Azazelova tragedija

Najomiljenija priča s margina o Azazelovoj tragediji u islamskoj tradiciji ujedno je i najintrigantnije kur'ansko kazivanje koje je dominantni islamski narativ potisnuo u stranu ustaljenim prikazom Azazela arhetipom zla. Otjelovljenje zla u islamskoj tradiciji predstavljeno je u liku Azazela, više poznaog pod nazivom Lucifer ili po kur’anskom slovu Iblis. Budući da kur’anska kazivanja potenciraju dramatizaciju događaja a ne historijsku preciznost i činjeničnost najdramatičnije kur’ansko kazivanje je o stvaranju čovjeka. Dakako, proces stvaranja u Božijem kontekstu bijaše potpuno jednostavan čin Božije volje ali sama obavijest o stvaranju čovjeka izazvala je negodovanje kod dobrih anđeoskih bića meleka koji upitaše a zar čovjek neće činiti zla djela time što će drugima oduzimati život, i nered na zemlji činiti, a mir i uživanje života je Božiji dar koji niko nema pravo da skrnavi.

Jasno, kratki dijalog završava Božijim odgovorom da je čovjek plan o kome samo On zna što drugi ne znaju. U kratkom dijalogu Boga i dobrostivih, od grijeha potpuno čistih meleka, daju se kratke upute da čovjek nije biće koje djela samo po dobru, pa od tud će nastati konzervativni poučak o vrloj opreznosti i stalnoj svjesnosti ljudskih težnji da se otrgnu imperativu dobra i da prionu kršenju tuđih prava među kojima je pravo na život najveće dobro što je Bog darovao čovjeku. O ograničenosti znanja i ljudskom odlikovanju da imenuje stvari je vrijednost kojom se čovjek uzvisio nad neokaljanim melecima, pa gotovo da ne postoji djelo moralno-didaktičkog karaktera a da nije posvećeno ovim simboličkim uputama. Međutim, nakon vrlog dijaloga između Boga i meleka u priču se uključuje Azazel koji odbija Božiju naredbu da padne ničice pred Adema i prizna odlikovanost ljudskoga roda. Za ortodoksiju ovaj djelić priče ostao je samo dio sveukupnog mozaika cjelokupne priče o ljudskom stvaranju koje po slovu naučava da svi putevi kojima čovjek stremi treba da budu suprotstavljeni Azazelovim došaptavanjima i zavođenju. Čovjek treba da se čuva oholosti podučavat će opći nauk o Azazelu, tom otjelovitelju zla što svako loše izrodi iz svoje bahatosti i samoobmane da je obdarenije biće od Adema.

U okviru dominantnih interpretacija Azazelovo zavođenje Adema zbog kojih Adem prekrši Božiju zapovijed da ne prilazi drvetu određenom i da ne kuša dobra koje to drvo dariva učiniše Azazela vječno prokletim bićem koje otjeloviše zlo. Azazel po kur’anskom rječniku odbi naredbu da Ademu padne ničice, jer se uzoholi (istakbara). Istakbara bi u doslovnom prijevodu značilo smatrati se velikim, pa Azazelov grijeh bijaše najprije što se osjetio odabranijim i obdarenijim, po kvaliteti osobina većim od Adema, što je i sam Azazel koristio kao argumentaciju riječima mene od vatre stvorio Si a njega od ilovače. Adem će po kazivanju prihvatiti riječi pokajanja, svoj grijeh priznati i Bogu se vratiti, jer Bog pokajnike voli, i to je priča o čovjeku, grješniku koji se kaje i uviđa svoje greške kako bi se u konačnici vratio Bogu. Ovime će priča o dramatičnom sukobu Azazela i Boga dobiti svoje konačne konture pa danas naučavamo da islamske sveraznolike tradicije naučavaju da je Azazel vječno prokleto biće, arhetip zla, tjelesna materijalizacija svega što prepoznajemo činom zla.

Međutim, detaljnijim čitanjem srednjovjekovne sufijske literarne baštine o Azazelu pisane perima Ameda Gazalija, Feriddudina Attara, Mensura al-Halladža, Ibn ‘Arebija, te kasnije Sadiqa Džalala, kazivanje o Azazela poprima potpuno drugačije konotacije pri čemu trijada Bog-Adem-Azazel predstavlja osnovnu polaznu tačku islamskog moralnog naučavanja. Ova marginalizirana tradicija naučavat će da Azazel nikako ne može biti arhetip zla već arhetip ljubavi i sveopći simbol slobode. Kazati da je Azazel arhetip ljubavi i dobra a ne sveopće otjelovljenje zla predstavljalo je čin ravan blasfemiji, još jedan vid hereze i to najvišeg interpretativnog oblika – ustvrditi da je Azazel lik koji živi najveću tragediju, da zbog nepatvorene ljubavi prema Bogu živi u stalnom prokletstvu ispunjavajući time sveopću Božiju volju.

