Posljednji upis o Mustafi Busuladžiću

Teško se sjetiti kada je jedan generalno trivijalan proces poput davanja nazivlja obrazovnim institucijama napravio tako negativnu političku energiju kao što je slučaj sa OŠ ''Dobroševići'' koja je kako znamo preimenovana u OŠ ''Mustafa Busuladžić''. Ponovna rasprava o ukidanju naziva OŠ ''Mustafa Busuladžić'' samo je dodatno zagrijala već ranije stvorenu negativnu energiju u vezi s ovim slučajem. Svi konflikti kada je posrijedi govor o Mustafi Busuladžiću počivaju primarno na rasvjetljavanju njegove uloge u II. svjetskom ratu. Budući da se kompletna rasprava svela na tome da li je Mustafa Busuladžić podržavao orijašku borbu i ideje ''Mein Kampfa'' ili se radilo čisto o političkom pragmatiku njegova knjižica ''Muslimani u Sovjetskoj Rusiji'' služila je i jednom i drugom taboru da argumentiraju svoju poziciju, ali i kao primjer kako se ta polemika odvijala. Prvo izdanje ove knjižice objavljeno je 1943. godine u tiskari ''Bosanska pošta'' a prva stranica predstavlja polaznu tačku za zauzimanje pozicije o samom Mustafi Busuladžiću. U prvim pasusima Busuladžić se nada stvaranju novog gospodarskog, društvenog, i političkog poretka koji treba da omogući život dostajanstven čovjeka. Stvaranje tog novog sistema treba da obezbijedi pobjeda ''Mein Kampfa''. To bi bio početni argument kontra Busuladžića. Na kraju stranice Busuladžić navodi da se nade islamskog svijeta polažu u bitku koja se vodi protiv Velike Britanije i Sovjetske Rusije koje on primarno posmatra kao kolonijalne ugnjetavače. To bi bio opet argument koji se citira kada treba da se posegne za dokazivanjem da je Busuladžić prevashodno bio politički pragmatik. Kada palestinski muftija Emin al-Husejni u svom autobiografskom djelu ''Sjećanja'' spominje kako mu se javio Mustafa Busuladžić još dok je studirao u Rimu kako bi mu ukazao na probleme s kojima se suočavaju muslimani Bosne nakon čega Muftija poseže svoje veze za kreiranje SS ''Handžar'' divizije kazat će se djelo je to političkog pragmatika koji brine za svoj narod. Taj splet događaja u kojim se nalazi Mustafa Busuladžić i koji ga budući da je bio na studijskom angažmanu u Italiji dovode direktno do Muftije odaju dozu političkog pragmatizma više nego li njegova početna pisanja u knjižici ''Muslimani u Sovjetskoj Rusiji''. I tako se cijeli splet pisanja u vezi s Busuladžićem sveo na to da li je on bio na braniku NDH ili je djelovao unutar okolnosti koje su vladale pri čemu je primarno služio odbrani islamskog identiteta Bošnjaka u II. svjetskom ratu. Budući da se sveopća rasprava u vezi s njegovim likom i djelom kreće u tom pravcu, a za čiji kvalitetan sud ipak treba sačekati detaljnije istraživanje arhivske građe želim da ukažem na jedan drugi momenat kada je posrijedi polemika o Busuladžiću, a koju sam djelomično problematizirao i ranije u tekstu ''Smetovi smetenosti''.

