Tradicionalni pogled na cijene i odnos cijena i individualnih sloboda

Autor bloga je održao predavanje pod naslovom Tradicionalni pogled na cijene i individualna sloboda pa s tim u vezi slijedi nekoliko crtica o navedenoj tematici u pisanoj formi. Govor o cijenama je stalna svakodnevna pojava budući da se svi tržišni učesnici zanimaju za cijene onih stvari koje ih se direktno tiču. Naravno, svakodnevni govor o cijenama i pristup samom odnosu prema cijenama je površnog karaktera ili taman toliko da se postigne željeni cilj samog postojanja institucije cijena a to je informisanje. Cijene prevashodno predstavljaju informaciju i temeljno učesnike na tržištu obavještavaju o trenutnom stanju na terenu, ali između ostaloga samo postojanje institucije cijena koje se slobodno formiraju na tržištu predstavlja ujedno i veoma bitan informativni sistem prikaza stanja individualnih sloboda. Budući da kontrola cijena predstavlja intervenciju u samu strukturu cijene čime se narušava sloboda poduzetnika da samostalno formira cijenu shodno trenutnim tržišnim odnosima ponude i potražnje cijene su neizostavno i informacijski kapital koji je stalno pod pritiskom i pod lupom različitih državnih organa vlasti.

Kada je posrijedi govor o cijenama mimo bitnog karaktera posmatranja cijena kao informacija koje same po sebi nose veoma vrijedan informativni kapital cijene takođe predstavljaju i dominantni vrijednosni sistem. Tokom 20. stoljeća ugrubo rečeno jedan od najvažnijih sukoba je dakako bio onaj što u svakodnevnom dijalogu prepoznajemo kao sukob kapitalizma i socijalizma. Primarno se naravno radilo o sukobu potpuno različitih ideja i vrijednosti. Kapitalističkih koje su počivale na vrijednostima slobode pojedinca da samostalno vodi svoju politiku poslovanja, te da samo decentralizirani tržišni odnosi pogoduju instituciji cijena koje tek u takvom ambijentu igraju svoju ulogu informacije koja u konačnici pomaže i omogućava ekonomske kalkulacije. Socijalizam s druge strane je težnja ka centralnom upravljanju i sistemu vrijednosti u okviru kojih poduzetnik postupa shodno direktivama neke treće strane s vrlo malo manevarskog prostora za slobodno upravljanje poslovanjem. U takvom sistemu cijene se ne formiraju decentralizirano na bazi mnoštva učesnika na tržištu već na određenim projekcijama organa vlasti čime se u suštini sistem cijena potpuno urušava, te njegova informacijska uloga postaje fiktivna i imaginativna, a time i ekonomske kalkulacije i djelovanje poduzetnika takođe postaje pogrešno usmjereno. Naprosto se dešava distorzija na tržištu i to velikih razmjera što dalje vodi do formiranja sistema vrijednosti koji urušava slobodu pojedinca ne samo da slobodno voli politiku svoga poslovanja već uopće da može koristiti potencijal individualnih sloboda. Shodno tome, govoriti o cijenama je bitno ne samo u kontekstu ekonomije već i u okviru općih vrijednosti kojima teže liberalno-demokratska društva pri čemu sloboda govora predstavlja jednu od najbazičnijih sloboda. Tamo gdje prevladava sloboda formiranja cijena ili gdje tržište dominantno diktira strukturu cijene neophodno je i postojanje odbrambenih mehanizama čuvanja institucije slobode govora.

