Iskustva marokanske epidemije bubonske kuge

Te davne 1826. godine kada je Muhamed Ali Paša odlučio da za Francusku pošalje grupu budućih predvodnika modernizacije Egipta teško mi je vjerovati da je u tim trenucima neko imao na umu da će to putovanje ostaviti za sobom jedan izrazito vrijedan putopis. Rifa al-Tahtawi (1801-1873), nezaobilazno ime posrijedi prosvjetiteljske misli u Egiptu tokom 19. stoljeća, napisat će svoje petogodišnje iskustvo života u Francuskoj od 1826. do 1831. godine i to počevši s detaljnim opisima načina posluživanja kahve nakon što je prethodno pri stupanju na francusko tlo boravio izolavan u karanteni. Sam opis kahvedžinice koja upravlja poslom vrlo pedantno, pa kahvu naručujete posredstvom dječice koja uzimaju naruđbu nakon čega bivate posluženi uz dnevne novine s planom dužeg uživanja u ispijanju kahve, slijedi nakon što al-Tahtawi vas uvede u kratki spomen karantene koju je morao da iskusi kako bi uopće mogao uživati u svakodnevnom galantnom francuskom kulturnom životu. Po dolasku u Marseille pripovijeda al-Tahtawi ''s velikog broda sišli smo u male čamce čime smo odmah sprovedeni van grada u obavezni karanten što su bili poznati francuski običaji''. U grad se nije moglo uči dok niste prošli obavezni karanten koji je slijedio za sva područja poznata po žarištima epidemije kuge. Osamnaest dana je Rifa boravio zatvoren u izolaciji uz veoma kvalitetnu njegu i brigu te je taj period kako kazuje iskoristio za početne korake učenja francuskog jezika. Sjeća se Rifa, a riječ je o sjećanju koje potvrđuje da mnogo toga posrijedi izbijanja epidemija ostaje istovjetno, kako se odvijala ozbiljna polemika na relaciji profesora sa Zejtuna univerziteta u Tunisu Muhameda al-Tunisija, malikijske sljedbe i uglednog hanefijskog muftije Muhameda al-Bajrama, posrijedi opravdanosti karantene. Obojica su napisala poslanice o tome, prvi strogo osuđujući karantene koje su postale novina u Sjevernoj Africi krajem 18. stoljeća, a drugi ih smatraše strogom obavezom i jedinom prevencijom od širenja epidemije u velikim talasima.

Rifa je pametno tu stavio odmah i tačku na svoje sjećanje posrijedi karantene, sud o tome nije htio donositi niti zalaziti u detalje rasprave. Za njega je to bilo sjećanje na djelić francuskog prosvjetiteljstva koje počinje pažljivom brigom o javnom zdravlju a karantene jesu nastale kao pokušaj kakvog takvog odgovara na brutalnost čekićarenja prirode po demografskoj ali i ekonomskoj slici. Taman krenu kišne godine, zareda se niz veoma dobrog perioda, nekada je to trajalo i decenijama, a onda vam zajaše jedna epidemija kuge i pohara decenijski ljudski i materijalni kapital. Koliko god je Rifa karantenu čuvao čisto kao sjećanje i memoriju o svom dolasku u Francusku te 1826. godine jedan marokanski uglednik i znameniti historičar iz 19. stoljeća Ahmed al-Nasiri (1834-1897) koji je napisao obimno višetomno djelo o historiji Maroka i zemalja zapadnog dijela Sjeverne Afrike koje prevodim riječima ''Do kraja ispričano'' ipak je drugačije doživljavao karantenu. Čekićarenje je neminovno i to se uklesavalo u generacijsku memoriju a neuspjelost Maroka da se odupre bubonskoj i plućnoj kugi s kraja 18. stoljeća ostavilo je sjećanje da opiranje je samo usporavanje neminovnog. ''Do kraja ispričano'' nije slučajan odabir naslova višetomnog djela o historiji Maroka, pa baš kada u petom tomu Ahmed uvodi priču o karanteni oko koje se veli digla tolika prašina on će ponuditi svoj temeljit sud o tome za razliku od al-Tahtavija koji je o karanteni napisao tek koji redak vođen ličnim sjećanjima i iskustvima bez želje za davanjem bilo kakva suda. Ahmed je bio rodom iz Sale, čija je porodica začetnik sufijskog reda Nasirija, i desit će se baš da će 1879. godine i to krajem marta krenuti iz Sale na put ka Marakešu. Budući da je bio u društvu s uglednicima na putu odmoriše u jednoj novoj utvrdi, a baš je ta godina bila godina epidemije kuge pa u prisustvu nekolicine fekiha (poznavalaca islamskih obrednih i međuljudskih odnosa ) povela se rasprava o karantenama koje provode katolici piše nam Ahmed ganjajući