U kontekstu polemike u Mustafi Busuladžiću neminovno je sagledati komplektniju sliku predstavljanja njegova lika i djela, te s tim u vezi donositi konkretnije sudove. Jasno je već iz medijskih napada koji se upućuju kritičarima Mustafe Busuladžića da se njegov lik primarno poima kroz identitet bošnjaštva i muslimanstva. Problematizirati Mustafu Busuladžića, tog šehida na putu istine,  kako ga opisuje Hivzija Suljkić, naprosto podrazumijeva napad na svete institucije islamske tradicije. To je jedan momenat u ovoj priči. Drugi se tiče krize identiteta kod Bošnjaka. Tako ćemo u ''Novom Muallimu'' čitati o tome kako Mustafa Busuladžić razrješava pitanje krize identiteta, te uvodi pojam ''bosanskog islama''. Dakle, već je određen niz godina lik i djelo Mustafe Busuladžića predstavljano ovdašnjoj javnosti kao izvorištem čuvanja naše tradicije i identiteta. Budući da je Mustafa Busuladžić primarno predstavljen u terminima identiteta mi smo doslovno izgubili prostor za ozbiljnu polemiku o kvaliteti pisanja i sadržaja Mustafe Busuladžića. Kada kažem kvalitet pisanja tu primarno aludiram na kvalitativnu vrijednost predstavljanja određene ideje bez obzira na njenu valjanost. U tom segmentu Mustafa Busuladžić je predstavljen kao lucidni genij, pa možda i ponajveći genij Bošnjaka XX. stoljeća. Njegovi tekstovi su korišteni za argumentaciju kako se Busuladžić bori protiv narodne religioznosti (Bošnjaci pogrešno razumijevaju islam), te se tako obračunava sa praksama koje nemaju svoje uporište u islamskoj tradiciji kako bi nam jasno demonstrirao značenje sintagme ''bosanski islam''. U tom segmentu lik i djelo Busuladžića postaje problematično budući da se ne obrađuje detaljna valjanost navoda sadržanih u njegovim tekstovima niti tačnost samog sadržaja, već se posredno u maniru kakav je izrazito svojstven društvenim naukama konstruišu fikcijska propovijedanja potrebna za određene svrhe. U slučaju Busuladžića potreba je bila kreirati identitet ''bosanskog islama'', te razdvojiti narodno pučko življenje islama od stvarne islamske tradicije. Primjera radi za te potrebe je korišten njegov pisani tekst ''Kult golotinje'' svojevremeno u časopisu Novi Muallim kojim je demonstrirano kako Mustafa Busuladžić čuva identitet ''bosanskog islama''. Kada je taj potez načinjen dobili smo problem fikcijskih imaginativnih predstava islama s kojim se primarno suočava naša vjerska zajednica IZBiH i to već dugi niz godina. To je početak priče gdje ja lično vidim problem sa Mustafom Busuladžićem.

Busuladžićevi tekstovi o hidžri, našoj muslimanskoj toleranciji, devijantnim ponašanjima naših sunarodnjaka, i cijeli niz drugih tekstova su trebali da posluže predstavljanju jednog sveobuhvatnog identiteta ovdašnjih muslimana. Tačnije, ti tekstovi su trebali da budu polazna tačka uviđanja kako se jedan vrsni muslimanski autor u teškim vremenima propagande o ''hrvatskom cvijeću'' nosio sa problem krize identiteta. Jasno je da je politika NDH tokom II. svjetskog rata počivala na ideji rasnog jedinstva i vjerske različitosti pri čemu se težilo uključivanju islamske tradicije u ukupnost hrvatske povijesti. Krizna vremena nose sa sobom krizne momente koje ako kanite naknadno uključivati i postavljati na pijedestal svog identitarnog definisanja to morate da činite vrlo pažljivo. Optuživanje kritičara lika i djela Mustafe Busuladžića da primarno negiraju dio tradicije i identitet Bošnjaka s tim u vezi je neumjesan budući da kritički odnos prema svojoj prošlosti i tradiciji ne podrazumijeva dopuštanje da zarad identitarnih interesa se narušavaju mnogo važniji principi među kojima je važniji naučna rigidnost i ozbiljnost naših obrazovnih institucija. Predstavljanje Mustafe Busuladžića kao autora koji sumira pojam ''bosanskog islama'' i koji teži očuvanju religijskog identiteta ovdašnjoj javnosti je trebalo detaljnije razložiti. Budući da to nije učinjeno, već se u zamaglini pisalo primarno o identitetu a tek posredno o konkretnim pisanjima Busuladžića dobili smo situaciju da se simbolično jedna obrazovna institucija nazove Mustafa Busuladžić, a da dobar dio javnosti je generalno neupućen u Busuladžićeva pisanja. Tu primarni problem nastaje za IZBiH budući da ona po svom hijerahijskom karakteru treba dobro da promišlja kako se određeni potezi mogu reflektirati na samu instituciju. Dvije stvari treba imati na umu. Prva je da IZBiH mora promišljati o mrežama koje djeluju unutar nje a koje su primarno fokusirane na potrebi da narodni pučki islam Bošnjaka vrate u krugove ''čistog i ispravnog islama'', te da Bošnjacima objasne njihove dugogodišnje zablude. I tako na scenu stupi moralni supremacionizam pravih muslimana naspram loših i krivovjernih pučana. Mustafa Busuladžić i njegov koncept čuvanja religijskoj identiteta koji se promoviše tu tvori ozbiljan problem. Kada se njegov tekst ''Kult golotinje'' predstavlja kao jedan vid tekstualne ostavštine koja svjedoči njegovoj borbi protiv devijacija bošnjačkog puka mi moramo imati misao o sadržaju tog teksta. Tekst je prožet doslovno hrpom emotivnih karaktera kojima se lamentira nad moralnim stanjem naroda pri čemu Busuladžić uspostavlja kauzalnost bez doslovno ikakvog ozbiljnog dokazivanja, već naprosto dogmatskim stilom pisanja mi bismo trebali da sve što on piše prihvatimo kao nepobitne činjenice. I kada to učinimo bit ćemo prosvjetljeni istinom i čistim moralom. Spas i uspjeh je neminovan. Kako to izgleda pogledajmo na jednostavnom primjeru iz datog teksta. Savremeni čovjek je životinja vođen čisto erotskim nagonima po rijeku Busuladžića za šta on primarno nalazi probleme u kazalištu, romanima i napose drami. I kako funkcionira Busuladžićevo uspostavljanje kauzalnosti najbolje demonstrira upravo njegov govor o drami u arapsko-islamskom svijetu. Drama se ne može osloboditi ljubavnih motiva – pa se zato nikada nije razvila u krugu islamskog umjetničkog stvaranja zaključuje Busuladžić. Za potrebe svog pisanja i lamentiranja nad moralnim stanjem muslimana Busuladžić naprosto koristi poveznice kako njemu to odgovara bez obzira da li to imalo veze sa stvarnošću i historijskim faktima. Budući da je tekst pisan 1943. godine Busuladžić ne bi trebao da piše kako se drama 'nikada' nije razvila u islamskoj kulturi budući je već do godine nastajana njegova teksta napisan ne samo niz različitih drama već čak tokom 30-tih i dramski prikaz životopisa Poslanika. I da razumijemo Busuladžićevu upotrebu negacije 'nikad' u smislu da do 19. stoljeća drama se kao zaseban žanr nije razvila unutar arapske poetike ostaje problem uzroka kojeg on navodi a to je prisutnost ljubavnih motiva. Za iole ozbiljnije razumijevanje kasne pojave drame u arapskom svijetu dobar početak je uvod u dramu ''Kralj Edip'' pisane perom Tawfiqa al-Hakima gdje naravno autor vrlo ozbiljno objašnjava taj fenomen na temelju zasebnosti arapske poetike. O ljubavnim motivima je suvišno i pisati budući da ljubavni motivi tradicionalno zauzimaju veoma važno mjesto unutar sadržaja kaside. O snažnim erotskim sadržajima vrlo sočnih opisa prisutnih u arapsko-islamskoj literaturi takođe je štošta napisano. I tu leži problem Busuladžićevog poimanja stvarnosti a time i odbrane samo njemu poznatog religijskog identiteta koji