Nostalgija čudo bijaše

Ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio je stari dobri Bob Dylan. Da li je trebao ili ne dobiti famoznog Nobela sporadična je i čini mi se potpuno nepotrebna rasprava. Ma koliko kao arabista navijao za Adonisa već godinama, ako ništa, zbog njegove vrle trotomne knjige poezije Al-Kitab, i ruku na srce, koliko god da i sam imam afiniteta spram muzičkog ostvarenja Boba Dylana Adonis je stepenica iznad, no čemu sada o tome pisati kad je pobjednik već znan. Bob Dylan je ma koliko to književnim teoretičarima zvučalo nevjerovatno, dobio Nobela za književnost i nema tu ništa mnogo začudno.

U vezi s Dylanovim Nobelom ovisno o čemu se povedu rasprave ima i dobrih i loših stvari, a ne bih da vagam koja strana preteže. Dobro koje mi se čini je otvaranja rasprave o redefiniranju književnosti, i šta sve može da bude književnost. Ne znam šta bi Adonis lično o tome rekao, ali u vezi s tim prvo što mi je sinulo na um je što se ovim Nobelom, a što je vraški dobro se otvara stara dobra rasprava o odnosu pisane i oralne književnosti, poetike glasa u okviru koje sam glas postaje muzički instrument, i u konačnici mjestu pjesme kojom dominira muzički performans. O redefiniranju književnosti teško da je riječ, već naprosto o oživljavanju nekih drugih poetika što davno zaboravljenih na Okcidentu, koju je otjelovljavala kultura barda, ta riječ koja se često koristi za prijevod arapske riječi rawi (jedan u nizu pjesnika koji su oralno prenosili tradiciju pjesme), te orijentalno uvriježene tradicije al-gina'a (skladanje poezije u svrhu muzičkog performansa) koja je egzistirala i bila dijelom arapske poetike za koju je davno Džurdžani govorio da se razlikuje po mnogo čemu od aristotelijanske. Bardovi su u tom kontekstu bili vrlo slični arapskim rawijama, a teško je naći iole ozbiljnog orijentalistu ili arabistu koji će problematizirati spoj pjesme i muzike kao dijela općeg književnog izričaja izuzev ako je i sam odavno podlegao pod ustaljeni koncept razumijevanja književnosti.

U okviru tradicije al-qaynata (ropkinje koje su imale ulogu pjevaljki a koje su uz muziku izvodile poznate epigonske arapske pjesme) raspravljalo se da li pjesnici stvaraju pjesme neovisno o muzičkom jezičkom kodu, ili ih stvaraju s naumom da budu popračene muzičkim instrumentima. U tom tonu najpoznatije ime koje se navodi je Omer ibn Abi Rabia, koji se smatra najpoznatijim skladateljem gazela, te izrazite lirske poezije. Najzanimljivije u vezi s njegovim imenom i pojavom je što se on lično bavio kupoprodajom al-qaynata, kako bi izabrao najbolje pjevaljke jer je svoje qaside (pjesme s vrlo preciznim metrom) namjerio da budu uz muziku. Nije bilo strano da se njegova poezija pretoči u pjevaljke pa da dobiju svoj muzički ton. Da je Ibn Abi Rabia bio Dylan svog doba je pretenciozno za reći, ali da je volio žene, i da je budući da je bio iz Mekke koristio obred hadždža kako bi upoznavao raznovrsne žene širom islamskog svijeta i o njima pisao gazele je činjenica. Da mu je to donijelo status populističkog pjesnika nije, jer u arapskoj srednjevjekovnoj poetici cijenila se vrsna poezija s jasno preciziranim metrom, a na lošem glasu ste mogli biti samo ako ste kanili prozni tekst učiniti ozbiljnom književnošću. Zbog toga Hiljadu i jedna noć nije smatrana izrazito vrijednim književnim ostvaranjem, već samo pukom hrpom stilski nesređenog teksta čija je forma potpuno neorganizirana. Bitno za znati je da je tako postojao samo al-ši'ar kao poezija u pisanoj formi, al-gina kao pjesma koju se stvara i izvodi vokalno uz muzičke instrumente, i mješavina al-ginaa i al-ši'ara - kada pjesnik namjenski konstruiše i stavlja poeziju u svijet muzike, pa se pisani i oralni svijet susreću i postaju jedan jezički kod specifičnog izraza.

