subota, 22. srpnja 2017.

Čovjek stvara ex nihilo





Budući da je ovaj blog konceptualno ispunjen islamskom ''heretičkom'' tradicijom koja traži svoje mjesto u vrlom svijetu ideja slijedi prikaz knjige koja zahvata u samu srž odnosa takozvanih ortodoksnih i heretičkih učenja, a heretička su po svom svjetonazoru najprije predstavljala političku opozitnost vladajućim umejadskim vladarima. U tonu političkih sukoba kazat će autor knjige ''Racionalistički pristup intepretaciji Kur'ana – studija o metafori u Kur'anu kod mu'tezilita'', Nasr Hamid Abu Zayd, nužno je posmatrati svekolika učenja i ideje koje su nastajale u prvim stoljećima razvoja islamske tradicije. Ukoliko je za vremena Umejada dominiralo teološko učenje o determinizmu, te čovjeku koji ne kreira već se povinuje jedinom Kreatoru ex nihilo  jasnije će se shvatiti nastajanje opozitnih teologija koje su ujedno predstavljale i opozitne političke svjetonazore. Najelegantniji i intelektualno vrlo koherentan opozitan sistem vrijednosti u odnosu na prevladavajući svjetonazor umejadskih dvorskih elita razvio se u okviru mu'tezilizma. Abu Zayd mu'tezilitski svjetonazor u ovom djelu ne svodi na njihovih uobičajenih pet teoloških načela o kojima se uglavnom da čitati već njihovo sveobuhvatno djelovanja svodi na tri detalja koji se u cjelokupnoj slici uzdižu na ravan gotovo pa temeljnog njihovog naukovanja.


Čovjek je kreator svojih djela

Pažnja je s tim u vezi usmjerana na: 1. Koncept jezičkih konvencija i odnos metaforičkog i stvarnog u Tekstu; 2. Odnos muhkam (jasnih kur'anskih stavaka) i mutešabiha (nejasnih kur'anskih stavaka ili stavaka koji podrebuju za jasnijom racionalnom diskusijom) i pod 3. Čovjek je kreator svojih djela. Abu Zayd mu'tezilitsku teologiju u ovom djelu predstavlja kroz tri navedena principa, koji nisu bazična mu'tezilitska teološka učenja, ali se ona na njima zasnivaju. Mu'tezilitski koncept pravde i vjere u jednoga Boga (al-adl wa al-tawhid) egzistira na ova tri načela, pri čemu koncept slobodnog ljudskog djelovanja u okviru kojeg čovjek čak biva kreator omogućava samu egzistenciju teološkog načela pravednosti. Za Abu Zayda mu'tezilitsko načelo pravednosti (al-adl) počiva na teoretskoj razradi koncepta stvaranja ljudskih djela. Pri tome je čovjek kreator svojih djela, jer za mu'tezilite prvobitni teološki nauk o monoteizmu jedino može da egzistira s predstavom o čovjeku koji je slobodan, a da se sloboda razumijeva kao mogućnost biranja ali i ne samo biranja na osnovu čega se zasniva princip odgovornosti već za mu'tezilite ljudsko slobodno djelovanje mora da ima još jednu finesu kako bi čovjek bio elegantan u svom punom sjaju a to je kreacija. U vrijeme kada mu'tezilitska teološka učenja nisu na margini (9/10 stoljeće), već predstavljaju niz dominantnih učenja, u stoljećima koja slijede glavni oponenti će im biti eš'ariti. Temeljni sukob je počivao na pojmu kreacije (halq), i dok je za mu'tezilite čovjek bio kreator, te ga se moglo nazivati haliqom (kreatorom) za eš'arite poput al-Baqilanija to je značilo negiranje Božije svemoći, pa u okrilju eš'arizma razvijena je teorija o Bogu koji stvara djela a čovjek biva njihov stjecatelj. Abu Zayd suštinski srednjovjekovni sraz među različitim teološkim učenjima svodi na mu'tezilitsko-eš'arijski kao krunski ideološki sukob koji je iznjedrio dva potpuno suprotstavljenja koncepta koji su se odražavala i na sam odnos prema svim drugim društvenim institucijama.


