Dvije slikice iz Haverićeve ''Kritika bosanskog uma''
Slikica br. 1: Prva slikica je Haverićevo portretiranje Mustafe
Busuladžića, što u vrtlogu trenutnih dešavanja posrijedi imenovanja osnovne škole po dotičnom rahmetliji pokazuje svu buru misli naših internih kulturoloških sukoba. U postratnom periodu, Busuladžić, je
postao velikan jednog dijela uske bosanske muslimanske intelektualne misli, pa se njegovo ime zna spominjati, posebno kada epiteti dolaze iz pera
Džemaludina Latića, kako je riječ ''o najoštroumnijem bošnjačkom misliocu
prošlog vijeka''. Od Latićevog najvećeg umnog Bošnjaka proći će nekoliko godina, pa će se
pojaviti Haverićeva realističnija slika djela Mustafe Busuladžića, ali, na kraju s istom porukom. Haverić definitivno neće pisati nikakve panegirike Busuladžiću, ali će u konačnici svojom metodologijom i izborom baš Busuladžića, napraviti isto što i krugovi, koji od Busuladžića prave neko intelektualno čudo, sredstvo za interne kultur-ratove. I baš se sve to iskalilo na političkoj areni sukobom na relaciji SDA vs NS, na temu ko je
bio vrli Mustafa Busuladžić, a u suštini ti kulturološki sukobi su mnogo šireg opsega.
Haverić će napraviti jedan propust, a koji paradoksalno to nije, već je dio preslike njegove metodologije navodne ''kritike'' bosanskog muslimanskog uma. ''Kritika'' pod navodnicima, jer selektivni izbori, i pravljanje generalnih zaključaka od parcijalnih individualiziranih slučajeva, nije nikakva ozbiljna kritika, već panegirik svojim ideološkim ubjeđenjima. Nisam nikakv fan Busuladžića, naprotiv, pisao sam zbog čega on ne može biti, niti je vrijedan nekih intelektualnih hvalospjeva, ali Haverić ga postavlja kao nekog gotovo, pa opće prihvaćenog velikana bošnjačke tradicionalne misli XX stoljeća, pa tako da dođe na istu stepenicu kao i Latić, i drugi, koji su pravili od Busuladžića sliku velikog intelekta, bez ozbiljnih argumenata. Iako ga Haverić kritikuje negativno, davanjem baš njemu prostora unutar kritike bosanskog uma, znači da ga i on vidi ozbiljnim predstavnikom bosansko-muslimanske misli. U tom smislu nema razlike između Haverića i Latića glede Busuladžića. Razlika počiva na drugim osnovama, o kojima dijelom pišem u ovom komentaru. Zbog toga sam se i odlučio ukratko izabrati dvije, kako to kažem, slikice, spojene u priči o Busuladžiću i
Muhamedu-begu. Opći je prikaz kako je Busuladžić postao simbol mučenika,
i velikog muslimanskog uma, kojeg ubiše jugoslavenski komunisti, jer je
upravo bio antikomunista a uz to još i musliman. Haverić se zadržava na
pozitivističkom pristupu kada je riječ o Busuladžiću, pa ne zalazi u
njegovu simboliku i kako je njegovo pisanje pustilo korijene u
postratnom periodu u BiH, u kojim djelima, časopisima, kojih autora, te kakav je uopće bio prihvat tih djela u široj javnosti, ako je ikakav i postojao. Ne zaboravimo, ovdje govorimo o kritici bosanskog uma, a ne kritici nekih konkretnih partikularnih djela i pojava. Veoma je bitno imati to na umu, jer Haverić sve vrijeme od partikularnih pojava pravi generalnu sliku, što je potpuni promašaj, ali česta praksa kada je osnovna vodilja određen ideološki, gotovo pa dogmatski pristup nekoj pojavi. S jedne strane, postoje krugovi, koji se trude iz petnih žila prikazati Busuladžića, velikanom bošnjačke muslimanske inteligencije, te da se to prihvati bespogovorno kao djelić naše ozbiljne ostavštine, a što je jedna nekohorentna misao.
S jedne strane Busuladžića će se portretirati kao osobu koja je potpisala rezoluciju protiv ubijanja Jevreja u NDH, a u isto vrijeme 1944., Busuladžić će Jevreje portretirati po klasičnoj matrici zlih bića orka koje u trgovini nemaju mjere, pa se valja dati u borbu protiv jevrejske slobodno tržišne mehaničke projektovanosti. Ovaj krik anti-semitizma će naravno ostaviti prostora za ozbiljno promišljanje o Busuladžićevim stavovima, koji su, čini mi se više bili plod muslimanskog autonomaštva i dinamičkih odnosa tokom II svjetskog rata, nego li nekog generičkog fašizma, što njega uopće ne opravdava, ali za ozbiljan historijski sud neophodno je sakupiti svu građu o ovom autoru. Haverić nastavlja s biografskim podacima o Busuladžiću ali se ne upušta u detaljnu analizu postratnih djela koja nastaju na Busuladžićevoj mantri o Jevrejima. Kratka, ali vrlo nedvojbeno, anti-semitska pisanja Busuladžića, postaju norma tek unutar jednog specifičnog kruga djelatnika u postdejtonskoj BiH, kojima je Busuladžić upravo velikan bošnjačke mislli prošlog stoljeća, ili koji su svoje crne misli o Jevrejima projektovali i pokušali ugraditi u stubove islamske tradicije. Ti krugovi su poseban fenomen, produkt složenih odnosa usljed ratnih sukoba 90-tih godina, i utjecaja zaljevskih i drugih istočnih centara, ali sigurno ne reprezenti muslimanskog bosanskog uma. Nemam problem s tim da kažem, kako je neophodno uhvatiti se u koštac, s onima koji su bili autori prijevoda raznih djela od 1997., pa na ovamo, a koji i danas djeluju u okviru nekih NGO ili čak drže katedre za ovo ili ono, a kojima portretiranje Jevreja kao da su orke iz Lord of the Rings nije predstavljao nikakav problem, već neki opći topos. Činjenica je da takvi krugovi postoje, ali oni nisu nikakva slika bosanske misli, već jedan eho sveopćeg geopolitičkog neproduktivnog dinamizma na Bliskom istoku, pa se mitovi, anegdotalnosti, i narodne priče predstavljaju nekom ozbiljnom islamskom tradicijom. IZBiH je prva osjetila te probleme tokom 90-tih godina i ratnih sukoba, te takođe nakon rata, i dobrim dijelom se uspjela komotno nositi s tim izazovima. Ne savršeno, ne perfektno, ali uspješno da. Naravno, u međuvremenu je nastao i drugi tip inteligencije, koji će potcrtati kako nije problem s Jevrejima, već njihovom idejom o cionizmu, u kojem je satkana jevrejska nacionalna svijest i stvaranje nacionalne države. U toj ideji se pravi poseban previd, koji opet ne ide u korist stvaranja palestinske države i rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba, ali to je posebna tematika.
No, kako je Busuladžić bio vrlo smeten, tako su i ovi neki ovdašnji pisci i prevodioci, smeteni, pa ne treba da čudi kada osoba X govori o općoj islamskoj toleranciji, dobrostivosti prema svima i svakome, ali u isto vrijeme u svemu vidi neku jevrejsku zavjeru. Busuladžićeva površna gledanja na judaizam i Jevreje i ta njegova smetenost samo se prelila u mnogo ozbiljniju i veću smetenost naške ovdašnje pseudointeligencije okrunjene raznim aktivistima, koji promovišu Istinu. Iako dakle možemo detektovati razne neugodne i nimalo zanemarive pojave u našem društvu, Haverić ipak propušta, a što se ne očekuje, detaljniji prikaz bosanske muslimanske inteligencije. Pa nije pobogu se ona svela valjda samo na viđenje u Busuladžiću velikog uzora, ili što naš jedan ovdašnji autor piše, kako je on bosanski Sejjid Kutb. Ni to povezivanje sa Kutbom, niti je strano niti treba da čudi, ako se čitalo oba autora, pa ni zbog čega se naknadno Kutb prevodi i predstavlja ovdašnjim muslimanima, isto tako velikanom moderne islamske misli, mučenikom, koga su ovaj put ubili tamo neki ''egipatski komunisti''. Kutb je ipak mnogo ozbiljniji autor, dotjeranog stila, ali u konačnici, ko traži spoj, vidi dva mučenika. Ko ipak sagleda njihovu ostavštinu, vidjet će odstupanje od klasične islamske tradicionalne institucionalne misli, čemu je upravo antipod Mehmed-beg iz ''Svatova''. Prihvatanje utopističke fantazmagorije ugrađene u jedan oblik kvazi-islamske političke misli XX stoljeća, nastale na vrlo turbulentnim prostorima geopolitičkih sukoba, je fenomen zaseban sam po sebi, i opet nikakav osnovni elemenat bosanskog muslimanskog uma. I kod Kutba i kod Busuladžića je problem što ih malo ko realno i čita, pa da piše ozbiljne sudove. Oni su za neke ljude primarno simboli, i kako takvi se nužno ne čitaju, već osjećaju. Oni su mučenici, i zbog toga im se odaje slava, a što je već prostor kulturoloških sukoba. Sve ovo navedeno je tek vid jedne pojave unutar našeg društva, ali koja je daleko od toga, pa da predstavlja općit topos bosanske muslimanske misli. Tu Haverić vješto koristi prostor selektivnosti, i Busuladžiću daje mnogo značajan prostor, koji mu uopće ne pripada, pa čak ni tokom perioda II svjetskog rata, a tek kasnije.