Dylan bi u tom kontekstu bio samo podsjetnik da književno iskustvo nužno ne podrazumijeva uživanje u čitanju, ili da se književnost konzumira samo posredstvom čitanja. Ona se uživala i Dylan je dakako podsjetnik da se književnost da uživati na drugačiji način, slušanjem, pokretima tijela, učestvovanjem glasa, jer što bi se reklo, sve je to dio edeba. U konačnici, poezija se u kulturi barda i Arabljana svodila na poetiku glasa. Sama vokalna izvedba kao prezentacija pisanog ili oralno prenešenog baštinjenog književnog izraza svoju je kulminaciju doživljavala u vokalnoj izvedbi pa je sam glas postojao vrsta muzičkog instrumenta i tu počinje sve blago a capella tradicije. U toj i takvoj tradiciji će se pojaviti Tekst koji je opet bio spreman da sakralizira glas. Učenjem Teksta glas je postajao i ostao prostorom sakralnog. Na koncu konca, Dylanov Nobel ništa ne redefinira, štaviše, samo nas se podsjeća da postoje i drugi vidovi doživljaja književnosti i drugačije poetske norme.

Drugi problemi koja se javljaju glede Dylanova Nobela su političke naravi, i čini se mnogo interesantniji za raspravljati. U kontekstu američkih izbora za predsjednika SAD-a Donald Trump i trumpizam, ako je suditi po Švedima, su oživljavanje 1960-tih, a nosilac kontrakulturnog projekta 60-tih za baby boomere i tadašnju Novu Ljevicu bio je ko drugi do li Bob Dylan. Da li su Švedi, sada već u poodmakloj dobi baby boomeri, naprosto se zaželjeli svog starog idola i da usput prometnu poruku mira koja im je promakla s Obamom je jedan vrlo mogući scenario, ali previše isklišeiran, pa mi se čini zanimljivije da se uhvatimo u koštac kulturnih ratova koji dominiraju političkom scenom širom svijeta, a važnije od američke nema. Tu dolazimo do prvog problema kulturološke naravi, a kojeg je pokrenuo cjelokupan trumpistički pokret, anti-elitističkog buđenja američkih masa s naumom da se establišment udari desnim krošeom. No, čini se da Švedi dijeli slično razmišljanje, pa su svoju ikonu Boba Dylana ugurali u istoimeni meč  s naumom da se pošalje poruka kako elite osluškuju šta to mase šapuću.

U kulturološkom smislu, a time i književnom, izbor Boba Dylana je negiranje primata elitizma, a kojem će vrli konzervativci uvijek naginjati, jer iako riječ s pežorativnim značenjem, ponosni konzervativac kakav je recimo Roger Scruton će držati se na odstojanju spram popularne muzike. Ne u tonu jednog Theodora Adorna, ili Allana Blooma, jer stari dobri Scruton će se pozitivno izraziti o proizvodu Metallice Master of Puppets, kao što će i kritikovati Adornov koncept lijevog elitizma. Problem što bi Scruton rekao s anti-elitizmom je što se on buni protiv socijalne hijerarhije koju zamjenjuje kulturni egalitarijazam a tu već dolazimo do konkretnog problema. Kulturni egalitarijazam je pojam koji sažima širok spektar stvari ali ostanimo u domenu književnosti i muzike. Tradicija i institucije su tu da sažimaju znanja jedne kulture na jednom mjestu i da ih dalje prenose na nove generacije koje na svojim startnim pozicijama nisu adekvatno spremne da prihvate recimo znanja o klasičnoj muzici, da ne govorimo o mualleqama, tim dobrim arapskim odama.

