nedjelja, 24. lipnja 2018.

Historija polemike o konzumaciji hašiša u islamskoj tradiciji

Zahr al-Arīš fī Tahrīm al-Hašīš, 

primjer rukopisa o polemici konzumacije hašiša iz 14. stoljeća



Nerijetko se moderna islamska misao zasniva na pukom prepričavanju određenih sadašnjih ideoloških stremljena koja se potom kalupe pod ruho islama uz veliki raskorak sa bogatim tradicionalnim nasljeđem. Mnoštvo je tradicionalnog sadržaja koji se tek djelomično obrađivao ili uopće nije. Nekolicina genijalnih djela pisana u periodu srednjovjekovlja stoji na rafama i čeka da se njima vrlo ozbiljno pozabavimo, međutim u tom raskoraku sa tradicionalnim nasljeđem pa i bijegom od tradicije zarad stvaranja jednog uniformisanog islamskog sistema mišljenja ta genijalna djela i fantastični umovi ostaju marginalizirani ili njihov spisalački rad se naprosto ne eksploatiše u mjeri u kojoj bi trebao. Među tim opako dobrim djelima definitivno bih uvrstio knjigu al-Furuq (Pravne diferencijacije) sada nam već poznatijeg al-Qarafija (1228-1285)  o kojem sam pisao u tekstu Institucionalizam u islamskoj tradiciji.  Biografska zanimljivost u vezi s al-Qarafijem jeste to što on nije autor ni arapske ni perzijske provinijencije. Al-Qarafi je Berber koji je živio na području Kaira i za kojeg ćete nerijetko čitati da spada među najeminentnije autore 13. stoljeća u oblasti pravne metodologije s tim da bih ja rekao da njegova genijalnost izražena u četverotomnoj knjizi al-Furuq ga svrstava u najozbiljnije autore unutar islamske tradicije općenito. Al-Furuq  je knjiga koja u jednom zakučastom i ne tako direktnom jeziku demonstrira svu problematiku svijeta realnog, te odnosa izabira funkcije institucije i institucionalne forme kojom se ta funkcija treba ostvariti. O toj kompleksnosti svijeta realnosti najbolje svjedoče dvije rečenice, koje su vremenom iz tih tradicionalnih rukopisa postale predmet komičnih momenata u savremenom periodu što svjedoči o tome koliki je raskorak često između islamske savremene misli i klasične tradicionalne srednjovjekovne ostavštine.  Te rečenice su ulema se razilazi i Bog najbolje zna što je dobrim dijelom iako precizan prijevod poprilično neodgovarajući, jer ne izražava ukupni duh misli sadržane u tim rečenicama. Pojednostavimo li to modernim rječnikom budući da će i tematika ovog teksta biti usko povezana sa tržištem i odnosom snaga tržišta i društvenih institicionalnih okvira koji teže reguliranju međuljudskih odnosa idealan prijevod bi bio: Pa ovisi. Što bi Dani Rodrik u govoru o mjerama nužnim za ekonomski razvoj rekao nužno je razlikovati principe kojima institucije teže i funkciju koju treba da obavljaju u odnosu na njihovu formu kojom se to teži postići, pa je odgovor na to šta je ispravno ili ne u kontekstu ekonomskih mjera razvoja: It depends! Najgori mogući odgovor kao i čuti rečenicu razišla se ulema.

Al-Qarafi je srednjovjekovni autor koji u okviru islamske tradicije najgenijalnije sažima duh navedenih rečenica koje su ispunjene vrlo bitnim  sadržajem. Riječ je o sadržaju kojeg al-Qarafi evocira u nazivu djela al-Furuq što bi u prijevodu otprilike značilo diferenciranje. Al-Qarafijeva težnja jeste da postavi desetine pravila unutar kojih obrađuje vrlo bliske pojmove ali koji pri tome iskazuju vrlo diferencirane razlike koje ako se ne razumiju cijeli sustav viših principa se urušava. To je uradio vrlo detaljno na primjeru odnosa pojmova fetve i hukma tako što je demonstrirao kako se pojam fetve kao zakona odnosi na domen privatnog zbog čega se ne mogu voditi nikakve sudski procesi,  dok je hukm obuhvatao skup zakona koji su se ticali uređenja međuljudskih odnosa za koje su se mogli voditi sudski procesi. U tom pravcu al-Qarafi je napisao kompletno i vrlo obimno štivo al-Furuq koje u svakom momentu pokazuje koliko je svijet kompleksan, te da mnogo toga što se podrazumijeva pod univerzalnim principom naređivanja na dobro i odvraćanje od zla se komplicira sadržajem rečenica: ulema se razilazi, Bog najbolje zna, ili u toj famoznoj modernoj rečenici: pa ovisi


