Antihipokrizija Hafiza Širazija

Skorašnji intervju poglavara IZBiH reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića veoma je značajan ako se u obzir uzmu najbitniji elementi koji se direktno tiču vizije muslimana BiH. Budući da se na različitim stranama voli koketirati sa muslimanima BiH i njihovom famoznom opasnošću te se radikalne stvari s margina stavljati u centar pažnje kao da su dominantni nauk na ovim prostorima, te time muslimane BiH predstavljati opasnim entitetom izjava vrhovnog poglavara IZBiH time više dobija na svom značaju. Reis je odmjerito i jasno izrazio dvije veoma bitne stvari: 1. Učenje mu'tezila je spomenuto u pozitivnom kontekstu; 2. Muslimani BiH su sekularno nastrojeni s težnjom da doprinesu razvoju BiH kao liberalno-demokratske države.

Obje ove izjave su bitne iz razloga što je njihova poruka dvosmjernog karaktera. Usmjerana je na intelektualne glave koje žude da naprave sliku Bošnjaka kao vrlih pomahnitalih islamskih fundamentalista što iz svog notornog neznanja i nepoznavanja situacije što iz pakosne želje za ostvarivanjem određenih ličnih partikularnih interesa. S druge strane poruka je interno usmjerena snažno prema zajednici muslimana BiH i to ponajviše njenim samim strukturama. Budući da u hijerarhiji IZBiH njen vrhovni poglavar svojim izjavama predstavlja i samo tijelo muslimanske zajednice na ovim prostorima pozitivno izražavanje o  mu'tezilitima definitivno je vrlo snažno učvršćivanje pozicije za što snažnije jačanje liberalno-konzervativnih vrijednosti u IZBiH. Budući da unutar struktura IZBiH postoje vjetrovi kojima su takve vrijednosti dakako nejasne a pogotovo naviknuti godinama da slušaju praznu kvazihistorijsku priču koja naučava heretičnost naučavanja mu'tezilita na vidjelu su isplivali ti i slični glasovi koji su se maksimalno potrudili da pljucnu koji put po instituciji vrhovnog poglavara IZBiH.

Za neupućene, o mu'tezilitima sam već pisao, ali osnova njhova djelovanja je bilo naučavanje da Bog nije otjelovljen u Tekstu, niti se bilo kakav Tekst pa ni sakralni može uzdići na nivo božanskog a da je sva poslanička tradicija upravo to, tradicija nastala u datoj vremenskoj jedinici, te joj se kao takvoj da i pristupati. Za mu'tezilite religija nije bila nomus, jer budući da se religija bazira na ritualima a zakonodavstvo, koje uvijek mora da prati rijek datog vremena, nastalo usljed usložnjenih međuljudskih odnosa postojao je potpuno drugačiji pristup Tekstu. Nažalost, mu'teziliti su poraženi na političkom planu i time i na tržištu ideja u davnom 9. vijeku, te su shodno tome kod svojih protivnika dobijali razne heretičke epitete. No, neovisno o historijskim zbivanjima, mu'tezilitska tradicija naukovanja o otvorenosti Teksta ad infinitum poslužila je za stvaranje dijela tradicije koji se vrlo lagodno uklapa u savremene okvire liberalno-demokratskih sistema, pa od tud i izraziti prezir prema mu'tezilitskoj tradiciji onih krugova kojima sam sistem funkcionisanja demokratskih institucija i nije baš sasvim jasan a tek šta drugo. Kod svakog iole ozbiljenijeg autora počevši od Nasra Abu Zayda, ili Muhameda Arkouna, a koji su ponudili osnovu za konkretnije poliranje liberalno-konzervativnih načela uvijek je vidljiv biljeg mu'tezilizma, pa se za određen broj autora koristi i termin neomuteziliti, ali počesto u pežorativnom smislu. Pljuckanje po vrhovnom poglavaru IZBiH zbog pozitivne izjave o mu'tezilitima je podsvjesno vrlo jasno izdefinisano. Ideje šafijskog tekstocentrizma (o čemu sam pisao na blogu u više  navrata) ukombinovane u moderne političe ideologije su donijele mnogo zla, i one su u svakom svom osnovu protivne što liberalnim uređenjima društva što konkretno mu'tezilitskom učenju o (ne)tekstocentrizmu pa time i ne iznenađuju neke reakcije na spomentu izjave vrhovnog poglavara IZBiH.

Širazijeva baština religije erosa

U kontesktu datih izjava Reisa, te islamske tradicije u BiH, čini mi se nezaobilaznim skrenuti pažnju na jednog autora koji istini za volju nije bio mu'tezilit ali je u mnogome dio te tradicije naučavanja o religiji erosa a ne religiji nomosa. Dakako, riječ je o Hafizu Širaziju (1325-1388), vrsnom pjesniku iz 14. vijeka iz Širaza. Budući da Hafizova vrsna poezija je prevođena na više jezika, te da je sam njegov opus istraživan širom svijeta, ni BiH nije nikakav izuzetak s tim u vezi, pa je Hafizova poezija odveć prisutna u BiH, a vrhunac svega je definitivno prijevod Hafizovog Divana perom uvaženog Bećira Džake. Hafiz Širazi je prema tome u kontekstu muslimana BiH jedna vrlo poznata ličnost, gotovo da je teško nekoga sresti a da barem površno ne zna o kome je riječ, ili da negdje usputno nije čuo za njegovo ime. Počevši svoj radilački život kao pekar, radivši posao koji zahtijeva posvećenost i znanje kako bi se dobile estetski oku ugodne forme peciva pri tome ne zapostavivši kvalitet, Hafiz se vinuo drugim aktivnostima, naizgled vrlo drugačijim od pekarstva ali izgleda da je taj prvobitni posao imao svoj pečat u njegovom kasnijem životu u kontekstu posvećenosti i suptilne predanosti detaljima.

No, zanemarimo li ove kratke biografske sitnice vezane za Hafiza Širazija, riječ je o autoru koji pripada bogatoj tradiciji perzijskih pjesnika satire s posebnim naglaskom na parodiji religijskih učmalih umova zaokupljenih ničim konkretnim do običnim blebetanjem. Rame uz rame definitivno stoji Ubejd Zakkani, ali Hafizov Divan unikatan je primjer antiprohibicionističkog shvatanja vjere te izgradnje ideje o religiji erosa koja sva načela traži u slobodnoj volji pojedinca da izrazi svoj odnos prema Bogu. Jedan problem s Hafizom Širazijem jeste taj što je cjelokupan njegov opus vrlo često interpretiran i svrsishodno predstavljan u jednom sasvim drugom svjetlu, gnostičko-irfanskom. Toga nije sačuvan ni uvod u Divan Hafiza Širazija gdje se gotovo na svakom mjestu skrene pažnja da je Hafizova poezija bila rezervisana za ljubitelje poezije i gnoze u BiH. Postojanje mnoštvo prepisa Divana u Gazi Husrev-begovoj biblioteci dokaz je kako je Hafizova poezija bila omiljena među je li konkretnim krugova: onim sklonim poeziji i gnozi. Uzmemo li u obzir dominantne ideje koje su vladale kako u vrijeme samog Hafiza, a posebno 20. vijek i dvije iranske revolucije (konstitucionalnu i tkz. islamsku) te pretakanje gnostičkih učenja u političke konture apsolutističkih vladalačkih stremljenja ni sam Hafiz nije ostao nedotaknut, a njegova poezija i unikatnost obračunavanja sa sistemima koji po svom modelu stvaraju društvo hipokrizije ostali su marginalizirani pred najezdom stavljanja Divana u red gnostičko-irfanske poezije.

S tim u vezi Hafiz u BiH općenito je poznat kao jedan vrli autor čija je poezija ispunjena vrhunskim figurativnim i metaforičkim poetskim slikama koje imaju za cilj da dočaraju Božiju Ljepotu koja se samo da izraziti jezikom simbola i metafora. Nije da toga ne postoji kod Hafiza, ali zanemariti suštinsku sliku Hafiza kao pisca koji demaskira zlo tadašnjih ulemanskih krugova kojima razumijevanje vjere nije dosezalo dalje od prohibicionističkih poruka sklepanih na veoma banaliziran način značilo je ostaviti po strani raspravu o političkim sistemima koji najbolje sprečavaju razvijanje društva hipokrizije.

Uzimajući u obzir politička stremljenja i promjene unutar šiitske političke tradicije Hafiz Širazi je u Iranu interpretiran otprilike binarno u smislu da je njegova poezija gazela hedonističkog karaktera ili je čistog irfanskog pri čemu je sve posvećeno emanaciji Božijih atributa u ovostranosti i stvaranju nadčovjeka koji prolazi različite etape do svog konačnog susreta sa Stvoriteljem. U BiH je mahom intepretacija Hafiza okrenuta kao tome da je riječ o pjesniku gnostičko-irfanskog karaktera, a primjer toga ponajbolje je očitovan u knjizi Hafizov irfan.   Kao i u većini prikaza irfanske poezije i uopćenog zahvata u definisanje teorije irfana i dotično djelo osim što ovlaš pristupa Hafizovoj poeziji, tako istovjetno se ima i pristup irfanu što i u konačnici i nije posebno začuđujuće. Gnostičko pakovanje Hafiza kao vrlog pjesnika koji predstavlja poetskim izrazom stvaranje nadčovjeka u ovostranosti i slikanje Božijeg miljenika jeste dobra uravnilovka za davanje vjetra u leđa iskoristivosti irfanske teorije na političkom tržištu ideja. Tako upakovana i uokvirena intepretacija Hafizove poezije služi prevashodno za maskiranje bazičnih Hafizovih učenja o slavljenju grješnog čovjeka što je opet nekima poslužilo da površno samo se raspišu o Hafizovom hedonizmu. Niti je tu mnogo riječi o hedonizmu niti o irfanskoj poeziji shvaćenoj u smislu stvaranja nadčovjeka (insan al-kamil) koji živi u ljubavi Božijoj i emitira Božiju volju. Promjene u islamskom svijetu i teologizacija politike u XX vijeku značile su raskrinkavanje s islamskom tradicijom i iskorištavanje iste u svrhu kreiranja političkih ideologija u čemu je dakako prednjačio Ali Šeriati ali ništa za njim nisu zaostajali ni misionari irfanskog gnosticizma čija pisanja su se odlično uklapala u politički ambijent stvaranja nadčovjeka po ''rijeku'' Boga.

Hafizova poezija s tim u vezi je predstavljala i predstavlja razaranje takvog poimanja irfana, a ponajviše stvaranje ambijenta u kome se želi stvoriti bezgrješnog čovjeka. Hafiz Širazi, ako se iole obziljnije čita njegov zbornik pjesama Divan nije ništa drugo do li hvala ukazana osnovnoj prirodi čovjeka sklonog raznolikim grijesima i užicima. Hafizov irfan podrazumijeva poimanje Boga kao Stvoritelja kojem se ljubav iskazuje činom slobodne volje, u konačnici i griješenjem, a ne negiranjem te i takve prirode. Naravno da mnogim autorima ne odgovara Hafizov koncept irfana i načina spoznaje Boga na temelju religije erosa jer to prevashodno podrazumijeva i raspravu o najefektivnijem sistemu u kojem se ljudska priroda da izraziti. Religija shvaćena dominantno kao nomos na načelima tesktocentrizma odveć je već razorila i islamsku tradiciju učinila neadekvatnom za funkcionisanje u modernom svijetu jer ono čemu se Hafiz protivio raznorazni ''arifi'' i ''gnostici'' su na ovaj ili onaj način podržali, i omogučili svojim intelektualnim radom stvaranje društava u kojima pojedincu manjka što političkih što ekonomskih sloboda, sve u svrhu kreiranja jednog irfanskog nadčovjeka političkim sredstvima zbog čega se dobio sistem institucija koje stvaraju ništa drugo do li hipokriziju, zavist i u konačnici prezir.

Hafizova poezije u konačnici predstavlja bazične postavke za izgradnju sistema u kome se čovjeku daje sloboda odlučivanja i hvalisavost pa i grijesima jer u konačnici na makroplanu time se izražava Božija ljubav budući da se ljudi ponašaju u skladu sa svojom prirodom, te u međuljudskim odnosima nema prikrivanja i samim time se prenose tačne informacije o nama. Religija shvaćena primarno kao nomos uz teologizaciju politike i filozofiju prohibicionizma jeste recept za stvaranje društva hipokrizije u kome se svako od svakoga skriva kako bi se krajičkom snage opet učinio koji grijeh što u znak bunta i želje za slobodom odlučivanja što iz same ljudske prirode koja je između ostaloga sklona i grijehu.

Nije vino u Hafizovoj poeziji izraz njegovog hedonizma ili prijeke potrebe za tim, a takođe ni simbolička predstava ljubavi prema Bogu koja se samo da izraziti hedonističkim terminama, već je napose riječ o Hafizovom razumijevanju da najefikasniji sistem institucija jeste onaj koji između ostaloga štiti i pravo čovjeka na grijeh, ne zbog slave grijeha, već zarad zaštite čovjeka samoga i slobode odlučivanja.

Hafiz će pjevati:

'' Zorom ranom muštuluk mi dođe od meleka:

bez straha vino pij dok je šahu Šudžau vijeka!

Prođe doba kad zaljubljeni po čoškovima skritim

htjedoše puno reći, al' riječ im osta bez odjeka.

Da pričamo otvoreno one priče zbog kojih je,

krijući ih u grudima, sve ključalo od leleka.

Vino kućno plašeći se od čuvara reda pismo;

pijmo sada slobodno, nek se nazdravljanja čuje jeka!

Sinoć na ramenima ga iz mejhane odnesoše,

imama grada, kom je vino draže od majčina mlijeka.'' (...)

(prijevod: Bećir Džaka)

Ovi i slični gazeli niti su odraz Hafizove hedonističke sklonosti ka uživanju u erotičnim ljubavnim noćima i pijenju vina niti su parabola Hafizova iskazivanja načina na koji se doživljava Božija ljubav, već su klasični prikaz Divana, tog štiva koje predstavlja manifest suprotstavljanja religijskoj i bilo kakvoj drugoj hipokriziji. Za Hafiza je borba protiv islama u kojem se religija primarno shvata kao legalistički koncept življenja i irfansko-gnostičkog u kojem se teži negaciji ljudske prirode osnovna baza oko koje se temelji njegov spisateljski rad. U Hafizovom rječniku slava se odaje rindu, osobi sklonoj različitim vrstama poroka, ali osoba koja ni u jednom momentu nije samodopadljiva već je prijeko svjesna da svaki čin je njena odluka i izbor pa time i posljedice koje trpi, dok svaka pokuda je rezervisana za zahide, te islamske farizeje koji su uvijek bili skloni da podrže društvene sistema koji su negirali mogućnost egzistiranja života karakternog za ponašenje rinda.

U tom tonu je cjelukupan Hafizov Divan, i u uvodu njegova prijevoda na bosanski jezik tek se djelomično daju naznake o antihipokriziji kao osnovnoj moralnoj vrlini na kojoj se temelji istinska ljubav prema Bogu. Cjelokupni Hafizov negativni stav spram hipokrizije opet nije konkretno usmjeren na ličnosti kako se to da razumjeti iz datog uvoda, jer i biti hipokritičan je poročan čin, ali opet dio ljudske prirode, međutim Hafiz je usmjeren na institucije koje prenose društvene vrijednosti. Sva kritika učenjaka, kadija, farizeja, fekiha (današnjim rječnikom kazano nosioca pravnog sistema) kod Hafiza je smislena i počiva na kritici institucionalizacije hipokrizije. Različite političke ideologije stvaraju različite institucije koje između ostaloga prenose i određene vrijednosti, pa dok je socijalizam otjelovljavao i emanirao posredstvom svojih institucija zavist kao vrlinu i vrijednost, te je na taj način u konačnici stvarao i hipokriziju jer je slao pogrešne i lažne informacije o imovinskom stanju jedinki tako politički sistemi koji se baziraju na teologizaciji politike posredstvom političkih institucija kreiraju kao vrlinu hipokriziju.

Svaki vid prohibicionizma koji nije u svrhu očuvanja osnovnih ljudskih sloboda, već negacije same ljudske prirode i čovjekove težnje za grijehom jeste temelj za izgradnju institucija koje počivaju na hipokriziji. Još od Abdullaha Ansarija (u. 1089),  hipokrizija (riya) predstavlja grijeh svih grijeha, a antihipokrizija najveću vrlinu koju neko može da gaji. Hipokrizija je smatrana u određenoj mjeri jednim vidom politeizma, ili same negacije Boga jer institucije i društva koja se grade na hipokriziji u suštini su negacija Boga, pa čak i kada svoj farizejski prohibicionizam baziraju i grade u ime Boga temeljito to čine iz sasvim drugih pobuda nekada svjesno a nekada iz samoobmane. U skladu s tom zatečenom tradicijom Hafiz Širazi je napisao Divan koji u svakom momentu i na svakom mjestu predstavlja antihipokriziju i antiprohibicionističku narav, te u tom kontekstu predstavlja slavu onim društvenim institucijama koje se temeljito zasnivaju na tome da ljudima omoguće da sasvim slobodno iskazuju svoju ličnost i svoja djela. Za Hafiza Širazija to je bio istinski irfan i način spoznaje Božije ljubavi, jer samo sistemi u kojima se negira hipokrizija jesu ustvari sistemi u kojima se slavi ljubav prema Bogu. Farizejski blebetalački prohibicionistički poriv nije ništa drugo do sama negacija religije erosa koja podrazumijeva slobodu i odgovornost pojedinca za svoja djela, odluke i izbore.

Ako sada se prisjetimo Reisove izjave o muslimanima BiH koji na svaki način treba da podržavaju i doprinesu  razvoju BiH kao društva koje se bazira na liberalno-demokratskim vrijednostima jasno je zbog čega je potrebno oživljavati islamsku tradiciju koja se temelji na podržavanju sistema koji u svojoj osnovi negiraju hipokriziju i koji su protivni apsolutističkim političkim idejama koje gaje stvaranje društva hipokrizije. Od tradicije mu'tezilita koji su gradili koncept društva baziranog na slobodi volje i raciu pa do Hafiza Širazija koji je slavio slobodu volje i izbor pojedinca da samostalno odlučuje i bude odgovoran za svoja djela, te se protivio svakom vidu institucionalizacije hipokrizije Reisove skorašnje izjave su vrlo optimistične te ih je u tom tonu potrebno pozdraviti, a svaki vid pljuckanja staviti tamo gdje mu je mjesto, s lažnim hipokritičnim farizejskim asketama kojima je Hafiz Širazi posvetio cjelokupnu svoju pjesničku ostavštinu.