Razlučiti osnovne upute i informacije koje se nadaju iz priče o Bogu-Ademu-Azazelu za srednjovjekovne islamske znalce predstavljalo je bazičnu polaznu tačku iz koje se razvijao kompletan društveni moralni etos. U tom tonu Ibn al-Džawzi će napisati djelo Talbis Iblis čiji je osnovni sadržaj predstaviti sveobuhvatno Azazelovo djelovanje u svijetu ljudi i njegove metode zavođenja i odvraćanja od Božijeg puta. S jednu stranu bijaše Bog koji dobro naređuje a s druge Azazel što na zlo poziva. Sama ta izgradnja dualnog odnosa dobro/zlo pri čemu je Bog otjelovio dobro, a Azazel zlo, za sufijske znalce predstavljaše direktni udar na osnovne teološke postavke o naučavanju sveopćeg Božijeg jedinstva. To je bio prvi momenat koji će u islamskoj i to konkretno sufijskoj tradiciji iznjedriti neuobičajeno učenje o Azazelu kao najvećem zaljubljeniku u Boga što na putu ljubavi prihvati ovosvjetsko prokletstvo, jer šta je istinska ljubav do li biti proklet od Voljenog, a voljeti u prokletstvu čin je kojim se manifestira saznanje o Božijoj volji i kušnji.

Nemoguće je da mimo Boga postoji zasebno biće kao otjelovljenje zla koje radi nasuprot Božije volje. U sufijskoj tradiciji to je bilo sasvim jasno, pa je prema tome priča o Azazelu dobila sasvim nove konture koje će kreirati i zaseban moral i splet pravila po kojima se da postupati. Sadiq Džalal će u svom djelu Iblisova tragedija ustvrditi da ustaljena priča o Azazelu se ne smije poimati kao klasično kazivanje o sukobu dobra i zla, istine i laži, vjere i krivovjere, oholosti i skromnosti. Od ustaljenje površno očigledne priče o Azazelu kao biću koje otjelovljava zlo, prkosi Božijoj naredbi, te odbija da prigrli ruho pokajanja, potrebno je prigrliti nauk o Azazelu kao biću koje se odbija pokoriti zarad Božijeg sveopćeg nauma i volje pri čemu Azazel postaje tragičar. Azazel je demonstrativni simbol slobodne volje i prava da se kaže Ne. Odbiti ustaljeni nauk i interpretacije o Azazelu za Sadiqa Džalala je ustanuće protiv naučavanja o jednostavnosti svijeta koji se kreće između submisivnog povinovanja Božijim naredbama, što je svijet meleka, i hvatanje za ruho sufijskog tradicionalnog naučavanja o kompleksnosti svijeta koji se ne oblikuje po vrlim pravilima submisivnosti već posjedovanju volje da se ne prihvate Božije naredbe.

Adem se u konačnici priklonio Azazelu, grijeh je jasan počinio, te je protjeran na Zemlju a tu je spoznao čin pokajanja. U široj slici, Azazel je prihvatio ulogu ispunjenja Božije sveopće volje a ne povinovanje jednoj parcijalnoj naredbi po cijenu prokletstva. Mensur al-Halladž će u Al-Tawasin slikovito prikazati dijalog Azazela i Musaa (Mojsije) u okviru kojeg Azazel argumentativno nadvladava Musaa. Musa postavlja pitanje zbog čega Azazele , zašto naprosto ne pade ničice pred Adema, nikada prokletstvo ne bi doživio. Odgovor Azazela je bio jasan, ti o Musa kada ti je bilo rečeno pogledaj u brdo ti si to bespogovorno učinio, a meni bijaše hiljadu puta naređeno da padnem ničice ali ja sam to odbio. Spriječila me je vjera u Jednoga da ikada ničice padnem drugome!