Anti-elitizam urušava taj koncept i tada se javlja kič i fenomen varljivosti i neoriginalnosti, a svijet se simplificira, što u konačnici stvara i političke ludake koji kompletan svijet svode na nekoliko vrlih sočnih crno-bijelih varijabli. Nobelova nagrada za književnost bi trebala da čuva tu strukturu hijerarhije i da bude stalni signal negativnih ishoda anti-elitizma, što ona propušta da učini. Dylan se rado posluša, Adonis se vrlo rado čita, no potrebno je biti vrli snob i jasno naznačiti kvalitativnu razliku između njih dvojice. Adonis je mogao biti vrlo dobar simbolično politički izabir, lijevo orijentisan, Sirijac, divnih stihova o Halepu, alevija, veliki protivnik pravljenja od islama ideologije i brisanje njegovog vjerskog lica, promotor sekularizma, itd, itd. Međutim, SAD je na sceni, tako da u ovom slučaju prioriteti i bitnosti se znaju pa tu dolazimo do drugog problema posrijedi Dylanova Nobela.

Dylana se odmah protumačilo kao starog lijevog nosioca bajraka kontrarevolucije, koji još jednom na simboličnom planu treba da uruši lik i djelo Georgea Wallacea danas otjelovljenog u Donaldu Trumpu. Ako bi Trump danas otjelovljao Georgea Wallacea kako se to rado portretira u američkim medijima, šta bi trebalo da predstavlja Nobel za Boba Dylana. Povratak u 1960-te i ponavljanje kulturne revolucije, koja je značila borbu za prava crnaca, anti-ratne prosvjede, seksualnu revoluciju itd. Da je Bob bio idol lijevih krugova nije strano, no da je i sam bio izrazito jasnih opredjeljenja je nešto što mi se ni danas dan ne čini baš suviše jasnim. Bob je prije svega kontradiktorna ličnost, pa je i njegov opus istog karaktera. Ne treba čuditi s tim u vezi što se svrstava sad lijevo sad desno, te da u konačnici sam Bob i ne operira na tom tragu, jer za njega je politika đavoljev posao. Vrijedno pisano djelo Boba Dylana su njegovi Memoari a tu je Bob izrazio stav kojim je poprilično zbunio ideologe Nove Ljevice, kada je rekao 1960-tih da je političar prema kojem je gajio pozitivna osjećanja bio ni manje ni više nego li Barry Goldwater. Eh, ako volite Boba a tek ako ste uz to i vrli konzervativac ova izjava vas je naprosto mogla samo baciti na pod.

Da ne bismo zalazili u detalje, ako je Trump otjelovljenje Georgea Wallacea iz 60-tih, vrsnog populiste, prosegregacioniste, koji je uvidio šta glasačko tijelo želi da čuje, jedno je sigurno, Švedi nisu imali na umu da Dylanom podsjete na kontraste njegove ličnosti, i to bi bio nedostatak ovog Nobela. Bob koji se divio Goldwateru, ličnosti koja nedostaje na konzervativnoj sceni, im definitivno nije bio na umu, barem se to kod interpretatora ovog događaja ne da primijetiti, kao što im nije na umu niti ono što je Goldwater otjelovljavao, kao ni onima koji pale i hrle da ridikuliziraju Dylanovo ljevičarenje. Švedi definitivno nisu imali na umu da se zapjeva Neighborhood Bully iz 1983. godine u znak pozdrava UNESCO-ovoj odluci o Hramskoj gori, tako da Bob zaslužuje više od Nobela. A zbog svega što Švedi nisu imali na umu arabista mora da žali za Adonisom i njegovim Al-Kitabom koji će još zadugo ostati u sjeni.