Odnos prema cijenama i sami pogledi na instituciju cijena je nešto što okupira ljudske umove već stotinama godinama, a veoma bitno nasljeđe u tom kontekstu ostavila je islamska tradicija. Nažalost, toj ostavštini nije dato mnogo prostora da postane prisutnija na tržištu ideja, a uz sve to velike promjene u arapsko-islamskom svijetu tokom 19. i 20. stoljeća dovele su do toga da je kompletna islamska tradicionalna ostavština o cijenama stavljena na margine, štaviše, svjesno ali i zbog općeg neznanja ulemanskih krugova ova tradicija je marginalizirana i ako joj se i davalo povremena pažnja to je bilo s razlogom da se pokaže da je kontrola cijena neophodna bez obzira na tradiciju koja je dabome imala vrlo jasan stav o neophodnosti ostavljana slobode učesnicima na tržištu da samostalno formiraju cijene. Dakako, budući da različiti autoritativni sistemi vrijednosti s islamskim predznakom koji su se u međuvremenu razvili teže negiranju individualnih sloboda nije začudno i sam odnos prema intituciji cijena i svega što cijene načelno podrazumijevaju. Islamsko ljevičaranje, uslovno rečeno, kojem su poseban doprinos dali ideolozi Muslimanske braće s uvođenjem pojma islamskog socijalizma, te islama kao trećeg puta između socijalizma i kapitalizma učinilo je svoje da islamska klasična tradicija se stavi u stranu zarad ostvarivanja različitih ideoloških ciljeva. Muhamed al-Gazali i Mustafa al-Sibai će uveliko udariti temelje islamskom socijalizmu. Mustafa al-Sibai svojim djelom Ištirākiya al-islām (”Islamski socijalizam”) u kojem koristi islamske termine kako bi uspostavio antikapitalistički sistem potpuno napušta tradicionalnu islamsku misao, i faktički kao ideolog socijalizma zastupa stav da je nacionalizacija sredstava proizvodnje potrebna kako bi se ostvarilo opće društveno dobro, te da samo ludaci mogu pričati o podudarnosti islamskih tradicionalnih naučavanja sa vrijednostima kapitalizma.

Sve će to kulminirati sa potpunom radikalizacijom i stvaranjem jedne radikalno antiliberalne ideologije na krilima Sejjida Kutba. Kutbizam je tako samo konačna potvrda već ranije uspostavljenih antiliberalnih stavova koji su se gradili na jednoj netradicionalnoj poveznici islama i modernosti. Ustvari, islam je ideolozima poput Mustafe al-Sibaija služio jednako kao i u krilima Alija Šerijatija, za dnevne potrebe islamiziranja socijalizma i stvaranja jednog sistema koji je primarno antiliberalan i antizapadno orijentisan. S tim u vezi očekivano je bilo da se klasična islamska tradicija koje posvećuje posebnu pažnju instituciji cijena ostavi na marginama, ili da se čak proglasi vrlo upitnom. Slično je i na domaćoj sceni, dok su se djela Mustafe al-Sibaija prevodila, a takođe i Sejjida Kutba ni jedne riječi se ne može pročitati o islamskoj klasičnoj tradiciji gledanja na sistem cijena. Zbog toga se ne treba posebno čuditi kada ovdašnja ulema uglavnom širi antikapitalističke ideje, ili kada na domaćoj sceni promovira ideologe različitih antikapitalističkih stavova. Lamentiranje nad tome šta i koliko ko zarađuje, te nepoznavanje samog sistema funkcionisanja cijena na tržištu dovodi upravo do ulemanskih stavova o tome da problem tradicionalnog islama je bio upravo iz razloga što je načelno bio otvoren prema kapitalizmu.[1] Problematiziranje iznosa zarade Messija ili Ronalda jeste upravo problem potpunog nepoznavanja što klasične islamske tradicije što institucije cijena. Uz sve to, problem zavisti koji se javlja unutar institucija socijalizma jeste primjer kako se želja za kontrolom cijena manifestuje na planu općih društvenih vrijednosti. Jedna nuspojava kontrole cijena jeste institucionalizacija zavisti a što je takođe segment koji je potpuno protivan islamskoj tradiciji. Iz takvih promišljanja ne čudi što se prostor ostavlja za Hamida Dabašija, do jučerašnjeg pobornika Bernia Sandersa i Če Gevare, ili Ziaudina Sardara za kojeg je kapitalizam ili općenito promovisanje tržišnih vrijednosti opasniji fundamentalizam od religijskog.

