četvrtak, 1. prosinca 2016.

Od Fesa do Belha





Koliko je prisutno mnoštvo djela s naglaskom o islamu kao rješenju problema, jednak ako ne i veći broj je čini mi se djela koja islam vide upravo kao problem. Kolika je učestalost djela prvog karaktera koja su pamfletirana u ovlašna skiciranja svijeta tako je  i s ovim drugima koja su vrlo često prepojednostavljena. Ni na jedan ni na drugi način problem se ne rješava iako ta pisanja imaju svoju čar ljudske težnje da se sebi utuvi u glavu da vrlo dobro se razumiju pojave oko sebe, te uzgred se još znaju i rješenja. Društvene mreže su u vezi s tim predivan enciklopedijski izvor informacija koje vas uvijek i iznova uvode u čari jednostavnih rješenja. Jedno od skorašnjih takvih pojašnjenja u vezi s islamom i svekolike moderne pojave svođenja islama na jedan put ili jednu istinu razjašnjeno je poigravanjem s pojmom redukcionizma. Budući da živimo u doba u kojem se navodno ne sagledava čitava slika pa još i moderna nauka koja je toliko sklona redukcionizmu rješenje bi bilo šta drugo do li holističko viđenje islama. Kontrastno ovom plošnom navođenju redukcionizma kao općeg problema prisutnosti radikalizma koji svoje ideologeme između ostaloga ukrašava i sakralnim tekstovima u svrhu profanih ciljeva mnogo bi argumenata se dalo navesti u korist redukcionizma a na štetu holizma. To što vrli militantni muslimani vole da posegnu za djelićima unutar cjeline, pa da  ostavljaju sliku nekoga ko posebnu pažnju daje dijelovima, a ne svekolikoj univerzalnoj slici islama je vrla imaginativna priča pamfletskog karaktera s ciljem što jednostavnijeg prikaza postojećeg problema. Upravo islam koji predstavlja kulturu življenja je poprilično redukcionistički u doslovnom značenju te riječi.


Potreba i težnja da se sam islam potpuno ogoli i svede na svoje najmanje jedinice je posao koji zahtijeva vremena, a posezanje za svijetom antropologije je vrlo korisna alatka i u tom kontekstu zanimljiva pisana djela je načinio Lawrence Rosen (rođ. 1941), profesor antropologije na Princetown University. Posljednje u nizu djela koje je pisao o islamu kao kulturi življenja je Two Arabs, a Berber, and a Jew: Entangled Lives in Morocco. Knjiga je objavljena prošle godine, i izazvala je dosta pozitivnih reakcija. Po svojoj prirodi je vrlo redukcionistička, a lično Rosen kao antropolog  je pisao i vrlo domišljato o Kur'anu i njegovoj poetici koja ne teži da međuljudske odnose prikaže linearno s konačnim sudom, već u stilu Westworld serije da stvari prikaže u višeslojnim vremenskim jedinicima ostavljajući svaki odnos ponaosob vrlo otvorenim za raznolika čitanja u nekim novim vremenskim jedinicima. Rosenova priča o dva Arapina, jednom Berberu, i Jevreju je antropološki prikaz četverice najobičnijih građana Maroka kroz čije životne priče je moguće vidjeti jednu veću cjelinu. Ta Rosenova redukcionistička metodologija rastakanja cjeline na njene najmanje dijelove ima za cilj stvaranja svijesti o nekoj konkretnijoj cjelini, u ovom slučaju življenju različitosti u Maroku i portretiranju razlika unutar islamske kulture življenja. Za razliku od Johna Waterburija koji Maroko oslikava na tragu segmentarnih opozicija, nespremnosti plemenskih grupacija na bilo kakve promjene i prijeka potreba za definisanjem teritorije, Lawrence Rosen donosi drugačiju sliku Maroka.