Ovo je prvi sloj teksta kojeg Al-Halladž koristi kako bi obrazovao sufijsku ljubav i čežnju za Jednim da bi potom u korist Azazela prizvao još jedan argument. Musa nanovo pita a zar ti nije Jedan naredio da to učiniš? Za Azazela nije bilo dvojbe, svijet nije tako jednostavan kako se uvijek čini, ne, to nije bila naredba uopće o Musa, to je bila Božija kušnja kojom je ispitana moja ljubav kako bi se prenijela sveopća istina o kompleksnosti Teksta a time i svijeta uopće. Ovim činom preoblikovanja ustaljenjih pogleda na Azazela sufijska tradicija je prodrmala tadašnje teološke i pravne konsekvence koje su slijedile iz tumačenja o odnosu Boga i Azazela s jedne strane te Boga i Adema s druge strane.

Teološki posmatrano ljubav prema Bogu se ustaljeno tumačila na Musaov način kako ga oslikava Al-Halladž, bespogovorno submisivno ispunjavanje Božijih naredbi i negiranje opcije Ne u javnom životu. Zakonik Božiji je tu da ga se slijedi i sprovodi, naredbe su jasne, i svako kršenje istih je manjak ljubavi prema Bogu. Kršiti naredbe je Azazelov iblisovski put kojem se mora suprotstaviti. Dovoljno obrazaca koji će biti vrla dekoracija različitim islamkim političkim pokretima tokom XX stoljeća. Sufijska tradicija preoblikuje kazivanje o stvaranju čovjeka i Azazelovoj poziciji u svemu tome. Azazel je dramski lik koji predstavlja opću sliku o stvarnom načinu kako funkcionira ljubav prema Bogu. Prihvatati naredbe bespogovorno i razumjevati uopće Božije upute kao čin naredbi čijim se primjenama u realnom svijeta treba stvoriti Božije kraljevstvo ili ga po našem jezikoslovlju hilafet je principijelno skrnavljenje ljubavi prema Bogu. Azazel prihvata da Božije riječi Ademu ničice padni nisu ništa drugo do li kušnja koju on mora prihvatiti jer ljubav iziskuje kušnje. To nije po Musaovom jeziku naredba, jer simbolično Musaov jezik je jezik naredbi – postoji naređenje A, a svako ko ga ne primjenjuje zaslužuje restrikcije, kazne, pa i uklanjanje iz javnog prostora u svijet podzemlja – pa su te Božije riječi u sufijskoj tradiciji dramatizacija Božije volje kako bi se u nekoliko sekvenci prikazala sva kompleksnost ovostranosti.

Postojanje naredbi je nužno, kao i razumijevanje istih, što meleci demonstrativno čine, ali jednako važno ako ne i važnije, jer samo tako je moguće voljeti Boga, je postojanje azazelovske simbolike otjelovljenje u riječi Ne. Tek kada postoji mogućnost da se odbace Božije naredbe, i da se slobodno nastavi djelovati kao što je Azazel prihvatio svoju tragediju prokletstva kako bi pokazao način na koji je jedino moguće demonstrirati ljubav spram Boga kompletira se priča o Bogu-Ademu-Azazelu. Svijet u kome se žele Božije naredbe ili upute pretočiti na kompletnu društvenu zbilju jeste onemogućavanje čovjeku da upozna kušnju i iskusi pokajanje. Kada postoji jasna i vrlo vidljiva kušnja koja se protivi Božijim uputama ljubav je tada moguća i iskrena jer nije proistekla iz submisivnog odnosa spram naredbi već prihvatanjem kušnje posredstvom koje se manifestira ljubav prema Bogu. Sufijska tradicija prepoznaje opasnost nauka koji počiva na tumačenju ljubavi prema Bogu kroz čin puke sljedbe naredbi, jer tada naredbe kroz Tekst postaju objekat kojem se izražava čežnja a ne Bog. Naredbe u vidu Teksta postaju idolatrija i to je momenat kada Azazel postaje simbol demonstracije čiste ljubavi prema Bogu. Ljubav podrazumijeva i čin odbijanja, prkosa, jer na taj način se dešava stvarni karakterni rast, a ne pukim figurativno rečeno musaovim jezikom naredbi.

Azazel je prihvatio ulogu koja kaže da je Bog postavio upute ali isto tako i uporedo s njima mora da postoji prostor za iskušenja, vrli svijet koji se opire Božijim uzusima jer za samog zaljubljenika u Boga ljubav je samo moguća tada i u takvom ambijentu, a ne u mikrosvijetu gdje se svako Ne potire jer u tom slučaju se javlja dominacija filozofije prohibicionizma a u sufijskoj tradiciji to je jasan čin kojim se negira sveopća Božija volja zbog koje je Azazel prihvatio prokletstvo. U sufijskoj tradiciji se preoblikovanjem lika Azazela iz otjelovitelja zla u arhetip ljubavi koja se izražava mogućnošću izbora formira potpuno drugačiji moralni etos unutar islama. Azazel unutar ove marginalizirane tradicije predstavlja osnovnu Božiju volju o postojanju stalnog komešanja šta da se čini u datim momentima.