Mu'tezilitski koncept o čovjeku kreatoru svojih djela ne biva suprostavljen samom konceptu Boga koji stvara ex nihilo, jer za njih je razlika jasna a osnova usporedbi počiva na razlikama, te shodno tome pozornost i treba da se temelji na razlikama. U ovom kontekstu razlika počiva na razumijevanju sintagme čovjek kreator pri čemu je Bog neograničeni kreator i upravljač svim stvorenim dok čovjek biva ograničen svojom voljom i namjerama, i sva ljudska moć počiva na upravljanju svojim akcijama koje mogu biti kreatorske. Za mu'tezilite osnovna razlika počiva na pojmovima haliq i muhdis pri čemu je muhdis kreator materije ex nihilo, dok je čovjek haliq, stvaratelj u evolutivnom smislu, otkrivalac novih informacija i saznanja.  Sličan teološki koncept ili objašnjenje nalazimo u knjizi ''Socijalizam, ekonomska kalkulacija i poduzetništvo'' Jesusa Huerta de Sote. Naime, Jesus Huerta de Soto razlaže razumijevanje pojma poduzetništva do najsitnijih detalja pri čemu izlaže tomističku postavku ''creare est aliquid ex nihilo facere'' (stvaranje je kreiranje nečega iz ničega) pri čemu je samo Bog u stanju da stvara i kreira. Jesus Huerta de Soto čini razliku u odnosu na sv. Tomu Akvinskog na način kako mu'teziliti prave razliku u odnosu na eš'arite. Stvaranje ex nihilo ne treba poimati samo u izrazito materijalističkom smislu već u jednom širem smislu, a to je da se stvaranje dešava svaki put kada neko primijeti ili shvati što ranije nije bilo poznato.
Za mu'tezilite glagol stvarati ili kreirati kao i atributi kreator ili stvaralac, se može primijeniti u svakom momentu na čovjeka jer je čovjek po svojoj prirodi poduzetan a time i kreator. Osnova poduzetničke aktivnosti jeste kreiranje novih informacija koje su do datog momenta bile nepoznate, i koje usljed djelovanja decentraliziranih koordinirajućih institucija omogućavaju da te informacije dovedu do poduzetničkih kreacija. U takvom teološkom obzorju kojem naginje Jesus Huerta de Soto ili u okviru islamske tradicije srednjovjekovni mu'teziliti čovjek najviše sliči Bogu onda kada stvara a primjer čovjekova stvaranja ex nihilo jeste poduzetništvo koje se da razumjeti kao opći spektar ljudskog djelovanja u momentu kada čovjek otkriva nove informacija i načine i sredsta za djelovanje i rješavanje svakodnevnih problema. Ako ćemo po ortodoksnom naukovanju da Bog posjeduje devedeset i devet imena pri čemu čovjek treba da teži da što više sebe okiti istim imenima u svojoj nesavršnoj prirodi, dakako ime koje se izdvaja jeste Stvoritelj. Čovjek je sličan Stvoritelju kada djela, stvara i kreira, a najudaljeniji od Njega je kada sprječava razvoj ljudskih kreativnih potencijala. Za Huerta de Sotu iz ove teološke digresije se da povesti rasprava o legitimnosti institucionalnih ataka na ljudsku kreativnu prirodu izraženu posredstvom poduzetništva, a za mu'tezilite priznanje da čovjek kreira ali i da takođe u svom djelovanju i procesu kreiranja čini greške značilo je prevashodno pozvati vladajuće dvorske elite na odgovornost. Međutim, za razliku od koncepta eš'aritske odgovornosti, za koje je osnovno bilo dokazati da je čovjek slobodan taman toliko da bude odgovoran za svoja djela, za mu'tezilite je odgovornost bila od jednake važnosti ali je ona počivala na dva principa. Odgovornost za djela koja se čine ali i odgovornost za djela koja se ne čine, odnosno dvorske elite se dalo pozvati i na odgovornost što nisu kreativni ili što djeluju protiv same prirode ljudskog djelovanja, a to je poduzetništvo koje podrazumijeva kreativno djelovanje.



