Zapostavljena baština






Odavno jedno djelo nije izazvalo toliko pažnje u muslimanskoj zajednici BiH kao što je to slučaj s knjigom Vjerska učenja islama (Komentar Tahavijeve poslanice pisane perom Ibn Ebu-l-Izza El-Hanefija). Budući da je  izdavač ove knjige El-Kalem, izdavačka kuća Rijaseta Islamske zajednice BiH, razumljiva je sva buka u vezi spomenutog djela budući da je način na koji ovo djelo razumijeva islamsku teologiju tradicionalno suprotstavljen maturidijskoj teologiji koju IZBiH naučava po svom ustavu i to ponajprije u pogledu razumijevanja učenja o Božijem govoru i teološkom nauku o Kur'anu.  S tim u vezi teško se načuditi koliko je pažnje posvećeno autoru komentara Tahavijeve poslanice  a vrlo malo ili gotovo nikako samom sadržaju knjige i to njegovim osnovnim načelima.  Pozitivistički pristup u kome se sva analiza dotičnog djela iz islamske teologije svodi na to ko je i šta je bio Ibn Ebu Al-Izz, da li je riječ o čovjeku koji je pripadao hanefijskoj tradiciji ili ne, kakav je uopće imao status kod učenjaka svoga vremena mimo informativne koristi ne nudi mnogo suštinskih analitičkih informacija o kakvoj teologiji je konkretno riječ i da li je i što ona uopće problematična. Samu pojavu ovog djela u bosanskohercegovačkoj javnosti bih ocijenio pozitivnom iz razloga što konačno možemo da vidimo da IZBiH odavno nije jedna homogena institucija, i da već godinama u okviru nje egzistiraju različite teologije koje su vrlo često potpuno nespojive ili su im razlike vrlo marginalne.

S obzirom da su sve rasprave u vezi s ovim djelom posmatrane u kontekstu islamske ortodoksije, tako su i kritike ovog komentara zahvatale uglavnom u posredne teološke navode Ibn Ebu Al-Izza pa je predmet rasprave uglavnom sveden na diskusiju o interpretaciji Božijih atributa, da li se Njegovi antropomorfni atributi prihvataju po rijeku i tekstu ne ulazeći u samu kakvoću sadržaja ili su oni ipak predmet metaforičkog i alegorijskog tumačenja. Istina, ova tematika nikada nije bila marginalna u srednjovjekovlju ali su ipak postojale rasprave u domenu Božijih svojstava koje su predstavljale samu srž jedne teologije. Na tom tragu će nastati ilm al-kalam  (Nauk o logosu), i u okviru 'ilm al-kalama islamsko srednjovjekovlje će zadobiti konačne svoje obrise i islamska misao općenito. Nije slučajnost da su muslimani ali i ne samo muslimani dakako, imali konstantne i temeljite rasprave o Logosu, jer ako je Riječ model po kojoj se Bog realizira u ovostranosti najvažnije od svega pa i za samu organizaciju društva je bilo učenje o Božijoj riječi.

Naukovati da je Božija objava, Kur'an, Božije svojstvo akcije koje se realizira u datom povijesnom kontekstu, kako su to naučavali mutaziliti, a ne Njegovo svojstvo vječnosti, podrazumijevalo je uslovno rečeno ozbiljenje teologije liberalizma. Ako se pitate zbog čega, pa naprosto jer s takvim definisanjem Logosa, Božija riječ ili u ovom slučaju Kur'an konkretno, pa i sama poslanička tradicija ne realizira se kao Božije otjelovljenje u Tekstu, već je to naprosto kreacija Božijeg svojstva akcije – što podrazumijeva da Tekst kao i svaki drugi podliježe racionalnim okvirima određenog vremena i njegovih zahtijeva, te da čovjek kao racionalno biće nije podređen Tekstu. E, sve bi to možda lijepo i izgledalo da već spomenuti mutaziliti i njihova teorija o stvorenosti Kur'ana u islamskoj sunitskoj povijesti nije stavljena s onu stranu opakih heretičkih ideja, pa su tako mutaziliti ostali potpuno marginalizirani u sunitskoj tradiciji dok njihova baština ili djelić toga nije otkriven u Jemenu krajem prve polovice 20. stoljeća. Ni manje ni više, ta baština se čuvala i živjela je i živi dobrim dijelom unutar najvećeg sunitskog oponenta, šiizma.[1]
 