okolo putnike i stavljajući ih u u izolaciju. Zapitaše prisutni kakav bi to islamski tradicionalni pogled bio posrijedi karantene. Odgovora nije bilo jer nije mu se kako  razumijem ni težilo na tom sijelu, već tek da se kao i sada dok je godina epidemije promuhabeti koja o toliko aktualnoj tematici. Vrag ovoga puta nije odnio šalu, a možda i jeste, ovisno o uglu gledanja, ali nakon tri mjeseca Ahmed je naišao na putopis Rifaa al-Tahtavija o kojem sam vam već prozborio nekoliko riječi. Njega nije zadovoljilo što se Rifa samo površno dotakao govora o karanteni i to iskustva iz 1826. godine, pa je odlučio da na nekoliko stranica ponudi svoj detaljan stav o karanteni. Suprotstavljao se Ahmed žestoko karanteni smatrajući je prevashodno problematičnom i što se njome ljudi daju povoditi za strancima i krivovjernicima te da iako malikijska tradicija priznaje pravilo načela predostrožnosti (precautionary principle) ono nije dostatno. Ukoliko se pitate zašto, pa rekao bi Ahmed zbog toga što mu nije poznato da karantena nudi zaštitu kako se zbori budući da ili se pretjeruje s mjerama karantene primarno na štetu trgovaca ili u konačnici sve zemlje koje je praktikuju na ovaj ili onaj način se suoče sa epidemijom, pa tako u bijegu od sudbe ona im na kraju dohvati se vratovo i opet ih iščekića po tradiciji. Nastavlja Ahmed zboriti pa novi slijed argumenata ide nizom da ovozemaljska šteta koju karantene i izolacija čine su prevashodno ekonomske prirode jer trgovci su prvi na udaru a onostrana šteta koju karantene čine je da kod pučana unosi nemir u njihovu vjeru.  Karantene kao valovi na otvorenom okeanu ljuljaju vjeru običnog čovjeka koji je navikao da bude iščekićan i to je datost, a ići protiv toga je kretanje protivno Božijem određenju. Dvije su to pošasti karantene kazivat će sufijski velikan Ahmed i ugledni historičar a s njim će se veli složiti i poznati kadija u Marakešu Abu Muhamed al-Hašimi koji će potvrditi da koncept karantene podrazumijeva bijeg od Božije odredbe.

Koga interesira uz malo truda na mom facebook profilu naći će koju riječ o epidemiji kuge koja se zbila 749. godine na području današnjeg Iraka. Ta kuga je dobila svoje ime po osobi, a bila je razlogom i političkih previranja u mjeri da se opravdanost preuzimanja vlasti Abasida branilo hvalospjevima o prestanku kuge baš po abasidskom zaposjedanju prijestolja. Davanje imena epidemijama, po toposima ili imenima ljudi, odavna je uvriježenost u ljudskom evolutivnom iskustvu posrijedi epidemija, kao i utrkivanje za samohvalom i preuzimanjem odgovornosti za suzbijanje epidemije i smrskavanja krivulje rasta. Čekićarenje epidemijom kader je Božiji pa se prestanak koristio za raznolike političke poene u znak odabranosti. Baš zbog nas je epidemija kuge prestala hvalili su se Abasidi u drugoj polovini 8. stoljeća. Dobili su i sarkastičan odgovor običnog seljanina: '' Bog je taman toliko pravedan da ne digne zajedno i vas i epidemiju protiv nas.'' Od 8. pa do 19. stoljeća nije se mnogo toga promijenilo izuzev što su u 8. stoljeću kugu shvatali kao Božijim određenjem i sudbom čekićarenja protiv kojeg se nije moglo. Krajem 18. i tokom 19. stoljeća sa uvriježenim prisustvom karantene u Evropi i zemlje Magreba će budući da su bili u stalnom odnosu sa Englezima, Francuzima, Špancima, te Portugalcima početi da propituju mogućnost odbrane od naglog širenja epidemije kuge i to karantenom. Znajuči da je islamska tradicija prevashodno policentrična, te da nikada nije postojalo centralizirano institucionaliziranje odluka, nije za čuditi da se ni na karantenu gledalo s potpuno različitim naočalama. Sada smo u 2020. godini i iz dana u dan svjedoci smo sve većih polemikama o opravdanosti globalne karantene koja se dešava u svim kutovima svijeta te koje mjere uopće provoditi i kako izaći iz trenutne zaključanosti u kojoj se na udaru našlo najprije tržište koje je privremeno stopirano. Od govora o tome kako se oduprijeti čekićaranju karantenom sve više na dnevnoj bazi čitat ćemo o tome da se karantene pretvaraju u čekić. Slično je to Ahmedovom gledanju na karantene koje su