Poklič tradicije




Razumijevamo li tradiciju kao skup postepenog prikupljanja znanja tokom niza generacija neminovno je imati stalno živahan odnos s tradicijom kako bismo uopće imali što bolje razumijevanje opće društvene evolucije ali i specifičnog razvoja određenih konkretnih tradicija. Konstruktivni razgovori uvijek iznjedre određene polemike koje vas u trenu vrate u određenu vremensku jedinicu koja će vas podsjetiti kako je generacijsko prikupljanje informacija i razumijevanje realnosti prije nekoliko vijekova ostavilo vrlo kvalitetne upute koje s današnjim znanjem možemo još adekvatnije da poimamo. Na tom tragu mi se čini da progresivni otklon od tradicije je u suštini jedan bijeg od društvene evolucije što vodi ka vjerovanju da tek tako bez ikakvog znanja o prošlosti i svim informacija koje su upisane u mnoštvo starih ćitaba možemo da konstruišemo vrli novi svijet ispunjen kosmičkom univerzalnom pravdom. U kontekstu religijskih tradicija progresivni bijeg i strašenje na sam pojam religijskog svjedoči tom nepotrebnom otuđenju od jednog skupa informacija koje svjedoče posredstvom sakralnih kazivanja i ulemanskih interpretacija jednoj općoj ljudskoj težnji da se uopće razumije ljudska priroda i upostave kvalitetni modeli međuljudskih odnosa. Jasno je da ljudski odnosi uvijek i zauvijek će biti vrlo složeni, ali bitna razlika je da sve kompleksnosti naših odnosa počivaju na propitivanju posredstvom indirektnih eksperimenata pod čime imam na umu trenutke neplaniranog spontanog razvoja određenih saznanja koja učimo u direktnom međusobnom kontaktu jednih s drugima a koje potom pretakamo u institucionalnu organiziranost. Tim tonom je pisao Al-Qadi Abduldžebbar svoje teološke spise u desetom stoljeću kada je naprosto vođen saznanjem o nemogućnosti posjedovanja potpunih informacija niti o prošlim ljudskim interakcijama niti o budućim zaključio da kada god je to moguće najbolje po slovu tradicije je ljude prepustiti da samostalno isprobavaju raznolike odnose na temelju kojih se dalje može obrazovati određen sistem pravila.


Bila bi to pravila koja nisu statične prirode već shodno evolucijskim skokovima zapisana shodno stalnim svakodnevnim međuljudskim odnosima uvijek spremna da se propituju ukoliko ne odgovaraju adekvatno na potrebe realnosti, pa je s tim u vezi unutar islamske tradicije razvijena jedna vrlo ugodna polemika i intelektualno jako pronicljiva a što je bilo usljedovano time da je stožerni sakralni tekst, Kur'an, u nekoliko navrata prijemčivim pripovijedanjem otvorio vrata za razvoj jedne takve polemike, a koja se ticala kontekstualizacije propitivanja datih uspostavljenih normi. Za sakralni tekst važno je bilo uspostaviti odnos prema već zatečenim tradicijama i pravilima koja su postojala u zadatom ambijentu ali i kasnije konstruktivno teorijski zaokružiti tematiku propitivanja Bogom datih normi. Evidentno je da u našem ambijentu obitavanja često su prisutna dva narativa u vezi s odnosom religijskih tradicija prema problemu propitivanja pa će vrli kosmički progresivni pravednici religijsku tradiciju generalno zaključati u kutiju ljudske iracionalne djetinjarije, a opet s druge strane interni religijski krugovi koji u svojim savremenim misaonim procesima su u stalnom bijegu od tradicionalnih ćitaba će primjera radi islamsku tradiciju da interpretiraju više imaginarno u zamišljenim iluzornim konstrukcijama nego li što će sebi dozvoliti da se zarove među mirišljave korice stoljećima starih ćitaba.