S druge strane, islamski tradicionalisti naučavat će da je Bog otjelovljen u Tekstu, te da se On realizira u ovostranosti posredstvom svog vječnog svojstva govora koje ne pripada Njegovim svojstvima akcije. Kod mutazilita je bilo nezamislivo da se Bog otjelovljava u Tekstu, jer za njih je čin Božije intervencije u ovostranosti objavom Kur'ana predstavljalo proces stvaranja a stvoreno podrazumijeva imanje svojstva promjene u vremenu i prostoru pa je i Tekst sukladno tome evolutivnog karaktera. Tako će srednjovjekovlje iznjedriti različite teorije i učenja o Kur'anu, da je on stvoren[2], da je vječno Božije svojstvo oduvijeka, te određene modifikacije naučavanja o stvorenosti Kur'ana nastale u okvirima maturidijske i eš'arijske teologije – da je Kur'an metaforički izraz Božijeg vječnog svojstva govora – a što se u mnogome naslanja na mutezilitsko učenje o stvorenosti Kur'ana. Rasprave su bile žestoke, a završilo je time da su mutazilitske postavke proglašene heretičkim naučavanjem, te su danas više poznati kao pripadnici islamske heterodoksije – a uzgred rečeno za Al-Izza je i maturidijsko naučavanje o Kur'anu čin krivovjerstva. Da se ne zavaramo, učenje o Logosu nije podrazumijevalo samo diskusiju o Božijem svojstvu govora i riječi, ali jeste bilo prvi stub ili osnova na kojima su počivali ostali teološki principi određene škole mišljenja. U tom tonu, najvažnije rasprave su se kretala u vezi s Božijim svojstvima akcije – tj. kako se Bog realizira u ovostranosti – a to je značilo detaljne i neiscrpne diskusije  o tome da li čovjek ima slobodu volje, da li je Tekst podređen raciu i ljudskom intelektu ili obratno, te u konačnici kakav je status metafore i postoji li metaforičnost u sakralnom tekstu. Takođe ne treba smetnuti s uma da su teološke teorije i naučavanja u srednjovjekovlju predstavljale današnjim rječnikom kazano i političke narative i ideologeme. Kada se ovo ima na umu i kada se svjesno ozbiljnosti ovih rasprava tada treba da se pristupi čitanju spomenutog komentara Tahavijeve poslanice i bilo kojeg drugog djela iz islamske teološke tradicije s obaveznim uvidom kako se prihvatanje određenog teološkog učenja manifestovalo na domen pravne metodolologije i organizaciju društva.



 Buđenje heterodoksije

Budući da je komentar Tahavije poslanice Ibn Abi Al-Izza ispunjen spomenima mutazilita, i suprotstavljanju hetorodoksiji prigodno bi bilo sagledati kako bi se heterodoksija suočila s ovim komentarom i šta bi ponajprije vidjela problematičnim. Na taj način će se učenje mutazilitske heterodoksije pobliže razjasniti a i uvidjeti zbog čega i pobornici Al-Izzovog komentara a i njegovi protivnici se na društvenim mrežama definitivno slažu u vezi jednoga: a to je da su mutaziliti heterodoksija koja je  bila negativna pojava u islamskoj povijesti. Kada ste već odavno na marginama, a u slučaju mutazilita stoljećima, teško je bilo očekivati da će djela bagdadske i basrijske mutazilitske tradicije ostati sačuvana, ali jedan dio te ostavštine ipak jeste ostao sačuvan i to pretežito u okvirima šiitske tradicije. 

