpora prebacuje u sferu vlasti i institucija moći. Safavidsko carstvo (1501. – 1736.) u kontekstu šiizma je bitno iz razloga što se  šiizam konstituira kao dominantna religija Safavida tako da se cijeli koncept šiizma kao pokreta protesta mijenja i šiizam upada u paradoks negiranja svoje biti djelovanja. Prvobitne šije su djelovale pod stalnim sjećanjem na smrt Husejna, a koncept Kerbele je predstavljao simbol otpora institucijama moći, a življenje u skladu sa sjećanjem na Aliju koji je bio Poslanikov amidžić, te četvrti halifa koji je u osnovi prerastao u simbol otpora i bijega od vlasti. To je uglavnom bilo često stanje u kome su šije djelovale, i tako su uspijevali da žive šiizam, da djeluju stalno u kontekstu otpora i protesta. Safavidsko carstvo će promijeniti taj tok te će šiizam postati diskurs moći a pokreti koji ga nisu prihvatali osjetit će represiju i argument sile. Šiizam je naprosto za vrijeme Safavidskog carstva negirao sam sebe, postao je ono čemu se suprotstavljao, tako da je sva svrha njegova postojanja nestala. Šiitski učenjaci su takođe prestali da budu ljudi iz civilnog društva, te su postali stalni službenici vlasti i na usluzi predstavnicima vlasti. 

Njihova uloga je bila da uvijek predstavljaju medij koji će prenositi poruku naroda i njihova nezadovoljstva, ali je Safavidsko carstvo to promijenilo. U knjizi Liberation Theology (Teologija oslobođenja) Hamid Dabashi nudi pobliže objašnjenje 'Alī Šarī'atījevog binarnog šiizma: ṣafawī šiizam predstavlja preoblikovanje šiizma protesta u ideologiju represije dok s druge strane 'alawī šiizam je stalni revolucioni otpor tiraniji. Šiizam u takvim binarnim odnosima mora stalno da negira svoju postojanost, jer njegova suština je oponiranje monopolizaciji sile koja se otjelovljava u državnoj vlasti, tako da svako šiitsko pretakanje u institucije vlasti predstavlja paradoks, a upravo tada šiizam doživljava svoj poraz. U momentu kada ima moć i kada predstavlja monopol sile šiizam negira sebe i traži se ponovo u pokretu otpora koji tokom povijesti uvijek predstavlja novo rađanje šiizma. Svaka težnja šiizma da se konstituira kao državna vlast je negiranje samoga sebe. 'Alī Šarī'atī ṣafawī šiizam ne definira samo u granicima Safavidskog carstva, već smatra da je to oblik šiizma koji se povijesno može naći još u prvim momentima nakon smrti Poslanika. Za ovaj naziv se odlučuje zbog toga što Safavidsko carstvo je prvo najjasnije demonstriralo kako šiizam negira sam sebe. I tu je temeljna razlika između 'alawī i ṣafawī šiizma, prvi je odjek simbola Kerbele koja postaje arhetip stalne opozicije represivnim institucijama vlasti a time i sunizmu koji nikada nije imao problem da se otjelovi u ruho moći te nastupa s pozicije argumenta sile. 

'Alī Šarī'atī pravi čak i estetsku razliku između ova dva povijesna procesa manifestacije šiizma. Iako se šiizam konstituira kao pokret protesta i otpora njegov nastup prema ashabima (poslanikovim saputnicima) je drastično različit. Dok se ṣafawī šiizam manifestira u stalnom sukobu sa sunizmom i to na jedan vrlo pogan i prljav način te nakvalitetno artikuliran kroz psovku  alawī šiizam se estetski konstituira kao pravac koji je prvobitno svjestan sebe i paradoksa koji ga prati. On je kritičan prema prvim halifama, njihovu vlast sagledava kroz prizmu bilo koje druge vlasti, tako da je uvijek oprezan ali krajnje estetski istančan u svojoj artikulaciji tako da nikada ne teži psovci kao primarnom ''argumentu'' već argumentu problematiziranja monopola sile. U knjizi Al-Imām 'Alī fī miḥanihī al-ṯalāṯ  'Alī Šarī'atī šiizam definiše kao pokret kojeg stalno opisuje negacija 'Ne' – koja se povijesno realizira stalnim otporom nepravdi i represivnim sistemima. Sunizam je za  tako stalni izraz hilafeta, to je islam vlasti, islam ozvaničenja, islam institucije, dok je šiizam sušta suprotnost koja teži bijegu od institucionalizacije. Time se  alawī šiizam unutar islama konstituira kao pokret koji se temeljno gradi kao oponent i balans sunitskoj dominantnoj interpretaciji nužnosti uokviravanja islama u instituciju vlasti kao konačne realizacije Božije riječi. Da bi se uopće počeo govor o šiizmu 'Alī Šarī'atī će konstatovati da je neophodno poznavati jasnu granicu između 'alawī i ṣafawī šiizma, dva dominantna šiitska narativa a koji su drastično različiti. Tu je i jasna razlika u šiitskim autoritetima kada je riječ o konstitucionalnoj revoluciji koja je zadesila Iran početkom 20. stoljeća. Jedan od bitnijih traktata u periodu konstitucionalne revolucije (1906-1911) je svakako kratki politički rukopis, pisan perom Muhammed Hossein Na'inija (1860-1936),  a koji je naslovljen Tanbīh al-Umma wa Tanzīh al-Milla (1909). Ukratko, riječ je o rukopisu šiitskog autoriteta koji zagovora ustavnu monarhiju i ograničenje kraljevih ovlasti. Dobar dio rukopisa počiva na tradiciji 'alawī šiizma pa se stalno napominje problem sunitske uspostave i težnje ka apsolutističkoj vlasti, te neophodnosti da se uspostavi ustavna monarhija. O datom rukopisu bi se dalo raspravljati u vezi s određenim tačkama a što će već da bude jasnija reakcija liberalnijih krugova koji će kritikovati konstitucionalnu klauzulu koja daje pravo ulemi da uloži veto na svaku odluku koja prođe parlamentarnu proceduru. 

Fazlollah Nuri (1842-1909) je opet predstavljao šiitsku ulemu koja je žestoko oponirala konstitucionalnoj revoluciji i koji je u samoj ideji parlamenta vidio podrivanje islama. Već tokom konstitucionalne revolucije sukobi unutar šiitskih učenjaka su uveliko prisutni i obojeni su binarnim sukobljenim pozicijama 'alawī i ṣafawī šiizma kazano rječnikom 'Alī Šarī'atīja. 'Alawī šiizam je živ i aktivan, ali cilj 'Alī Šarī'atīja je prvenstveno da se shvati kakvi sukobi vladaju unutar samog šiizma, te da je šiizam doživio poništenje samoga sebe. Novi oblik šiizma je postao dominantan tako da pisanja koja se tiču šiizma uglavnom propuštaju osnovne razlike unutar šiizma, te pisci vrlo često i nisu svjesni šta šiizam sam po sebi treba da predstavlja sa svom svojom simblikom unutar koje je Kerbela ponajvažnije kolektivno sjećanje kojim se čuva ideja o šiizmu kao realizaciji pokreta otpora. 'Alawī šiizam je estetska realizacija šiizma koja se ogleda u stalnoj težnji da se uvijek formira kvalitetna argumentacija protiv monopolizirane institucije sile otjelovljenje u državi te da se pravi balans tom diskursu moći koji uvijek teži ovladavanju privatnim životima jedinke koje u osnovi ne treba da imaju nikakva posrednika između sebe i Boga. Za  'alawī šiizam vjera je stalno u pokretu i ona je sama po sebi oličenje pokrete, te je zbog toga stalno prisutna ali uvijek iznova promišlja o datim vremenskim jedinicima i izazovima konteksta a centralnu ulogu igra ličnost Alije koji je oličenje arhetipa heroja i čija ličnost uz ideju o imametu (nasljednici harizmatične ličnosti Poslanika) predstavlja stalnu kolektivnu svijest šiita o vjeri kao pokretu otpora koji stalno treba da bude u sukobu s dominantnim diskursom koji posjeduje monopol sile. Tu vjera živi svoj paradoks, a to je da kada god se sama realizira u političkom životu počinje da negira samu sebe i svoju bit postojanja. Ṣafawī šiizam je time oličenje prvog jasnijeg negiranja šiizma u okviru Safavidskog carstva, ali je to ujedno i figurativna fraza kojom se predstavlja svaki oblik ideja čija je osnova težnja za monopolom sile, apsolutizmom, ovladavanjem drugim i koji u konačnici počiva na psovci jer predstavnici ovog oblika šiizma su stalno posezali za psovkom kada je posrijedi govor o prvim halifama. Kada ova ideja prevladava šiizam počinje da negira svoju bit. 