U takvom teološkom svjetonazoru gdje je čovjek kreator, te Bogu najviše sliči kada slobodno djela i pri tome kreativno stvara nemoguće je imati nejasan Tekst ili splet stavaka koji su racionalno nepojmljivi i na tom nivou počinje mu'tezilitski doprinos razvoju metafore konkretno, a stilistike općenito. Ujedno, ovo je i momenat zamjerke Abu Zaydu što dotično djelo o doprinosu mu'tezilita razvoju metafore nije započeo i razradio ovim redoslijedom. Čini mi se da mu'tezilitski koncept poimanja Kur'ana i društvenih institucija općenito najprije polazi s razradom teološkog problema slobode volje, te da li čovjek može biti kreator i da li on kreaira svoja djela, a da se potom njihova razrada metafore, odnosa jasnih i nejasnih kur'anskih stavaka tek nadaje kao jedna logična slagalica. Kod Abu Zayda je slijed suprotan, sve počinje s metaforom a završava sa konceptom o pravdi koja se zasniva na teoriji o čovjeku kreatoru svojih djela.

Jasni i nejasni stavci u Kur'anu 
Mu'tazilitsko učenje o čovjeku koji samostalno djeluje i kreira svoja djela odrazilo se i na sam koncept intepretacije kur'anskih stavaka. Imena koja se posebno izdvajaju su šiitski učenjak mu'tezilitske orijentacije Yahya ibn Huseyn i Qadi Abduldžebbar. Za Ibn Husejna pojam ''ta'wila'' ili intepretacije kur'anskog teksta se jednako odnosi i prožima na takozvane jasne ali i nejasne stavke, te se u njegovom rječniku pojmova budući da je pripadao šiizmu ne pojavljuje pojam metafore već ''ta'wil'' je imenica koja u semantičkom smislu obuhvata i domen metafore. Za Qadi Abduldžebbara nasljeđe Ibn Qutejbe, al-Fera'a, al-Džahiza, i Ibn Husejna je bilo samodostatno da kao najreprezentativniji predstavnik mu'tezilizma detaljnije razvije koncept metafore, te da ga primijeni u kontekstu Teksta. Budući da kreativna ljudska priroda počiva na apstraktnom razmišljanju pri čemu kognitivna metafora zauzima neopisivo moćnu alatku u ljudskim rukama za Qadi Abduldžebbara sam odnos prema Tekstu koji je počivao između ostaloga na takozvanom razlikovanju jasnih kur'anskih stavaka (muhkam) i nejasnih (mutešabih) je bio neprimjeren. Ranije sam u nekoliko tekstova na blogu pisao o mu'tezilitskom poimanju Božijeg govora koji je za njih ''stvoren'', tj. govor govornika predstavljen jezičnim znakovima koji djeluje unutar određenih konvencija.
Shodno tome Qadi Abduldžebbar razvija svoju teoriju o jasnim i nejasnim kur'anskim stavcima na osnovu trijade: govornik-predikat-razum. Govornik (u ovom slučaju Bog) koristi predikaciju kao osnov informiranja, a samo razumijevanje predikata je nemoguće bez poznavanja osnovnih jezičnih konvencija, te u konačnici bez upotrebe racionalnih kognitivih oruđa kojima se čovjek svakodnevno služi kako bi u konačnici razumio određen iskaz, te uopće bio u mogućnosti da komunicira. Na osnovu ove trijade Qadi Abduldžebbar kao i njegovi prethodnici racionalne kognitivne alatke stavljaju na pijedestal, pa razumijevanje kur'anskih stavaka počiva kao i svakodnevna komunikacija, na razumijevanju onoga što je govornik htio da kaže. U tom tonu, za Qadija Abduldžebbara jasni kur'anski stavci su oni koji se ne tiču naših svakodnevnih kognitivnih uprezanja kao što je način obavljanja molitve, ili općenito stavci koji se tiču obredoslovlja. Obredi ili rituali su specifičan oblik komunikacije i oni zahtijevaju da se svaki puta izvedu kao što su prvi puta izvedeni, a nejasni (mutešabih) stavci su oni stavci koji su po svojoj formi takođe jasni ali za njihovo konačno razumijevanje je potrebno upregnuti kognitivne alatke, i tek upotrebom osnovne alatke a koja nije Tekst, već razum i svakolike racionalne metode da se razumjeti smisao Govornika i shvatiti predikat.