Još je ugledni buvajhidski vezir Al-Sahib ibn Abbad[3] bio naklonjen mutazilizmu te je na mala vrata mutazilizam uveo u šiitsku tradiciju, pa je tako mutazilizam mnogo  pozitivnije predočen u šiitskoj tradiciji, a ostavio je velikog traga i na učenja jevrejske zajednice u Kairu krajem 9. i početkom 10. stoljeća.


Ponajveći grijesi koje su mutaziliti učinili mogu se svesti na tri osnovne teme u čemu oni dakako potpuno kontriraju učenjima koja se nalaze u El-Kalemovom novoštampanom djelu Vjerska učenja islama. Te tri tematike bi bile: 

1.      Božija svojstva akcije i Njegovo javljanje u ovostranosti/ a u okviru toga je i govor o stvorenosti Kur'ana – u Al-Izzovom komentaru Kur'an je vječni Božiji govor što je od Njega potekao.

2.      Čovjek je tvorac svojih djela – ultimativno odgovorno stvorenje koje samostalno kreira svoje akcije – tj. on posjeduje slobodu volje / nasuprot teorije da Bog je stvaralac ljudskih djela, a čovjek je činilac. 

3.      Budući da je Kur'an Božije svojstvo akcije čovjek nije podređen Tekstu, već je Tekst neophodan kao vodilja ali je racio i ljudsko intelektualno naprezanje osnova s koje se polazi. Na tom fonu su mutaziliti posebno dali prostor za razvoj učenja o metafori i njenom funkcioniranju kao sredstvu komunikacije između onostranosti i ovostranosti/ u Al-Izzovom komentaru i općenito pobornicima njegova komentara pa jednim dijelom i u našoj tradiciji Tekst čini trijada /Kur'an, poslanička tradicija, konsenzusi islamskih učenjaka/ kojoj se racio priklanja i u njegovoj je službi.

Moglo bi se tu još nekolicina mutazilitskih grijeha pobrojati, ali ovo su temeljni zbog kojih zauzeše mjesto u heterodoksiji, s tim da su uveliko moderni povici za reformama islamskog učenja polazili i bazirali se na mutazilitskoj baštini, posebno nakon 1950. god., kada se u Jemenu pronalazi značajna ostavština Abduldžebbara Al-Hemedanija (935-1025), ponajznačajnijeg mutazilitskog autora.. Njegova učenja su u kratkoj formi ispisana u rukopisu Usul al-Hamsa i u mnogo obimnijem enciklopedijskom djelu Kitab al-Mugni i Al-Muhit. Poredeći Al-Hemedanijevu teoriju o Božijim svojstvima akcije što podrazumijeva da je Kur'an kontingentan, svojstvo koje operira u ovostranosti po pravilima zadatima koji vladaju u okviru prostora i vremena i ranije prijevode Tahavije poslanice i komentare na bosanski jezik razlika je očigledna.  U prijevodu kratkog komentara Tahavijine poslanice Muhameda al-Humejsa prvobitno slijedi govor Tahavije Zaista je Kur'an Allahov govor,od Njega je kao govor potekao bez ulaženja u kakvoću (...) postali su (vjernici) čvrsto ubijeđeni da je on (Kur'an) istinski Allahov govor i da nije stvoren kao govor ljudi (...) – da bi se u komentaru datog govora konstatiralo - Shvatili su i čvrsto su ubijeđeni da je Kur'an govor Uzvišenog Allaha i da nije stvoren, a svojstva su dio Allahovog Bića (Zata). Svojstva Uzvišenog Allaha postoje oduvijek i nisu stvorena.[4]