treba da počiva na moralnom supremacionizmu gdje on jednoj tradiciji upisuje negativan odnos spram postojanja ljubavnih motiva. Moguće zbog toga da Busuladžić specifično poima hidžru kao događaj koji simbolizira stvaranje novog čovjeka, jer misao da je jedna tradicija lišena drame zbog antagonizma spram ljubavnih motiva primarno jeste nijekanje osnovnih elemenata ljudske prirode i stvaranje novog čovjeka koji u stvarnosti ne egzistira. Busuladžić problematizira pad morala, izlazak žena na tržište rada, odustajanje od uloge majke, te pad porasta muslimanskog stanovništa. S Busuladžićem i vrhovnicima naše svakodnevnice koji kompleksne međuljudske odnose intepretiraju striktno terminima pada morala koji ostaje u sjeni i nikada jasno artikulisan naprosto se ne može polemisati, jer primarno ne postoji nikakav koherentan model i pravac dokazivanje određene tvrdnje budući da autor polazi s pretpostavkom da zastupa nepatvorenu čistu Istinu. Kratki uvidi u rasprave o demografskoj tranziciji već nas u startu uče vrlo bitnim detaljima. Napredak koji je uslijedio nakon II. svjetskog rata donio nam je povećanje stope životnog vijeka koji se u bogatim državama povećao za oko trideset godina i koji nastavlja da raste decenijski u prosjeku od dvije do tri godine.[1] Rast bogatstva u određenim aspektima korelira sa rastom životnog vijeka, međutim, ta korelacija ne postoji uvijek i nije dokaz bilo kakvoj kauzalnoj povezanosti. Rast dohotka bi prije trebalo korelirati sa ulaganjem u znanstvena istraživanja na temelju čega slijedi i produženje životnog vijeka. Najjednostavniji primjer jeste vakcinacija koja postaje dostupna i u državama koje su u tranziciji i ne spadaju u red vrlo razvijenih zemalja a što ipak djeluje na rast životnog vijeka. U kontekstu prirodnog priraštaja van floskuralnog narativa o moralnoj dekadentnosti stvarna korelacija vlada s povećanjem stope obrazovanosti žena što opet korelira sa željom za individualnim razvojem. To rezultira da žene imaju manje djece na temelju čega ulažu više u kvalitet života svoje djece. Nadalje, povećanje životnog standarda uz napredak medicinske znanosti primarno djeluje na demografske faktore. Samuel Preston, sigurno ponajpoznatije ime kada je posrijedi govor o mortalitetu, je svojim kalkulacijama djelomično ukazao na utjecaj novih mehanizama na spašavanje života poput antibiotika, kontrole vektora, imunizacije itd. Smanjenje stope mortaliteta korelira sa smanjenjem stope fertiliteta budući da i jedno i drugo primarno prati opći progres i napredak. Edukacija žena dovodi do smanjenja stope fertiliteta što svjedoči i podatak da 2/3 država koje imaju visoku stopu fertiliteta su vrlo nerazvijene države.[2]

Da ne bih odmakao mnogo od linije argumentacije zbog čega je lik i djelo Busuladžića značajno obraditi ne u pravcu njegove uloge u NDH, već kakav je primarno bio sadržaj njegovog pisanja i kako je on predstavljen u našoj javnosti vratimo se tome kako je predstavljen njegov lik i djelo. Detaljnije sagledavanje kako se Busuladžić predstavljao u našoj javnosti primarno ne korelira sa sadržajem kojeg je on pisao. On lično se predstavlja terminima najljepši primjer intelektualca, lucidni intelektualac, briljantni um, jedan od najplodnijih autora. Najbolje tome svjedoči predstavljanje njegove misli perom Šaćira Filandre. U predgovoru knjige ''Muslimani u Evropi'' čitalac treba bez ikakvog pregnuća da prihvati kako Busuladžić uviđa i najsitnije detalje i naoko neupadljive pojave. On islamski misli Bosnu, on je pregnuće pojedinačnog duha ka Savršenom Čovjeku?! Ovakvi epiteti su nas doveli do toga da se njegov