No, izvor svega toga jeste primarno neznanje o svojoj religijskoj tradiciji, u ovom slučaju, islamskoj. Budući da IZBiH u svom internom ustavu prihvata hanefijsku tradiciju kao pravno nasljeđe na temelju kojeg muslimani BiH treba da formiraju svoje ideje i stavove, tim tek postaje ''nejasno'' od kud tolika marginalizacija ove tradicije kada je posrijedi govor o kontroli cijena na tržištu. Očito je socijalističko nasljeđe uzelo svoga maha, pa se ovoj tematici nije nikada ozbiljno ni prilazilo s nekim izrazitim zanimanjem. No, u periodu od 9. stoljeća pa sve do 14. stoljeća ahkam al-tas'ir (propisi o kontroli cijena) je stalna tema prisutna u okviru pravne literature. O ekonomskom problemu kontrole cijena na tržištu raspravljano je uglavnom u okviru govora o monopolima, ali sve u svemu ekonomski pristup ovoj tematici bio je manje zastupljen, tačnije, bio je podređen pravnoj terminologiji. Rasprave o autoritativnosti Teksta, tj. da li Objava predstavlja jedini autoritativni tekst (Sola Scriptura) ili se u obzir mogu uzimati i drugi tekstovi (primarno poslaničke prirode –hadis-) te kakav odnos prema tim tekstova treba da bude je bio stalni predmet rasprava. Budući da je Kur'an predstavljao autoritativni tekst, a što bi Ibn Arebi rekao, riječ je o Tekstu koji predstavlja trgovački jezik, budući da se koristi trgovačkom terminologijom čak i u domenu eshatologije, nije začudno što taj autoritativni tekst obznanjuje da jedina validna transakcija jeste ona koja je na obostrano zadovoljstvo.[2] Taj skripturalni stav pratila je mnogo raširena tradicija da je sam Poslanik zabranio fiksiranje ili kontrolu cijena, te da je to sistem koji je prepušten transcedentalnom budući da je u toj tradiciji Bog nazvan al-Museiir (Onaj koji upravlja cijenama).

Uz takav korpus autoritativnih tekstova faktički je postignut konsenzus unutar islamske tradicije da je kontrola cijena nedopustiva, uz tek određen broj autora koji su smatrali da u određenim vanrednim okolnostima je moguće vršiti kontrolu cijena. Literatura u kojoj se nalazi ta ostavština prisutna je najviše fragmentarno u enciklopedijskim djelima koja su obuhvatala različite tematike budući da tadašnja tradicija nije toliko težila tematskim djelima, već sveobuhvatnim enciklopedijskim. Proučavajući detaljno te rukopise, teme koje se obrađuju u kontekstu kontrole cijena su sljedeće: Da li je dozvoljeno vladaru da kontrolira cijene? U kojim konkretnim momentima je dozvoljeno ako jeste kontroliranje cijene? Za koju robu je dozvoljeno kontrolirati cijenu, da li samo za neophodne potrepštine tipa hljeba ili bilo koju? Da li se prodavci moraju povinovati odluci o kontroli cijene od strane vladara ili imaju pravo da ne djeluju po tom dekretu? Da li se kontrola cijene smatra nasiljem ili prinudom? Da li je moralno nužno povinovati se odluci vladara o fiksiranoj cijeni?[3]

Iz navedenih pitanja koja su se obrađivala očito je da je klasične islamske autore zanimalo da li vladar uopće može i smije da kontrolira cijene, ako smije kada je to dozvoljeno, te jedno od najzanimljivijih pitanja koje se obrađivalo jeste da li je kontrola cijena vrsta nasilja koja se čini prema poduzetnicima. Ovakva pitanja su danas u okviru ulemanskih krugova gotovo pa nezamisliva, ali i općenito tema kontrole cijene je uvijek pod posebnim pritiskom kada je na stolu i o njoj treba da se povede ozbiljnija rasprava. Kod klasičnih autora prvobitno je važno da li su težili originalističkog pravnoj metodologiji pristupa čitanja autoritativnih tekstova ( čuvanju originalnog značenja teksta) ili su više naginjali intencionalističkoj metodologiji (intencijama i ciljevima teksta što podrazumijeva odstupanje od originalnog značenja) . Da ne bih duljio i obrazlagao razlike između ova dva pristupa nužno je imati na umu da je u klasičnom periodu dominirao originalistički pristup, a koliko je on sukladan za zaštitu individualnih sloboda primarno ovisi o samom sadržaju autoritativnih tekstova.