U Ibn Ebi Al-Izzovom komentaru ovih redaka autor citira Tahavijeve riječi Kur'an je Allahov govor, od Njega je govorom potekao bez zalaska u kakvoću – te navodi da je to govor koji je odgovor mutazilitima i dr. Mutaziliti po govoru Al-Izza tvrde da Kur'an nije potekao od Boga već mu se pripisuje genitivnim vezivanjem kao u primjerima Božija kuća – što bi bilo pogrešno jer Njegov govor je Njegovo svojstvo, pa nije moguće ništa od toga da je stvoreno (la yumkin an yakune šay' min zalika mahluq). Kur'an je potekao od Boga govorom, samo nije poznata kakvoća Njegova govora je Al-Izzov nauk i osvrt. Potom će pred kraj komentara Tahavijene poslanice Al-Izz navesti pet mutazilitiskih fundameneta ali vrlo opskurno će ih predstaviti, pa u govoru o Kur'anu kazuje da su mutaziliti u govoru o Božijoj jednoći govorili da je Kur'an stvoren  jer da nije stvoren to bi podrazumijevalo pluralnost vječnih svojstava; ali to bi opet značilo da su i ostala njegova svojstva stvorena kazat će Ibn Ebi Al-Izz. 

Očito je da se mutaziliti s ovim sadržajem i opaskama Al-Izza uopće ne bi složili, a posebno kada je posrijedi kritika i razumijevanje njihovih postavki o stvorenosti Kur'ana. U traktatu Usul al-Hamsa Al-Hemedani će prvo postaviti pitanje da li nas je Bog zadužio određenim obavezama, naredbama i zabranama posredstvom svog govora – a što proizilazi iz mutazilitske šire teološke teorije zvane nazariyya al-taklif (teorija obavezivanja). Tek kada se razumije opća mutazilitska postavka o čovjeku kao biću koje je slobodno i time potpuno odgovorno da ispuni svoje kapacitete može se početi govor o tome zašto uopće mutazilitska postavka o stvorenosti Kur'ana. Mutazilizam počiva na teoriji taklifa koja se svodi na govor o Božijem samodostatnom biću i pravičnosti koja podrazumijeva čovjeka djelatelja slobodne volje koji djela na osnovu intelektualnog napora. S tim u vezi su racio/tekst i sloboda volje/Božija odredba odnosi kojima se muteziliti konkretno bave kako bi obuhvatili jednu koherentnu teologiju i teoriju koja je trebala da posluži kao osnova za izgradnju društvenih institucija. 

Govor da je Kur'an mahlūq za mutazilite je podrazumijevalo ili konkretno za Al-Hemedanija da je Kur'an Božija tačno promišljena i određena akcija s jasnim ciljem dok je za druge poput bagdadskih mutezilita  mahlūq pojam koji označava dešavanje akcije na način inovacije. Na koncu konca suština mutezilitske teorije o Logosu jeste da Bog posjeduje svoja svojstva akcije a one su kontingenti koji se dešavaju u okviru svorenih objekata po pravilima prostora i vremena te sadrže sva svojstva ovostranosti. Za mutezilite je nedopustivo da je Kur'an vječno svojstvo Božijeg govora ili da se čine određene preinake njihove teorije što su činili maturidije i eš'arije gdje Kur'an biva metafora ili izraz Božijeg vječnog svojstva govora za što će Al-Izz u komentaru Tahavijeve poslanice konstatirati da je govor istovjetan mutazilitskom pa i krivovjerniji u konačnici. Taj čin je nedopustiv za mutezilite iz razloga svjesnosti da teologija koja postavi Tekst kao vječno Božije svojstvo da se time uvodi učenje o Bogu otjelovljenom u Riječi, a još kada se tome pridoda poslanička tradicija koja se razumijeva kao sažimanje znanja koje je informativ o Bogu rezultat je teologija tekstocetrizma. Na tom planu će neomuteziliti poput Nasr Abu Zayda započeti dekonstrukciju ideje da nema slobodnog promišljanja bez Teksta jer ono što će se dešavati na marginama tradicije pravne metodologije poput Al-Tufijevog[5] istupa da princip korisnosti i štetnosti prednjači Tekstu kod mutezelita su bili početni fundamenti teorije teklifa.