Za Qadi Abduldžebbara ne postoje  u osnovi jasni i nejasni stavci, već pojmove muhkam i mutešabih  on razumijeva kao stavke koji su jasni po svojoj formi i sadržaju i za šta nije potrebno izvanjsko saznanje (marifa haridžiya). Izvanjska saznanja su za njega sva obilježja ljudske kognitivne sposobnosti i evolutivnog procesa posredstvom kojeg čovjek razvija svoje kreativne sposobnosti i društvene institucije. Mutešabih stavci su s tim u vezi za razliku od ortodoksne podjele stavci koji su jasni ili bivaju jasni nakon što im se doda kontekst pri čemu kontekst vrlo često podrazumijeva izvanjska saznanja, odnosno dostignuća i znanja koja nisu prisutna u samom Tekstu. Mutešabih stavci su tako informativi unutar Teksta koji nisu fiksirani i koji se daju razvijati kao bilo koja teorija koja zaslužuje pomnije i detaljnije razrađivanje i nadograđivanje. Time je Qadi Abduldžebbar primijenio mu'tezilitski koncept o ''stvorenosti'' Božijeg govora i čovjeku kao biću koje na svoj specifičan način može da ex nihilo stvara i kreira nove ciljeve i sredstva.


U kontekstu današnjice
Kao što su mu'teziliti predstavljali opozitnost dominantnim umejadskim dvorskim učenjima koja su preferirala teološki determinizam kako bi sa sebe skinuli princip odgovornosti, tako i danas različite dominantne ideje dakako oblikuju društvene institucije koje nas okružuju. Nemoguće je govoriti o osmanskom millet sistemu gdje su se prava crpila iz pripadnosti religiji, ili o konceptu konstitutivnosti koji je kao i millet sistem jednako kolektivistički sistem s razlikom da se prava crpe na temelju etničke pripadnosti određenom narodu, ili o liberalnom građanskom političkom konceptu gdje se prava crpe na temelju toga što ste građanin određene države a da se ne pogleda u budućnost i ne uvidi kakve će društvene institucije ti sistemi kreirati. Istovjetno se dešava i unutar religijskih institucija, koje su ma šta mislili o njima bitna karika i sadržaj sveukupnih društvenih institucija, pa s tim u vezi je bitno pratiti kakve ideje i teologije se predstavljaju i u kakvim odijelima. Mu'tezilitska teologija s postavkama o čovjeku kao poduzetničkom biću i kreatoru svojih djela pri čemu je svaka individua odgovorna za svoja djela, a političke institucije za stvaranje ambijenta koji omogućava kreativno ljudsko djelovanje dakako biva u jednom vrlo elegantnom odijelu, ali zbog toga je odveć već stoljećima unutar islamske tradicije bacana po podu i prljanja na sve moguće načine. No, tu i leži njen potencijal, pa je knjiga  ''Racionalistički pristup intepretaciji Kur'ana – studija o metafori u Kur'anu kod mu'tezilita'' zbog toga i zaslužila ovaj pristojni prikaz.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Knjiga
''Racionalistički pristup intepretaciji Kur'ana – studija o metafori u Kur'anu kod mu'tezilita'': http://www.goodreads.com/book/show/8585526

Knjiga ''Socijalizam, ekonomska kalkulacija i poduzetništvo'':
http://cpa-bih.org/socijalizamdesoto-3/




Nema komentara:

Objavi komentar