Al-Furuq je baš takvo djelo koje ima za cilj da ukaže na vrlo važne diferencijacije koje nastaju u realnosti usljed prožimanja različitih varijabli zasnovanih na različitosti institucionalnog konteksta i međuljudskih odnosa zbog čega više ne govorimo striktno u terminima ispravno ili neispravno već o postojanju različitih diferenciranih modela koji nastoje da ispune zadanost viših univerzalnih principa. U tom kontekstu ću se pozabaviti jednom vrlo intrigantnom tematikom, o kojoj je do sada na jednom ozbiljnom nivou koliko je meni poznato samo pisao Frantz Rosenthal, a riječ je o odnosu klasičnih islamskih pravnika prema trgovini hašiša u periodu između 13. i 15. stoljeća. Rosenthal je napisao detaljni pregled nekoliko rukopisa koji obrađuju striktno ovu tematiku u više deskriptivnom maniru, a knjiga je simpatičnog naslova The Herb: Hashish versus Medieval Muslim Society. Moj naum je da na principima al-Qarafijeve metodologije diferencijacija predstavim kako jedna vrlo intrigantna tematika kao što je prodaja i kupovina hašiša ili općenito narkotika može da izazove vrlo različite stavove s vrlo suptilnim raščlanjenim razlikama. Budući da je al-Qarafi živio u 13. stoljeću i to u Egiptu, gdje je tržište hašišom bilo vrlo razvijeno upravo je al-Furuq  jedan od rukopisa unutar kojeg se obrađuje tematika konzumiranja hašiša i opijuma. Posredstvom nekoliko rukopisa vidjet ćemo kratki historijat pojave hašiša u islamskom svijetu, na šta se eventualno riječ hašiš sve mogla odnositi, te koliko je u samoj kulturi hašiš predstavljao važnu društvenu pojavu što je rezultiralo mnoštvom poezije koja se direktno doticala aktivnostima konzumacije hašiša.

Bi riječ i bi riječ


Koliko su ljudski odnosi i pojave u realnom svijetu na nižim partikularnim nivoima diferencirane najbolje svjedoči tematika o kojoj upravo čitate. Poznavanje jezika je vrlo suptilna i složena stvar koja kao vrli spontani proizvod ljudskih interakcija vas uvijek iznenadi upravo na način kako se riječi diferenciraju prilikom opisa određene pojave. Jednostavno je kazati hašiš i da već imate na umu narkotike, a tek za poznavaoca arapskog jezika riječ hašiš ili hašiša bi trebala da predstavlja vrlo običnu riječ za prevesti i razumjeti, međutim to uopće nije tako. Nemojte se zavarati ako neko pod upotrebom riječi hašiš naprosto misli na običnu zelenu travnatu površinu, a ne na pušenje trave što je učestala mentalna slika kada danas spomenemo hašiš. Hašiš je imenica koju uvijek trebate dobro sagledati ovisno u kojem kontekstu se upotrebljava naprosto jer u klasičnim arapskim rukopisima hašiš može označavati osušenu travu koja se koristi kao stočna hrana, biti općeg značenja za biljke koje se koriste u medicinske svrhe, korov, i u određenim momentima hašiš se može odnositi na konoplju. Budući da ne postoji jasno razgraničavanje kada se hašiš konkretno odnosi na konoplju nastupa momenat jezične diferencijacije, pa se u upotrebi javlja atributivna sintagma al-hašiš al-muskir a što bi u jednostavnom prijevodu glasilo opojni hašiš i tada se može odnositi na konoplju ili na biljke koje se koriste u rekreacione svrhe, a koje imaju dejstvo opojnosti. Precizan naziv za kanabis jeste qinnab ali se i ova riječ uglavnom koristi uz dodatnu deskripciju, pa slijedi specifikacija al-qinnab al-hindi ( indijska konoplja) kako bi se ukazalo na podvrstu konoplje. 