Teologija odgovornosti[6]

Ne treba se čuditi Al-Hemedanijevoj teoriji spoznavanja  i djelovanja, pa je racionalni argument primaran, a Knjiga potom slijedi kao drugi stadij spoznavanja. U tome su mutaziliti načinili ogromnu razliku u odnosu na ono što danas prepoznajemo pod islamskom ortodoksijom koja je i postala meta kritika neomutezilita. Oni su u postavci šafijskog tekstocentrizma vidjeli ogroman problem a cijela ta pravna metodologija je polazila od upravo same definicije Božije riječi, Božijeg javljanja u ovostranosti i odnosa spram poslaničke tradicije. S tim u vezi Al-Hemedani će u svom traktatu Usul al-Hamsa izvesti i generalno pravno pravilo da iako je obligatorno sprječavati zlo ili štetu, zabranjivati je ne treba kada je jasno da će to samo voditi ka stvaranju novih problema i štete koja se ne može sračunati, te da  u takvim situacijama nije obligatorno legalno zabranjivati ono što se prepoznaje kao ružan čin u religijskim tekstovima. Dakle, pitanje stvorenosti Kur'ana islamska heterodoksija bi uveliko navela kao osnovni princip problematičnosti Al-Izzovog komentara Tahavijeve poslanice.  Ne jer bi se konkretno zamjerili samom autoru ili bi se brinuli za njegovu reputaciju koju je imao ili nije imao, već što bi u tome vidjeli početke negiranja učenja o Božijim svojstvima akcije, šta ona podrazumijevaju, te u konačnici što tu počiva otjelovljenje Boga u riječima, a što u konačnici vodi ka tome da se Kur'an i poslanička tradicija postavljaju kao bazni tekstovi kojima se racio podređuje a što je teološka postavka Ibn Abi Al-Izza. Muteziliti bi prigovorili Al-Izzu da njegova teološka načela ali i ne samo njegova, često načela na kojima počiva islamska sunitska ortodoksija počivaju na teologiji tekstocentrizma, prema Tekstu se upravlja, on se slijedi, umjesto da bude vodilja raciu  čovjeka koji djeluje po slobodnoj volji. Za mutezilitsku teoriju teklifa  stvari a time i Tekst nemaju intrinzičnu vrijednost same po sebi, već subjekti koji su u stalnoj međusobnoj interakciji su ti koji stvarima daju njihovu vrijednost a za što je uvijek nužna kontekstualizacija. U toj postavci mutazilitska tradicija intrepretativnog odnosa prema Tekstu je antipodna šafijskoj metodologiji koja dominira u učenjima tradicionalista – jer čovjek je po mutezilitima slobodni agens koji svakodnevno kreira nove informacije što podrazumijeva dinamičnost i nemogućnost egzistiranja Teksta kao okamenjenog sistema kojem se realnost treba nakloniti.

Za Al-Hemedanijevu mutezilitsku teologiju Kur'an nije vječno Božije svojstvo koje se realizira Božijim otjelovljenjem u Tekstu koji potom postaje centralni autoritet kojem se racio podređuje – što bi Al-Izz rekao racio je u teološkom smislu u odnosu na Tekst kao sljedbenik u odnosu na svoga učitelja. Temeljni dio Al-Izzovog sadržaja u komentaru Tahavije poslanice  kojeg bi Al-Hemedani a time i islamska heterodoksija kritizirala jeste upravo ova teologija tekstocentrizma koja se najbolje očitovala u djelima islamske pravne metodologije koja su slijedila ove principe i na koje se navedena telogija prelivala. Al-Hemedani je bio svjestan da bi dobio kvalitetan i koherentan teološki nauk koji počiva na teoriji teklifa – odgovornog slobodnog čovjeka koji ima obaveze za ispuniti – nemoguće je u središte takve teorije postaviti učenje o Kur'anu i Božijoj riječi kao Njegovom vječnom svojstvu čime bi Tekst postao vrhovni autoritet a vrijeme i prostor statičnog karaktera uz tek minorne promjene. Tako će i ismailitska šiitska tradicija koja je naučavala ciklično učenje povijesti svoj nauk bazirati na duhovnoj nepromjenljivosti Teksta. Duhovni ezoterijski sadržaj Teksta je stalan, ali vanjštinski karakter je nužno promjenljiv. Jedan od najznačajnijih ismailitskih učenjaka a ujedno i pjesnika u historiji perzijske književnosti Nasiri Husrev (1004/1088) u svom proznom djelu Znanje i oslobođenje   kompletno poglavlje o teologiji zasniva na teorijskoj raspravi o stvorenosti Kur'ana. Nasiri Husrev tvrdi da oni što o Kur'anu govore da je stvoren se nazivaju krivovjernicima, a da u suštini riječ je o vrlo jednostavnom – tvrditi da je Kur'an vječno Božije svojstvo govora jeste tvrdnja kojom se Bog otjelovljava u Kur'anu, pa je Kur'an sam Bog. 