lik i djelo predstavlja potpuno mitomanski. Busuladžić kao autor koji generalno iznosi dogmatske predstave o islamu prisutne između dva svjetska rata i poslije u islamskoj antikolonijalističkoj misli se predstavlja primjerom pregnuća ka dostizanju nivoa Savršenog Čovjeka. Obogaćeni smo i radovima koji kompariraju misao Muhameda Mašića i Mustafe Busuladžića[3], gdje njih dvojica primarno postaju mislioci trećeg puta, što poslije II. svjetskog rata postaje posebno atraktivno u ulemanskim krugovima. Pod trećim putem se podrazumijeva zasebnost islama koji se pretaka u ideološko-političke svrhe gdje počinjemo operirati s pojmom islamizma. U radu Ahmeda Kice nanovo se ide ka glorificiranju misli Mustafe Busuladžića koji se predstavlja filozofom-mudžtehidom što ruku na srce je za bilo koga ko iole poznaje klasičnu upotrebu termina mudžtehid je jasno koliko se za dnevno političke potrebe poigralo sa klasičnom islamskom tradicijom. Pratimo li recimo historijski kontekst i posjetu  palestinskog Muftije bosanskohercegovačkim muslimanima o čemu on piše  u svojim ''Sjećanjima'' a s kojim je u Osvitu 1942. godine obavljen intervju  svjedočimo vrlo rasprostranjenoj matrici koju u konačnici nalazimo i kod Busladžića. ''Hrvanje ideologija'', ''borba protiv ugnjetavača'', pri čemu ''pomlađeni narodi iznad svega jedna Njemačka'' vode bitku za pravedniji poredak pri čemu je Britanija ''tamnica naroda'' a SSSR ''stoljetni neprijatelj muslimana'' su stavovi koji su uveliko prisutni u misli i djelovanju palestinskog Muftije. Istovjetne ideje nalazimo kod Busuladžića, što neovisno o tome kakvu je ulogu on igrao u NDH, ga definitivno ne čine mudžtehidom budući da njegova misao za početak reflektira ustaljene misli jednog dijela ulemanskih krugova širom islamskog svijeta. I tu takođe nije kraj. Ferid Dautović u prikazu hrestomatije ''Muslimani u Evropi'' ni manje ni više sugerira da su tekstovi Busuladžića takvog sadržaja da se i danas mogu čitati kao da su tek pisani, a što Dautović našoj javnosti predstavlja 2004. godine. Busuladžićev jezik je moderan, protkan obradom savremenih problema na koja on daje odgovore i smjernice kako se ponašati. Busuladžić kako kaže Dautović probleme vidi u moralnoj dekadenciji, i pokvarenosti ljudskih duša. Problem je ''nemoral u ljudskim dušama'' a kako se Busuladžić s time nosi možemo vidjeti na primjeru teksta ''Kult golotinje'', ali i generalno njegovim tekstovima koji su slika i prilika moralnog supremacionizma koji teži da riješi probleme time što bi pokvareni puk trebao da vrati na staze pravog puta. Andaluzija je posrnula zbog moralne izopačenosti pri čemu je moral uglavnom sveden na seksualnost pa nas i Dautović upozorava kako je propast muslimanske Španije primjer moralne dekadence koja treba da bude opomena kojim putem ne treba ići. Ako je suditi po modernoj uslovno rečeno selefijskoj interpretaciji historije to bi zaista značilo da kada je Zirjab zasvirao lutnju u Andaluziji i postavio preteču moderne gitare je krenuo opći sunovrat muslimana u Andaluziji. Tako se ne treba iznenaditi kada se uistinu na takav način na javnim predavanjima dostupnim na youtubu predstavlja povijest Andaluzije. S tim u vezi ta predavanja bismo trebali kandidirati kao ozbiljne historijske analize a proučavanje Ahbar al-Maždmue[4] o Andaluziji pokriti prašinom. Stvari su jednostavne, pad morala (nikada jasno objašnjen i demonstiran) je u kauzalnoj vezi sa propašću jednog naroda. Pišite tim stilom i možda ćete za nekoliko godina biti proglašeni briljantnim umom. Već je dokazano da se usljed važnih historijskih zbivanja to može ostvariti!

