petak, 19. siječnja 2018.

Prikaz knjige ''The Caliph and the Heretic''








Knjiga ''The Caliph and the Heretic'' budući da je BRILL-ovo izdanje, nesporno je da svakom čitaocu obećava mnogo kvaliteta što tematski što zbog samo autora Seana W. Anthonya, koji je mlad ali vrlo aktualiziran autor kada je posrijedi govor o prvim stoljećima islamske tradicije. Po samom naslovu očito je da se govori o ''nekom'' halifi i heretiku, što jeste dijelom samo tačno, no riječ je o jednom od najvažnijih događaja unutar islamske historiografije i tradicije, a to su događaji koje poznajemo pod nazivom fitna al-kubra (velika kušnja). Riječ je o periodu vodstva Osmana r.a., sukobima koji izbijaju tokom njegove vladavine, te kako su ti sukobi odredili kasniju povijest različitih varijacija islama. Tematika koju je Sean W. Anthony podrobno obradio u suštini se i na bavi direktno Osmanom i njegovom vladavinom već arhetipom hereze u islamskoj historiografiji a to je ličnost poznata uglavnom pod imenom Abdullah ibn Sebe'e. Ličnost je to oko koje je skrojeno niz priča, teorija i napisano djela da i ovo obimno i detaljima precizno ispunjeno djelo Seana W. Anthonya nije dovoljno da sve obuhvati. Sean W. Anthony prati detaljno veoma bitan rukopis koji datira iz 8. vijeka, a koji je pronađen 90-tih u Rijadu i pripremljen 1997.godine od strane Qasima al-Samiraija, a to je rukopis Sayfa ibn Omera al-Tamimija koji je naslovljen ''Kitab al-Riddat wa al-Futuh'' i ''Kitab al-Džamal wa Masir Aiša wa Aliyy''. Prvo djelo se bavi sukobima koji su doveli do pobune protiv Osmana i njegova ubistva, a drugo djelo se bavi nastavkom tih sukoba i to konkretno spora između Alije s jedne strane i Aiše, Talhe i Zubejra s druge strane. Kako sam uvod knjige ''The Caliph and the Heretic'' počinje riječima da je cilj ovog djela detaljnije proučiti takozvani pokret sabaija i ličnost Ibn Sebe'e na momente se čini da gore spomenuti sukobi ostaju po strani. Međutim, ti sukobi u Sajfovim rukopisima naracijski bivaju objašnjeni upravo pokretom sabaija čiji je navodni osnivač Abdullah ibn Sebe'e. U kratkim crtama, za sunitske historiografe i to primarno anti-šiitske autore, Ibn Sebe'e je osnivač šiizma. Budući da su Sajfovi rukopisi bili nepoznati dugo vremena uglavnom je Taberi služio za detaljnije proučavanje Sajfovih pisanja budući da je on jedan od Taberijevih izvora u njegovoj Historiji a takođe i poslije njegov utjecaj se vidi kod Ibn Asakira, Ibn Kasira, pa i Ibn Halduna. Otvorite li na primjer knjigu ''Al Awasim min al-Qawasim'' Ebu Bekra al-Arabija, koja se bavi događajima u vezi Osmana između ostaloga u komentarima se navodi da je pobunjenu skupinu predstavljao Ibn Sebe'e, da su se utaborili u Egiptu, a da je među glavnima bio al-Gafik ibn Harb al-Akki, koji je između ostaloga i izvršio ubistvo Osmana. Za izvor se navodi Taberi, međutim, glavni izvor su Sajfovi rukopisi i budući da je on izvor tih informacija on lično je postao predmet istraživanja različitih autora. U kontekstu  al-Gafikija Sajf kosntruiše priču da je on tražio od Ibn Sebe'e da širi svoje ideje i to konkretno ideju o wasiji,tj. oporuci, a to je podrazumijevalo da jedina legitimna vlast pripada Aliji. Ovo su samo mali isječci, no bitni za detaljniji uvod kako je Ibn Sebe' postao tako bitan bez obzira koju poziciju zauzimali, da li je on bio stvarni lik ili ne, te kakav je bio uopće njegov utjecaj u konačnici. Ono što je bitno jeste da Sayf ibn Omer razvija vrlo detaljno naraciju o Ibn Sebe'i i sabaije tretira kao jednu zasebnu mrežu koja će odigrati veoma bitnu ulogu u obaranju Osmanove vlasti. Sajf dakle uvodi u priču sabaije kao glavne aktere pobune no uvodi i ideje koje će postati reprezentativno šiitske te će na tom planu nastati dobar dio anti-šiitske literature koja će pisati o Ibn Sebe'i kao osobi koja je utemeljila šiizam. Međutim, šta Sajfov korpus rukopisa čini vrlo interesantnim za istraživanje jeste njegova upotreba raznolikih izvora na temelju kojih razvija svoju naraciju, zbog čega se dobrim dijelom stavljao upitnik na njegovu historijsku vjerodostojnost, a to su posebno činili šiitski autori među kojima se izdvaja vrlo detaljno štivo Murtada al-Askarija ''Abdullah ibn Sebe'e wa Asatir uhra'' a koje se primarno kako sam autor navodi bavi legendama u i oko Abdullaha ibn Sebe'e. Razlozi te polemike jednim dijelom počivaju na načinu na koji Sajf predstavlja Ibn Sebe'u a on je naime islamski Abu Šaul a što je bio naziv koji se upotrebljavao za sv. Pavla. Rasprave o sv. Pavlu su tako dosegle nivo da u ranoj islamskoj historiografiji postaju dio naracije kojom se pobunjenici protiv Osmana u sunitskoj tradiciji predstavljaju sljedbenicima Ibn Sebe'e koji je preslika Abu Šaula, tj. on je onaj koji je razjedinio zajednicu opakim idejama i potom je još poveo pobunu koja je dovela do sukoba koji su ostavili stalni trag na ukupnu islamsku povijest, a što su dijelom izvori koji sežu do spisa Toledoth Yeshu. Ibn Sebe'e je tako postao Abu Šaul a budući da je predstavljen kao osnivač šiizma to je značilo za šiitsku tradiciju da su oni po vokaciji razjedinitelji zajednice. Polemika u  vezi ličnosti Ibn Sebe'e nisu domen samo sunitsko-šiitskih pisanja već općenito predstavljaju ogroman opseg različih zaključaka. Na arapskom jeziku je Dževad Ali pisao o ovoj tematici i zauzeo je stav da niti odbija niti prihvata Sajfov korpus kao historijski izvor, a i sam autor knjige zbog koje i jeste ovaj kratki prikaz Sean W. Athony smatra da Ibn Sebe'e vjerovatno jeste postojao, ali ne kao lik iz Sajfovih rukopisa, već kao dio naracije i vjerovanja da će Alija uskrsnuti i vratiti se iz mrtvih, dok sa King Saudi Univerziteta dr. Abdulaziz al-Helabi svoje štivo ''Abdullah ibn Sebe'e'' zaključuje riječima da je Ibn Sebe'e vjerovatno izmišljen lik koji i ako jeste postojao onda definitivno nije imao političku i religijsku ulogu koju mu je dodijelio Sajf u svojim rukopisima a takođe i kasniji historiografi i autori djela o različitim teološkim varijacijama u islamskoj tradiciji. 