Kada se s jedne strani postavi islamsko heterodoksno učenje mutazilita i ismalita a s druge strane Al-Izzova ortodoksija očigledno je zbog čega je ovaj komentar Tahavijine poslanice ispunjen redovima u kojima se u našoj javnosti još jednom mutazilizam predstavlja kao opak i krivovjeran pravac bez temeljitog uvida na čemu se uopće zasnivao srednjovjekovni mutazilizam a tek neomutezilizam. Al-Izzovo učenje o Kur'anu kao Božijem vječnom atributu govora najbolje se očitovalo ili je u suštini bila najbolja preslika djela islamske pravne metodologije koja se još od Šafijine Poslanice pa preko Al-Gazalijeva djela Al-Mustasfa  uobličava u učenju o tekstocentrizmu – trijada Kur'an, poslanička tradicija, i konsenzus učenjaka su stalni izvori znanja i vrhovni autoritet.[7] U srednjovjekovlju mora se to imati na umu, teologija i pravo su bili usko povezani, teologija i nauk o Logosu su direktno utjecali na pravne konstrukte. Kada Al-Gazali počinje govor o prvom izvoru islamskog prava on ga započinje teološkom konstatacijom da je Kur'an Božiji govor opstajući u Božijem uzvišenom biću, i on je jedno od njegovih vječnih svojstava.

Islamska zapostavljena baština mutazilizma prepoznata uglavnom kao dio islamske povijesti heretičkih učenja sadržajno i idejno potpuno negira Al-Izzovu teoriju o islamkoj teologiji koja se temelji na autoritetu Knjige kao vječnog Božijeg svojstva i poslaničkoj tradiciji kao izrazu Božijeg nauma. Za mutazilite je idejna borba s ortodoksijom temeljito počivala na učenju da je Kur'an Božije stvaralačko djelo i proizvod Njegova svojstva akcije, a da su osnovni instrumentariji djelovanja u svijetu realija spekulativno teoretisanje i racionalni argument. Al-Izzov komentar Tahavije poslanice koji nam je priredio El-Kalem samo je nastavak dominantnog narativa o vrhovnoj autoritativnosti Teksta kome su racio, vrijeme i prostor podređeni a kritike ovog komentara plod stalnih marginalnih hrvanja unutar ortodoksije. Idelno vrijeme reklo bi se za predstaviti islamska heterodoksna učenja koja Al-Izzove teološke postavke dekonstruišu u samom temelju, a to je učenje o Božijoj riječi – je li I bi Riječ na što bi Nasiri Husrev povikao da je Riječ Božije dejstvo u određenoj jedinici vremena ili je Riječ oduvijeka i zauvijeka. Za Al-Hemedanija je Božiji govor Kur'an primjer Božijeg temporalnog govora, a za Al-Izza je Kur'an Božiji transvremenski govor i vrhovni autoritet. Dvije teologije potpuno suprotne, jedna koja racionalni argument postavlja na pijedestal a druga u kojoj racio operira unutar učenja o tekstocentrizmu. Al-Hemedanijeva teorija o temporalnosti Božijeg govora antipodna je apsolutnom autoritetu Teksta, a Al-Izzova teologija otvara svijet apsolutizacije Teksta. Budući da mutaziliti nisu težili učenjima o srednjestrujaštvu i kompromisnim teorijama Al-Hemedani bi rekao - ili teologija o Božijem temporalnom govoru i otvoreno društvo sa čovjekom slobodne volje i ultimativne odgovornosti, ili teologija o Božijem transvremenskom govoru i apsolutnom autoritetu Teksta te društvu i čovjeku podređenom tekstocentrizmu.  
 
