srijeda, 21. rujna 2016.

Dvije slikice iz Haverićeve ''Kritika bosanskog uma''

Slikica 1: Prva slikica je Haverićevo portretiranje Mustafe Busuladžića, koje u zbiru trenutnih dešavanja u vezi s imenovanjem osnovne škole po dotičnom rahmetliji pokazuje svu buru misli koja vlada kod bosanskih muslimana. U postratnom periodu Busuladžić mimo što je postao velikan bosanske muslimanske intelektualne misli već nerijetko se uz njegove ime spominje, posebno kada epiteti dolaze iz pera Džemaludina Latića, da je riječ ''o najoštroumnijem bošnjačkom misliocu prošlog vijeka''. Od Latićevog najvećeg umnog Bošnjaka (valjda Hrvata muslimana al aje sad to da ostavimo po strani) trebalo je godina da se pojavi Haverićeva realističnija slika djela Mustafe Busuladžića. Jap, sve se to iskalilo na političkoj areni i sukobu SDA vs NS na temu ko je bio vrli Mustafa Busuladžić. Haverić pokazuje svu mlitavost i površnost mainstream muslimanskog bosanskog intelektualnog djelovanja koje se podobro manifestira i simbolično u liku i djelu Mustafe Busuladžića.

Međutim, Haverić će napraviti jedan propust uslovno rečeno kada piše o selektivnom odnosu spram tradicije pod naslovom ''Muhamed, prvi Evropejac'' ili što prostije kazano, poseže za jednom horizontalnom interpretacijom bez pravljenja skoka kada se to baš može učiniti ali o tome u slikici 2., pa zbog toga i spoj priče o Busuladžiću i Muhamedu-begu. Opći je prikaz kako je Busuladžić postao simbol mučenika, i velikog muslimanskog uma kojeg ubiše jugoslavenski komunisti jer je upravo bio antikomunista a uz to još i musliman. Haverić se zadržava na pozitivističkom pristupu kada je riječ o Busuladžiću, pa ne zalazi u njegovu simboliku i kako je njegovo pisanje pustilo korijene u postratnom periodu u BiH. Primjer jedan, koliko god se iscrpno pokušavalo prikazati Busuladžića kao velikana kojeg bosanski muslimanski um treba da prihvati bespogovorno kao djelić svoje ostavštine na kome treba da bazira svoju sadašnjost i stvarnost on je fantastičan primjer kako se obrazuje jedna necjelovita misao i kako se formira nevjerovatna zbrka u stvarnosti.

S jedne strane Busuladžića će se portretirati kao osobu koja je potpisala rezoluciju protiv ubijanja Jevreja u NDH, ali u isto vrijeme 1944., Busuladžić će Jevreje portretirati po klasičnoj matrici zlih bića orka koje u trgovini nemaju mjere, pa se valja dati u borbu protiv jevrejske slobodno tržišne mehaničke projektovanosti. Haverić nastavlja s biografskim podacima o Busuladžiću ali se ne upušta u detaljnu analizu postratnih djela koja nastaju na Busuladžićevoj mantri o Jevrejima. Kratka ali vrlo precizna antisemitska pisanja Busuladžića postaju norma u postedejtonskoj BiH u jednom krugu bosanskih muslimana kojima je Busuladžić upravo velikan bošnjačke misli XX. vijeka. Kad kažem norma, treba se samo dati u čitanje prijevoda raznih djela od 1997. pa na ovamo, od strane inteligencije koja i danas djeluje po raznim NGO ili drže katedre za ovo ili ono, a kojima je portretiranje Jevreja kao da su orke iz Lord of the Rings postalo kao opći topos, činjenica a ne pusta fantazmorgarija. Na tome je nastao i drugi tip inteligencije koji opet ide uz put da nije problem s Jevrejima što postoje, već taj crni cionizam i jevrejska nacionalna svijest i stvaranje nacionalne države. Eto, nije da su Jevreji zli onako đuture, ali ta ideja o naciji definitivno je zlo pa se tu uključuju perfidnija pisanja koja se stavljaju kao vrla djela anticionizma.

No, kako je Busuladžić bio smeten, tako su i ovi vrli pisci smeteni, pa ne treba da čudi kada osoba X govori o općoj islamskoj toleranciji, dobrostivosti prema svima i svakome, ali u isto vrijeme pokazuje simptome judeofobije ili otvorenu netrpeljivost prema Jevrejima. Busuladžićeva površna gledanja na judaizam i Jevreje i ta njegova smetenost samo se prelila u mnogo ozbiljniju i veću smetenost naške inteligencije i raznih aktivista koji promovišu Istinu. Od Busuladžića do tv-inteligencije koja nema dokaze ali vjeruje kuku lele da iza ISIL-a stoje cionisti, pardon, orke, od Busuladžića do fb-inteligencije koja opet nema dokaze ali zna i vjeruje da iza Gulenovog Hizmeta se krije opet cionistička vidljiva ruka koja ipak djeluje po ekonomskoj paradigmi nevidljive ruke. S toga i nema dokaza, samo se vide tragovi te goropasne cionističke ruke.