I to je temeljni problem predstavnika Busuladžićeva lika i djela. Naučna rigidnost im naprosto nije bitna, već natapanje bošnjačkog identiteta hrpom mitova. Sintagmom ''islamski socijalizam'' promotori Busuladžića su i u tom segmentu njegovu misao predstavili izrazito osebujnom kada je posrijedi kritika ekonomskog liberalizma. Ti autori pri tome nisu marili da se vode iole barem nekim osnovnim parametrima o definisanju ekonomskog liberalizma, ali i što bi. Ponovo je tu bila ideološka matrica moralnog supremacionizma. Znamo da ona ne zahtijeva rigidan proces dokazivanja šta jeste a šta nije u korelaciji a tek uspostavljanje kauzalnih veza. Busuladžićeva kritika ekonomskog liberalizma tako nam se pripovijeda temelji se na specifičnom poimanju islamskog socijalizma. I tako nam Busuladžić pripovijeda stalno ponavljajuće rečenice koje su valjda znak posebnog ''idžtihada'' da živimo u periodu kada jedni umiru od gladi a drugi od presitosti, te je takav sistem neodrživ. Okruženje u kome je Busuladžić živio definitivno nije bilo niti je težilo ekonomskom liberalizmu ali to nije ni bitno jer cilj je stvoriti islamski izam pa Busuladžić navodi da je islamski poredak sistem pravedne raspodjele dobara u kojem nema izrabljivača i obespravljenih. Zaključci su to u tekstu koji je uveliko kritikovan, Trgovačko poslovanje i privređivanje u svjetlu islamskih propisa, u kojem Busuladžić za potrebe dekoracije teksta koristi klasične antisemitske primjere gdje Židovi, mahom tek samo što su nestali s čaršije?!, su ipak ostavili svoj židovski duh špekulacije, i služe kao primjer moralne dekadence. Kontekstualizirajući ovaj dotični tekst prvo što je vidljivo jeste sušti primjer odrođenosti od klasične islamske tradicije, koji je uzgred pisan mitološkim stilom o islamskom supremacijskom pravednom sistemu o kojem autor nam opet ništa naravno konkretno ne govori niti teži da ga demonstrira. Nema ni potrebe, dovoljno je napisati da islamski socijalizam je socijalizam budućnosti, dokidaju se klasne borbe, ukidanje kamate i slijedi čisti raj na Zemlji.[5] Eugen von Bohm-Bawerk, nekada ministar financija Austro-Ugarske krajem 19. Stoljeća, bi redefinisao svoje teze u  knjizi ''Kapital i kamata'' samo da je znao za ovako ozbiljne naučne teorije o kamati.

S tim u vezi leži principijelni problem s predstavljanjem Mustafe Busuladžiću u procesu izgradnje bošnjačkog muslimanskog identiteta. Primjerom odbrane i sudionikom gradnje tog identiteta posredstvom naučnih institucija i časopisa godinama unazad, a posebno nakon posljednjeg rata, rad Mustafe Busuladžića je predstavljen identitarno važan ali jednako ekvivalentno i intelektualno bitan. On je jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca XX. stoljeća pripovijeda nam se i utjeruje u izdaju bošnjačkog identiteta ako i pokušamo uprijeti prstom i kazati ili zatražiti da nam se vrlo jasno bez fikcijske naracije pokaže kvalitet njegovog intelektualnog rada zbog čega bi trebao da predstavlja dio ozbiljnog lanca intelektualne tradicije muslimana ovih prostora. Fikcijska naracija o tome da islam unutar sebe intrinzički ima vrijednosti koje se same po sebi realiziraju i stvaraju vrli bolji svijet je teorija koja nam je podarila opake institucionalne probleme s kojima se upravo najviše bori IZBiH. Ona kao autonomna vjerska zajednica muslimana ovih prostora svakako ima pravo na svoju sopstvenu politiku ma kakva da je, ali budući da IZBiH se i sama suočava sa problemima umreženih pokreta koji djeluju na bazi supremacijskog moralisanja puku o krivovjernom islamu i nužnosti povratka ispravnom putu bi trebala da ima mnogo rašireniji kritički osvrt prema tome koga unutar naše tradicije i s kakvom kvalitetom pisanja predstavlja među najveće alime ovih prostora. Suočavanje s pokretima kojima je okcidentalizam zvijezda vodilja, tj. gdje se Zapad predstavlja primarno moralno dekadentnim bez ikakve ozbiljne naučne pismenosti, i što je glavno s pokretima kojima naučna rigidnost nije ni na kraj pameti već primarno populistička upotreba ustaljenih floskula o pravdi koja će zavladati povratkom vjerskim istinama su izazovi s kojima se IZBiH susreće dugi niz godina. Vi možete izabrati Mustafu Busuladžića, napraviti od njega genija, potpuno nekritički se osvrnuti na njegov lik i djelo, davati naputke da su njegovi tekstovi jednako i danas bitni, i promovirati da su pisanja kao u tekstu ''Kult golotinje'' primjer odbrane islamskog identiteta ali se morate suočiti i s posljedicama kada vam pobornici jednako populističkog poimanja islama po receptima Mustafe Busuladžića zakucaju na vrata i zatraže svoje učešće. Ekonomski liberalizam je loš, Zapad je moralno dekdadentan, bošnjački puk je krivovjeran i ne razumije Božiju riječ, žene treba da što manje sudjeluju na tržištu rada, Andaluzija je propala zbog nemorala, i jedini spas je u izvornom islamu. Kada vam na vrata zakucaju promotori ovog paketa ideja i historijske fikcije, pa prinesu neki tekst Mustafe Busuladžića morat ćete dobro razmisliti kako odgovoriti da su Busuladžićeva pisanja genijalna a njihova slijed radikalnog tumačenja islamske tradicije. Jednako tako ćete morati objasniti kako težite naučnoj rigidnosti ali promovišete za genijalna i lucidna pisanja sadržaj koji u svakom svom segmentu podliježe imaginaciji i bliži je lošoj beletristici nego li primjeru jednog duha koji otjelovljava Savršenog Čovjeka. Nekritičko promovisanje Mustafe Busuladžića znak je hijerahijske poljuljanosti, jer hijerarhija bi trebala navodno da pravi razdjelnicu između kvalitetnog i nekvalitetnog.

---

[1] Pogledati: Angus Deaton, The Great Escape, Princeton University Press, New Jersey, 2013.

[2] Jere R. Behrman & Hans-Peter Kohler, Towards a Better Global Economy, ''Population Quantity, Quality, and Mobility'', Oxford Scholarship Online (OSO), 2014.

[3] Ahmed Kico, Filozofska i teološka misao bošnjačkog učenjaka Muhameda Mašića, Gračanički glasnik – Časopis za kulturnu historiju, 1999.

[4] Zbirka hronika o povijesti Andaluzije koja datira iz 858. godine, i koja se smatra prvim detaljnijim izvorom o Andaluziji na arapskom jeziku.

[5] Mevludin Dizdarević, Kritika ideologija u Busuladžićevom mišljenju, Novi Muallim, 2009, 40: 56-62.