Među tim osobama s kojima je Rosen proveo jedan period svoga života je Yaghnik Driss, koji je bio profesor arapskog jezika, i s kojim se Rosen upoznao u želji da savlada arapski jezik što je više moguće. Upoznavanje s Yaghnikom je priča o konkretnoj ličnosti dakako iz stvarnog života, ali ono što Rosen uspijeva da učini na vičan način je da Yaghnikov život predstavi u vidu naracije o samom islamu kao kulturi življenja. To rastakanje stvari na najmanje dijelove Rosenovo antropološko djelo čini vrlo intrigantnim ali i prikazuje poimanje islama jednog vrlo običnog Marokanca iz Fesa. U razgovoru o Kur'anu s Yaghinkom Rosen će pisati:

U tom kontekstu Yaghnik je bio, a što sam počeo da cijenim, istinski dostatan samog kur'anskog stila, jer Kur'an se ne služi vremenom kao predominantnom alatkom za otkrivanje istine. Naprotiv, prikazani su nam aspekti stvari, ljudska gledišta, i pogled na određene situacije iz različitih uglova. Iste stvari viđamo u različim kontekstima. (...) Kur'anski stil kazivanja s tim u vezi nije vođenje priče kroz vrijeme – ''moderno'' Zapadno kazivanje priče kako bi se istina učinila očiglednijom – već kvalitetna reafirmacija situacije o budućnosti Božanske uspostave reda. (...)

Rosenov razgovor s Yaghnikom i prikaz njegovog ličnog islama kakvim ga on doživljava je originalniji i faktičniji, islam svakodnevnice koji često ostaje nečujan. Odličan skok u kompletnom spletu Rosenovih pričanja je portretiranje Haja Hameda Britela, za kojeg Bruce Maddy-Weitzman kaže da je čovjek koji je svjedočio doslovno tranziciji Maroka iz gotovo pa srednjovjekovne monarhije u kasnom periodu 19. vijeka, u jednu modernu monarhiju 20. vijeka pod francuskom upravom. Za potrebe mog kazivanja najviše odgovara Weitzmanov opis Britela osobom koja istinu razotkriva na osnovu davanje ogrome pažnju personalitetu. Izvor kazivanja je bitan, narator sam po sebi, a ne apstrakcije i događaj. Kredibilitet naratora, njegova slava kao vrsnog prenositelja istine je za Britela najvažnija karakteristika otkrivanja istine. U tom Britelovom tonu davanja pažnje personalitetu i njegovom portretiranju događaja je bitno vrijeme. S tim da sadašnjost ne podrazumijeva da se nešto zasta dešava sada, već naprosto to može biti i daleki događaj iz prošlosti ali koji je i sada aktualan. Yaghnikovo davanje pažnje apstrakcijama i Britelova slava personalitetima se čini u Rosenovim antropološkim kazivanjima stvarna sadašnjost, a čini se da je ipak riječ o Britelovoj sadašnjosti.



Jedno minorno putovanje u prošlost i novo seciranje islamske kulture življenja, samo ovoga puta, intelektualne kulture življenja dovoljno je da se napravi usječak u raznolikosti islamske kulture. Redukcionizam u ovom momentu ne svodi stvari na djeliće kako bi se otrgnuo široj slici već kako bi upravo radikalnim ideologemama skočio o vrat i njihovoj pojednostavljenoj holističkoj slici portretiranja stvarnosti. Put u prošlost od Maroka i Fesa nas vodi do Kufe, Bagdada, Rejja i Belha u 9. vijeku. To su barem neki topomimi koji će se spominjati usputno. Bitni su naprosto kao smjer kretanja ali i odrednica kulturoloških kretanja koja su uveliko oblikovala i način portretiranja istine. Vrijeme je abasidske vladavine, a vijek u kome su se desili najveći i najiscrpniji sukobi islamske misli, koji su odredili pravac mnogih modernih kretanja, barem djelomično.

Yaghnik i Britel su svoju stvarnost otkrivali i doživljavali kako su se u vezi s njom još davno u 9. vijeku sukobljavali pobornici apstrakcije i slavljenici personaliteta. U BiH tokom školovanja u medresama, ali i poslije, vaše slikanje istine s islamskim očima je mnogo naklonjenije personalitetima. Upratite li facebook nemalo će se proklamovati autoritet hadisa (Poslanikova tradicija), te tradicija koja je gajila i istinu otkrivala na nauci o personalitetima. Ukoliko su pouzdane osobe prenijele određenu informaciju to bi bilo to, istina je u vašim rukama. Tako je barem istinu tumačio Ibn Qutayba (828-889), kada je pisao svoje remek djelo Tawil Muhtalif al-Hadis (Intepretacija sukobljenih hadisa) u kojem između ostaloga kritikuje i Ebu Hanifu (koji je u našoj BiH muslimanskoj tradiciji odveć slavljen kao veliki imam, što on i jeste bio, samo upitnik je šta i kud se njegovo nasljeđe vodilo) kao sljedbenika takozvane škole ahl al-r'ay (pobornici racia) a potom i al-Džahiza (776-869) kao vrlog mutezilitu, poklonika pravca koji će se prepoznavati u kontekstu priče o personalitetima kao pripadnika škole ahl al-nazar (pobornika apstrakcije). Iz Rejja je dolazio Ibn Abi Hatim (854-938), vrsni poznavalac nauke o personalitetima (al-džarh wa al-tadil), koji u svom djelu Taqdima al-Džarh wa al-Tadil (Uvod u sud povredivosti i štovanja personaliteta) će zauzeti iste pozicije kao i već spomenuti Ibn Qutayba iz Kufe. To bi bili Britelovi praoci, a Yaghnikovi uz Džahiza, o kome sam pisao na blogu u kontekstu priče o pohvali trgovcima i kritike birokratizacije, bi stajao Abu Qasim al-Balhi ( umro 931.), živješe u Bagdadu a umrije u Belhu. Napisao je između ostaloga dvotomno djelo Qabul al-Ahbar wa Marifa al-Ridžal (Prihvatanje predanja i upoznavanje personaliteta).

Kada se sve ovako taksativno navede i načini bijeg u prošlost, koja je po Britelovom umu i sadašnjost ukoliko čini utjecaj na trenutna zbivanja, slijedi raščlamba dijelova u redukcionističkom duhu pričanja prošlosti. Ibn Qutayba i Ibn Abi Hatim su pripadali takozvanoj ahl-hadis struji, i dan danas vrlo dominantnoj, koja je istinu vidjela u personalitetima. Dakle, ako su određene persone, vrednovane kao vrle iskrene osobe, prenosile nešto o tradiciji Poslanika, da je on činio ili rekao, pa to bi podrazumijevalo otkrovljenje istine same po sebi, a realni svijet je trebalo ka tome upraviti. Na drugom polu su bili osobe poput al-Džahiza ili al-Belhija koji pripadaše ahl al-nazar struji, a za njih je sva priča o personalitetima i traženju istine u njima morala da se demaskira i izvrgne ruglu. Njihov povik  nije bio, ali je sav išao u pravcu Sola Scriptura. Na liniji razdvajanja je bio nama svima poznati, barem tako mislimo je li, Ebu Hanife, koji pripadaše ahl al-r'ay krugovima. Ukratko, to bi podrazumijevalo da držite do personaliteta i izgradnje tradicije na personalnosti ali da ipak se drznete dati prednost raciu. To se baš nije dopadalo Ibn Qutaybi i Ibn Abi Hatimu, a ni mnogim drugima, ali njihova djela su mi najreprezentativnija u ovom momentu za potrebe pisanja ove priče.

Ibn Abi Hatim izdvaja poglavlje o svom ocu Abu Hatimu (811-890) u spomenutom djelu Taqdima al-Džarh wa al-Tadil i tu slavi očevu ostavštinu o izgradnji tradicije na personalitetima gdje navodi kako se neki sljedbenik ahl al-r'aya drznuo da propituje metodologiju njihova djelovanja i samim time intepretacije Kur'ana. Budući da su ahl al-r'ay bili u sredini između ova dva ektrema i njima se dešavalo prirodno, ili su naginjali jednom ili drugom pravcu, pa će od tud nastati i dvije henefijske tradicije. Ibn Qutayba je predstavljao branik tradicije hadisa zasnovane na štovanju personaliteta pa je posredstvom njegova djela moguće vidjeti ko su bili tadašnji neumoljivi oponenti te tradicije.

Prvi među njima se izdvaja Al-Nazzam, a potom slijedi i Ebu Hanife, a posebnu pažnju je dobio al-Džahiz. Kako to slikovito Ibn Qutayba navodi al-Džahiz se strašno ismijavao s hadisom a to učenjacima nije bila tajna. Najslikovitiji primjer al-Džahizovog ismijavanja s tradicijom personaliteta je predaja koja se može naći u zbirci hadisa Imama Tirmizija: Hadžerul-Esved (Crni kamen) je spušten iz Dženneta i bio je bjelji od mlijeka, pa je pocrnio od grijeha Ademovih sinova. Ibn Qutayba navodi da je al-Džahiz za ovo predanje rekao: Spomenuo je hadžerul-esved (tj. al-Džahiz) te da je bio bijel pa su ga idolopoklonici učinili crnim (zbog grijeha svojih), pa zbog toga bijaše na muslimanima da ga učine bijelim kad su već primili islam! Al-Džahizova podsmijavanja i ironija su dostatna sadašnjem vremenu, štaviše, rijetko je vidjeti ovako vičnog slobodnog autora da sarkastično urušava tradiciju personaliteta. Za Ibn Qutaybu, a što on navodi na početku knjige, priklanjanje mutezilitskoj tradiciji bijega od autoriteta personaliteta i Teksta podrazumijeva haotičnost i anarhičnost, dok s druge strane čvrsta tradicija hadisa podrazumijeva jasan put bez mogućnosti mrdanja tam' ili vam'.