Slikica br. 2: I od Busuladžića, hop-cup, pa do poglavlja ''Muhamed, prvi Evropejac''. Naime, riječ je o Muhamedu-begu iz pjesme, ''Mrak zeteče po gori svatove'', koju Haverić navodi kao relativno nepoznatu a sa potpuno drugačijim etičkim kodom u odnosu na ustaljeno proslavljenu ''Hasanaginicu''. Muhamed-beg je zanimljiv, uneobičajen, antipodan ustaljenim prikazima ovdašnjih običaja, i zbog toga ga i Haverić vješto smješta u svoj svijet kritike bosanskog uma, jer Muhamed-beg će prešutiti kako je nevjesta njegova brata malo se poigrala prije braka, pa dobila dijete s nekim drugim čikom, pa će on sve to vješto uštimati, tako da mu i brat i njegova nevjesta budu sretni. Haverić s Muhamedom-begom čini jedan neuobičajen prevrat, ali potpuno logičan, s obzirom na metodologiju njegova rada glede kritike ''bosanskog uma''. Muhamed-beg je književni lik, koji u XVII stoljeću, progovara kao izraz jedne drugačije bosansko-muslimanske tradicije, koja se manifestira činom kršenja Božijeg zakona time što se prešutio čin bluda, zarad slave ljudskosti, što je zakon jači od Božijeg.
Pjesma ''Mrak zateče po gori svatove'' zaslužuje detaljniju analizu, ali sljedstveno kontekstu, Haverić se zadržava na temeljnoj značenjskoj jedinici, a to je postupak Muhameda-bega, koji ''nije prekršio samo običaje, već i Božiji zakon'', jer po Božijem zakonu grijeh je svakako izvjestan pred Bogom, skriti se ne može, pa je svejedno da li će isti biti skriven od očiju javnosti. Tim slijedom će Haverić doći do konačnog i najbitnijeg zaključka kako je odnos prema tradiciji selektivan, te je uvijek proizvod izbora i to ''djelatne manjine'', čin inteligencije koja interpretira tradiciju i stavlja je u eter. Sve je to uredu, ali ostaje žal u ovom dijelu, koji je ponajbitniji u kompletnoj knjizi po mom subjektivnog sudu, a to je Haverićev olak sud kako je Muhamed-beg prekršio Božiji zakon jer je grijeh prešutio, te postao vrli ''Evropejac''. Nije, Muhamed-beg je radio po Božijem zakonu, jer po Božijem nauku skriti grijeh je vrlina, skrivanje tuđih mahana je djelo za koje slijedi nagrada, i dio je sveopće islamske tradicije. Haverić upozorava na selektivnosti, a kompletna knjiga mu je jedna vrlo negativna kompozicija selektivnosti.
Dakle, Muhamed-beg ustvari oživljava jedan dio tradicije, koji je možda unutar društvenih odnosa njegova vremena bio na margini i zabačen, što opet ne mora biti tačno, već je samo nagađanje. Od tud je Muhamed-beg i ''Svatovi'' od velike bitnosti, jer ova pjesma predstavlja jedan dio islamske tradicije. To odstranjivanje vrlih vrijednosti, kao što je nemiješanje u tuđu privatnost i čuvanje tuđih postupaka svetim i privatnim, što pripada datoj jedinki, je postupak koji nam uveliko nedostaje. Privatni odnosi treba da ostanu privatni, osim kada prerastu u sukob neophodan da o tome sudi instituacija suda, ali ne i šire mase. Muhamed-beg je glas, koji suprotstavlja drugačije vrijednosti a koje su dio iste tradicije, Božijeg zakona, samo što u ovom slučaju Božiji zakon želi da se prikaže jednoobraznim, jednodimenzionalnom, te mehaničkim, nevarijabilnim. Takav je i Haverićev zahvat bosanskog uma, selektivan, nadmen, i predstavljen jednom bojom. Takvo stanje teško da je vidljivo u bilo kakvim ljudskim odnosima i institucijama, pa ni stanje bosanskog uma ne zaslužuje takav osvrt.