Mnoštvo je još detalja zbog kojih ova knjiga jeste vrlo dobar početak i uvod u svijet vrlo neobičnih naracija i odnosa historije i historijske imaginacije no izdvojio bih još samo dvije stvari. Prva je što naracija o Ibn Sebe'i u moderno doba postaje takođe veoma bitan momenat u ispolitiziranoj literaturi o historiji islama budući da se na relaciji sukoba sunizam-šiizam Ibn Sebe'e portretira još od vremena Sajfa kao Jevrej koji je konvertirao na islam, no već tu osjećate mnogo elemenata koji su danas postali veoma dobro upotrebljivi za anti-šiitska pisanja temeljena na antisemitizmu i iskonskoj zavjeri Jevreja da uruše islamsko vjerovanje i islamsku zajednicu. Sean W. Anthony se kratko dotakao tog momenta no ostavio je to ipak kao mogućnost istraživanja na temu Ibn Sebe'e i politizacije islamske povijesti u svrhu anti-šiitskih pisanja baziranih na antisemitizmu. To ostaje izgleda detalj za kasnija istraživanja i polemike, a druga stvar u vezi s ovim djelom je to što Sean W. Anthony ne obrađuje  poziciju Sayfa ibn Omera kod autora koji su se služili njegovim korpusom kao izvorom. Često je na tom fonu citiran Ibn Hadžer, da je Sayf ibn Omer slab u hadisu a pouzdan u svojstvu pripovjedača historije. U domenu hadisa Sayf je vrlo loše ocijenjen i uglavnom kao vrlo nepouzdan, dok je s druge strane postao veoma bitan izvor za historijski prikaz sukoba koji su bili obuzeli prvu islamsku zajednicu. Dok je kod sunitskih uglavnom autora građen argument na različitosti dvaju disciplina hadisa (prenošenja poslaničke tradicije) i tariha (pripovjedanja historijskih događaja) šiitski autori a između ostaloga i spomenuti al-Askari su tu razdiobu opovrgavali i na temelju toga konstruisali argument o nevjerodostojnosti Sajfova korpusa. Čini mi se da je to veoma bitna podtema u kontekstu govora o Sajfovom korpusu koji se bavi Ibn Sebe'om i padom Osmanova halifata a koju je Sean W. Anthony zaobišao dok je kod autora i sunitske i šiiste provinijencije u svakom ozbiljnijem štivu to veoma prisutna tema.