U kontekstu govora o kontroli cijena autoritativni tekstovi su bili vrlo jasni, a to je da kontrola cijena podrazumijeva preuzimanje Božijih ingurencija, jer kontrola cijena je domen transcedentalnog a na ljudima je da puste slobodno formiranje cijena na tržištu. Nakon općeg stava o cijenama koji je bio usko povezan sa teološkim stavovima slijedio je kao što rekoh dominantno originalistički pristup autoritativnim tekstovima. Taj pristup je podrazumijevao stav da kontrola cijena podrazumijeva narušavanje slobode poduzetnika da samostalno upravlja svojim poslovanjem i miješanje u slobodu kojom raspolažu prodavac i kupac. Kontrola cijena je predstavljala miješanje u konkretne transakcije za čiju validnost je bilo nužno postojanje obostranog zadovoljstva. Ukoliko je prodavcu bilo naređeno po kojoj cijeni može šta prodavati zadovoljstvo s njegove strane bi bilo dokinuto. Shodno tome najpoznatiji originalistički pravni metodolog Ibn Hazm (994-1064) iz Andaluzije će stav o kontroli cijena zaključiti riječima: Dozvoljeno je onome ko dođe na tržnicu svejedno da li tu radio inače ili ne da prodaje svoju robu po većoj ili manjoj cijeni u odnosu na cijene na tržištu i u tome nemaju pravo da mu se usprotive ni sudionici tržnice niti sultan. [4]

Istovjetan pristup kontroli cijena imali su mahom hanefijski autori. Izdvojit ću nekoliko općih stavova najpoznatijih autora. Burhanudin al-Marginani (1135-1197) će kazati: Sultan ne smije ljudima da kontrolira cijene.[5]Al-Haskefi (u. 1677) zaključuje stav o kontroli cijena riječima: Vladar ne kontrolira cijene.[6]Ibn Abidin u svojim glosama na al-Haskefijevo djelo za njegove riječi vladar ne kontrolira cijene navodi izričit komentar, tj. vladaru je zabranjeno da kontrolira cijene. [7]Ibn Abidin će u okviru hanefijske pravne tradicije zastupati stav da je valjano kontrolirati cijenu na tržištu ukoliko prodavac kupi robu recimo za 50KM pa je prodaje za 100KM, ali i to je naznačio terminom lā b'asa bihī što bi značilo da vladar ima pravo izbora u takvoj situaciji ali da je bolje da se kloni kontrole cijene jer to u konačnici dovodi do misalokacije resursa i pogrešnog slanja informacija ostalim tržišnim učesnicima. Takvi stavovi su bili odstupnica od tradicionalnih hanefijskih originalista poput Ibn Mawduda al-Mawsilija (u. 1284/5) koji u svom djelu al-Ihtiyār piše da ako bi vladar odredio pekaru pod kojom cijenom smije da prodaje hljeb, pa mušterija kupi hljeb pod datom fiksiranom cijenom da kupcu nije dozvoljena konzumacija tog hljeba jer je to neetičan čin.[8] Za Ibn Mawduda i originaliste slična kova kontrola cijena je prvobitno atak na sam sadržaj autoritativnog teksta koji nedvosmisleno kazuje da je kontrola cijena zabranjena i da se transakcije odvijaju na obostrano zadovoljstvo prodavca i kupca. Sudska praksa koje se Ibn Mawdud pridržava jeste da na sudiji nije da se miješa u transakcije i da donosi opći sud kakva bi transakcija trebala da bude već je na njemu da brani princip slobodne razmjene uz slobodno formiranje cijena. Radikalnim stavom da je kupac, koji kupuje robu čiju cijenu nije odredio prodavac, saučesnik u neetičnom djelu atak na slobodu poslodavca da samostalno upravlja svojim poslovanjem. Kontrola cijena podrazumijeva da je poslodavac pod prisilom, a to je vrsta nasilja i sudska praksa je da svaku transakciju štiti od čina nasilja kojim se opovrgava osnovna sloboda razmjene dobara na obostrano zadovoljstvo. Te tradicije su se pridržavali i al-Qahstani, al-Haskefi, al-Hadimi u svom djelu Hašiya al-Hadimi, te al-Kasani u svom vrlo poznatom djelu Bedāi' al-Sanāi', da je kontrola cijena zabranjen čin kojim se vladar nema pravo služiti. Muhammed al-Y'aqubi te stavove sumira riječima: Ovi autori su smatrali da je prodavac pod prisilom, pa nisu dozvoljavali mušteriji da kupuje robu za cijenu koju je vladar odredio i za kvantitet koji je odredio.[9]

Islamska tradicija koja je baštinila negativan stav spram kontrole cijene danas je mahom na marginama, ili se upotrebom metoda intencionalizma gura pod tepih, upravo iz razloga što govor o slobodnom formiranju cijena na tržištu je neodvojiva priča o samim individualnim slobodama. Za klasične originaliste poput Ibn Mawduda kontrola cijena je nedopustiva prvobitno jer je to atak na slobodu raspolaganja svojom privatnom imovinom i to bez pristanka. Naprosto, kontrola cijena podrazumijeva prisilu, a sudska praksa nužno mora da bude u okvirima univerzalnih pravila koja podrazumijevaju zaštitu individue od bilo kakve prisile. Budući da kontrola cijena podrazumijeva prisilu time se direktno djeluje na samo nezadovoljstvo prodavca čime se stvara ili u konačnici institucionalizira prisila koja je izvor različitih problema koji se u konačnici manifestuju i na samom tržištu. Za klasične islamske tradicionalne originaliste tematika kontrola cijena na tržištu je vrlo jasna, a to je da poslodavac se izražava cijenama i shodno njima komunicira sa kupcima i potencijalnim drugim mušterijama. Svaka kontrola cijena jeste prisila i usmjeravanje kako i na koji način poslodavac ili prodavac može i smije da se ponaša. Intencionalisti su naravno narušili taj princip pa su pod plaštom progresivizma i opće društvene korisnosti bez problema dopuštali i dopuštaju raznolike oblike kontrole cijene ne tržištu te se vrlo malo pažnje posvećuje teoriji cijena i vrijednostima koje slobodno formiranje cijena stvara unutar društva. Kontrola cijena institucionalizira prisilu i zavist a to su dvije pojave koje skripturalni tekstovi odbacuju i strogo osuđuju.

Koliko su cijene povezane sa individualnim slobodama najbolje oslikava parnica pred američkim Vrhovnim sudom slučaj br. 15-1391 Expressions Hair Design v. Eric T. Schneiderman o čemu sam već pisao na blogu. Kao što sam rekao, očekivano je bilo da će Vrhovni sud presuditi u korist Erica T. Schneidermana, međutim, 29.3.2017, parnica je vraćena na federalni nivo budući da su sudije Vrhovnog suda SAD-a zauzele stav da kontrola izražavanja cijene predstavlja kontrolu govora i načina na koji poslodavac može da komunicira. Za neupučene, cijenu određenog proizvoda od recimo 30$ trgovac ima pravo da kupcu gotovinom dati proizvod naplati 27$, ali nema pravo da kupcu s kreditnom karticom naplati recimo 33$, to jeste nema pravo da stavi jasno vidljivo cijenu za plaćanje kreditnom karticom budući da u strukturi cijene učestvuje trgovčevo prebijanje troška kojeg snosi prema banci za kreditne kartice. Ovakva vrsta kontrole cijene zalazi u domen slobode govora i kako to vidi strana koju zastupa Expressions Hair Design jeste kršenje Prvog amandmana ustava SAD-a koji štiti pravo na slobodu govora.