A što se tiče Muhamed-bega, Haverić, je baš ovdje, po mom vrlom sudu, se trebao odmaknuti od interpretacije kako Muhamed krši i običaje i Božiji zakon, jer prvobitno, ovaj Evropejac u prosvjetiteljskom smislu (da ne ulazim u zavrzlame kojekakvog polemisanja s dva toka prosvjetiteljstva), ne raskrinkava s običajima već ih fragmentarno demaskira i odbacuje one vrijednosti čiji su ishodi mnogo nepredvidivi. Islamska tradicija, kao i svaka velika religijska tradicija, vrlo dobro operira s rizicima i nepredvidim ishodima. Muhamed-beg je pokazao vrijednost isticanja tradicije privatnih odnosa, koja nosi sasvim drugačije etičke osnove, u odnosu na težnju upiranja prsta ka svakom grijehu. Muhamed je bio prvi Evropejac po Haverićevom rijeku, ali on se samo ponaša u skladu s određenim tradicionalnim nasljeđem. Od Busuladžića i rasprave o imenovanju škole, do Haverićevog prvog Evropejca, ''Kritika bosanskog uma'' je odličan prikaz šta ne treba činiti želi li se što stvarnije predstaviti jedna pojava. Uzimati selektivno neke partikularije, te od njih praviti velike generalne zaključke je put u propast s naučne strane, ali odlično za nabijanje poena unutar svojih nekih ideoloških krugova. Tako ne funkcionira ozbiljna znanost, a ni ozbiljno pisanje, pa tako ni ovo nije nikakva ozbiljna kritika bosanskog uma.
S jedne strane Busuladžića će se portretirati kao osobu koja je potpisala rezoluciju protiv ubijanja Jevreja u NDH, a u isto vrijeme 1944., Busuladžić će Jevreje portretirati po klasičnoj matrici zlih bića orka koje u trgovini nemaju mjere, pa se valja dati u borbu protiv jevrejske slobodno tržišne mehaničke projektovanosti. Ovaj krik anti-semitizma će naravno ostaviti prostora za ozbiljno promišljanje o Busuladžićevim stavovima, koji su, čini mi se više bili plod muslimanskog autonomaštva i dinamičkih odnosa tokom II svjetskog rata, nego li nekog generičkog fašizma, što njega uopće ne opravdava, ali za ozbiljan historijski sud neophodno je sakupiti svu građu o ovom autoru. Haverić nastavlja s biografskim podacima o Busuladžiću ali se ne upušta u detaljnu analizu postratnih djela koja nastaju na Busuladžićevoj mantri o Jevrejima. Kratka, ali vrlo nedvojbeno, anti-semitska pisanja Busuladžića, postaju norma tek unutar jednog specifičnog kruga djelatnika u postdejtonskoj BiH, kojima je Busuladžić upravo velikan bošnjačke mislli prošlog stoljeća, ili koji su svoje crne misli o Jevrejima projektovali i pokušali ugraditi u stubove islamske tradicije. Ti krugovi su poseban fenomen, produkt složenih odnosa usljed ratnih sukoba 90-tih godina, i utjecaja zaljevskih i drugih istočnih centara, ali sigurno ne reprezenti muslimanskog bosanskog uma. Nemam problem s tim da kažem, kako je neophodno uhvatiti se u koštac, s onima koji su bili autori prijevoda raznih djela od 1997., pa na ovamo, a koji i danas djeluju u okviru nekih NGO ili čak drže katedre za ovo ili ono, a kojima portretiranje Jevreja kao da su orke iz Lord of the Rings nije predstavljao nikakav problem, već neki opći topos. Činjenica je da takvi krugovi postoje, ali oni nisu nikakva slika bosanske misli, već jedan eho sveopćeg geopolitičkog neproduktivnog dinamizma na Bliskom istoku, pa se mitovi, anegdotalnosti, i narodne priče predstavljaju nekom ozbiljnom islamskom tradicijom. IZBiH je prva osjetila te probleme tokom 90-tih godina i ratnih sukoba, te takođe nakon rata, i dobrim dijelom se uspjela komotno nositi s tim izazovima. Ne savršeno, ne perfektno, ali uspješno da. Naravno, u međuvremenu je nastao i drugi tip inteligencije, koji će potcrtati kako nije problem s Jevrejima, već njihovom idejom o cionizmu, u kojem je satkana jevrejska nacionalna svijest i stvaranje nacionalne države. U toj ideji se pravi poseban previd, koji opet ne ide u korist stvaranja palestinske države i rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba, ali to je posebna tematika.