prvo cipelarile trgovce a onda je svakako moralo se prepustiti neminovnom. Nisu to jedine znamenitosti koje su istovjetne stoljećima kada je riječ o epidemijama i suočavanju s tom pošasti. Pogrešni potezi, političko nekvaliteno upravljanje situacijom ili slaba centraliziranost dovodili su do toga da epidemije eksplodiraju s tim da je uvriježeno vidimo to i po Ahmedovom pisanju da su ljudi imali uvjerenje da naprosto takva je sudbina i od nje se bježati ne može. Karantene su postale direktan smion prkos onome što je iskustveno bilo vijekovima, a to je da epidemije se dešavaju u intervalima, pokose vam demografsku sliku, i taman što se oporavite one se vrate da vas ponovo išamaraju. Takva je zaista bila situacija s Marokom ako pratite 18. i 19. stoljeće. Nije ni čudo da tamo arhiviranjem i dokumentacijom epidemija u ova dva stoljeća se počelo kriviti ljude poput Ahmeda iz ulemanskih krugova kao i političku korupciju i nezgrapno ponašanje za sakaćenje Maroka, jer za razliku od Evrope u Maroku se mahom išlo mjerama prepuštanja onome što se zbiti mora.

Pogledate li tu epidemiju bubonske kuge koja je izbila u mediteranskim državama krajem 18. stoljeća, te se u Maroko zaputila 1798. godine i tu ostala do 1800. godine nanovu nailazimo na istovjetne polemike koje imamo i sada samo ne u ovom obimu. Godine 1784. hadžije i trgovci će u Tunisu da uzrokuju epidemiju, te će kako memoari kazuju šestina ili trećina stanovništva Tunisa (grad) da bude pokošena. Maroko će u tom periodu početi da se služi karantenom pa će u periodu kada se epidemija kuge javlja u Alžiru 1793. godine biti naređeno da se za sve koji dolaze iz Alžira provodi izolacija. U julu 1797. godine izdat će se naredbe o obaveznoj karanteni svih brodova koji su dolazili s istoka pa će Maroko dok je kuga harala godinama po obližnjim državama ostati sačuvan i faktički nedotaknut sav ovaj period. Nije to uspjelo potrajati za stalno, i tako će ostati zabilježeno u tradiciji Maroka da karantene nisu uspjele potpuno i uvijek da zemlju sačuvaju od opakih epidemija kuge. Očito je time se i Ahmed iz naše priče vodio kada je davao sudove o karanteni bez baratanja općim podacima. Sjećanjem i traženjem od protivnika da ponude argumente po čemu je to karantena praktična i dobra kao model društvenog mehanizma očuvanja javnog zdravlja Ahmed je ustrajavao da prepustiti se mora, a karantena je po njemu bila tek pokušaj odagnavanja problema pukim žmirenjem. Pitali su se i te 1799. godine kako i šta se desilo, od kuda se pojavi ta epidemija bubonske kuge. Vjerovalo se da su je donijele hadžije pristigle u luku u Tandži (Tandžir, Tanger) . Nije to odgovaralo realnoj slici na terenu budući da prije Tandže mnogi dijelovi zemlje već su bili pod žarištem. Nakon što se ta opcija isključila jasno je bilo da karantene za brodove jesu funkcionirale ali da se kuga ušunjala iz Alžira kopnenim putem a sve to je bilo preteško za pratiti i izolovati. Sličnosti sa trenutnom situacijom najprije su posrijedi polemike kada se pojavilo prvo žarište i dokle se došlo s krivuljama. U februaru je počelo da se zakuhava, a u martu je krenula prava eksplozija. Januar je te 1799. godine bio mirniji, a ispostavit će se da je vjerovatno decembar 1798. godine bio početak kada se bubonska kuga pojavila u Maroku. Januar će biti početni zalet, februar već mjesec kada je svima bilo jasno da je vrag odnio šalu, a s martom će krenuti prava nesreća. Čekićaranje je otpočelo. Nije tu jedina sličnost sa trenutnom sitaucijom, jer po opisima svjedoka uporedo je harala i plućna kuga. Tandža je predstavljala stožerni grad odakle su se vodile sve mjere i planovi izolacije i formiranje karantenske zone. Grad se izvjesno dugo dobro čuvao i opirao, sve do u maj mjesec, a s junom je već sve prasnulo u paramparčad. Problem sa karantenom nije bio u tome što nije funkcionirala već što se nije mogla provoditi na velikoj geografskoj površini u to vrijeme i logistički i tehnološki ju je bilo jako teško organizirati, pa tamo dokle je dospijevala stvari su tekle dobro sve dok naravno ljudski faktor nije ubrzao ludaranje krivulje.