Kao što se da primijetiti rasprave o kontroli cijena su stalno prisutne, stotinama godina se skuplja građa o tome, ali se stvari ponavljaju iako bi se moglo reći da živimo u doba blagog konsenzusa da primarno treba dopustiti da se cijene slobodno formiraju na tržištu uz efektivne državne intervencije. Ono što se međutim propušta iz vidokruga jeste govor kako su cijene povezane sa individualnim slobodama i da liberalno-demokratsko društvo podrazumijeva formiranje cijena na tržištu. Rasprava u SAD-u o tome da li kontrola izražavanja cijene predstavlja atak na slobodu govora ili klasična tradicionalno islamska debata o tome da li kontrole cijena predstavljaju prisilu i atak na slobodu prodavca i miješanje u transakcije između učesnika na tržištu te atak na njihove slobode da samostalno sklope transakciju shodno svom zadovoljstvu i željama pokazuju da govor o negativnim ishodima kontrola cijena treba da se u mnogome fokusira na univerzalne vrijednosti. Islamski klasici koji su se držali originalističke pravne metodologije ostavili su zavidnu ostavštinu koja koncept institucije cijena posmatra u domenu slobodne volje i Božijih ingurencija u čije okvire nije čovjekovo da se miješa. Svako miješanje i kontrola cijena stvara neviđene negativne ishode na koje se uvijek mora računati i uzimati ih u obzir. Takav tradicionalan pogled na cijene ne odgovara modernističkoj ulemi koja jaše mahom na autoritativnim idejama sklapanja braka između islama i socijalizma u 20. stoljeću u čemu su Muslimanska braća uveliko prednjačila ali ništa manje u tome nisu zaostajali ni šiitski pobratimi koji su primjera radi Gharbzadegi (Zapadna kuga) Dželala Ahmeda, vrlog komunistu, koristili za svoje dnevno političke potrebe stvaranja antizapadnjačkog stava. Zbog toga se ne treba čuditi što i na domaćoj sceni slušamo iste jadikovke i antizapadnjačke i antikapitalističke stavove sa posebnim primjesama napada na sve što u sebi sadrži pohvale tržištu i samoj koncepciji tržišta da na decentraliziran način upravi ili omogući slanje informacija kako i na koji način kvalitetno reagovati na zadate probleme. Koncept slobode formiranja cijena na tržištu je veoma značajna institucija u kontekstu odbrane individualnih sloboda, a islamska klasična tradicije je dala značajan doprinos kada je posrijedi govor o negativnostima kontroliranja cijena. Cijene primarno jesu ekonomski problem, ali one su takođe i izvor znanja kako se individualne slobode čuvaju te kako iste bivaju narušene i to počesto s dobrim namjerama.

[1] http://stav.ba/on-sve-ti-nista/
[2] Kur'an, sura al-Nisa, stavak br. 29.
[3] Muhammed al-Y'aqubi, Ahkam al-tas'ir fi al-fiqh al-islami, Dar al-Bešair, Bayrut, 2000.
[4] Ibn Hazm al-Andalusi, al-Muhalla, pitanje br. 1554.
[5] Burhanudin al-Marginani, al-Hidaya, 4/93.
[6] Al-Haskefi, al-Durr al-Muhtar, 1277 h., 2/215.
[7] Ibn Abidin, Rad al-Muhtar 'ala al-Durr al-Muhtar, bulačka štampa 1272 h., 5/256.
[8] Muhammed al-Y'aqubi, Ahkam al-tas'ir fi al-fiqh al-islami, Dar al-Bešair, Bayrut, 2000, str. 76.
[9] Ibid, str. 77.