U rječniku 'Alī Šarī'atīja jasno je da šiizam predstavlja stalni pokret protesta i otpora i to je suština njegovog odgovara na to šta je šiizam sam po sebi. Problem paradoksa koji se javlja unutar šiizma je kvalitetno manifestiran u djelima 'Alī Šarī'atīja a poslije i iranskoj revoluciji 1979. godine. S obzirom da se šiizam unutar islama definira i postoji kao opreka sunitskoj težnji za vlašću na globalnoj političkoj sceni šiizam će da dobije još jednog protivnika čime će 'Alī Šarī'atī i težiti da šiizam vrati pod ruho revolucije, protesta i stalnog otpora. S tim u vezi 'Alī Šarī'atī će unutar šiizma da vidi ogroman potencijal za formiranje antikolonijalnog narativa koji će sada da se prevashodno oblikuje kao oponent kolonijalnim silama, te da postane moćan kontraargument i opće poznat antikolonijalni pokret. Na tom planu 'Alī Šarī'atī je pisao svoja ostala djela, te je kao što sam rekao bio pod utjecajem Jean-Paula Sartrea, Marxa, i posebno Frantz Fanona. U uvodu knjige  Al-tašayyu'a al-'alawī wa al-tašayyu'a al-ṣafawī u arapskom prijevodu uvrštene su riječi Frantz Fanona kojima se on obraća 'Alī Šarī'atīju. Za Fanona je islam u trećem svijetu najmoćniji narativ koji se izražava kao društvena ideologija koja se može suprotstaviti Zapadu i koja ima tu kulturološko nit da predvodi idejnu i kulturnu revoluciju a koja je duboko prisutna u islamskim zajednicama. Islam je nužan elemenat u borbi protiv kolonijalizma s ciljem kreiranja novog čovjeka. 

Šiizam je time dobio novo ruhu u djelima 'Alī Šarī'atīja, on je postao pokret otpora protiv kolonijalizma ali ujedno i vrlo ranjiv s obzirom na paradoks koji ga stalno prati što se najbolje očitovalo u iranskoj revoluciji 1979. godine koju 'Alī Šarī'atī nije doživio. Time je šiizam uveden ponovo u negiranje samoga sebe, i svojih osnovnih postulata. Da sumiram, niti je šiizam jasno predstavljen na našem govornom području niti postoji težnja da se razumiju povijesni tokovi unutar kojih je šiizam egzistirao, kako se gradio tokom 20. stoljeća u odnosu na sunitske modernističke pokrete, te kako je i sam postao revolucionarna snaga u djelima 'Alī Šarī'atīja kao antikolonijalni diskurs kojem se divio i lično Frantz Fanon da bi u konačnici završio u negiranju svoje biti revolucijom 1979. godine.  Unutar šiizma postoji jasna distinkcija između šiita i šiizma kao ideologije kod određenog broja pisaca a uz to postoji distinkcija između dva potpuno antagonistička narativa što je vrlo dokumentovana pojava, i zbog toga je sav prikaz šiizma u bosankoherecegovačkoj javnosti kroz prizmu psovanja po sunizmu i njegovim stubovima opstojnosti potpuno promašena stvar. Ona niti šta konkretno govori niti to pokušava, jednostavno na psovke uzvraća psovkama i to je sva kvaliteta tih tekstova. 

S druge strane tekstovi koji su ozbiljnije naravi ne zahvataju u samu bit šiizma ili je ona vrlo apstraktno prikazana tako da nedostaje kvalitetniji prikaz šiizma i njegovih manifestacija. 'Alī Šarī'atīja sam izabrao iz razloga što se direktno bavio sociološkim i filozofskim problemom šiizma ali i zbog njegove uloge koju je igrao u izgradnji revolucionarnog antikolonijalističkog šiitskog narativa koji je završio u revoluciji 1979. godine, te njegovom stvaranju takozvanog crvenog šiizma obojenog revolucionarnim bojama koji potom s iranskom revolucijom upada u negiranje samoga sebe. Šiizam koji čuva istinsko kolektivno sjećanje na Poslanikovog amidžića Aliju 'Alī Šarī'atī naziva 'alawī šiizmom koji postoji uvijek u odnosu na instituciju sile kojoj je on glavni oponent tako da je šiizam prevashodno kultura protesta i opozicije svakom obliku vlasti koja teži da svoje argumente artikuliše silom. Problem je u tome što šiizam u tom čistom napatvorenom vjerskom ruhu je stalno u paradoksu s kim se suočava i kako i na koji način da realizira svoj protest. 'Alī Šarī'atī je šiizam podveo pod protest protiv Zapada i kolonijalizma čime je dobio podršku globalne ljevice ali je time popločao put ka novoj negaciji šiizma i ka stvaranju autoritativne teokracije.  Nije je doživio, ali je revolucija 1979. godine šiizam dovela u poziciju moći koja je još uvijek vrlo aktivna, represivna i koja ne krije svoje intervencionističke naume a što je sama negacija šiizma koji se nakon Safavida i Kadžara ponovo institucionalizirao u okvire diskursa sile i moći čime se postavlja pitanje ko je danas predstavnik i nositelj napatvorenog šiizma čija je realizacija balans moći i ograničavanje djelovanja institucija sile. Do jasnijih odgovora i diskusija zapamtimo da šiizam nije samo estetika psovke već mnogo više pokret protesta koji živi sa svim svojim paradoksima i stalnim buđenjem i negiranjem samoga sebe, a iranski šiizam oličen u instituciju wilayat al-fakih je najočiti primjer negacije šiizma kao historijski stalnog definisanog pokreta protesta.

Nema komentara:

Objavi komentar