Stari ćitabi koji danas služe kao depozitori stoljećima postepeno razvijanih međuljudskih odnosa u svojoj međukoričnoj unutrašnjosti sadrže niz raznolikih deskriptivnih i normativnih zapisa, kojima se čuvala tradicija pluralističkih modela opisivanja stvarnosti ovisno o kontekstu i umijeću primjene ranijih tradicijom nataloženih znanja. Kada vrli ekonomista Dani Rodrik piše o ekonomskim modelima pokušavajući da se suprotstavi dominaciji ekonomizma  koji ma kojeg oblika bio teži da stvarnost posmatra uvijek u istim varijabilnostima tako je istovjetnim koracima se postepeno micala islamska tradicija koja je unutar svojih raznolikih pravnih i ekonomskih polemika iznjedrila i prihvatila egzistiranje raznolikih nazovimo ih interpretativnih škola koje su težile da na temelju ograničenih ljudskih informativnih kapaciteta formiraju što bolje modele adekvatne i prilagođene ljudskoj prirodi. U tim tonovima nikada nije bilo mjesta za iluzornu fikciju, a primijetit ćemo da u takozvanoj savremenoj islamskoj misli fikcija je pružila svoje šape i kanđe što na ukupnu povijest što na sam odnos prema tradiciji. U tim fikcijskim narativima uporno se pokušava ponuditi sveobuhvatna monolitna slika islamske tradicije s ubijeđenjem da se mogu obuhvatiti svi zapisani detalji u okviru ove konkretne religijske tradicije, i tek tako preskočiti sva stoljeća i hiljade pojedinaca koji su dali svoji doprinos razvoju jedne tradicije koja obitava u složenim raznolikim opisima svakodnevnih međuljudskih odnosa. Trgovački ćitabi, koje je čisti užitak čitati, nude najbolji prikaz kakva je bila svakodnevnica u određenom periodu, te svu problematiku i složenost ljudskih odnosa koji su stalno donosili određene novine a koje je trebalo opisati i pokušati uokviriti u određen splet do tada poznatih pravila.

Tradicija propitivanja

Nerijetko se kazuje kako religijska tradicija počiva na konceptu đavolske oprečnosti prema propitivanju, skup je to kažu informacija koje se ne daju uopće propitivati, svako pitanje suvišno je i opako. Budući da je to vrlo rado obradljiva tradicionalna tematika ugrađena u tradicionalni koncept pravde predvođen pretežito gradacijskim i kontekstualnim odnosom prema ljudskim interakcijama mnoštvo je starih rukopisa u islamskoj tradiciji koji vrlo naočito obrazlažu predmet propitivanja naše stvarnosti. Pratimo li tradicijski koncept odnosa prema propitivanju (ar. suāl) počevši sa sakralnim tekstom pa potom se spuštajući nizvodno prema drugim tradicijskim korpusima problematiziranje propitivanja  se čak dovodi u vezu sa propašću prijašnjih naroda. U jednom starom obimnom ćitabu što su ga svojevremeno napisala dva Kurda, otac i sin naime, Zaynudin al-Iraqi i njegov sin Velijudin Abu Zur’a što dovrši očevo pisanje, pisaše između ostaloga o odnosu korelacije propitavanja sa propašću drevnih naroda. Pisaše oni naime o tome da u nekim momentima propitivanje može stajati u kauzalnim odnosima sa dekadencijom jednog naroda.