Otvorite li rukopis pisan tokom 15. stoljeća striktno na temu hašiša perom Tekijudina al-Badrija (1443-1489) Rāha al-Arwāh fī al-Hašīš wa al-Rāh bit ćete iznenađeni kvalitetom načina organizacije rada ali i  time koliko je dođavola postojalo riječi za hašiš.  Al-Badri navodi da postoji otprilike osamdeset imena za hašiš, te većinu njih i navodi međutim nisam se dao u brojanje ali zato jeste Rosenthal koji ih je pobrojao sedamdeset a potom u ostatku al-Badrijevog rukopisa još nekolicinu. Interesantniji momenat je što al-Badri tačno navodi koje grupe ljudi su na koji način nazivale hašiš, koji je tako imao desetine različitih šifrovanih naziva. Ulični pripovjedači koji su popularni u zemljama Magriba, i koje ste vjerovatno ako ste nekada hodali ulicama Marakeša vidjeli u prolazu kako organizuju takozvane halke (grupe ljudi okupljenje oko pripovjedača) pa al-Badri za te pripovjedače koji pričaju raznolike zgode, zbijaju šale, imitiraju svadbe i općenito zabavljaju prolaznike već stotinama godinama, kaže da hašiš nazivaju šadžara al-tarab (biljka ekstaze) što je fantastičan opis osjećanja koja su obuzimala korisnike hašiša. Sjetite li se teksta o tarabu u arapskoj muzici, te kako je uloga kvalitetnog muzičkog idioma da kreira ekstazu i trans to je za arapske ulične pripovjedače stvarao hašiš.  Trgovci hašiša su koristili naziv rāha al-fahm što bi otprilike značilo umna ugodnost  ili opis kojim su trgovci željeli da opišu i predstave produkt koji su prodavali na način da vam kažu kako naprosto konzumacijom hašiša vaš um i razboritost će da se razrahati.  Filozofi su ga zvali luqayma al-fikr što bi značilo zalogajčić koji pospješuje vaš svijet ideja, pjevači agsānu al-seāda (grane sreće), a sokolari lubābom (duh, razum) što je svjedočanstvo kako su različite grupacije uglavnom vrlo domišljato smišljale nadimke za hašiš. Turci su ga pripovijeda al-Badri nazivali asrar (tajnovitosti), a Egipćani zīh s tim da je etimologija ove riječi vrlo upitna pa jedno od mogućih značenja jeste rastrojenost uma. Uz imenicu hašiša ili hašiš  al-Qarafi primjera radi spominje afyūn (opium)  i bandž (hyoskyamus/bunika) pri čemu imenica bandž može nekada u literaturi biti još jedan naziv za hašiš što ovisi o autoru ali generalno označava biljku koju prepoznajemo pod imenom bunika. Ukoliko ste pitali odakle naš glagol obendžijati crpi svoje značenje sada znate. U knjizi Radd al-Muhtar Ibn Abidina (1783-1836) iako govorimo već o poprilično kasnijem periodu 18. stoljeća s prelazom na 19. stoljeće bandž se navodi u značenju konoplje. Da su bandž i hašiš ipak razumijevani primarno kao dvije različite biljke tome svjedoči rukopis Radiudina ibn Ibrahima al-Halabija (1472-1563) naslovljen Zill al-Arīš fī Man'i Hill al-Bandž wa al-Hašīš (Zabrana dozvole konzumacije bunike i hašiša pod sjenom sjenice). Rosenthal navodi ovaj rukopis među nekolicinom koje je izdvojio historijski bitnim za tematiku legalnosti konzumacije hašiša ali kako se da razumjeti iz njegovog kratkog komentara ovoga rukopisa on mu nije imao pristupa i očito nije bio siguran da li postoji ovaj rukopis. Rukopis postoji i riječ je o poslanici  pisanoj u formi eseja pa ukupni broj stranica ovog rukopisa je četrnaest. Priložit ću fotografiju prepisa ovog rukopisa koji je dijelom uredan za čitanje s povremenim problemima u prepoznavanju riječi budući da na nekim mjestima nedostaju konsonanti. Rosenthal navodi kako je jedan od glavnih izvora al-Halabija za pisanje ovog rada poznati rukopis al-Zerkešija (1344-1392) Zahr al-Arīš fī Tahrīm al-Hašīš (U svjetlu čardaka o zabrani hašiša). Kada se detaljnije pogleda al-Halebijev rukopis prvo što se da uočiti je da vrlo često se poziva na al-Qarafija i to na način kako je al-Qarafi diferencirao narkotike i opojna sredstva na temelju čega se poslije zasnivala svaka ozbiljnija polemika što al-Halebi demonstrira upravo citirajući al-Qarafija na nekoliko mjesta svoje vrle poslanice o hašišu i bandžu. Al-Halabi piše dva poglavlja, jedan o bandžu i drugi o hašišu što pokazuje da su ove dvije riječi označavale različite biljke. Kako su nazivi za hašiš bilo vrlo lijepo i precizno opisni, tako je genije al-Qarafi pisao o važnosti prepoznavanja razlika i diferencijacija s ciljem kvalitetnog razvoja institucija. Na momenat ćemo zaboraviti na sve moguće nazive hašiša i posvetiti se al-Qarafijevom al-Furuqu.