U strahu i panici sultan Sulejman je sa svojom svitom i velikim brojem vojnika dao se u bijeg ali je problem bio što je epidemija bila mnogo brža pa je njegova vojska postala glavni faktor širenja epidemije širom Maroka da bi  u junu mjesecu dio vojnika se vratio i u Tandžu. Ti vojnici nisu bili izolirani, a zbog toga će Tandža kao veoma stožerni bedem da padne i u konačnici posustane. S maja na juni mjesec Tandža će izgubiti bitku a dnevni broj žrtava je varirao između sedam i osam stotina ljudi. Američki konzul J. Simpton navodi da je u Marakešu dnevni broj žrtava se penjao do pet stotina, da bi u julu u samo četiri dana broj ukupnih žrtava narastao za osam hiljada a s avgustom mjesecom brojevi su pali na ispod sedamdeset žrtava dnevno. Naći ćete i podatke da je u Fesu tokom mjeseca marta dnevno umiralo po hiljadu ljudi. Iako su brojevi kao i što sada to pratimo veoma škakljivi da bi se njima olahko donosili precizni zaključci uz bitnu razliku da ovdje govorimo o samom kraju 18. stoljeća, tako da ni danas ne posjedujemo potpune i jasne podatke. Zaključci uglavnom hodaju od toga da je ova epidemija odnijela trećinu pa ako ne i polovinu Maroka. Bilo je to dakle pravo brutalno čekićaranje a ljudi se nisu stizali ni normalno ukopavati. Pritisci na vlast da se provode što kvalitetnije mjere, koji su prvobitno dolazili iz Tandže, gdje će se i organizirati karantena pa se grad branio gotovo do juna mjeseca 1799. godine, slaba centralizirana vlast koja nije mogla da odgovori na sve potrebe što ju je na kraju dovelo da postane glavni prenositelj epidemije širom Maroka, te borba s brojevima i polemike šta karantene donose posrijedi zaštite i kakve efekte imaju na trgovinu ostavit će ozbiljan trag u narednom stoljeću na Maroko gdje se na karantene kako vidimo dijelom gledalo s podozrenjem. Epidemije kuge su i u 19. stoljeću nastavile neumjereno da šire smrt i brišu marokansko stanovništvo.

Tehnološki su danas stvari mnogo drugačije posrijedi znanja i skupljanja podataka koji koliko god trenutno nepotpuni i varljivi svakim danom upotpunjavaju sliku što je ranije bilo nemoguće. Uprkos tome, mnoštvo toga je istovjetno: karantene ili trgovina, prkositi sudbi ili se prepustiti i uhvatiti kolektivni imunitet koji isto tako stoji pod mnoštvom upitnika, kako izbalansirati sve te kušnje, ideološko raslojavanje, propitivanje uloge ljudskog faktora itd. Listam te stranice historije i najdalje sam otišao do epidemije kuge koja se zbivala 749. godine, koju sam djelomično spomenuo, a evo me ovih dana gledam kako se epidemija bubonske kuge ponašala u mediterasnkim zemljama s posebnim osvrtom na Maroko 1799. godine. Jedino što mogu kazati s ozbiljnom dozom sigurnosti  jeste da epidemije ostavljaju ozbiljne biljege koji se tradicijski nose jako dugo kao kolektivno sjećanje, pa čak i ako se zaborave na površinu izbijaju sva ta pitanja temeljena mahom suočavanjem s vrlo sličnim problemima. Koliko god se neke diskusije sada činile trenutnim specifikumom nastalim usljed globalne reakcije na virus SARS-CoV-19 one to uglavnom nisu. Sada su samo dobile priliku da postanu globalne i vrlo vidljive kao da je neko uzeo sve te žute ćitabe s prašnjavih polica i rasturio pred cijelim svijetom sve što je ikada tamo negdje na marginama zapisano o ponašanju ljudi usljed pojave opakih epidemija.