To staro tradicijsko štivo među raznolikim predajama poslaničke tradicije izdvaja jedno naočito predanje upravo o propitivanju u kojem se kazuje kako su prijašnji narodi propali usljed propitivanja i prkosa Božijim izaslanicima. Da je ovaj tekst bilo gdje drugo citiran kao zasebna cjelina vjerovatno bi napravio haotičnu situaciju, ali kada se čita vrlo pažljivo među koricima Tarhu al-Tasriba pod kojim imenom ovo štivo postade poznato primjetno je pažljivo tradicionalno čitanje tekstova koji su uvijek u istančanoj povezanosti sa stožernim sakralnim tekstom, Kur’anom. Zaynudin al-Iraqi (1325/1404), što po narodnosti bijaše Kurd, rođen u 14. stoljeću u Iraku, ali kojeg se po biografskim spisima vjerovatno i nije mnogo sjećao budući da je rano s porodicom preselio u Kairo autor je ove višetomne knjige. Po običaju, možda što sam lično vrlo vezan za kratki boravak u Kairu, uvijek nabasam ili pripovijedam o poznatim kairskim licima iz različitih historijskih perioda. Kairo je mjesto koje obilato nastanjuju raznolike tradicije, grad koji sažima hiljadugodišnje međuljudske odnose, pa u moru svekolikih spisa red je bio izdvojiti jednog Kurda iračkih korijena. U periodu dok je Zejnudin al-Iraki gradio svoj znanstveni kredibilitet u kairskim naučnim krugovima četrnaestog stoljeća 1372. godine će se roditi Ibn Hadžer al-Askelani, koji će u kasnijim godinama napisati nekolicinu nezaobilaznih knjiga kada je posrijedi govor o islamskoj tradiciji. Kairo je lokacijska poveznica između ova dva imena, a značajnija veza je naučne prirode budući da je Zejnudin u određenom periodu bio učitelj Ibn Hadžera, obojica su opet bili pripadnici šafijske pravne škole, a što bi u najbližem prijevodu odgovaralo originalističkoj pravnoj sljedbi sa određenim specifikumima razvijenim unutar islamske tradicije. Škola je to koja se uveliko danas zloupotrebljava, pa sam s tim u vezi pisao nekoliko tekstova o šafijskom tekstocentrizmu u današnjim savremenim interpretacijama odvođenim od tradicijskog evolucijskog razvoja.

Digresije su neizbježne i zahvalne samo što ponekada ukoliko su preduge odvedu nas podaleko od centralne teme, pa da se to ne bi zbilo za potrebe ovog pisanja, našeg dobrog Kurda i njegovog učenika Ibn Hadžera povezuje i tematska jedinica objašnjavanja islamskog tradicionalnog odnosa prema konceptu propitivanja. Sakralni tekst ide u pravcu kreiranja kulture nepropitkivanja stvari koje su prešućene i koje su kao takve već jednostavno izbalansirane, pa bi njihovo regulisanje samo zakomplikovalo svakodnevni život. Poslije se dakako ovaj koncept prenosi u pravo gdje se takođe grade pravila unutar kojih se pitanja dijele na konstruktivna ili razvojna (o čemu govori Ibn Hadžer) i na negativna ili destruktivna ( o čemu govori porodica spomenutih kurdskih Iračana). Balans je napravljen u tradiciji na vrlo lijep način: što je Bog od rituala vam propisao pa za Boga Milostivoga ne zabadajte nos dublje sebi otežavajući kad i ovo jedva praktikujete a što vam Bog od zakona međuljudskih svakodnevnih propisa pa to se konstruktivno propituje,  a što vam Bog (zakon) prešuti to je namjenski urađeno kako bi vam se život i sveopći odnosi olakšali. Tradicija će kazati sljedeće po peru Zejnudina al-Iraqija. Tri su momenta koja treba imati na umu kada je riječ o tekstovima koji se bave ljudskom potrebitom prirodom za propitivanjem. Ljepota tradicije je u tome što su sve informacije raspršene po mnoštvu tradicijskih tekstova kao preslika ponašanja i obrisa ljudske prirode. Ljudi sa sobom nose hrpu neispričanih priča a time i informacija koje se ne mogu uopće sve sažeti u jedan ćitab niti uopće potpuno centralizirati, pa je od tud propitivanje tek jedan adekvatan način kojim se mnoštvo raspršenih informacija želi dovesti u jedan mogući efikasni poredak funkcioniranja što je djelovanje evolucije protiv prirodne entropije. Teološkim rječnikom, Bog sažima sve informacije, a mi pokušavamo da uspostavimo što kvalitetnije društvene institucionalne sisteme koji pokušavaju da adekvatno odgovore na problem asimetričnosti informacija.