Od tud i mutezilitsko-šiitska povezanost, ta suprotstavljenost ideji o Bogu koji se otjelovljava u Tekstu što je imaše ahl al-hadis, a to je bila glavna značajka koja je obilježava mutezilizam a i šiizam jednim dijelom u 9. vijeku. Kako je al-Belhi pokušavao da uruši tradiciju personaliteta? Pa naprosto ukazujući da persone nisu bezgrešne i da prenošenje informacija decenijama oralnim putem i nije baš kvalitetan temelj da se njime racio stavi na marginu zarad tobože jedinstvenosti. Čisto primjera radi, jedna predaja koju al-Belhi navodi je naredba Poslanika da se pobiju psi, koji su navodno činili štetu, pa su tu bili izuzeci, kako to pripovijeda Ibn Omer, kao što su psi za lov, i za čuvanje stada, pa mu bijaše rečeno da je Ebu Hurejre rekao i psi koji čuvaju poljoprivredna imanja. Ibn Omer je na to konstatovao da Ebu Hurejre ima poljoprivredno imanje.

Tako se navodi u predaji kod Muslima, međutim kod al-Belhija ima jedan dodatak kojeg on navodi kao dijelom govora Ibn Omera, a to je da Ebu Hurejre laže za svoj lični interes budući da njemu treba to izuzeće u ''zakonu''. Naravno da je al-Belhi žestoko kritiziran zbog toga, i ahl al-hadis je smatrao da je Ebu Hurejre samo imao potpuniju i kompletniju informaciju budući da se njega to lično ticalo pa je dobro upamtio šta je rečeno. Bilo kako bilo, al-Belhi je u svojstvu vrlog mutezilitskog analitičnog uma postigao dvije stvari na koje se uglavnom nije obaziralo budući da je u fokusu bio Ebu Hurejre. Al-Belhiju to nije bilo u fokusu već urušavanje tradicije personaliteta. Prvobitno je pokazao da je svjestan ličnih interesa i kako ti interesi mogu kreirati i ''zakone'', pa da se na ovaj ili onaj način, danas tako rečeno, lobiranjem izuzmete iz zakona koji se prvobitno trebao i na vas konkretno odnositi. Ako nije već dokazao da je Ebu Hurejre u konkretnom slučaju to činio nagnao je svoje protivnike da ipak između redova kažu da Ibn Omer nije potpuno prenio informaciju i tu se ponovno postiže al-Belhijev cilj. Na koncu konca, njemu je bilo važno da pokaže da na metodologiji personaliteta se ne može graditi uozbiljenje autoritativnog teksta kao da je riječ o samoj Objavi, već da je to tekst pravashodno nastao u svim mogućim socijalnim šumovima što je al-Džahiz dovodio do ludila sa svojim ironičnim podsmijavanjem.

Lawrence Rosen antropološkim redukcionizmom predstavlja Maroko u jednom drugačijem svakodnevnom običnom i prostom doživljaju islama kroz stvarne razgovore sa stvarnim ličnostima, a put u 9. vijek, koji je ujedno i sadašnjost još uvijek, je nužan čin kako bi se redukcionizam doveo do usijanja i stvari rastočilo do u sitne detalje kao igra s Lego kockicama. Ibn Qutaybin naum o stvaranju jedinstvenosti nije uspio, i dobro da nije, međutim, problem je što holistički dominantni narativi ne dozvoljavaju da se zagrebe ispod površine i uvidi sva šarolikost islamske kulture življenja koja počiva na diverzitetu. Do toga je Rosen došao posredstvom antropologije, a i grebanje unazad u prošlost takođe će vas dovesti do barem jednog saznanja, a to je da je al-Belhi i društvo ostalo na margini kao dijelom heterodoksije pa često i dijelom heretičke kulture ovisno kojeg autora čitate ali ono u čemu su uspjeli je da ostave svijet islama da počiva na vrlinima diverziteta kojeg uništavaju raznoliki povici i politički pokreti za ''jedinstvom islamske misli''.

Nema komentara:

Objavi komentar