Azazel je otjelovljenje lika koji bira između parcijalne naredbe ili Božijeg imperativa da se nešto mora učiniti i Božije sveopće volje da se postupa po slobodnoj volji. Birati između naredbe koja je za Azazela u sufijskoj tradiciji predstavljala ujedno i odstupanje od ljubavi prema Jednom, jer samo Njemu se ničice pada i prihvatanje tragične sudbine odbijanjem naredbe kako bi bila iskazana Božija sveopća volja predstava je o kompleksnosti svega što Azazel predstavlja. Činiti izbore nije jednostavno ali je neminovno za postojanje ambijenta u kome se može iskazati ljubav prema Boga a koja nije zaogrnuta hipokrizijom. Azazel postaje simbol kojim sufizam gradi zasebnu tradiciju koja nikada nije mogla poslužiti modernim islamističkim pokretima da na njoj baziraju svoja religijsko-politička stremljenja. Koliko je u samom srednjovjekovlju bilo dominantno učenje o Azazelu kao arhetipu zla najbolje svjedoči činjenica da su se različiti pokreti koji su odstupali od ortodoksije nazivali Iblisijama ili naprosto grupacijama čija su učenja azazelovska, čista otjelovljenja zla. Naprosto, najefikasniji način da se nekoga dafamira ili označi nepoželjnim a da to bude jednim zajedničkim opće poznatim imeniteljem jeste protivnika dovesti na simboličkoj ravni u direktnu vezu sa Azazelom.

Iblisije ili azazelovci su mogle biti različite skupine ali jedno od ustaljenijih značenja i upotrebe ovog termina je dafamirati opozitno mišljenje da zastupa učenje koje ne samo da se kosi sa Božijim naredbama već i da predstavnici zloćudnih azazelovskih ideja dozvoljavaju egzistiranje pojava koje su antipodnost Božijim uputama. Preoblikovanje Azazela u simbol ljubavi značilo je između ostalog i oblikovanje takvog moralnog svjetonazora koji podrazumijeva da je realizacija Božije ljubavi moguća samo u ambijentu u kojem uporedu egzistiraju i skupine koje se opiru Božijim uputama. Zbog toga je sufijska tradicija koja je interpretirala Azazela kao najvećeg tragičara od svih likova kojima se Kur’an pozabavio stavljena na marginu. Vrlo vješto tokom XX stoljeća sve moguće izvedenice iz ovog moralnog etosa su naprosto potisnute. Sufijska halladžovska interpretacija Azazela i raskrinkavanje musaovog nauka da se sve rješava slovom zakona time što se kršitelji Božijih naredbi moraju ukloniti iz javnog prostora po svim svojim načelima uspjela je samo da dobije dobre književne kritike.

To je bio i ostao veliki problem, što je ova tradicija ostala samo u domenu književnosti a da iz nje nikada nisu izvedene detaljnije teoretske mogućnosti kao što je to primjera radi učinjeno sa ortodoksnom tradicijom za koju je priča o Azazelu i Adamu postala bitan element izgradnje politika XX stoljeća. Jednostavnim jezikom rečeno Azazel je simbol zla koje se manifestira u različitim pojavnim oblicima čime se sinovi Ademovi odvode u grijeh a društvo urušava. Lijek za to je protjerivanje kako i Bog učini sa Ademom nakon što se o naredbu ogriješio. Prevedeno u politički jezik protjerivanje podrazumijeva slavljenje ideje prohibicionizma. Jedini način da se sljedbenici Azazela urazume je da se javni prostor očisti od svih vidljivih primjesa azazelovskog ponašanja. Za takvo što demokratičnost nije dobar model već stari oblik hilafeta u okvir kojeg se vlast i moć sile otjelovljava u pesnici moćnog vladara koji će da uredi društvo po volji Božijoj.