Haverić propušta, a na momente se očekuje, detaljniji prikaz bosanske muslimanske inteligencije koja ne samo da vidi u Busuladžiću velikog uzora, već kako to Safvet Halilović piše, on je je li bosanski Sejjid Kutb. Ni to povezivanje sa Kutbom niti je strano niti treba da čudi ako se čitalo oba autora, pa ni zbog čega se naknadno Kutb prevodi i predstavlja ovdašnjim muslimanima kao velikan islamske misli, mučenik koga su ovaj put ubili tamo neki ''egipatski komunisti''. Dva mučenika, koji perom, ko imalo objektivno sagleda svu njihovu ostavštinu, ne da su ostavili nešto značajno već su pristali uz odstupanje od klasične islamske tradicionalne institucionalne misli, čemu je upravo antipod Mehmed-beg iz ''Svatova'' i prigrlili utopističke fantazmorgarije islamske političke misli XX.vijeka, te jedinice vremena u kojem je islam postao skup čudorednih političkih misli s kojima nikako da se bosanski muslimanski um uhvati u koštac i raščisti za sva vremena. I kod Kutba i kod Busuladžića je problem što ih malo ko realno i čita, oni su simboli, oni se ne čitaju, već osjećaju, oni su mučenici, i zbog toga im se slava odaje! Da bosanski muslimanski subjekt ima ljude koji svima mogu biti uzoriti ima, ali je problem što takvi nisu bili mučenici, i uz sve to, ne mogu da služe u političkom diskursu, naprosto na tržištu političke arene takvi nemaju prođu.

Slikica 2: I od Busuladžića hop-cup pa do poglavlja ''Muhamed, prvi Evropejac''. Naime, riječ je o Muhamedu-begu iz pjesme ''Mrak zeteče po gori svatove'', koju Haverić navodi kao relativno nepoznatu a sa potpuno drugačijim etičkim kodom u odnosu na ustaljeno proslavljenu ''Hasanaginicu''. Muhamed-beg je zanimljiv, uneobičajen, antipodan ustaljenim prikazima ovdašnjih običaja, i zbog toga ga i Haverić vješto smješta u svoj svijet kritike bosanskog uma jer Muhamed-beg će prešutiti da je nevjesta njegova brata malo se poigrala prije braka, pa dobila dijete s nekim drugim čikom, pa će on sve to vješto uštimati tako da mu i brat i njegova nevjesta budu sretni. E koliko god Haverić vješto portretira i demaskira svu problematiku bosanske muslimanske inteligencije s Muhamedom-begom čini jedan neuobičajen prevrat. Muhamed-beg je književni lik koji u XVII. stoljeću progovara kao izraz jedne drugačije bosanskomuslimanske tradicije, koja se manifestira činom kršenja Božijeg zakona time što se prešutio čin bluda zarad slave ljudskosti što je zakon jači od Božijeg.

Pjesma ''Mrak zateče po gori svatove'' zaslužuje detaljniju analizu, ali budući na kontekst Haverić se zadržava na temeljnoj značenjskoj jedinici, a to je postupak Muhameda-bega koji ''nije prekršio samo običaje, već i Božiji zakon'', jer po Božijem zakonu grijeh je svakako izvjestan pred Bogom, skriti se ne može, pa je svejedno da li će isti biti skriven od očiju javnosti. Tim slijedom će Haverić doći do konačnog i najbitnijeg zaključka da je odnos prema tradiciji selektivan, te je uvijek proizvod izbora i to ''djelatne manjine'' ili ga naški pobliže inteligencije koja interpretira tradiciju i stavlja je u eter. Sve za deset, ali ostaje jedna žal u ovom dijelu koji je ponajbitniji u kompletnoj knjizi po mom subjektivnog sudu, a to je Haverićev olak sud da je Muhamed-beg prekršio Božiji zakon jer je grijeh prešutio. Njet, Muhamed-beg je radio po Božijem zakonu, jer po Božijem nauku skriti grijeh je vrlina, skrivanje tuđih mahana je djelo za koje slijedi nagrada.

Dakle, Muhamed-beg ustvari oživljava jedan dio tradicije koji je opće društveno bio na margini i zabačen. Od tud je Muhamed-beg i ''Svatovi'' od velike bitnosti, jer ova pjesma predstavlja jedan dio islamske tradicije koji je nekim slučajem povijesnih izbora odstranjen. To odstranjivanje vrlih vrijednosti, kao što je nemiješanje u tuđu privatnost i čuvanje tuđih postupaka kao sveto privatno što pripada datoj jedinki, je postupak koji je najviše primjetan tokom XX. vijeka, a kojem se bosanska muslimanska inteligencija uveliko privukla. Muhamed-beg je glas koji toj divljoj selekciji baštine koju su činili i čine naški intelektualci suprotstavlja drugačije vrijednosti a koje su dio iste tradicije, Božijeg zakona, samo što u ovom slučaju Božiji zakon želi da se prikaže homogenim, jednodimenzionalnom, koji figurira na jednoj varijabli.

Tu se Haverić mogao i trebao po mom vrlom sudu odmaknuti od interpretacije kako Muhamed krši i običaje i Božiji zakon, jer prvobitno Evropejac u prosvjetiteljskom smislu (da ne ulazim u zavrzlame kojekakvog polemisanja s dva toka prosvjetiteljstva) ne raskrinkava s običajima već ih fragmentarno demaskira i odbacuje one vrijednosti čiji su ishodi nekvalitetni i u konačnici loši. Muhamed je pokazao tu vrijednost isticanja zatrte tradicije koja nosi sasvim drugačije etičke osnove. Muhamed je bio prvi Evropejac po Haverićevom rijeku, a s drugu stranu medalje on je bio s margine islamske zatrte tradicije koju voljno zovem ''islamska kultura hereze''. Od Busuladžića i rasprave o imenovanju škole, do Haverićevog prvog Evropejca, ''Kritika bosanskog uma'' je štivo koje zabada kandže u neke opće prihvaćene topose bosanske muslimanske inteligencije, tako da su ove dvije slikice minijaturni prikaz vrlog svijeta što se obrazovao od Muhameda-bega pa do Mustafe Busuladžića.

Nema komentara:

Objavi komentar