Pogledati:

Abū Mu'īn Al-Nasafī, Tabṣira al-Adilla fī Uṣūl al-Dīn, Al-Maktaba al-Azhariyya li al-Turāṯ, al-Qāhira, 2011.

Al-Gazālī, Al-Mustaṣfā, Dār al-Kutub al-Ilmiya, Bayrūt, 1993.

Abū Manṣūr al-Māturīdī, Kitāb al-Tawhīd, Dār al-Ṣādir, Bayrūt, 2006.

Amir Ljubović i Fehim Nametak, Hasan Kafija Pruščak, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1999.

Ibn Abī  Al-'Izz, Šarh Al-'Aqīda al-Tahāwiyya, Al-Resalah, Bayrūt, 1996.

Richard C. Martin, Mark R. Woodward & Dwi S. Atmaja, Defenders of Reason in Islam, Oneworld, Oxford, 2003.

Abdulkarīm Uṯmān, Al-Naẓariyya al-Taklīf, Al-Resalah, Bayrūt, 1970.

Farhad Daftary, The Ismā'īlīs – Their History and Doctrines, Cambridge University Press, 2007.

J.R.T.M. Peters, God's Created Speech – The Study in Speculative Theology of the M'utazili Qadi-l-Qudat Abu Al-Hasan Al-Hemedani Abu Al-Hasan Al-Hemedani,  Leiden, E.J. BRILL, 1996.

Nasir Khusraw, Knowledge and Liberation ( Gushayish wa Rahayish) Rahayish), I.B. Tauris, London, 1998. 
 
 Al-Hamadānī, Al-Mugnī fī Abwāb al-Tawhīd wa al-Adl, al-Qāhira, Dār al-Miṣriyya, 1961-1974.

[1] Pogledati negativne osvrte na mutazilizam kao vjersku heterodoksiju mr. Muharema Omerdića: http://www.medzlis-konjic.com/index.php/hutbe-i-tekstovi/ostale-hutbe-i-tekstovi/2017-ehlus-sunnet-vel-dzemaat

[2] Termin ''stvoren – mahluq'' treba uzimati s rezervom budući da on u teološkim djelima ima jedno vrlo specifično značenje – da je Kur'an kontingentan – događaj koji je usljedovan drugim objektima postojanja.

(3) Al-Sahib ibn Abbad (u. 925), bio je ugledni buvejhidski (šiitska dinastija) vezir koji je ujedno bio 
promotor mutazilitskih učenja a BRILL je objavio ediciju ''Al-Ṣāḥib Ibn ʿAbbād Promoter of Rational Theology'', u kojem su sadržani manuskripti iz Kairske genize, te utjecaju Al-Sahibovih učenja na jevrejsku zajednicu u Kairu.
[6] Mutezilitska teorija odgovornosti o čovjeku koji svojim slobodnim djelanjem kreira  djela mutezilite je vodila ka tome da još u ranom srednjem vijeku glorificiraju trgovinske odnose među ljudima kao najboljeg ambijenta za izražavanje ljudske slobode i da kritikuju birokratizaciju, a o tome je pisao Al-Džahiz pa pogledati: http://dzenansmajic.blogspot.ba/search?updated-max=2015-01-19T12:58:00-08:00&max-results=7&start=26&by-date=false

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi