Ortodoksna slava blasfemiji

Polemički tekst, ''Izgubljena ulema: počasni doktorat nauka blasfemiji'' u vezi s dodjelom počasnog doktorata uglednom hrvatskom arabisti Danielu Bučanu odličan je bazni tekst za uvidjeti ovdašnje probleme koji se javljaju unutar akademskih krugova ali i za otvoriti jednu vrlo bitnu polemiku unutar islamske tradicije a koja je knjigom ''Sotonski stihovi'' Selmana Rušdija djelomično postala poznata i van uskih krugova arabista. Naime, Danielu Bučanu, arabisti koji je odgovoran što na ovdašnjim prostorima imamo prijevode nekih rukopisa Ibn Rušda, Ibn Hazma, Farabija, Maimondesa, i al-Gazalija se između ostaloga uzima za zlo što je u svojoj knjizi ''Poimanje arabizma'' pisao da je poslanik Muhammed bio strastvena, nemirna i krajnje buntovna temperamenta proisteklog iz njegove patološke naravi. Začudno je da se o ovim riječima Daniela Bučana polemizira na nivou insitucije blasfemije, pa jedan od razloga zbog čega dotičnom arabisti Filozofski fakultet u Sarajevu i FIN ne bi trebali da dodjele počasni doktorat jeste između ostaloga što se perfidno koristi orijentalističkim trikovima unižavanja islama i muslimana. Čak i da je to potpuno tačno, da je Bučanova karakterizacija poslanika Muhammeda zaista trikovska igra kako bi se u konačnici sama islamska religijska tradicija unizila i svela na intelektualno nasljeđe jedne neuračunljive osobe, pozicija s koje se polemizira je problematična sama po sebi, te logički i argumentativno neadekvatna. Problematičan je prvobitno što straši blasfemijom, i to u momentima kada u posljednjih nekoliko godina legislativna institucija blasfemije širom islamskog svijeta ponovo uzima zamah, a potom što argument blasfemije polazi sa pozicije potpune superiornosti i moralne i intelektualne čistote. Taj model intelektualnog djelovanja po principu čistote i posjedovanja sveopće istine dakako je jasno zbog čega postaje problematičan kada mu se da prostora. Fokus ne biva na konkretnijim Bučanovim znanstvenim doprinosima što hrvatskoj arabistici i znanosti što arabistici na regionalnom nivou zbog čega bi i trebao da mu se dodijeli počasni doktorat već se o njegovom djelu moralizira sa pozicije argumenta blasfemije. Dakle, Bučan je imao nekoliko redaka svog rada koji su po nekom vrlom ''objektivnom'' sudu čin blasfemije pa shodno tome svaki vid naučnog priznanja Bučanovog djela postaje samounižavanje ukoliko to priznanje dođe od samih muslimana. To je dakle prvi problem ove polemike, što u jednom svom dijelu, a zasniva se na tri kritička osvrta na rad i djelo Daniela Bučana, počiva na argumentu blasfemije. Drugi ugao a koji se i ne spominje niti je uopće prisutan u ovoj polemici, jeste ustvari poglavlje koje je još Selman Rušdi otvorio svojim djelom ''Sotonski stihovi'', a to je sama polemička prisutnost unutar islamske tradicije o karakteru poslanika Muhammeda i općenito njegovoj nebožanskoj ali nadljudskoj karakterizaciji.



Ako je iko toj polemici doprinio to je definitivno Shahab Ahmed (o njegovom naučnom radu nekada drugi put) koji je gotovo pa cjelokupni svoj naučni rad posvetio ovoj polemici koristeći je upravo kao bazičnu priču za sukob sa današnjim islamističkim mainstreamom i ulemanskom ortodoksijom koja upravo na krilima institucije blasfemije onemogućava nastanak radova kakve je napisao Shahab Ahmed, naravno djelujući u omraženom SAD-u, povampirenoj državi kojom upravljaju korporacije. No, Shahab Ahmed i sotonski stihovi. Iako pri samom spomenu sotonskih stihova na jezik nadolazi ime Selmana Rušdija nesporno je da sveukupnoj tematici sotonskih stihova kraljevska pozicija pripada Shahabu Ahmedu. Sotonski stihovi, ili kako je u islamskoj tradiciji poznato - qissa al-garaniq (Priča o ždralovima) - u mainstream ulemanskim krugovima ili je na marginama, pa se o njoj i ne polemiše, ili je gotovo konsenzusom odbačena kao zločesto kazivanje koje poput Daniela Bučana negativno oslikava karakter poslanika Muhammeda i dovodi pod znak upitnika njegovu poslaničku poziciju. U kratkim crticima, budući da ovo pišem samo kao usputni komentar u predramazanskoj noćnoj atmosferi, sotonski stihovi su priča koja unutar islamske tradicije kola od samih početaka i vrlo je prisutna u enicklopedijskim djelima intepretacije Kur'ana (tefsirima). Naime, priča se bazira na tome da je lično vrag/šejtan zavarao Poslanika prilikom citiranja ajeta (stavaka) iz sure al-Nadžm pa je vražije riječi citirao kao da su Božije, a radilo se o riječima (da sada ne tratim vrijeme na doslovna citiranja) koje su mekkanskim idolopoklonicima uzdigle njihova politeistička paganska uvjerenja da su od pomisli da poslanik Muhammed prihvata njihovo idolopoklonstvo zajedno s njime Bogu pali ničice. Nakon toga slijedi direktna Božija intervencija a sam poslanik Muhammed uviđa šta se zbilo, i šta je učinio. Dakle, ovo je danas čista blasfemija. I pisanja Daniela Bučana u knjizi ''Poimanje arabizma'' su realistički slikano tako minorno ''blasfemična'' u odnosu na datu priču.


Međutim, čitate li ''Džamiu al-Bayan'' al-Taberija, ili ''Džamiu al-Ahkam'' Kurtubija, ili ''al-Keššaf'' Zamahšerija, pa i pisanja Ibn Tejmije (zakletog idejnog ''inspiratora'' islamističkih autoritativnih i antiliberalnih krugova) priča o sotonskim stihovima ne samo da se uvodi u domen polemike, štaviše, ona se prihvata uz različite intepretacije. Od Kurtubijeve da je vrag lično šaputao riječi koje su prisutni prihvatili kao da su došle iz usta poslanika Muhammeda i da su to Božije riječi Objave pa do Taberijevog i Ibn Tejmijinog prihvatanja ove priče očito je da su pisci iz ranog i kasnog Srednjeg vijeka ne samo drugačije poimali ortodoksiju već sama karakterizacija ličnosti Poslanika se uveliko razlikuje od ove današnje koja se mahom plasira. Polemički tekst o blasfemiji Daniela Bučana je intelektualni prikaz uniformisanog odveć zadatog islama koji nastupa s pozicije intelektualnog pročišćavanja dok su srednjovjekovni tekstovi prikaz kako to Shahab Ahmad naočito piše promjenljive prirode konstituisanja ortodoksije u islamu, a važnije od toga, da je ''incident'' sotonskih stihova u prvim stoljećima islamske tradicije predstavljao raširenu pojavu u religijsko-intelektualnom sjećanju muslimankih zajednica. Naravno da je sukob u vezi s ovom pričom vrlo jasan, islamističkom mainstremu sotonski stihovi ruše sveopću sliku o karakterizaciji poslanika Muhammeda kao sveopćeg nosioca samog islama čijim se riječima i djelima svaki musliman mora predati po cijenu stavljanja racia u stranu, jer je njegov karakter nebožanski ali nadčovječni superiorno moralno i intelektualno čist od bilo kakve primjese pogrešnosti. Prihvatanje sotonskih stihova s druge strane kao jednog općeg elementa islamske historiografije i sjećanja prisutnog unutar rane muslimanske intelektualne scene jeste takođe udaranje temelja za potpuno drugačiju karakterizaciju poslanika Muhammeda, te njegove ostavštine. Od sotonskih stihova kao sveopće prisutne priče koja zauzima bez problema svoje mjesto pri interpretaciji određenih stavaka u Kur'anu u suri al-Hadždž i al-Nadžm u Srednjem vijeku došli smo do momenta marginalizacije sotonskih stihova, proglašavanjem istih blasfemičnim činom i u konačnici do uspostave argumenta blasfemije kao racionalno i logički prihvatljive argumentacije.