Sean W. Anthony se takođe samo kratko osvrnuo na problem novoosvojenih zemljišnih posjeda, ali se nije detaljnije tome posvetio, s razlogom, budući da mu to nije fokus studije. Uzme li se ipak u obzir Sajfov korpus neminovno je da on jeste pričao o stvarima koje su bile prisutne u zajednici i koje su je morile ako se ostavi po strani sam način naracije tih događaja. U vezi s Omerom  a kasnije i Osmanom jedan dio što pravne literature što historiografske se bavi problemom redistribucije novoosvojenih zemljišnih posjeda. Dok u kontekstu Omera, nalazimo da je njegov sud za iračka zemljišta bio da se ona definišu komunalnim vlasništvom što je značilo barem politički određen privremeni period stabilizacije budući da nije postojao stvarni vlasnik s druge strane vjerovatno su postojali pritisci da se komunalni model reformira pa je za vrijeme Osmana, prigovarano mu da arbitrarno dodjeljuje posjede po svom izboru. Problem je bio u suštini što se da vidjeti na primjerima rukopisa koji se bave dijelom tom tematikom ne konkretno u Osmanu ili Omeru, već naprosto u samom stadiju tih društava koja nisu imala kvalitetne institucije ako je i postojao bilo kakav jasniji oblik razumijevanja institucija. Odnos prema zemljištima i modelima dodjele novoosvojenih zemljištva iskazanim vojskovođama ili drugim značajnim osobama je problem koji je zahvatio kasnije i Osmansku imperiju, tako da sistem rukovođenja zemljištima i principima dodjeljivanja zemljišnih posjeda jeste bio ozbiljan problem koji je utjecao velikim dijelom na društveni kapital tih zajednica i jasno je još iz Sajfovog korpusa da dobar dio problema i sukoba koji su nastali su bili izazvani nestabilnim institucionalnim okvirima i nesigurnošću koja je nastajala u tom domenu. 


No, bez obzira na to, knjiga ''The Caliph and the Heretic'' je vrijedna pažljivog čitanja i upuštanja u pustolovinu sukoba koji su zadesili sam početak islama i koji su dobrim dijelom odredili njegov kasniji tok, a koji i danas se stalno pojavljuju u kontekstu politizacije što historije tako i same religije za ideološko-dogmatske dnevne potrebe.  

Nema komentara:

Objavi komentar