Priča muslimanskog konvertita

''Changing Ideas: A story of a Muslim Convert'' je autobiografsko djelo Iana Nisbeta, muslimanskog konvertita, koji pripovijeda svoje životne dogodovštine i odrastanje u Britaniji, te kako je primio islam. Ian Nisbet nije značajan autor no u okviru antropološkog istraživanja definitivno jeste kvalitetan izvor informacija kako konvertiti poimaju islamsku tradiciju, kakav odnos imaju prema svojoj tradiciji i šta ih goni da u konačnici prihvate islam. Dakako, riječ je o autobiografskom djelu, tako da ovo je tek pripovijedanje jednog konvertita, no vrlo je dobar izvor informacija pod kojim kišobranom ideja neodređeni/nepoznati broj konvertita prihvata islam. Iana možda znate ili ne znate iz britanskih medija budući da je boravio četiri godine u zatvoru u Egiptu, a ko je iole hodao po Egiptu zna kako se lahko može završiti u zatvoru i upoznati sve divote egipatske umjetnosti mučenja. To je u stvari i veći dio Ianove autobiografije, njegov dolazak u Kairo da uči arapski jezik na al-Fadžr institutu za učenje arapskog, a završilo je četverogodišnjim boravkom u zatvoru. No, prije te nesretne avanture Ian nudi presjek svog života kojeg počinje pričom o repu i hip-hop kulturi u kojoj su prožeti ''Public Enemy'', ''X-Clan'', a potom Malcolm X i socijalistički ''Black Panthers''. Ian posebno izdvaja svoje zadovoljstvo s KRS-One ostvarenjem ''Higher Level'' i tu počinje njegovo putovanje gdje se pojavljuje Bobby Seal i ''Black Panther'' društvo. Međutim, Ian se nije osjećao dobrodošlim u zajednicu koja se borila za prava crnaca, tako da u svojoj potrazi za sistemom vrijednosti koji nudi alternativu zapadnoj ''opresiji'' vrlo ugodno mu je bilo upoznavanje sa muslimanskim misionarima. Od tud počinje Ianovo oduševljenje novim sistemom vrijednosti, koje se po njegovom pripovijedanju jasno očituje u imaginacijskim predstavama islama, što se brzo pretvara u sistem vrijednosti kojeg Ian definiše 'Istinom'' koju britanski i zapadni sistem vrijednosti ne želi da proklamira. Centralna tačka oko koje se Ianov novi život formira je 'Istina', pa tako da sam svoj boravak u zatvoru ne problematizira što je nastao usljed brutalnog nepoštovanja slobode govora, za njega je to kao i ostale vrijednosti koje on naziva fundamentalnim zapadnim vrijednostima kao što su sekularizam, sloboda, pluralizam i demokracija paravan duplih standarda. Ian čak podržava da sloboda govora ne treba da bude vrijednost na temelju kojeg se grade društvene institucije već 'Istina', tako da Ian prenosi govor svoje supruge da oni ne pozivaju ka slobodi govora u Egiptu niti se žale na nedostatak istog već što je Ian bio u zatvoru jer je govorio ''Istinu''. Potom Ian nastavlja da s tim u vezi za njega sloboda govora nije princip, već podržavanje ''Istine''. Sloboda govora za Iana ne postoji, ako ste pobornik komunizma to ste dobro mogli osjetiti tokom 1950-tih u Americi a danas ako zastupate ideje političkog islama. Prema tome, Ian tako šturo pripovijeda svoj svjetonazor, no kao što već rekoh, odlično poslijepodnevno štivo za upoznati se sa razlozima koje osobe poput Iana prihvataju islam a potom pod plaštom islamske tradicije ne samo da se suprostavljaju vrijednostima slobode govora već traže unutar islama ''opake osobe'' s kojim se upravo oni treba da obračunaju. U tom kontekstu Ian Nisbet je napisao još jedno štivo ili faktički pamflet pod naslovom ''Who Needs an Islamic State? We Do!''. Nekoliko postova ranije ukratko spomenuo da je davne 1925. godine, nekada student Azhara i Oxforda, a nakon I. svjetskog rata ugledni kadija, Ali Abd al-Raziq napisao pamflet pod imenom ''Islam i osnove političke vlasti'' u kojem je proklamavao parolu ''Poslanica a ne Vlast, Vjera a ne Država'', čime je postao simbol moderne islamske tradicije o razdvajanju državnih i vjerskih institucija i pobornik sekularizma. Na tom tragu Abdulwahhab al-Afandi napisat će knjigu ''Who Needs an Islamic State?'' a što će biti nastavak al-Raziqovih pisanja iz 1925. godine. Sad vam je jasnije zašto Ian svoj pamflet naziva ''Who Needs an Islamic State? We Do!'', jer za Iana kao čovjek koji je primio islam a potom i po njegovom uvjerenju spoznao ''Istinu'' svijeta trebalo je odmah raskrstiti sa opasnim muslimanima koji u stvari i nisu pravi muslimani već su pijuni zapadnih vrijednosti. On kao Britanac to zna, on je odrastao u sistemu kojeg al-Raziq eventualno želi, a spoznajom i islama ima li bolje osobe od njega da demostrira ''Istinu''. Dobro je pročitati oba štiva, posebno kada se pročita Ianova autobiografija, jer tek potom postaje jasno ako je Ian još šta pisao morao je pisati o idealnoj islamskoj državi u kojoj vlada ''Istina'' i ''Pravda'' što se ispostavilo tačnim. Ian je otišao u Egipat, na njegovu žalost završio je tamo u zatvoru, a što je definitivno takvo zlo da nije ugodno ga ni zamišljati a tek osjetiti na svojoj koži. No, Iana to nije pokolebalo, Britanija ima problema sa slobodom govora i duplim standardima, a Egipat ima samo problem što ne dozvoljava da ''Istina'' zasja kolijevkom svijeta ili što bi Masrijci rekli Ummu-Dunya. Definitivno korisno autobiografsko djelo koga interesira više sam način razmišljanja konvertita Ianovog kova i pobornika historijske imaginacije i uspostave sistema ''Istine'' i ''Pravde'' na temeljima ''islamske tradicije''.