Uvod u srednjovjekovnu satiru

Eh evo jednog ćitaba o srednjovjekovnom satiričaru, jer da kažem pjesniku, pa Hafiz je danas mnogo bitniji kao lucidni satiričar. Knjiga ''Hafiz and the Religion of Love in Classical Persian Poetry'' je prikaz Hafizovog koncepta ljubavi koji se zasnivao na sufizmu Attara, Sadija i dr. U kontekstu Hafiza kada je riječ o sufizmu i poeziji ljubavi treba imati na umu da je prevashodno riječ o doživljavanju religije na konceptu erosa a ne striktno nomosa (zakona). Hafiz je bio um koji je islam doživljao i želio da nadvlada kao religija više orijentisana erosu nasuprot prevladavajuće normativne koncepcije razumijevanja dina (sistem, vjera, organizacija) striktno na nivou nomosa.

Hafizov koncept erosa počiva na satiri i lijepom ritmičnom podsmijavanju s pet društvenih kategorija: vaiza (vrlih moralističkih predavača), sufijskih šejhova ( s tim da koncept šejha ako se poima u svom punom semantičkom polju -šejh je plemenski mudrac ili vođa koji zbog svoje mudrosti ima pravo na riječ - šejh otjelovljava tribalističku institucionalizaciju hijerarhije u kojoj je šejh sam po sebi otjelovitelj argumenta - slika Hafizovog podsmijavanja s dotičnima je jasnija), kadija (sudija, čiko koji je igrao bitnu ulogu ali ju je zaboravio pa umjesto izgradnje univerzalnih pravila kadija je doprinosio stvaranju atmosfere u kojoj je religija = nomos), fekiha (pravnika, ili u Hafizovom kontekstu pravnici polimati koji su već u njegova doba manje više samo služili da cenzuriraju društvene slobodne odnose i da stavljaju zakonske barijere svud đe im se dalo; i teško da je ko kao oni religiju tumačio striktno i samo kao koncept nomosa), a posljednja kategorija su zahidi (vrli individualci što smatraju da su takve askete i na takvom ćudorednom moralnom stajalištu da ih zahvati najopakija bolest zvana kvazimesijanstvo - poznata bolest kada osoba X misli da je Bogom data da u Njegovo ime priča i druge posmatra nemoralnim bićima paganske sklonosti).

Budući da je ovih pet kategorija predstavljalo u javnom prostoru Tekst (Božije riječi) pa uprkos vrijednosti Teksta i njegovoj veličini oni su ga učinili neatraktivnim, bezvrijednim pa čak u svom tumačenju i shvatanju štetnim po društvene odnose. Adonis će zboriti da ma kakav tekst stajao između korica i ma kakve vrijednosti ako ga se prihvate nedostojnici i glupaci taj tekst će izgubiti na svojoj vrijednosti. Hafiz će s tim u vezi svoj genij iskoristiti u poeziji i to portretiranjem ironičnih prikaza asketa i vrlih mesijanaca koji su uzurpirali religijska osjećanja i stanja svojim umišljenim shvatanjem da ako neko ''grijeh'' čini da zaslužuje maksimalne osude i stavljanje na stub srama. Takvo razumijevanje religije je Hafiz osuđivao i to svojom prvoklasnom satiričnom poezijom. Hafiz je zborio u konačnici da eros (religija shvaćena kao ljubav), religija kako Bog kazuje o Isau (Isusu) , je ona koja prvobitno nije shvaćena kao nomos. Kada Isus dolazi Israelćanima Kur'an kazuje da je uloga Isusa bila između ostaloga da olakša, deregulira Musaove (Mojsijine) zakone ('' (...) I da Vam dozvolim nešto što Vam bijaše zabranjeno (...)'' ) - pogledati suru Ali Imran, stavak 50. Kurtubi će u svom znamenitom djelu ''Zbornik propisa'' kazivati da je Isusovo poslanje u odnosu na Mojsijino bilo izraženo blagošću u smislu deregulisanja barijera, pružanja više slobode i insistiranju na religiji erosa. Hafiz je tragao za tim balansom otjelovljenim u poslanjima Isusa i Mojsije, i najbolji način da artikuliše to svoje shvatanje bilo je u poeziji:

'' Vi samoumišljene puritanske askete mnogo ne brinite o nevaljavcima i bludnicima, jer znate da grijesi drugih
na vašem čelu neće biti ispisani.''

Knjiga: http://library.globalchalet.net/Authors/Poetry%20Books%20Collection/Hafiz%20and%20the%20Religion%20of%20Love%20in%20Classical%20Persian%20Poetry.pdf