No, kako je Busuladžić bio vrlo smeten, tako su i ovi neki ovdašnji pisci i prevodioci, smeteni, pa ne treba da čudi kada osoba X govori o općoj islamskoj toleranciji, dobrostivosti prema svima i svakome, ali u isto vrijeme u svemu vidi neku jevrejsku zavjeru. Busuladžićeva površna gledanja na judaizam i Jevreje i ta njegova smetenost samo se prelila u mnogo ozbiljniju i veću smetenost naške ovdašnje pseudointeligencije okrunjene raznim aktivistima, koji promovišu Istinu. Iako dakle možemo detektovati razne neugodne i nimalo zanemarive pojave u našem društvu, Haverić ipak propušta, a što se ne očekuje, detaljniji prikaz bosanske muslimanske inteligencije. Pa nije pobogu se ona svela valjda samo na viđenje u Busuladžiću velikog uzora, ili što naš jedan ovdašnji autor piše, kako je on bosanski Sejjid Kutb. Ni to povezivanje sa Kutbom, niti je strano niti treba da čudi, ako se čitalo oba autora, pa ni zbog čega se naknadno Kutb prevodi i predstavlja ovdašnjim muslimanima, isto tako velikanom moderne islamske misli, mučenikom, koga su ovaj put ubili tamo neki ''egipatski komunisti''. Kutb je ipak mnogo ozbiljniji autor, dotjeranog stila, ali u konačnici, ko traži spoj, vidi dva mučenika. Ko ipak sagleda njihovu ostavštinu, vidjet će odstupanje od klasične islamske tradicionalne institucionalne misli, čemu je upravo antipod Mehmed-beg iz ''Svatova''. Prihvatanje utopističke fantazmagorije ugrađene u jedan oblik kvazi-islamske političke misli XX stoljeća, nastale na vrlo turbulentnim prostorima geopolitičkih sukoba, je fenomen zaseban sam po sebi, i opet nikakav osnovni elemenat bosanskog muslimanskog uma. I kod Kutba i kod Busuladžića je problem što ih malo ko realno i čita, pa da piše ozbiljne sudove. Oni su za neke ljude primarno simboli, i kako takvi se nužno ne čitaju, već osjećaju. Oni su mučenici, i zbog toga im se odaje slava, a što je već prostor kulturoloških sukoba. Sve ovo navedeno je tek vid jedne pojave unutar našeg društva, ali koja je daleko od toga, pa da predstavlja općit topos bosanske muslimanske misli. Tu Haverić vješto koristi prostor selektivnosti, i Busuladžiću daje mnogo značajan prostor, koji mu uopće ne pripada, pa čak ni tokom perioda II svjetskog rata, a tek kasnije.
Slikica br. 2: I od Busuladžića, hop-cup, pa do poglavlja ''Muhamed, prvi Evropejac''. Naime, riječ je o Muhamedu-begu iz pjesme, ''Mrak zeteče po gori svatove'', koju Haverić navodi kao relativno nepoznatu a sa potpuno drugačijim etičkim kodom u odnosu na ustaljeno proslavljenu ''Hasanaginicu''. Muhamed-beg je zanimljiv, uneobičajen, antipodan ustaljenim prikazima ovdašnjih običaja, i zbog toga ga i Haverić vješto smješta u svoj svijet kritike bosanskog uma, jer Muhamed-beg će prešutiti kako je nevjesta njegova brata malo se poigrala prije braka, pa dobila dijete s nekim drugim čikom, pa će on sve to vješto uštimati, tako da mu i brat i njegova nevjesta budu sretni. Haverić s Muhamedom-begom čini jedan neuobičajen prevrat, ali potpuno logičan, s obzirom na metodologiju njegova rada glede kritike ''bosanskog uma''. Muhamed-beg je književni lik, koji u XVII stoljeću, progovara kao izraz jedne drugačije bosansko-muslimanske tradicije, koja se manifestira činom kršenja Božijeg zakona time što se prešutio čin bluda, zarad slave ljudskosti, što je zakon jači od Božijeg.
Pjesma ''Mrak zateče po gori svatove'' zaslužuje detaljniju analizu, ali sljedstveno kontekstu, Haverić se zadržava na temeljnoj značenjskoj jedinici, a to je postupak Muhameda-bega, koji ''nije prekršio samo običaje, već i Božiji zakon'', jer po Božijem zakonu grijeh je svakako izvjestan pred Bogom, skriti se ne može, pa je svejedno da li će isti biti skriven od očiju javnosti. Tim slijedom će Haverić doći do konačnog i najbitnijeg zaključka kako je odnos prema tradiciji selektivan, te je uvijek proizvod izbora i to ''djelatne manjine'', čin inteligencije koja interpretira tradiciju i stavlja je u eter. Sve je to uredu, ali ostaje žal u ovom dijelu, koji je ponajbitniji u kompletnoj knjizi po mom subjektivnog sudu, a to je Haverićev olak sud kako je Muhamed-beg prekršio Božiji zakon jer je grijeh prešutio, te postao vrli ''Evropejac''. Nije, Muhamed-beg je radio po Božijem zakonu, jer po Božijem nauku skriti grijeh je vrlina, skrivanje tuđih mahana je djelo za koje slijedi nagrada, i dio je sveopće islamske tradicije. Haverić upozorava na selektivnosti, a kompletna knjiga mu je jedna vrlo negativna kompozicija selektivnosti.
Dakle, Muhamed-beg ustvari oživljava jedan dio tradicije, koji je možda unutar društvenih odnosa njegova vremena bio na margini i zabačen, što opet ne mora biti tačno, već je samo nagađanje. Od tud je Muhamed-beg i ''Svatovi'' od velike bitnosti, jer ova pjesma predstavlja jedan dio islamske tradicije. To odstranjivanje vrlih vrijednosti, kao što je nemiješanje u tuđu privatnost i čuvanje tuđih postupaka svetim i privatnim, što pripada datoj jedinki, je postupak koji nam uveliko nedostaje. Privatni odnosi treba da ostanu privatni, osim kada prerastu u sukob neophodan da o tome sudi instituacija suda, ali ne i šire mase. Muhamed-beg je glas, koji suprotstavlja drugačije vrijednosti a koje su dio iste tradicije, Božijeg zakona, samo što u ovom slučaju Božiji zakon želi da se prikaže jednoobraznim, jednodimenzionalnom, te mehaničkim, nevarijabilnim. Takav je i Haverićev zahvat bosanskog uma, selektivan, nadmen, i predstavljen jednom bojom. Takvo stanje teško da je vidljivo u bilo kakvim ljudskim odnosima i institucijama, pa ni stanje bosanskog uma ne zaslužuje takav osvrt.
A što se tiče Muhamed-bega, Haverić, je baš ovdje, po mom vrlom sudu, se trebao odmaknuti od interpretacije kako Muhamed krši i običaje i Božiji zakon, jer prvobitno, ovaj Evropejac u prosvjetiteljskom smislu (da ne ulazim u zavrzlame kojekakvog polemisanja s dva toka prosvjetiteljstva), ne raskrinkava s običajima već ih fragmentarno demaskira i odbacuje one vrijednosti čiji su ishodi mnogo nepredvidivi. Islamska tradicija, kao i svaka velika religijska tradicija, vrlo dobro operira s rizicima i nepredvidim ishodima. Muhamed-beg je pokazao vrijednost isticanja tradicije privatnih odnosa, koja nosi sasvim drugačije etičke osnove, u odnosu na težnju upiranja prsta ka svakom grijehu. Muhamed je bio prvi Evropejac po Haverićevom rijeku, ali on se samo ponaša u skladu s određenim tradicionalnim nasljeđem. Od Busuladžića i rasprave o imenovanju škole, do Haverićevog prvog Evropejca, ''Kritika bosanskog uma'' je odličan prikaz šta ne treba činiti želi li se što stvarnije predstaviti jedna pojava. Uzimati selektivno neke partikularije, te od njih praviti velike generalne zaključke je put u propast s naučne strane, ali odlično za nabijanje poena unutar svojih nekih ideoloških krugova. Tako ne funkcionira ozbiljna znanost, a ni ozbiljno pisanje, pa tako ni ovo nije nikakva ozbiljna kritika bosanskog uma.
Primjedbe
Objavi komentar