E, u sufijskoj tradiciji takva interpreracija je prepoznata vrlo rano kao momenat u kojem se odstupa od vjere i prelazi u svijet politikanstva gdje se ljubav prema Bogu ne realizira slobodnim izborom da se ta ljubav živi već su tu institucije sile koje vas upravo silom utjeruju u ljubav s Bogom. Da, za sufizam je to bio najveći grijeh, jer se time negirala Božija sveopća volja da se Njemu, kreatora svega, može kazati Ne a demonstracija te volje je Azazel. Od tud će i sva naočigled hedonistička terminologija u sufijskoj književnosti postati izraz osnovne predstave o Azazelu kao arhetipu ljubavi, jer što je u svakodnevnici prepoznato kao oličenje hedonizma u sufizmu je to postajalo simbol ljubavi prema Bogu. Za jedne je točenje vina predstavljalo oglušivanje o Božije naredbe a za sufijsku tradiciju vino je postajalo simbolom Božijeg spomena jer samo uz jasno viđenje grijeha mogla je postojati svijest o istinskoj vjeri koja ne postaje predmet politikanstva.

Na primjeru Azazelove tragedije sufijska tradicija je kreirala ambijent antipodan prohibicionističkim mjerama koje nastaju na učenju o progonstvu Azazela kao biću kojeg je vrhunac zla. Kada se u Kur'anu govori o odnosu vjernika prema kocki primjera radi, semantički je pažnja usmjerena na oblikovanje jedne zasebne kulture koja ima svoje posebne prepoznatljive obrise. Kocka se ne kudi jer se njome dolazi do nepoštene zarade kao što je to uobičajeno navođenje u prohibicinističkom rječniku, već se naprosto za kocku kaže da je ridžs  ( iz pozicije vjerskog nauka pokuđeno djelo koje pripada takvom kulturnom ambijentu koji onemogućava kvalitetan kulturološki razvoj kojim se iskazuje ljubav prema Bogu), ali ne postoji prohibicionistički karakter. Savjet je da se kocka ostavlja intenzivno po strani, jer samo na taj način nadati se uspjehu što u kur'askom jeziku podrazumijeva spominjanje Božijeg imena i obavljanje molitve.

Kocku namjenski spominjem jer je tokom ramazana pokrenuta kampanja ramazanom protiv kladionica u okviru koje je dominirao jezik da je kocka samo još jedan vid Azazelovog otjelovljena zla, a iz tog rječnika pretežito slijedi čežnja za prohibicionizmom i različitim restrikcijima svih djela koja se smatraju gnusnim među kojima je kocka samo jedan vrli slikoviti primjer. Kocka je u ovom slučaju samo simbol kako se na temelju dvije različite tradicionalne interpretacije o Azazelu formiraju i dva vrlo drugačija odnosa prema stvarnosti.

Opća dominantna teorija koja Azazela predstavlja arhetipom zla kada je posrijedi ljubav prema Bogu upotrebu sile vidi kao legitimno sredstvo za iskazivanje svoje zaljubljenosti. Za nju je uvijek bitnije da se određena pojava zabrani i ukloni. Problematika ove interpretativne tradicije počiva na ljubavi koja u prvi plan stavlja teologiju submisivnosti, tekstocentrizam i što Božije upute da se određena djela stavljaju u stranu prenosi u domen političkog jezika čime se gubi vjerski karakter tih djela. Sufijska tradicija naučavanja o Azazelovoj tragediji naglasak postavlja na Azazelovo Ne, njegovo odbijanje da se povinuje naredbi, te da u konačnici postane simbol iskazivanja sveopće Božije volje da uz svako prihvatanje Njegovih uputa uporedo egzistira i pravo da se te iste upute odbiju. Sufijska tradicija je time kreirala poseban ambijent u kojem se teologija ljubavi predstavlja kao nužna egzistencija a ona podrazumijeva egzistiranje različitih oblika hedonizma, jer samo u takvom ambijentu se može istinski ljubiti Boga. U tom tonu sufizam je uvijek težio kooperaciji, i bijegu od politikanstva i jezika sile. Za sufizam je bitno da vjera ostane vjera, te da Božije upute ne postanu dekoracija političke religije. Zbog toga je sufizam uvijek tokom XX stoljeća bio na udaru različitih islamskih političkih pokreta, jer tradicija koja ima nauk o Azazelu kao arhetipu ljubavi nikada nije mogla da postane korpus koji se da iskoristiti u političke autoritativne svrhe.

Sufijska tradicija odaslala je poruku da kada se Azazelovo Ne prihvati kao simbol ljubavi prema Bogu i iskazivanju sveopće Božije volje mnogo je jednostavnije prihvatiti načela otvorenog društva, jer vjera biva vjerom, a na nama je koliko ćemo te davno odaslate poruke staviti na mapu vidljivosti.