Zill al-Arīš fī Man'i Hill al-Bandž wa al-Hašīš, 
rukopis Radiudina  al-Halabija (1472-1563) o bandžu i hašišu
Svijet diferencijacija


Za razumijevanje islamske tradicije pa i općenito složenosti međuljudskih odnosa al-Qarafijeva knjiga al-Furuq je fantastično štivo koje naprosto se ne smije preskočiti. Čudno je koliko se tom djelu pa i autoru vrlo malo posvetilo pažnje a kod nas zaista ne znam ni da postoje zasebni radovi o al-Qarafijevom pisanom nasljeđu. Al-Furuq je knjiga koja po svom naslovu sugerira osnovni cilj kompletnog djela a to je obrazlaganje pravila i normativa po kojima se vrlo bliske stvari ipak toliko razlikuju da je nephodno sačiniti sve sitne diferencijacije i uočiti bitne razlike. Al-Qarafi u govoru o opojnim sredstvima u prvoj rečenici navodi da će govoriti o pravilima koja su zagonetna mnogim pravnicima, a to su tri pravila: pravilo muskirata, murqidata i mufsidata. Ovo su tri najvažnija pravila o opojnim sredstvima kojima se al-Qarafi bavi detaljno i pokušava da odredi opseg njihove definicije. Muskirat bi bila opojna sredstva poput vina ili piva koja izazivaju kod čovjeka stanje opijenosti ali ne i gubljenje osjetila, te stanje izrazite radosti, opuštenosti a kod nekih ljudi i osjećaj želje za agresijom.  Murqidat su opojna sredstva koja vam oduzimaju osjetila, a mufsidat su opijati koji zatamnjuju ljudski razum, ne stvaraju stanje opuštenosti poput konzumacije alkohola a ne narušava se normalno funkcioniranje osjetila. Na marginama al-Qarafijevog al-Furuqa ili precizniji da budem u popratnom komentaru kojeg je napisao Ibn al-Šāt (1246-1323) slijedi dodatno veoma važno pravilo, a to je da sva opojna sredstva koja se svrstavaju pod domen mufsidata ili murqidata se razlikuju od kategorije muskirata po tome što je konzumacija kod ove prve dvije kategorije dozvoljena ukoliko je riječ o manjim količinama dok u slučaju treće kategorije koju on naziva muskiratima konzumacija se zabranjuje i u velikim i u malim količinama. Ibn al-Šāt ustvari prepričava zaključni govor al-Qarafija u kojem on prvo potvrđuje da je hašiš kategorija mufsidata te potom navodi da specifičnost muskirata jeste što su oni zabranjeni i u malim količinama pa s tim u vezi konzumacija hašiša, opijuma i bendža se toleriše ukoliko je u manjim količinama koje nemaju negativan efekat po stanje racionalnog rasuđivanja ili osjetila. Govor završava da po tome se donose fetve i hukmovi što znači da se problem hašiša može rješavati privatnim lokalnim društvenim dogovorom ili da to može postati domen državne intervencije što ovisi o sudu kojeg su pravnici (fekihi) imali o hašišu i drugim opojnim sredstvima. 


Ranije sam spomenuo veoma bitan rukopis kada je riječ o hašišu a to je al-Zarkašijeva poslanica Zahr al-Arīš fī Tahrīm al-Hašīš. Al-Zarkaši navodi da je njegov konačni zaključak o hašišu da on spada u kategoriju muskirata što znači da je konzumacija hašiša u bilo kojim količinama zabranjena i pri tome navodi da su al-Nawawi i al-Qarafi, o kojem ovdje najviše pišem, stava da se konzumacija hašiša u manjim količinama toleriše. Kada se sabere većina rukopisa koji se bave konzumacijom hašiša  dva stava o kojima trenutno pišem dominiraju a njih bismo mogli svrstavi pod dvije kategorije regulacije: 


a) Potpuna zabrana konzumacije hašiša što bi odgovaralo nekim modernim zakonodavstvima koja općenito zabranjuju konzumaciju opojnih sredstava s tim da treba imati na umu da je rijetka situacija zabrane upotrebe primjera radi konoplje u medicinske svrhe. 

b) Određen oblik deregulacije koji podrazumijeva zabranu konzumacije hašiša u većim količinama ali toleranciju prema upotrebi hašiša u manjim količinama i drugih narkotika koji u manjim količinama ne stvaraju ozbiljan negativan efekat po čovjeka. Uzimajući u obzir da se u rukopisima navodi uporedo i kazneni oblik prisutna je sintagma al-tazīr al-zādžir što bi sada da ne eksperimentišem sa mogućim prijevodom se radilo o tome da je na lokalnoj zajednici da odredi neki vid ukora što opet gravira ka institucionalnom obliku dekriminalizacije. 

Ukoliko se pitate da li je postojalo stavova koji su podržavali legalizaciju konzumacije hašiša pa odgovor je prvenstveno da je to bilo osnovno stanje na tržištu, a tek naknadno s 13. stoljećem počinje ozbiljnija polemika o tome da se ova oblast tržišta reguliše. O tome kvalitetne informacije nudi al-Badri, ali i Džemaludin Berdi u obimnom djelu o historiji Egipta al-Nudžūm al-Zāhira budući da oba autora navode stihove o hvali hašišu ali i principima na kojima se propagira opći stav o dozvoli konzumacije hašiša. Al-Badri stihove pripisuje Imadudinu al-Šemmau a al-Berdi Alemudinu Ibn Šukru poznatom pod nadimkom Ibn al-Sāhib. Kratka stihovana oda hašišu koja se pripisuje Ibn al-Sahibu glasi:

U opojnosti hašišom istinska želja moja obitava
O vi umni i razboriti
Zabraniste hašiš bez racionalnog a ni tradicionalnog dokaza
A zabranjeno je zabraniti ono što nam zabranjeno nije!

Isti stihovi s malim promjenama koje al-Badri pripisuje Imadudinu al-Šemmau glase:

U opojnosti hašiša sklupčana je mala tajna
Njena suptilnost racionalno izraziti se ne može
Zabraniste hašiš bez racionalnog a ni tradicionalnog dokaza
A zabranjeno je zabraniti ono što nam zabranjeno nije! 

O Imadudinu (1220-1278) se zna tek toliko da je živio u 13. stoljeću kada polemika o konzumaciji i prodaji hašiša postaje ozbiljan predmet rasprave i da je njegovo puno ime Muhammed ibn Abdulkerim, te da je bio hanefijski pravnik. O tome da li je ovo zaista bio njegov stav teško je suditi budući da barem što je meni poznato od sve literature koju sam pregledao o hašišu njegovo ime se spominje u kontekstu ovih stihova i uz sve to al-Badri ga je u svom elitnom eseju o hašišu  Rāha al-Arwāh fī al-Hašīš wa al-Rāh poprilično nagrdio. Iako mu je ime Imadudin (stub vjere) najispravnije reći će al-Badri je da ga se zove Adīmudin (negacija vjere). Al-Badri je sasvim jasno iznio svoje stavove o hašišu i oni su na tragu argumentacije kako je hašiš štetan i u tom kontekstu se poziva na još jedan rukopis o zabrani konzumacije hašiša Šemsudina Ibn al-Nadždžara Zāwadžir al-Rahman fī Tahrim Hašīša al-Šaytān ( Ukori Milostivog o zabrani hašiša šejtanskog) te na Ibn Tejmiju (1263-1328) koji je u kontekstu polemike o hašišu vrlo citiran autor. Pisao je o tome na nekoliko mjesta, a u okviru kompedija njegovih fetvi Madžmū'u Fatāwā  njegov vid argumentacije je baziran na tome da hašiš spada u opojna sredstva muskirat kategorije, te da je hašiš narkotik koji ima svojstvo opijanja, a uz to i negativno djeluje po čovjekovo rasuđivanje. Kako bi to i potvrdio i doveo ga u vezu sa opojnim pićima Ibn Tajmije navodi da se hašiš naprosto jede i pije a pije se tako što se otopi u vodi. Neovisno o njegovom stavu koji je bio izrazito strog, ukoliko ste učili arapski jezik, pa se pitali zbog čega Arapi koriste glagol piti za konzumaciju hašiša pa i primarno cigareta a ne pušiti ili što bi oni rekli duhaniti razlog je u historiji upotrebe hašiša koji se vrlo često pio što s vodom što s drugim mješavinama a u kontekstu jela hašiš je znao završiti kao sastavni dodatak lokalnim slatkišima ili ustaljenim jelima. 

U svim ovim polemikama kada je posrijedi riječ o hašišu primjetne su različite tradicije koje se tiču ranijeg spomena o samom razumijevanju kako i na koji način institucije treba da obave određenu funkciju. Zaštita zdravlja, časti i općenito socijalnog kapitala jeste funkcija koju su zakonodavne institucije težile da uspostave kao konačni cilj svog djelovalja, ali se to razlikovalo kada su se u priču ubacivali nazovimo ih za potrebe teksta diferencionalisti gdje bih svrstao primarno al-Qarafija. Za al-Zarkašija, Ibn Tejmiju, i al-Badrija, sve autori koje sam u određenoj mjeri spomenuo u kontekstu hašiša su primjetno je to koristili se univerzalnim zakonom sve što opija zabranjeno je, tako da je postojalo i pravilo da naprosto svaka tvar koja ima svojstvo opijata u većim količinama podilazi pod ovo opće pravilo. S tim u vezi pića su strogo bila zabranjena izuzmemo li i tu stavove diferencionalista koji su nastupali s tradicijom pažljivog i detaljnog sagledavanja svih kontrasta koji postoje zbog čega je al-Qarafi smatrao da je to momenat koji nedostaje mnogim pravnicima, te da iako žele da čuvaju univerzalne principe na nižim nivoima to uopće ne uspijevaju, pa umjesto da čuvaju duh općih principa oni ih samo formalno uspostavljaju. O diferencionalizmu se dosta kvalitetno može čitati u djelima tipa Awn al-Mabūd Abu Tajjiba Abadija (1856-1911), al-Fatāwā al-Kubrā Ibn Hadžer al-Hajtamija (1503-1566) i ranije spomenutom Radd al-Muhtār Ibn Abidina. U sve tri ova djela stavovi diferencionalista su vrlo istančano opisani, a osnovni problem kojeg su oni imali sa općim univerzalnim pricipom o zabrani opijata je taj da to nije jedini mogući opis svih biljaka, te ako i mogu biti u funkciji opijata vrlo često se primjera radi konoplja može koristiti u medicinske svrhe ili kako Abadi navodi opijum se smatrao lijekom, a i  njegova upotreba je bila tako što se recimo otapao u raznim napicima.  Druge primjetne razlike su na nivou dejstva, pa opojna pića uz sva svoja dejstva ne umiruju već uz stanje opijenosti dovode i do povećanja agresije dok neki narkotici iako imaju dejstvo gubitka racionalnog rasuđivanja uz sve to stvaraju stanje umrtvljenosti, pa se i u tom segmentu ne može donijeti znak jednakosti sa opojnim pićima. Iz toga je proizašlo i vrlo važno pravilo u okviru tradicije diferencionalista a to je da tečne tvari imaju zasebna pravila u odnosu na čvrste tvari. U okviru priče o hašišu, opijumu, i bunici često se spominje šafran. Ovu biljku koja je bila i još uvijek je veoma značajan začin diferencionalisti su navodili kao primjer biljke koja se koristi u ishrani, male količine su sasvim dozvoljene i to niko ne spori, međutim u većim količinama uz pravilnu konzumaciju šafran može da ima dejstvo opijata. Ne temelju tih diferencijacija uslijedilo je pravilo da sve što opija i ima dejstvo opijata ne znači potpunu zabranu, štaviše, zahtijeva se detaljno istraživanje i shodno svim prikupljenim informacijama i konačnim dejstvima formiranje običajnih zakona. U kontekstu tradicije univerzalista i diferencionalista dolazimo do zaključnih momenata, a to je kratko objašnjenje načina razmišljanja ovih različitih tradicija.

U tradiciji konzervativizma

Neobično je u toj pozamašnoj islamskoj tradiciji tvrditi i smatrati uopće da se može poznavati i govoriti u ime cijele te tradicije, te uz to konstruisati niz univerzalnih vrlo često apstraktnih termina a pri tome biti svjestan koliko je samo na primjer polemika o tržištu hašiša iznjedrila raznolikih iskustava obavijenih u ruhu koje se opire interpretaciji islamske tradicije sa jednom varijablom. Počnete li čitati i razumijevati društvo poput Ibn al-Sāhiba koji su branili legalizaciju tržišta hašišom stihovima - zabraniste hašiš bez racionalnog a ni tradicionalnog dokaza / a zabranjeno je zabraniti ono što nam zabranjeno nije – na umu ćete imati jedan konzervativni poučak izrastao na vrlo liberalnom univerzalnom pravilu. Kada su posrijedi međuljudski odnosi sve je dozvoljeno je pravilo na kojem je obitavala cijela islamska tradicija kada se polazilo u polemike o raznolikim iskustvima međuljudskih odnosa a zabraniti se moglo samo ono za što je postojao dokaz u tradiciji – sakralni tekst Objave, poslanička tradicija, tradicija učenjaka i institucija koje su naknadno građene – pa je u tom segmentu glavni poučak bio da čuvanje tradicije i institucija koje su izgrađene na principima slobodnih međuljudskih odnosa se ne smiju remetiti zbog tržišta hašiša. Opojne biljke koje ne stvaraju tako ozbiljan pritisak na ustaljene tradicionalne odnose i stečeni socijalni kapital ne treba da budu razlogom sužavanja principa koji počiva na poučku da je osnova međuljudskih odnosa dozvola a ne zabrana. Od tud pobuna Ibn al-Sāhiba i Imadudina kako je zabranjeno  zabranjivati u osnovi dozvoljene transakcije i sužavati puteve ljudskih odnosa koji su po svojoj prirodi neremetilački i čija zabrana može samo negativno usložnjiti već postojeće odnose i otežati tržištu da kvalitetno apsorbira potreban nivo informacija kako bi se kasnije mogao ponovno sagledati sud, u ovom kontekstu, o hašišu. Kada biste pitali Ibn Sāhiba šta misli o Zakonu o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga vjerovatno bi rekao da je to skup zakona koji narušava odnose među građanima i predstavničkim institucijama budući da kriminalizira i aktivnosti koje ne mogu apsolutno nikako da budu kriminalizirane a to je upotreba konoplje (Cannabis sativa L.) u medicinske svrhe. Diferencionalisti poput al-Qarafija bi rekli da naprosto treba prikupiti što više informacija sa tržišta, dobiti podatke, vidjeti fukcionisanje različitih eksperimenata, pa na temelju toga načiniti valjane diferencijacije. Da bi se to uspjelo mora postojati živahan socijalni kapital a to znači da predstavnici naroda su prisutni i u toku sa informacijama šta se zbiva u zbilji parcijalnih međuljudskih odnosa, te da se svakom novom intervencijom ne narušava osnovni tradicionalni poredak zakona i običaja, a to je pravilo o slobodi međuljudskih transakcija. Ukoliko se taj poredak remeti stvara se negativni socijalni kapital i time odmak od društva, pa se počinje stvarati negodovanje prema predstavnicima naroda što se u rukopisima o hašišu najbolje oslikava u poeziji gdje se već počinje evocirati atmosfera da se zakoni provode samo formalno pod kaputom univerzalnih principa, a ustvari se na kraju ništa ne štiti, što je osnova konzervativnog naučavanja, već urušava. Sva priča o hašišu može se sumirati kao vrli sukob dva vrla tabora u kojem su se diferencionalisti ostvarili ponajviše u Al-Qarafijevom djelu al-Furūq koje se u svojoj punini i zasniva na teoriji diferencijacija a univerzalisti u općim pisanjima o potrebi širenja zakonskih osnovica ako tako mogu kazati ili drugim riječima ako postoji tekst o zabrani opojnog pića tekst treba maksimalno prožimati na sve što ima dejstvo opojnosti. Imajmo na umu da je ovo period kada počinje i pojava duhana, pa poslije će sa 16. stoljećom već uveliko se pojavit i kafa, a i o njoj su vođene vrlo domišljate polemike o čemu sam pisao prije četiri godine u tekstu pod naslovom Trgovci vs. ulema. Ibn al-Šāt obrazlaže stav dijela diferencionalista koji su polazili sa stavom da sve što u Objavi nije spomenuto tekstualno zabranjenim je ustvari Božija milost kojom se čuva princip da je osnova svih međuljudskih odnosa dozvola čime se primarno štiti integritet tržišnih odnosa i ljudskih sloboda, te da iako možda primjera radi duhan jeste štetan zabraniti ga je narušavanje ovih tradicionalnih poučaka i institucija koje su se izvojale i izgradile na tim principima. Diferencionalisti modernog doba bi još dodali da i eksperimentisanje sa ekonomskim prohibicionizmom narkotika tokom XX. vijeka se pokazalo vrlo neučinkovitim i u konačnici negativnim po socijalni kapital što je dodatno važno za imati na umu ukoliko se žele kvalitetne diferencirane politike odnosa prema narkoticima. Čemu god da naginjete moj skromni zaključak kada čitam zakon o narkoticima na nivou BiH i stare prašnjave srednjovjekovne rukopise je da štošta toga se može naučiti od marginaliziranih pisara srednjeg vijeka. Sve u svemu polemike o tržištu hašišem su vrlo inspirativne i s mnoštvo bitnih momenata da se o tome može napisati vrlo obimno i ozbiljno štivo što je dijelom Rosethal i učinio a ja sam pokušao da vam približim dio tih vatrenih i poetski vrlo instančanih rasprava u cilju ukazivanja usložnjenosti nasljeđa islamske tradicije.


- Tekst s posvetom zeničkoj halki - 

Literatura:

Al-Qarafi, al-Furuq, Dār al-Kutub al-Ilmijja, Bejrut, 1998.

Abū al-Qāsim Ibn al-Šāt, Idrār al-Šurūq, Dār al-Kutub al-Ilmijja, Bejrut, 1998.

Franz Rosethal, The Herb: Hashish versus Medieval Muslim Society (Men versus Society in Medieval Islam), BRILL, Leiden, 2015.

Tekijudin al-Badri, Rāha al-Arwāh fī al-Hašīš wa al-Rāh, s.l., s.n., n.d.

Ibn Abidin, Radd al-Muhtar, Dār 'Alem al-Kutub, Rijad, 2003.

Radiudin al-Halabi, Zill al-Arīš fī Man'i Hill al-Bandž, s.l., s.n., n.d.

Bedrudin al-Zarkaši, Zahr al-Arīš fī Tahrīm al-Hašīš, Dār al-Wafā, Aleksandrija, 1990.

Džemaludin Berdi, al-Nudžūm al-Zāhira,Wizara al-Saqafa,  Egipat, 1963.

Ibn Tejmije, Madžmū'u Fatāwā, al-Awqaf al-Suūdiyya, Saudijska Arabija, 2004.

Abu Tajjib Abadi, Awn al-Mabūd, Dār al-Kutub al-Ilmijja, Bejrut, 2017.

Ibn Hadžer al-Hejtemi, al-Fatāwā al-Kubrā, Dār al-Kutub al-Ilmijja, Bejrut, 2018.

Nema komentara:

Objavi komentar