Izdvojeni dio al-Irakijevog rukopisa u kojem piše kako je najveći kriminalni čin ljudi jednih prema drugima da budu povod uvođenju restriktivnih nepotrebnih zabrana






Spomenuo sam tri momenta koja vrli Kurd uočava u govoru o odnosu spram koncepta propitivanja, pa veli da zabrana propitivanja koja se navodi u kur’anskom tekstu, a i u predanjima zabilježenim posredstvom poslaničke tradicije se primarno odnose na zabranu propitkivanja stvari koje su prešućene  budući da je to ukazanje Božije milosti. Kakva li bi to bila Božija milost al-Iraqi neće prešutiti, pa će tu tvrdnju dodatno pojasniti predanjem kako je najveći kriminal koji jedan čovjek može učiniti prema drugim ljudima jeste da bude povod određenih zabrana, restrikcija i neefikasnih regulacija. Sada slika postaje mnogo jasnija a drugi momenat koji ovaj vrli pisar od nas traži da obratimo na njega pažnju jeste uključivanje sakralnih stavaka iz stožernog teksta Objave, a to je stavak u kojem se veli: “O pravovjerni, ne propitujte stvari zbog kojih kada vam se odgovor na njih ponudi život će samo da vam se zagorča (…)”.[1]

Još jedno veliko ime je zamastilo svoje pero pa pisalo o ovome stavku, veliki štovatelj Avicene (Ibn Sina), pisar koji se povezuje sa teorijom o multiverzumu, Fahrudin al-Razi (1149/1209), rođen svojevremeno u iranskom Reju, koji danas pripada iranskoj prijestolnici Teheranu, a umro je u Heratu što je današnji Afganistan. Takođe je pripadao šafijskoj pravnoj sljedbi, a  u svom veoma značajnom komentaru Kur’ana Mefatih al-Gayb (“Ključevi nepoznatog”) piše na istovjetnom tragu kojim će nekoliko stoljeća poslije pisati centralna figura našeg teksta Zejnudin al-Iraqi, o važnosti posjedovanja obazrivosti o tome šta se propituje i na koji način kako se date slobode unutar međuljudskih odnosa ne bi remetile i u konačnici dovelo do zabrana i normativa koji bi spriječili evolutivni društveni karakter kojima se teži u svakodnevnim međuljudskim suodnosima. Današnjim surovo banaliziranim rječnikom tradicija bi kazala  kako sveti Tekst želi da kaže čuvajte se gospode u sakoima i elegantnim odijelima što vam sjede u skupštini, pa s malo podrške svojih političkih istomišljenika propituju  stvari koje vam zakon svakako ne problematizira ili je vrlo fleksibilan, jer mu je namjena da pusti ljude naprosto da sami na temelju pokušaja i pogrešaka razviju sebi adekvatan sistem komunikacije. Drugari u odijelima ipak odluče da zapitkuje i propituju pa se napiše nacrt zakon u kojem se zabranjuje jedenje pite rukama da malo karikiramo i svim vrlim građanima tako zagorčaju ionako gorak život a onda prvi predlagači (ti pod navodnicima ljubopitci) poslije krše isti zakon kako to sveti Tekst potvrđuje riječima: “ Destruktivna pitanja pitaše narodi prije vas pa potom kada odgovori im se podariše oni krivovjerno reagovaše.” [2]



Razijevo pojašnjenje ovog stavka je iniciralo pisanje vrlo bitne rečenice koja će u tradiciji naći svoje mjesto pod nebeskim svodom ali će današnje generacije očito da zaborave šta se u ćitabima sve pisalo a pisalo se riječima Razija kako znatiželjna težnja iniciranja normi za kojima ne postoji uopće potreba ishoduje obimnom destrukcijom, stanjem u kojem ne postoji potreba za time i još je to štetno, pa na oštroumnim učenima je da takvo djelovanje spriječe. Pridodat će Razi svom komentaru još jednu vrijednu sintagmu al-suālāt al-fāsida (destruktivna propitivanja) a Zejnudin al-Iraqi dodatno objasniti tradicijskim pripovijedanjem kako je jedna skupina navodno prijeko moralnih pravovjernika propitivala obred hadža. Njih je naime interesovalo zašto se to zaboga hadž obavlja samo jednom tokom života a i to tek ukoliko postoje potrebni uslovi. Njima je bilo čudno kako naprosto obred hadža nije propisan kao obaveza svake godine a ne jednom tokom života. Sveti Tekst je odgovorio spomenutim riječima čime je demonstrirao svoju težnju ka fleksibilnošću ali i poznavanjem ljudske prirode koja baš kada pomisli da doprinosi razvoju u ovom specifičnom slučaju jednom vjerskom obredu ustvari postupa vrlo destruktivno i njihovo znatiželjno propitkivanje već postojećih fleksibilnih pravila će samo ih otjerati od hrama vjere ukoliko im se njihove želje za datom intervencijom ostvare. Ponudit će sveti Tekst još nekoliko primjera među kojima je običaj tadašnjih lokalnih Arabljana bio između ostaloga da ukoliko bi im prijeko potrebno prijevozno sredstvo zvano kamila pet puta donijelo mlade i ako bi njeno peto mladunče bilo muško oni bi joj razrezali uho kako bi se znalo da je riječ o takozvanoj kamili bāhiri koja se više ne bi koristila za jahanje, nošenje tovara ili bilo kakve aktivnosti, već bi naprosto ju se pustilo da pase slobodno do kraja života. Nije da Tekst kudi ovaj običaj, već ga on samo navodi kao primjer da to nije nešto što sveti Tekst teži da ljudima ograniči, ali da ljudi samostalno vrlo često vole da što više pisanom ili nepisanom formom izregulišu svoje međuodnose da to postaje vremenom vrlo destruktivno.


Treći detalj u ukupnom mozaiku tradicionalnog pogleda na propitivanje kojeg al-Iraqi izdvaja se odnosi na specificiranje propitivanja mnoštvom pitanja o jednoj te istoj stvari.  Ukoliko bi se na svako pitanje s predumišljajem uspostavljanja dodatnih regulacija odgovaralo pozitivno kosmički odnosi između ljudi i Boga bi se naprosto poremetili i bili bi u disbalansu. Svjedoči tome kazivanje o Mojsiji što naredi Israelćanima da Bogu za žrtvu bilo kakvu kravu prinesu pa oni stadoše Mojsiju prenemagati hrpom bespotrebnih pitanja da on njima ipak specificira koja krava je najprigodnija za žrtvu, a  kada se to konačno desilo nastupio je disbalans između Israelćana i Boga budući da im novi zakon kojeg su oni lično inicirali postade vrlo komplikovan i teško breme. Tradicija naprosto hoće da kaže na sav glas kako propitivanje uopće nije sporno. U tim prašnjavim rukopisima  se polemiše i pišu izdvojena pravna mišljenja za stvari koje su danas često nepojmljive unutar internih muslimanskih narativa. Sveti Tekst ljudima govori da prestanu biti strašljivi bojeći se samih sebe preko nepojmljivih granica da na kraju mnoštvom neefikasnih regulacija i normativa zagorčaju svoje živote, jer Bog želi da naše odnose učini efikasnim i fleksibilnim kako bi ispunili svoju kreativnost. Kreativno propitivanje nije jednostavan čin budući da zahtijeva prethodnu informisanost ali po slovu svetoga Teksta to je jedini adekvatan način uspostavljanja kreativnih društava milih za život i međuljudsku suradnju.


[1] Sura Trpeza, stavak br. 101.
[2] Sura Trpeza, stavak br. 102.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi